Zašto bježimo od stvarnosti?

Život je u svakom slučaju najveći mogući dar, ali on može biti i težak proporcionalno svojoj veličini. Takvo iskustvo svima nam je dobro poznato. Kako bi opstao, čovjek je na razini psihe razvio različite mehanizme koji mu pomažu da se suoči s mogućim kriznim situacijama i njezinim posljedicama. Takve mehanizme psiholozi nazivaju »obrambenim« jer nam pomažu da se zaštitimo od događaja koji nas mogu na različite načine povrijediti.

Zašto vi i kada bježite od stvarnosti?

Bježim kad osjetim da će me nešto ili netko povrijediti,zašto jer ne želim da budem povrijeđena,jer u nekim trenucima osjećam moram se makniti ili ništa dobro neće izaći iz toga.Sad si mi dala misliti,ne bi trebala bježati naravno da ne sa svime se treba suočiti samo meni treba da neke stvari sama u mislima prođem da bi se suočila s onim čega me je strah i zato lakše mi je se nekad isključiti,ne misliti dok ne dođe vrijeme da napravim korak zbog koje više neću morati da bježim.

Bjezati...izbjegavati probleme...cekati da se sve rijesi samo..to je za mene bijeg od odgovornosti...volim sve rijesiti da ne bjezim ..ali sta uciniti kad druga strana bjezi ..kad drugoj strani bijeg postaje svakodnevnica ...onda koliko god se borili da zaustavimo bijeg ..ne vrijedi nista i onda ta borba strasno umori i dignes ruke i ti koji volis sve da rijesis ..jednostavno i tebi se cini da taj bijeg odmara ...ali na kratko ..jer na duge staze boli ..i zato bjezimo iz stvarnosti

Ne volim bjezati, niti pospremati pod tepih probleme....trudim se rijesiti ih, neke odmah, a neke sa strpljenjem kojeg vise nemam bas previse, ali se trudim.....i idem dalje

E čekati da se sve samo pa ne znam tko još u to vjeruje,kod mene je slučaj da malo otegnem pa onda rješavam ni Rim se nije preko noći napravio

Nije da bježim od stvarnosti...ali me nekad strah ponuka da se povučem od rješavanja problema.Čekam da nekako vrijeme napravi svoje...kad savladam strah,onda krećem u riješavanje.Nekad sa puno emocija ne mogu donijeti prave odluke...zato mi je bolje stati da se u meni emocije slegnu...a onda i dobra odluka dođe na svoje.
Uglavnom...neke mi odluke dođu brzo...neke sporije,ali ih uvijek volim razumski donositi.Nekad i jesam malo u oblacima,zanesena...ali se znam uhvatiti u koštac sa situacijama.

Ali opet...kad pogledam unazad,kad donesem brzo odluku i kad se ne osvrćem, ta mi je najbolja i najslađa i uvijek je ispravna.Poslije nje se osjećam dobro...i to je najvažnije.

Moj bivsi on je cekao da ja sve rijesim

Skoro sam dobila kritiku kako zivim u svetu knjiga, filmova, muzike...kako uopste nisam realna i ne zelim da vidim stvari onakve kakve su...Zasto? Tu mi je lepse...
Znam da cu jednom morati da se vratim u "stvarni" svet...al dok mogu hocu da uzivam ovako...da ne razmisljam ni o cemu i da uzivam. Ne svidja mi se ono sto me okruzuje. Treba samo da mislim sta cu da radim, sta cu da kazem, kome da kazem, kome da se uvlacim u dupe da bi imala peticu, od koga da bezim, za koga da budem "mica" a za koga "kucka"...Nemam vise zivaca za to...:/
A najgore je sto i kad pobegnem u taj "moj" svet...opet vrse pritisak na mene...sa svih strana...tako da ono, vise nemam ni gde da pobegnem -.-

Zato što mi je u mašti ljepše nego u stvarnosti, u mojoj glavi sve izgleda bolje, tamo je sve što poželim moje...

zato što je bijeg od stvarnosti linija manjeg otpora, ali pri tome zaboravljamo da je to samo kratkotrajno. stvarnosti zapravo ne možemo pobjeći i kad tad ćemo se suočiti s njom. rekla bih da to nije bijeg od stvarnosti, nego odgađanje suočavanja.