Sve naše maske?

Majstor i njegov učenik ( Gruzijska bajka)

Zli majstor, koji je sam đavao, uzeo je dječaka na nauk i naučio ga svakakve čarolije. Međutim, ne želi ga više pustiti, ngo potpuno zadržati u svojoj službi. Dječak uspije pobjeći, ali ga majstor ponovno uhvati i zatvori u mračnu štalu. Tamo dječak razmišlja kako da se oslobodi, ali mu ništa ne pada na pamet. Vrijeme prolazi, a on postaje sve tužniji.
Jednog dana zamjećuje zraku sunca u svojoj štali. Kad pogleda bolje, nalazi u vratima pukotinu kroz koju je prodrla sunčeva zraka. Brzo se pretvara u miša i bježi kroz tu pukotinu van. Majstor zamjećuje da je pobjegao, pretvara se u mačku i trči za mišem. Kad mačka otvara usta da ubije miša, miš se pretvara u ribu i skače u vodu. Majstor se odmah pretvara u mrežu i pliva za ribom. Prije nego što je dohvati, riba se pretvara u fazana. Majstor ga progoni Pretvorivši se u sokola. Fazan već osjeća pandže svog neprijatelja pa se pretvara u crvenu jabuku i pada točno u kraljevo krilo. Majstor ga pretvara u nož, koji se iznenada našao u kraljevoj ruci. Kralj poseže za jabukom da je razreže, ali odjedanput jabuke više nema i na njezinu mjestu stoji hrpica prosa. Pred njim stoji kokoš sa svojim pilićima – majstor. Ono se u posljednji tren pretvara u iglu. Međutim, kokoš i pilići, svi zajedno, pretvaraju se u konac u ušici igle. Sada se igla zapali, tako da konac izgori. Majstor je mrtav. Igla se ponovo pretvara u dječaka, koji se vraća kući svom ocu.
____


U ovoj bajci Elias Canetti ( u svojoj kultnoj knizi: Masa i moć) izvrsno detektira stanje prije preobražaja u rečenicama: „Tamo dječak razmišlja kako da se oslobodi, ali mu ništa ne pada na pamet. Vrijeme prolazi, a on postaje sve tužniji“, nalazeći da prije ovih maničnih preobražaja koji će uslijediti, a koji obezvređuju temeljnu svijest, prethodi melankolično stanje, stanje u kojem je čovjek uhvaćen i iz kojeg bježi. Maske služe bijegu, one oslobađaju, one pomažu da se izbjegne silazna putanja.

_____

Postoji li stanje u kojem je dalji preobražaj nemoguć? U kojem više ne trebamo nositi maske?
( E.Canneti smatra da je, zapravo, najstarija maska – preobražaj. Sehmet je žena s glavom lavice, Anubis muškarac s glavom šakala, Thot muškarac s glavom Ibisa, Božica Hator ima glavu krave a bog Horus glavu sokola – fluidnost svijeta uvijek je u dva aspekta: i temeljno ja i maska su jednako vrijedna? Čovjek ima od svih bića na kugli zemaljskoj najveći raspon izraza lica? Maska je prijeka potreba da se sačuva svijest ( i savjest?)..)?

Kako ..nosite..sve ..svoje maske? Skidate li ih ikada ili ste se saživjeli s njima?

Postoji li stanje u kojem je dalji preobražaj nemoguć? U kojem više ne trebamo nositi maske?

Naravno da postoje...to su stanja one nirvane...stanja gde nemamo kontolu nad svojim telom i duhom...

Kako ..nosite..sve ..svoje maske? Skidate li ih ikada ili ste se saživjeli s njima?

Imam samo 2 maske...skidam ih pred onima koje neizmerno volim...

mihaela je napisao/la:

Postoji li stanje u kojem je dalji preobražaj nemoguć? U kojem više ne trebamo nositi maske?

Citat :

Naravno da postoje...to su stanja one nirvane...stanja gde nemamo kontolu nad svojim telom i duhom...

Kako ..nosite..sve ..svoje maske? Skidate li ih ikada ili ste se saživjeli s njima?

Imam samo 2 maske...skidam ih pred onima koje neizmerno volim...[/quote]

Mihaela? Misliš da poznaješ svoje maske?

