Aleksa Santic

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.
Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjista (“Moja otadzbina”). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet (“Ostajte ovde” , “Hljeb”). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda (“Mi znamo sudbu”).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma (“Emina”), a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Ducicem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.

Najznacajnija dela:

Ostajte ovde
Mi znamo sudbu
Vece na skolju
Boka
Moja otadzbina
Seobe
O klasje moje
Pretpraznicko vece
Na ubogom polju
Pecine
Seljanka
Emina
Proljece
Vodenica
Ne vjeruj
I opet mi dusa sve o tebi sanja
Dusa
Elegija

izvor:znanje.org

klasje moje


O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju postrapani,
Ko mi te stedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro ce zetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi celo,
I u dno duse grom pada i bije.

Sjutra, kad ostri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova ce teci krv iz moje rane -
I snova pati, seljace, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Pojesce silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindziru...
Bacice mrve... O, sram i grdoba!...

I niko nece cuti jad ni vapaj -
Niti ce ganuti bol pjanu gospodu...
Seljace, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju postrapani,
Ko mi te stedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

Čežnja

Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo... Sve spava...
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo... Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim...
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

PROLJEĆE

Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!

Ljubav

O, da mi je nesto pa da budem reka,
Pa da tecem ispred tvoje kuce male;
Pevajuci tebi, da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove sidjes sa ibrikom
Da zahvatis vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, vise ne dam nikom.

Na duseku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da pocivas svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oci da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.

Jesen

Prosla je bura,stisale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliza kraju;
Drukcije sada tvoje oci sjaju-
U njima nema ni sile ni vlast.

Ja cujem:nasa srca biju tise,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi,
Hladan,bez duse,bez vatre i krvi,
Ko da mi zbori:nema ljeta vise!...

Za drustvo nekad ne bjese nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo,
No danas,draga,sve je,sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo...

Proslo je ljeto!...Mutna jesen vlada...
U srcu nasem ni jednog slavulja.
Tu hladan vjetar svele ruze ljulja,
I mrtvo lisce po humkama pada...

ŠTO TE NEMA?...

Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
"Što te nema, što te nema"...

SVIJETLA JE MIS'O MOJA...


Svijetla je mis'o moja k'o nebo svijetlo što je
Kada ga sunce krasi,
K'o zora svijetlog maja, kad dižu himne svoje
Slađani šumski glasi.
Čarobna kao sanak što ga u svome raju
Nježni anđelak sniva,
K'o topla ljubav što se u tajnom zagrljaju
Mlađanog srca skriva.
Čedna k'o golub bijeli; k'o ljubičica plava
Prepuna slatkog mira;
Dična k'o lavor-vijenac što ga pjesniku dava
Boginja zvučnih lira.
Čista k'o blage suze što ih u veče tajno
Planinski cvijetak lije,
Jer ti si misao moja, ti moje nebo sjajno,
Sa kog me sunce grije!

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
s ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
nešće ni da čuje lijepa Emina,
Pa u srebren ibrik zahvatila vode
pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!

Zamal' ne posrnuh, mojega mi dina,
no meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko'!...