Jumpersi ( užas posljednjeg trenutka)?

Jučer sam gledao film O.Stonea o napadu na WTC. Prikazani su već poznati "skakači" ( jumpersi) koji su pred vatrom odlučili skočiti u bezdan i ponovo me uznemirila ta misao; izvrsni sažet tekst francuskog pisca F.Beigbedera govori o tome...
___________

Gluposti, jadni moj Beigbeder. To što se između 37 i 50 ljudi s vrha sjevernog tornja „Blizanaca“ bacilo u bezdan, to je jednostavno zbog nemogućnosti da učine bilo što drugo, gušenje, bol instinktivni refleks preživljavanja, jer to nije moglo biti gore nego ostati unutar neizdrživo gorećeg garišta. Skočili su jednostavno zato što je vani bilo manje vruće nego unutra. Znaš, možeš koliko hoćeš biti stručnjak u fuzijama, akvizicijama, čudan je osjećaj biti u fuziji tout court. Pitaj bilo kojeg vatrogasca, nek' ti objasni. Jumperi se nalaze u toliko krajnjoj nuždi da više ne osjećaju opasnost. Blizu nesvijesti, drogirani adrenalinom, oni su toliko prestravljeni i šokirani da njihovo stanje graniči s ekstazom. Ne skačeš s 400 metara zato što si slobodan čovjek. Skačeš zato što si progonjena životinja. Ne skačeš zato da bi ostao čovječan, nego zato što je vatra od tebe učinila zvijer.
Bezdan nije neki razuman izbor. To je samo jedino ugodno mjesto koje se odozgo vidi, mjesto koje privlači, koje ti ne trga kožu usijanim pandžama, koje ti ne kopa oči užarenim ugarcima. Bezdan je lak. Bezdan je izlaz. Bezdan je gostoljubiv. Bezdan ti pruža ruke. Ono što nitko ne kaže: svi su povraćali.
Čak i kad bih otišao jako, jako daleko u užasu, moja bi knjiga uvijek bila 410 metara Julien Schcnabel rekao je da su skakači, smrskavajući se na tlu, zvučali kao rasprsle lubenice.
( F.Beigbeder)
_________

Četristo metara slobodnog pada – što tada prolazi ljudskom glavom? Možemo li taj užas uopće zamisliti? Što misliti tada..uopće?

Baš užas taj ne mogu zamisliti shvaćam kako je navedeno u tekstu gore "to je jednostavno zbog nemogućnosti da učine bilo što drugo, gušenje, bol instinktivni refleks preživljavanja",al da zamislim da sam u takvoj situaciji,teško,moja pretpostavka misli je da bi blokirala i ne bi mislila na ništa.

Slažem se s navedenim gore..bezdan im se činio kao izlaz..primamljiv..spas..od goruće vatre.
Što misliti tada..ne znam , da li bi nam u tim trenucima prošao život pred očima, ili bi razmišljali samo o tome kako pobječi od toga užasa...adrenalinski šok koji se događa u tijelu u tim trenucima je nezamisliv, tjera nas da bježimo ..bilo gdje..samo da pobjegnemo od te vatrene stihije...od pomisli da čemo živi izgorjeti.
Da li možemo pojmiti njihove misli u tom trenutku, smatram da ne možemo...taj užas koji su proživjeli dok su birali prepustiti se goručoj stihiji ili baciti se u bezdan, ne možemo zamisliti to...

@ana: da, zaista postoje mišljenja da se naš mozak "zablokira" od užasa izvjesnosti kraja - no, to su samo pretpostavke. Na toj pretpostavci gradim mogućnost da u tim posljednjim trenucima možemo posvetiti misli nekim sadržajima..ipak..

@Niky: Naravno da ne možemo: iskustvo je "metoda-vlastite-kože" koja se ne može pojmiti nego samo tako. Ipak, mi imamo sposobnost empatije - možemo se ( pokušati) staviti u tu situaciju i misliti o tome da bismo ( možda) mogli posvetiti misli nekim sadržajima. Zapravo, tendira me tema o NAJSRETNIJIM TRENUCIMA ŽIVOTA. Da li bismo mogli izdvojiti one kojima bismo ( u tim sudbonosnim trenucima) trebali tada - posvetiti svoje posljednje misli?

Ovaj fenomen "jumpersa" nakon katastrofe WTC je fenomenološki zanimljiv u kontekstu nečeg što se naziva SPEKTAKL. Što je zapravo SPEKTAKL? Prema jednoj definiciji to bi bio zapravo odraz smisla prakse nekog društva, odraz povijesnog trenutka u kojem jesmo. Zaključak se nameće: život je spektakl - odraz društvenih odnosa. Svi žele sudjelovati u njemu..
( Simbolička identifikacija je tu zanimljiva: R.Salecl u svojoj odličnoj knjizi "Protiv ravnoduštnosti" navodi kako je činjenica ( vijest) da je među "jumpersima" bilo poljaka jako preuveličana u Poljskoj. Željelo se, svojevrsno, priznanje da su važna europska nacija, da su dio svijeta. Kada se naknadno taj broj počeo smanjivati neki su bili - gotovo razočarani u Poljskoj..
Nisu, naravno, željeli smrt većeg broja sunarodnjaka, željeli su kroz medij SPEKTAKLA simobolički označiti svoje sudjelovanje u civilizaciji Zapada..)

Da sve je spektakl i nastoji se snimiti,reklamirati,diskutirati i staviti dobru pjesmu o skakanju.To su katastrofe...iznimne situacije.Čovjek tada i nije čovjek.Gledala sam snimke tog rušenja i izgledalo mi je kao neki nestvarni film.Kako su samo smislili da avion prođe kroz sredinu zgrade i da se sve sruši kao kula od karata.Kakv je to i veliki i zločinački i fanatični um to smislio.Poslije sam saznala da su na nekom suđenju od samim projektanata zgrade čuli da se zgrada može srušiti samo ako se prođe kroz sredinu.
Kako bih se ja ponašala...možda bih i ja kroz prozor u slobodu što se kaže.To su iznimne situacije kad je svaki razuman korak nemoguć,kad je nada u spasenje otišla u trenu.

Moj je otac preživio jednu tešku nesreću.Pričao mi je da mu se u trenu čitav život izlistao ispred očiju.Međutim u sekundi se uspio sam spasiti.Ključna kost mu je ušla u grlo i nije mogao disati.Svojom snagom je vratio nazad i preživio.Da to nije napravio sigurno bi umro.Sama pomisao na svoju djecu mu je dala zrce razuma i spasio se.

U nekim nesrećama dovoljan je ...ja bih rekla sekund loše odluke i život ode.Znam još slučajeva....pa me potaklo baš da napišem ovu priču.Bilo je to baš davno.Otac mi je dosta dobar,jedino je od te nesreće dobio povišen šećer,ali je jak čovjek pa je sve to dobro.