Jer, suština maske je, kako nam govori E.Canneti u - PREOBRAŽAJU. Suština maske je da ona predstavlja ( tvrdi Canneti) DISTANCU između promatrača i sebe. Iza maske odmah počinje tajna. U strogim, potpuno razvijenim slučajevima, tmao gdje se maska shvaća ozbiljno - ČOVJEK NE SMIJE ZNATI ŠTO SE NALAZI IZA NJE..
Ona mnogo izražava, ali - još više: skriva..
Ona, zapravo, predstavlja RAZDVAJANJE. Približava nam se nabijena opasnim sadržajem koji ne smijemo znati, prema kojem odnos poznavanja nije moguć..
Maska u nama - prijeti nam tajnom...
Nitko ne može sa sigurnošću, smatram, znati - što se stvarno krije i što se može pojaviti: iza MASKE..

Te dve maske i jesu moje 2 tajne...

svi mi nosimo masku, dal je to maska ljubaznosti prema nekome koga ustvari ne simpatisemo, dal je to maska ravodusnosti ako nas nekto uvrijedi itd...
nekad samo nije lako drzat tu masku.
A potrebna je svakome za razne situacije u nasem zivotu.

MASKE nekad svjesno stavljamo...zelimo da izgledamo drugacije pred nekima nego sto jesmo ili cisto da se zastitimo...ako nam zivotno iskustvo kaze da treba da skinemo maske...mi cemo opet sebe uvjeravati da su nam maske ipak potrebne..i da jedino s njima mozemo prezivjeti ..neke nama teske situacije...ali mnogi koriste maske i ne znajuci ...rastu s maskama glume da su ono sto nisu ..tj glume ono sto misle da bi trebali biti..i toliko se naviknu na glumu da vise ne znaju ustvari ni ko su ....
koristim masku ..kad mislim da treba da zastitim druge od svog bola ...i kad treba da sebe zastitim ....

Passion je napisao/la:

svi mi nosimo masku, dal je to maska ljubaznosti prema nekome koga ustvari ne simpatisemo, dal je to maska ravodusnosti ako nas nekto uvrijedi itd...
nekad samo nije lako drzat tu masku.
A potrebna je svakome za razne situacije u nasem zivotu.

Hm? Ne znam možemo li svu krivnju "maske" svaliti na okolinu, na društvo oko nas koje ( kao?) zahtijeva naše maske? Da li zaista uvijek moramo biti - netko drugi? E.Canneti misli, pak, da je PREOBRAŽAJ ( maskiranje) jedina izvjesnost, ali i - što je posebno važno - da je RASKRINKAVANJE nemoguće. Suština maske je da NE DOZVOLI raskrinkavanje, da uvijek skriva tajnu, koliko god mi ( samo mislili da..) skidamo maske. Izvjesnost, postojanje TAJNE zapravo je izvjesnost maske. Iza svega toga postoji mišljenje da ne postoji neko "temeljno" ja, neka PRAVA osobnost koja je skrivena, već da se iza svake naše maske skriva neka NOVA maska, nova tajna...

Citat :

blizanka: MASKE nekad svjesno stavljamo...zelimo da izgledamo drugacije pred
nekima nego sto jesmo ili cisto da se zastitimo...ako nam zivotno
iskustvo kaze da treba da skinemo maske...mi cemo opet sebe uvjeravati
da su nam maske ipak potrebne..i da jedino s njima mozemo prezivjeti
..neke nama teske situacije...ali mnogi koriste maske i ne znajuci
...rastu s maskama glume da su ono sto nisu ..tj glume ono sto misle da
bi trebali biti..i toliko se naviknu na glumu da vise ne znaju ustvari
ni ko su ....
koristim masku ..kad mislim da treba da zastitim druge od svog bola ...i kad treba da sebe zastitim ....

Što zapravo skrivamo našom MASKOM? Da li je zaista slučajnost da su karnevali najrazvratniji i najluđi u najkršćanskim zemljama? Kao i u priči u uvodnom postu - "majstor" koji je prijetnja - zapravo je patrijarhalni, tradicionalni moral koji je uvijek zapreka našem oslobođenju? Da bismo se oslobodili tog "majstora" jedino je rješenje kroz svojevrsnu "spiralu" maski i demaskiranja osloboditi svoje osjećaje, osvijestitit katarzom svoju osobu?

