Tasmanijski tigar

Tasmanijski tigar ili psoglavi vučak (lat. Thylacinus cynocephalus) je tobolčar iz porodice zvjeraša za kojeg se ne može sa sigunošću reći da li je izumro ili nije.
U australskoj fauni ova životinja ima ulogu grabežljivca sličnu vuku u Europi ili Sjevernoj Americi.
Po izgledu podsjeća na psa, osim što je poprugan poput tigra.
Psoglavi vučak je dugačak 100 do 130 centimetara a rep je dugačak oko
pola metra. Posebnost su mu snažne čeljusti koje je mogao jako
razjapiti. Vjeruje se da je plijen lovio sam ili u paru. Pretpostavlja
se da je s australskog kopna izumro prije barem 3000 godina. Razlog
njegovog nestanka je dingo, pas koji je na kontinent došao u pratnji prvih doseljenika, predaka Aboridžina,
a onda je podivljao, naselio šikaru i, kao snažniji i napredniji
grabežljivac istisnuo vučka. Sličan se proces događa i danas kada
introducirane lisice
ozbiljno ugrožavaju mnoge tobolčare, od kojih su neki dovedeni na rub
izumiranja i opstaju samo pod strogom zaštitom, na priobalnim otocima
ili brižno ograđenim rezervatima kamo lisice (ali i podivljale mačke)
nemaju pristupa.
Do dolaska Europljana u Australiju psoglavi vučak je živio još samo na Tasmaniji.
Već od 1830-ih doseljenici počinju nemilosrdno progoniti ovu životinju
pod optužbom da im ubija ovce. Danas je upitno koliko je psoglavi vučak
bio stvarna opasnost za ovce ali je činjenica da je u sljedećih stotinu
godina potpuno istrebljen. Neki stručnjaci upozoravaju da sustavni
progon možda nije bio jedini uzrok izumiranja, spominju se zarazne
bolesti, posebice štenećak, te promjene u staništima.
Posljednji psoglavi vučak nazvan Benjamin, ulovljen 1933. uginuo je 1936. u zoološkom vrtu u gradu Hobart. Ovaj je vučak snimljen na film
tako da je dobro poznato kako je ova životinja izgledala. Ironično je
da je zaštićen zakonom iste godine kad je i službeno izumro. Mnogi se
opravdano pitaju da ji je ova vrsta potpuno istrebljena jer su mnogi
ljudi, među njima i prirodoslovci i čuvari parkova, tvrdili kako su
vidjeli, čuli ili naišli na karakteristične tragove psoglavog vučka.
Čak i neke kompjuterske simulacije ukazuju na vrlo veliku vjerojatnost
da ova životinja ipak nije izumrla.
Također ga brojne ekspedicije pokušavaju naći a stekao je i naslov
najbrojnije izumrle životinje. Postoje i neka opažanja psoglavog vučka
na Australskom kopnu. Za predpostaviti je da je psoglavi vučak, ako je
ipak preživio, vrlo rjedak i da mu je potrebna hitna zaštita. Osim toga
bi psoglavi vučak mogao biti prva životinja vraćena iz mrtvih jer su
tasmanijski znanstvenici započeli postupak izdvajanja njegovog
genetskog koda radi kloniranja. Ipak, zaštita staništa je mnogo
plodotvornija, jeftinija i dugoročno sigurnija investicija od još
uvijek nesigurnog postupka kloniranja.