Mnogi roditelji svjesno, ali i nesvjesno viču na svoju djecu te na taj način svoje frustracije i druge probleme usmjeravaju prema djeci
Na žalost, naša djeca su najčešće žrtve vike odraslih, bilo da se viče direktno na njih ili da su svjedoci vike među odraslima. Istraživanja su pokazala da odrasli mnogo češće viču na svoju djecu, nego što viču na druge odrasle.
Prošećite samo kroz školske hodnike za vrijeme sata. Zidovi su veseli, puni pozitivnih napisa i slika, a u razredima se nerijetko čuje vika učitelja, što daje sasvim jednu drugu, ružniju sliku.
Nitko ne voli vikati na djecu, ali često se to čini kao jedina logična stvar koja se može učiniti. Barem je takvo uvjerenje. Tu se postavlja pitanje, zbog čega su roditelji i učitelji skloniji vikati na svoju djecu, nego smireno, na drugi način rješavati problem?
Sve se na kraju svodi na problem u komunikaciji. Mnogo roditelja je uvjereno da će upravo vikom i pokazivanjem koliko su ljuti, djecu naučiti kako se ponašati. Na žalost, upravo ta ljutnja može imati suprotan efekt. Djecu ćete naučiti da je jedini način za rješavanje konflikta ljutnja i vika, odnosno da je to jedini način da iskazuju svoje negativne emocije.
S druge strane, vikanje na djecu će samo rezultirati rastom njihove ljutnje, jer ćete im prenositi poruku da ne vrijede mnogo i da su manje vrijedni pažnje, nego neki drugi problem koji imaju odrasli.
Na žalost, mnogi roditelji svjesno, ali i nesvjesno viču na svoju djecu te na taj način svoje frustracije i druge probleme usmjeravaju prema djeci, koja često nisu ništa kriva ili barem ne u toj mjeri. Smatraju da vikanje na djecu neće biti toliko štetno, koliko bi bilo da viču na drugu odraslu osobu.
Drugi pak odrasli misle da je vikanje jedini način da pokažu tko je glavni i da ih se „nauči pameti“. Činjenica je da djeca moraju znati tko im je autoritet, ali to se dobiva s poštovanjem.
Jedini efekt koji čete postići vikanjem na djecu je da će ona biti ljuta na vas, da će se duriti ili će pak živjeti u neprestanom strahu od vas jer ste vi neprestano ljuti.
Beskorisnost
Istraživanja su pokazala da vikanje na djecu može ostaviti trajne posljedice.
Naime, mnoga djeca na koju se neprestano viče mogu postati prkosna te, ne samo da neće slušati odraslu osobu, nego će se početi braniti i još više odupirati, što će odrasle dovoditi do očaja. Na žalost, to je često slučaj u razredima, kada se učitelj uzruja na učenika zbog njegovog lošeg vladanja i nepoštovanja.
Učitelj najčešće na takvo ponašanje reagira vikanjem, kako bi ponovno uspostavio kontrolu i pokazao tko je glavni. Ta metoda može možda funkcionirati na prvu loptu i učenik će osjetiti ugroženost i umiriti se. No, nakon nekoliko sličnih incidenata, to više neće biti učinkovito jer će dijete shvatiti da jedini cilj odraslog da ga drži na jednom mjestu. Zbog toga će se na kraju dijete osjećati beskorisnim, što može ostaviti negativne i štetne posljedice. Dijete će početi u to vjerovati, bez ikakvog odstojanja, pa će zaključiti da ako je već beskorisno da se može i loše ponašati. Doslovno, njegov zaključak će biti „Ako sam beskoristan, nitko ne mari za mene i zbog toga mogu raditi što poželim“. Stvorit će se spirala ponašanja iz koje će biti teško izaći, jer će dijete svojim lošim ponašanjem željeti privući pozornost koja mu nedostaje bez obzira bila to i negativna pozornost.
Spiralni efekt
Taj spiralni efekt ponašanja je mnogo gori od kružnog u kojem se neprestano ponavlja jednako ponašanje i nikad se ne pogoršava. Spiralno ponašanje se pogoršava i produbljuje s vremenom.
Primjerice, vičete na dijete i govorite mu neprestano da je beskorisno i da će takvo i ostati, što će mu prije ili kasnije narušiti samopouzdanje. Ta šteta ne samo da je dugotrajna, nego je i uzrok nekih drugih oblika ponašanja kod djeteta. Početi će misliti da roditelji ili učitelj koji viče na njega, uopće ga ne želi vidjeti niti biti s njim. Bilo da je to zaista istina ili ne, kada dijete jednom počne vjerovati u tako nešto, postati će još više autodestruktivno.
Vikanje i disciplina
Naravno, s vremena na vrijeme je neophodno povisiti glas na dijete i od toga nitko ne može pobjeći. No, primjerice ako u svoj toj vici ne iskažete očekivanja i posljedice koje će dijete snositi ukoliko vas ne posluša, uzaludno ste vikali. Ako dijete nije svjesno posjedice koju će snositi, nemate jasan plan na koji način ćete ga disciplinirati. Morate mu prenijeti poruku „Volim te dovoljno da ću učiniti ono što sam rekao, ako me ne poslušaš“.
Dobra strana unaprijed poznatih disciplinskih mjera je ta da učite dijete da bude iskreno i pošteno, i da je vama stalo da budete dosljedni svojoj riječi.
Ono što je najvažnije da nađete zlatnu sredinu između vikanja na djecu i prevelike popustljivosti, jer i druga krajnost može imati ozbiljne posljedice, a zove se zanemarivanje djeteta. Neophodno je disciplinirati, na način na koji ćete mu dati do znanja da ih cijenite i da želite da postanu dobre i poštene osobe.