Kikica je napisao/la:

Jasno da ih imamo svi skoro, pa ljudi smo...samim ti svi nešto muljamo nekome i lažemo...ništa strašno.
Moje nisu debele..tanka varka ....ali ni u jednom slučaju ne nabacujem masku lažljivca..može svašta, ali to ne.
Samo nekolicini dam da me vide bez nje..obitelj moja i poseban prijatelj...svi ostali dobiju profesionalan osmjeh broj 6
Ne volim da svi vide tko i što sam ne zato što nešto tajim, nego zato što je to moja privatnost, a nju mi smiju ući samo meni posebni ljudi..
Jako dobro sebe znam i znam koje su moje i kada koju u kojoj situaciji postavim...

Maska je uvijek DISTANCA između promatrača ( okoline) i nas. Maska UVIJEK izražava - ali: JOŠ VIŠE SKRIVA. Ona predstavlja opnu iza koje počinje tajna. Možemo čitati njen izraz ali ne i tajnu. Svi mogu vidjeti našu masku - ali ne i sadržaj, poznaju to izvanjsko, ali ne to unutrašnje. Ona je materijalna i metaforička tvorevina, ona je granica između slobode i prisile koju stvara svijet oko nas. Drama maske je uvijek aktuelna - uvijek je OTPOR našeg spontanog "ja" protiv nekontroliranog raskrinjavanja..
Jer, netko bi mogao očitati ...našu tajnu?
Koliko maski zapravo posjedujemo? Možemo li prepoznati naše VAŽNE maske i one koje su samo uzgredne, polovične, slučajne i nejasne, nesvrhovite?

Hm? Ne znam možemo li svu krivnju "maske" svaliti na okolinu, na društvo oko nas koje ( kao?) zahtijeva naše maske? Da li zaista uvijek moramo biti - netko drugi? E.Canneti misli, pak, da je PREOBRAŽAJ ( maskiranje) jedina izvjesnost, ali i - što je posebno važno - da je RASKRINKAVANJE nemoguće. Suština maske je da NE DOZVOLI raskrinkavanje, da uvijek skriva tajnu, koliko god mi ( samo mislili da..) skidamo maske. Izvjesnost, postojanje TAJNE zapravo je izvjesnost maske. Iza svega toga postoji mišljenje da ne postoji neko "temeljno" ja, neka PRAVA osobnost koja je skrivena, već da se iza svake naše maske skriva neka NOVA maska, nova tajna...


ne slazem se sa ovim da ispod jedne maska ceka druga da se pojavi...mi jesmo komplicirana bica, ali nismo bas toliko, koliko god to tvrdili neki "znanstvenici" , odakle njima te nekad divlje teorije?
A na kraju koga da krivimo nego drustvo, pogledajmo djecu oni ne skrivaju nista, sve dok im mi to ne utulimo u glavu, zar nije tako?

blizanka je napisao/la:

MASKE nekad svjesno stavljamo...zelimo da izgledamo drugacije pred nekima nego sto jesmo ili cisto da se zastitimo...ako nam zivotno iskustvo kaze da treba da skinemo maske...mi cemo opet sebe uvjeravati da su nam maske ipak potrebne..i da jedino s njima mozemo prezivjeti ..neke nama teske situacije...ali mnogi koriste maske i ne znajuci ...rastu s maskama glume da su ono sto nisu ..tj glume ono sto misle da bi trebali biti..i toliko se naviknu na glumu da vise ne znaju ustvari ni ko su ....
koristim masku ..kad mislim da treba da zastitim druge od svog bola ...i kad treba da sebe zastitim ....

slazem se sa ovim

Passion je napisao/la:

A na kraju koga da krivimo nego drustvo, pogledajmo djecu oni ne skrivaju nista, sve dok im mi to ne utulimo u glavu, zar nije tako?

potpuno tacno ..dijete je iskreno nema maski dok ih ne pohvata od nas ...ili nme skonta kako zelimo da se ponasa ...i to vremenom samo uci ...


navlaceci masku potiskujem u sebi osjecanja koja bih htjela nekad podjeliti sa svima..
ali nekad mislim da nije tih nasih maski suvise bi zivot bio jednostavan ...
treba nekad otkrivati i upoznavati nekog korak po korak ...pa kad dodes do tog momenta kad ce te odbaciti maske jedno pred drugim... kad ti ne trebaju ...onda tek pocinje nesto predivno izmedu dvoje ljudi ...
a misljenja sam za ostale uvijek treba imati u blizini masku...koliko god htjeo biti iskren i bez maske danas to ne ide u ovom svijetu ...sto se vise otkrivas vise ces stradati ...

