Stephen Edwin King

Najpoznatiji pisac horor pripovjetki i romana svih vremena. Stephen King rođen je 21. rujna 1947. u Portlandu (Maine) kao drugi sin Donalda i Nellie Ruth Pillsbury King (stariji brat zove se David). Nakon što su se roditelji razveli dio djetinstva je proveo u Fort Wayneu (Indiana), s očevom obitelji. Od svoje jedanaeste godine ponovo živi s majkom u mjestu Durham (Maine). Mjereno mjerliom broja napisanih i prodanih knjiga te zarađenog novca on je jedan od najuspješnijih suvremenih pisaca. Premda su prevođene na brojne strane jezike, knjige mu ne bi omogućile takvu globalnu popularnost kakvu su mu neizravno donijeli filmovi rađeni prema njegovim predlošcima i scenarijima. Kingova siromašna i ne osobito školovana majka skrbila je oko dvoje djece radeći najlošije plaćene poslove. Obitelj je živjela dosta povezano s majčinom sestrom i ujakom. Uz kuću tih rođaka vezani su prvi Kingovi doživljaji koji će poslije kao motivi mnogo puta biti prerađivani u knjigama. Na tavanu te kuće skrivale su se mnoge stvari iz obiteljske prošlosti koje je dijete doživljavalo kao tajnu, a dijete je voljelo istraživati tajne. Tu je našao film o ocu o kojem se nikada nije govorilo i o kojem se samo ponekad šuškalo da je bio pustolov koji je završio u Kongu. Našli su se tu i očevi dnevnici, fotografije ali i očeva zbirka znanstveno-fantastičnih i horor romana. U toj je okolini King doživio prvi osjećaj čudesnog, gledajući svojeg ujaka kako traži vodu uz pomoć viska. Prisjećajući se tog doba King će reći: "S 12 godina bio sam već dovoljno star da više ne vjerujem u svetog Nikolu, vilu koja preko noći ispod jastuka pretvara otpale zube u novčiće, ili u viskove koji počinju vibrirati kada naiđu na vodu. Čudno je kako roditelji u našoj kulturi tako marljivo iskorjenjuju te uzbudljive priče. Mama i tata možda nemaju dovoljno vremena da pomognu oko pisanja zadaća ili da pročitaju navečer priču, ali doista se trude da do daske diskreditiraju jadnog starog Nikolu. Za to uvijek ima dovoljno vremena."

Sačuvavši sklonost prema tajnovitom i čudesnom King se upisuje na fakultet na Sveučilištu Orono. Tu završava englesku književnost, a kontrakulturni pokret šezdesetih h godina dosta utječe na njega. Posebno na njegova politička uvjerenja koja se, iako rijetko kada izričito, ipak mogu pronaći u njegovim djelima. Na fakultetu u sveučilišnoj knjižnici upoznaje svoju buduću suprugu Tabith Spruce s kojom će se vjenčati 1971. U to doba počinje pisati svoje prve priče. Prvu je priču The Glass Floor objavio 1967. u znanstveno-fantastičnom magazinu Starrling Mystery Stories, ali King svojim prvim ozbiljnim književnim radom smatra kratke priče objavljene u magazinima Cavalier i Penthouse početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Za vrijeme studija i odmah nakon završenog školovanja radi sve moguće poslove kako bi obitelji omogućio i najskromniju egzistenciju. No, sudjeluje i u antiratnim prosvjedima zbog angažiranja američkih snaga u Vijetnamu. Već 1971. za Kinga stvari kreću nabolje jer krajem iste godine dobiva mjesto nastavnika na Hampden Academy, javnoj školi u mjestu Hampden (Maine). Svoj roman Carrie uspijeva prodati 1973. nakladničkoj kući Doubleday & Co. Riman je objavljen 1974. i donio je Kingu prvu popularnost. Novu razinu popularnosti donosi mu i film Briana de Palme (1976.) kada je njegov roman ekraniziran.

