Svedoci Potopa

Da li su pristalice biblijske legende o Postanju u zabludi kada smatraju da se neke pojave u vezi s prirodom i covjekom mogu objasniti katastrofama?






Da li su pristalice biblijske legende o Postanju u zabludi kada smatraju da se neke pojave u vezi s prirodom i covjekom mogu objasniti katastrofama?

Prije dvadesetak godina, 5. januara 1982. godine, poslije desetodnevnog procesa, americki federalni sudija Viljem Overton zabranio je primjenu Zakona broj 590, koji je guverner Arkanzasa potpisao 19. marta 1981. godine. Taj Zakon nalagao je javnim skolama ove drzave na dodiru Srednjeg zapada i krajnjeg Juga Sjedinjenih Americkih Drzava, nastavu oslonjenu iskljucivo na Postanje, to jest, uprosteno receno, na biblijsku knjigu Postanja kao na jedini izvor ispravnog znanja o covjeku i Zemlji.
Sustina ove afere su, naravno, zamjerke glasovitom prirodnjaku Carlsu Darvinu i Teoriji evolucije. To ide dotle da – prije 1960. i poslije cuvenog procesa o srodstvu covjeka i majmuna u Tenesiju, 1925. – u skolskim udzbenicima to gotovo nisu ni pominjali. Izgleda, uostalom, da opreznost izdavaca ponovo iz nastavnih programa, manje ili vise, izbacuje evoluciju, otkako jaca ofanziva pristalica Postanja, koji pokusavaju da se prihvate zakoni, slicni zakonu broj 590, u drzavama najosjetljivijim prema religioznom komformizmu.

Šta su pokazala istrazivanja?

Ovoga puta, medutim, napadnuta su i druga znanstvena podrucja. Zakonodavci traze da se posveti paznja shvatanjima koja, u potpunom skladu sa biblijskom pricom, nastoje da “objasne geologiju Zemlje katastrofizmom, ukljucujuci i Potop u cijelom svijetu” i koji podrazumjevaju “skorasnji nastavak Zemlje i covjeka”. Ovakvi prijedlozi izazivaju osmjeh u Europi, u kojoj su djeca zasticena od izdavackih ekscesa vjerskog fanatizma.
Ali, bolje je biti oprezan: znanstvene sumnje - i pored ocaranog i povjerljivog svijeta – navode neke znanstvenike da vjeruju da mitoloske i biblijske price ponekad vrijede vise od nekih modernih znanstvenih hipoteza.
Vjerski svjedoci na procesu u Litl Roku, bili bi odusevljeni kada bi saznali da jedan tekst francuskih istrazivaca M. Rosinjola, V. Nesterofa, P. Oliva i K. Vernjoa, koji se pojavio poslije pomenutog sudenja, upravo podrzava njihove stavove. Ovi su znanstvenici istrazivali sta se nakon Potopa dogodilo na dnu istocnog dijela Sredozemnog mora. Oni su analizirali periodicno talozenje dubokih crnih nanosa, bogatih organskim materijama, koji se obrazuju kad je voda pri dnu mirna i siromasna kiseonikom zbog velike slanosti, uz postojanja na povrsinskom dijelu vode koja je gotovo slatka. Ove naslage, bogate ugljenikom, mogu se lako datirati. Najmlade su s tacnoscu od stotinjak godina, nastale izmedu 7960. i 8970. godine prije nase ere i, takode, izmedu 10.440. i 11.760. godine.
Strucnjaci vode spor o mogucim uzrocima postojanja na povrsini, na velikim morskim prostorima, malo slane vode. Jedna od hipoteza smatra da je to zbog topljenja ledenjaka u kvartalu, ali oznacena starost je nedovoljna. Izucavanje vegetacije na osnovu analize polena takode ne omogucuje da se pretpostave neke pretjerane lokalne kise. Jedino objasnjenje izgleda da je u ogromnom povecanju nanosa rijeke Nila, nekoliko stotina godina prije nastajanja ovih zagonetnih nanosa.

Potop u dva cina

Izucavanje paleoklime u istocnoj Africi, gdje se nalaze oba izvora rijeke Nila: Plavog Nila u Etiopiji i Bijelog Nila u africkim jezerima, pokazuju da je 19.000 do 13.000 godina prije Krista, tropska zona bila krajnje susna i hladnija, ali da su, naglo, poslije toga vremena, pale obilne kise u ekvatorijalnom pojasu Zemljine kugle: ta pojava je, uostalom, slijedila ubrzo zatopljenjem euroazijskih ledenjaka.
Sistem Nila, koji je do tada bio neveliki potok, morao je prema Mediteranu prenijeti goleme bujice iz ekvatorijalnog pojasa. Bio je to potop u dva cina, jer ponovni povratak suse prekida ovaj period za hiljadu-dvije godina. Analiza morskog dna, koju su izvrsili francuski znanstvenici E. Van-Kampo, K. Diplesi i M. Rosinjol, prema obalama Arabije i Somalije, potvrduju da je jak period kisa zahvatio ovu susjednu ekvatorijalnu zonu prije, priblizno, 11.000 godina.
Geologija nilske doline pokazuje, uistinu, da se priblizno u to vrijeme zbio veliki nalet voda podivljalog Nila. Sjeverno od Asuana, na primjer, nalazi se veliko kamenje, otkinuto od stjenovitih formacija koje se nalaze daleko, usred Sudana!
Te strasne poplave nisu mogle proci nezapazeno. Egipat je davno prije toga bio naseljen. Od 16.000 godina prije nove ere, povecavao se broj sela na ivicama plodne doline, kvalitet kamenih oruda se poboljsao, a pripitomljavanje zivotinja i bilja zabiljezili su ocigledan napredak. I onda se, odjednom, broj naselja smanjuje za 80 posto i nestaju divlje zitarice iz privrede koja je bila na pragu otkrivanja poljoprivrede. Tocak povijesti, je vjerovatno, vracen za nekoliko hiljada godina!

Izmedu mitologije i znanosti

Ti dramaticni dogadaji morali su ostati u sjecanju naroda Bliskog istoka i prirodno se ukljuciti u legende i mitologiju. Kolektivno pamcenje zadrzava krajnosti, ali se znanost obnavlja svakodnevno. Pa ipak, navika na jednolicno i na ono sto se ponavlja koju smo stekli, morala bi nas nagnati na oprez. Statistika uspavljuje budnost i znatizelju.
Godine 1954. jedna rijeka u Teksasu, koja je pod kontrolom od 1900. godine, porasla je fantasticno, deset puta vise nego u bilo kojem zabiljezenom slucaju. Analiza taloga kojeg je ta rijeka nanijela u posljednjih desetak hiljada godina, pokazala je da se takve bujice, cije se postojanje nije pretpostavljalo, ponavljaju najmanje jedanput u svake dvije hiljade godina.
Pristalice Postanja, mozda, ne grijese u potpunosti kada smatraju da katastrofe mogu objasniti neke pojave u vezi s prirodom i covjekom. Ali je sudija ipak bio u pravu: na kraju krajeva, ispostavlja se da Egipat i Teksas ipak nisu bili istovremeno poplavljeni...


Izvor