Passion je napisao/la:

Hm? Ne znam možemo li svu krivnju "maske" svaliti na okolinu, na društvo oko nas koje ( kao?) zahtijeva naše maske? Da li zaista uvijek moramo biti - netko drugi? E.Canneti misli, pak, da je PREOBRAŽAJ ( maskiranje) jedina izvjesnost, ali i - što je posebno važno - da je RASKRINKAVANJE nemoguće. Suština maske je da NE DOZVOLI raskrinkavanje, da uvijek skriva tajnu, koliko god mi ( samo mislili da..) skidamo maske. Izvjesnost, postojanje TAJNE zapravo je izvjesnost maske. Iza svega toga postoji mišljenje da ne postoji neko "temeljno" ja, neka PRAVA osobnost koja je skrivena, već da se iza svake naše maske skriva neka NOVA maska, nova tajna...


ne slazem se sa ovim da ispod jedne maska ceka druga da se pojavi...mi jesmo komplicirana bica, ali nismo bas toliko, koliko god to tvrdili neki "znanstvenici" , odakle njima te nekad divlje teorije?
A na kraju koga da krivimo nego drustvo, pogledajmo djecu oni ne skrivaju nista, sve dok im mi to ne utulimo u glavu, zar nije tako?

Ne postoje "divlje" teorije, samo one koje praksa dokaže da su primjenjive i potvrđene.
Teza o "neprestanim"maskama je zanimljiva - onda dotiče pitanje o tome postoji li neko naše "temeljno" ja? Na to pitanje odgovaraju različite teorije ličnosti svaka na svoj način. Jedan od odgovora je da je ta struktura ličnosti ( simbioza mišljenja, osjećanja i ponašanja) nešto što se ogleda u svim-našim-maskama..
Zar svaka naša maske ne sadrži ponešto naše? Zar i ona nije - naše djelo? Ako tako (?) postavimo strukturu naše ličnosti onda možemo zamisliti da u svim maskama koje skidamo i stavljamo postoji dio nas..

Djeca su onakva kakvim ih stvorimo, kakvi smo mi - svaka naša pojedinačna svijest uvijek je odraz društvene svijesti..

Citat :

blizanka: navlaceci masku potiskujem u sebi osjecanja koja bih htjela nekad podjeliti sa svima..
ali nekad mislim da nije tih nasih maski suvise bi zivot bio jednostavan ...

Maska istovremeno otkriva i sakriva. Ona pruža zaštitu ali i njen lik govori o nama, jer mi smo ti koji smo ju izmodelirali..
Koliko maski trebamo imati? Koliko možemo izdržati? Koliko svijetova sadržavamo i skrivamo? To je pitanje na koje odgovaramo..svako jutro kad se pogledamo u ogledalo..

californiamen je napisao/la:

Koliko maski trebamo imati? Koliko možemo izdržati? Koliko svijetova sadržavamo i skrivamo? To je pitanje na koje odgovaramo..svako jutro kad se pogledamo u ogledalo..

svako jutro sama sebi kazem ..dobro jutro ..idemo ...i jedna je maska tu ..koja se po potrebi mijenja...nemam puno maski ..ali najcesca je maska koja skriva osjecanja
ja stavljam masku da zastitim druge ili sebe od boli ...a ima ljudi koji stavljaju masku da bi pred drugim izgledali tako dobri a s njom kriju svoje lose strane
sve izgleda divno ...ali

Citat :

...maska ne ljutim se, ali pamtim, Izvoru svojih problema namješta niz neugodnih situacija i neprestano šalje poruke: loš si, nesposoban, ništavan. Tako se osvećuje za sve što on smatra nepravdom, bez potrebe da razgovara, raspravi i riješi nesuglasice. Potisnuta se ljutnja pretvara u rafiniranu igru moći. Sve se događa u "bijelim rukavicama" iako se razmjenjuju "boksački udaraci". Nižu se ozljede, dok onaj ozlijeđeniji ne pobjegne iz ringa ili dok se ne uspostavi ravnoteža straha. Tada nastupa privremeno primirje i traje koliko i ta mučna ravnoteža. Suigrači se najčešće toliko sažive sa maskom da nisu ni svjesni da su obje strane emocionalni gubitnici.

mislim da nije uredu staviti masku i prikazivati se kao divan...a povredivati druge ...a uredu mi je koristiti je da zastitis nekog ... da ne bi osjecao bol...

blizanka je napisao/la:

svako jutro sama sebi kazem ..dobro jutro ..idemo ...i jedna je maska tu ..koja se po potrebi mijenja...nemam puno maski ..ali najcesca je maska koja skriva osjecanja
ja stavljam masku da zastitim druge ili sebe od boli ...a ima ljudi koji stavljaju masku da bi pred drugim izgledali tako dobri a s njom kriju svoje lose strane
sve izgleda divno ...ali
..