Slijede romani i pripovijetke, od kojih svaki sljedeći nadmašuje onaj prije njega (u kvaliteti, broju prodanih primjeraka ili novcu za koji su prodana autorska prava): Salem's Lot (1975.), The Shining (1977.), The Stand (1978.), The Dead Zone (1979.), Cujo (1981.), Firestarter (1982.), Christine (1983.), Pet Sematary (1983.), Talisman (1984.). Osim toga 1976. King dolazi na neobičnu ideju - već vrlo slavan počinje objavljivati pod pseudonimom Richard Bachmann. Kao Bachmann (koji je uredno na koricama knjige imao otisnutu biografiju, čak i sliku neke izmišljene autorove supruge) objavio je pet knjiga: Rage (1977.), The Long Walk (1979.), Roadwork (1981.), The Running Man (1982.) i The Thinner (1984.). Tome treba pridodati zbirke pripovijedaka i samostalne pripovijetke objavljene po časopisima i zbornicima - The Night Shift (1978.), Differnet Seasons (1982.), Skeleton Crew (1985.). Nakon 1984. objavljuje The Eyes of a Dragon, It (1986.), Misery (1987.), The Tommyknockers (1987.), The Dark Half (1989.), My Pretty Pony (1989.). Književni rad u stopu prate i filmske uspješnice.
Po svemu pobrojanom da se zaključiti da je desetljeće 1974. - 1984. definitivno desetljeće Stephena Kinga. U tom razdoblju Stephen i Tabitha (koja je također napisala nekoliko romana) dobivaju troje djece (Naomi Rachel, Joe Hill i Owen Phillip), vilu u Bangoru i visoke prihode. Sudeći prema brojnim intervjuima, biografskim i autobiografskim zapisima uspjeh nije promijenio pisca. On i dalje ostaje vezan uz svijet američke niže srednje klase. Riječ je o ljudima koji se većinom mukotrpno probijaju u smjeru (prema Kingu, najčešće katastrofalnog) kraja svog ovozemaljskog života. To je također svijet američke provincije. Ne nužno malenih gradova poput Castle Rocka, ali svakako 'nevažnih' gradova poput Bangora (Maine) ili Bouldera (Colorado). Ipak to je svijet koji King smatra pravom Amerikom i čije vrijednosti on ne bi mijenjao ni za što na svijetu. To je svijet pun zla koje vreba skriveno u predmetima kojima je taj svijet napučen (ormarima, automobilima, dizalima, kućama, pitama od jagoda) ili latentno postoji u psihi njegovih stanovnika kao neka bezlična nadmoćna i razorna sila. Zapravo cijeli je taj krhki svijet sagrađen na nesigurnom temelju (indijansko groblje, mjesto na kojem se dogodio zločin ili neki nastrani događaj). Konstanta Kingova djela je ideja o paralelnosti i istovremenosti svjetova. To je doslovce tema Talismana, fantazije u kojoj dječak u potrazi za predmetom koji će na čudesan način izliječiti njegovu na smrt bolesnu majku neprestano skače iz jednog u drugi svijet. Ti svijetovi su isti naoko ali se ipak razlikuju jer jedan je degenerirana slika prvog. Taj element je prisutan i u drugim njegovim djelima. Tako je u Shiningu dječak sposoban vidjeti budućnost, a u Mrtvoj zoni glavni junak dobiva vizije. Dok u Djeci kukuruza mladi nedužan par zaluta u mreži autocesta i ušeta u gradić u kojem su djeca poubijala sve odrasle i stvorila svoje hijerarhijsko i okrutno društvo koje žrtvuje svoje žive članove (kada napune 19 godina) krvožednom božanstvu koje živi u beskrajnim kukuruzištima što okružuju mjestašce i koje je zapravo iniciralo sve te strašne događaje.

Svijet u Kingovim knjigama je do srži američki. Kako je primijetio jedan kritičar to je razlog zašto prevoditelji osjećaju nelagodu pri prevođenju i što redalji ne uspijevaju na zadovoljavajući način ekranizirati njegova djela. Tu je riječ o tzv. product placmentu jer King, potpuno uronjen u višeznačnost i asocijativnost američkog medijskog i marketiziranog društva neprestano navodi koju vrstu kokica, aspirina, igračaka i sl. lik upravo konzumira. Koju reklamu gleda na televiziji, koji strip čita, koju zamrznutu vrstu punjenog pileta stavlja u koju vrstu mikrovalne pećnice itd. Pri prevođenju na drugi jezik, ali i u drugi kulturni kontekst nije moguće sugerirati asocijacije koje takav product placement izaziva. Isto također nije moguće olako reproducirati na film. Slično vrijedi i za Kingov crni humor, ironične finese, pseudo-prizeman stil izražavanja koji je silno bogat dvosmislicama i asocijacijama tipično je američki. Stoga možemo reći da nije riječ samo o vještom psicu horora nego o piscu koji izvanredno stvara i opisuje događaje, atmosfereu i likove. Odgovarajući na pitanje zašto piše takve stvari kazuje: "Zašto vi čitate takve stvari? (...) Naime, očito postoji rezonanca, žeđ za zavirivanjem s one strane, koja se s prosvjetiteljstvom nije niti ugasila niti utažila." No, jednom prilikom ponudio je i jedan duhoviti odgovor na isto pitanje: "Ljudi žele znati zašto to činim, zašto pišem tako grozne stvari. Želio bih im reći da imam srce malog dječaka... i držim ga u staklenci na mom stolu." Koji god odgovor vam se svidi ostaje činjenica da je Stephen King jedan od najvećih autoriteta za horor. Kao takav napisao je i zbirku Danse Macabre u kojoj razmatra povijest horora u SAD od 1950. pa nadalje.
Junaci Kingovi djela često su i djeca što on objašnjava time što za djecu sve stvari, sve što ih okružuje, ima određeni potencijal straha. Djecu u nekom trenutku njihovog života gotovo sve plaši. U tom smislu za njega su i Disneyevi filmovi horori: "Postoje čak i odrasli koji će vam reći da je najgore što su ikad u životu vidjeli u kinu ono kada Bambijevu majku ustrijele lovci ili kada Bambi bježi sa svojim ocem od vatre. Drugi užasi iz Disneyevih filmova su: vještica u Snjeguljici i Trnoružici, Cruella DeVil, logična nećakinja onih vještica, glavni lik i filma 101 Dalmatinac, koja živi u sadašnjosti i želi poubijati pse dalmatinere da bi od njih napravila krzneni kaput. Samo roditelji koji su dugim radom na sebi uništili i posljednju trunčicu maštovitosti, misle da su to bezbolne i naivne pričice. Oni misle da su Teksaški masakr motornom pilom ili posljednja scena iz de Palmine Fury, kada se John Cassavetes doslovce rasprsne, pravi horor. Nemaju pravo."
izvor.biografije.org