Ugađamo si, blizz..maske nam trebaju, zato ih imamo, zato ih koristimo...zato ih stvaramo, zato trebamo i opravdanje pred sobom i drugima..
Kako ih nosimo? Koliko naša bliska okolina poznaje naše maske? Možemo cijeli život živjeti kraj bliskih osoba a da one ne poznaju neke..naše maske?
Maska je naša - MOĆ...
Maska nam daje osjećaj slobode, da možemo biti ono što želimo, da možemo imati trenutke osobne slobode u kojima ne moramo biti podređeni okolinskim zahtjevima koji traže, eto, baš nas..takve kakvima nas žele...zamišljaju..trebaju..?

Citat :

Koliko naša bliska okolina poznaje naše maske? Možemo cijeli život živjeti kraj bliskih osoba a da one ne poznaju neke..naše maske?

to sve zavisi od "bliskih osoba"...nekome citav zivot mozes stavljati masku i nece ni primjetiti...a nekom je dovoljno da progovoris i sve zna ...

Svako od nas ima, da tako kazem, dve osobe u sebi...ono sto jesmo i ono sto zelimo da drugi misle da jesmo...
E sad...kada treba da donesemo neku bitno odluku...koju osobu...tacnije licnost poslusati...? Kako doneti pravu odluku? Da li je bitnije zadovoljiti pravog sebe ili laznog sebe?

zbunjujuce...

Caprkala sam malo po netu sto se tice ovoga i naletela na neki tekst gde pise da smo pravi mi - ego...a lazni mi - alterego....ali nista vise nisam uspela da nadjem, tako da ako neko naleti na nesto slicno, nek postavi...stvarno me zanima ovo

EMOCIONALNIM MASKAMA nekad svjesno, a nekad nesvjesno prekrivamo autentične emocije koje smatramo nepoželjnima, za koje vjerujemo da nas čine slabijima, manje atraktivnima, manje poželjnima ili manje vrijednima u usporedbi s drugima. Želimo se zaštititi od mogućeg neprihvaćanja, odbacivanja ili nekog drugog emocionalnog ozljeđivanja.

**********************************************************************************



MASKE KRIVNJE

Iako nam se to na prvi pogled ne čini, osjećaj krivnje može biti snažan pokretač razvoja osobe prema moralnom i odgovornom biću. Već samo osjećanje krivnje znači da imamo izgrađen moralni sustav u odnosu na koji prosuđujemo je li neko naše ponašanje pogrešno ili nije. Kada se o njega ogriješimo, u sebi osjetimo tzv. grižnju savjesti ili grizodušje, koje pokazuje koliko nam je žao što smo tako postupili. Osjećaj krivnje izraz je naše moralnosti, poticaj da drugi put izbjegnemo sličnu neugodu i nađemo bolje rješenje, usklađenije s osobnim moralnim sustavom.

No, ljudi koji su tijekom djetinjstva često okrivljavani, pogotovo nepravedno, ne mogu podnijeti da su krivi. Oni navlače MASKU APSOLUTNO ISPRAVNIH. Postaju usmjereni na tuđe propuste, kritiziraju, trijumfiraju nad tuđim greškama i ne mogu prihvatiti ni jednu svoju. Gledajući loše u drugima, sami sebi izgledaju malo boljima nego što su ih smatrali njihovi autoriteti. Priznati grešku, značilo bi podsjetiti se svih potisnutih boli i okrivljavanja. Zato to nesvjesno izbjegavaju.

Druga posljedica djetinjstva bez podrške, pohvala i prava na učenje jest MASKA DEŽURNOG KRIVCA. Dobivaju je ljudi koji su više usmjereni na reakcije okoline nego na ono što čine. Iz straha da ne pogriješe, oni ne misle na ono što čine, već na procjenjivače i kritizere koji će im sigurno naći grešku. I upravo zbog svoje odsutnosti u odnosu na ono što čine, opet će, po tko zna koji put, nešto pogriješiti, zaboraviti, preskočiti, krivo shvatiti ili neprimjereno reagirati. Slično im se iskustvo već toliko puta dogodilo da već unaprijed očekuju loš rezultat. Umjesto da koncentriranije čine to što čine, prikupe informacije, shvate zašto je nešto ispalo krivo i nauče pravilno činiti ono što su ranije pogriješili, oni unaprijed smišljaju opravdanja za osobne propuste pred svojim procjenjivačima. Kad bi energiju koju troše za sva ta opravdanja i svoju obranu uložili u usavršavanje vlastitih vještina i znanja, greške im se ne bi ponavljale. No, oni to ne čine.

Ubrzo i njihova okolina upamti da stalno nešto griješe i opravdavaju se, pa to počinje očekivati. Sve će im lakše pripisati i greške koje s njima nemaju puno veze. Postat će dežurni krivci i u svojim, i u tuđim očima.

Skrivanje iza te maske ima i dalje posljedice. Pokušavajući poništiti tuđa loša očekivanja, dežurni krivci nastoje zaraditi pažnju. Predviđaju tuđe potrebe i zadovoljavaju ih iako to nitko od njih nije tražio. Toliko su željni pohvala i nečije zahvalnosti da uopće ne provjeravaju svoje pretpostavke. Neprestano nešto daju i čine za druge, ali kako to nije u skladu s potrebama tih kojima čine, ispada da drugima najčešće pružaju bespotrebno ili ih siluju svojim pažnjama. Uporno žele i forsiraju nešto dobro, a rezultat tih nastojanja ispadne loš i po njih, i po okolinu, naprosto zato što ne čuju prave zahtjeve i nisu prisutni dok čine. Kao da djeluju i žive iz nekog svog imaginarnog svijeta ozlijeđenog djeteta koje i danas očekuje ponavljanje loših iskustava.

A umjesto da se “posipamo pepelom” i ispaštamo zbog svoje pogreške, puno je efikasnije upitati se: “Kako mogu popraviti učinjeno, nadomjestiti štetu ili se ispričati ako se šteta ne može nadomjestiti?”. Greška kojom nanosimo štetu sebi ili drugome, svakom se može dogoditi, no samo će je moralne osobe željeti ispraviti.

Onog trena kad nadomjestimo štetu ili se iskreno ispričamo, dokazat ćemo sebi da smo odgovorne osobe i učinit ćemo si još dvije korisne stvari. Naučit ćemo za budućnost jer ono što “platimo”, bolje pamtimo od postupaka čije posljedice nismo osjetili. Kao drugo, tim ćemo postupkom zacijeliti, a često i produbiti narušeni odnos s oštećenom osobom. A mogli smo se godinama zbog toga loše osjećati. Umjesto neprijatelja dobit ćemo novog prijatelja.

Nešto je opasnija varijanta MASKA SMOTANIH. Oni se više i ne trude promijeniti svoj status. Saživjeli su se s njim i čak ga njeguju. Nespretni su, zaboravljivi, nesposobni, nepouzdani i što se tu može? Tako jadni, obično privuku osobe koje im žele pomoći čineći za njih. To najčešće bude najprije majka i baka, kasnije priteknu u pomoć još neki odrasli članovi obitelji, a u konačnici tu ulogu obično preuzme partner suprotnog spola. Iako je svjestan da uza se ima nesposobnu osobu, predbacuje joj to, čak se i svađaju zbog toga, ipak je neće napustiti jer se uz tako jadnu osobu sam osjeća boljim i sposobnijim. A “smotani” to obilno koristi, nastavljajući i dalje umrtvljavati svoje resurse.

Sve se to događa zato što još kao djeca nismo naučili da je greška poziv na učenje, da se svakom događa i da svi imamo pravo na svoje greške dok god na njima učimo i usavršavamo se. Svaka umješnost i stručnost zahtijeva učenje korak po korak. Nema skokovitog napredovanja bez truda i grešaka. Dok to ne prihvatimo, imat ćemo nerealna očekivanja i prema sebi i prema drugima. Umjesto da nas motiviraju na upornost i sistematsko usavršavanje, takva nas očekivanja tjeraju na nova provizorna rješenja i pokušaje da nekim slučajem i prečicom dosegnemo željeno. Stidjeti se grešaka, izjedati se krivnjom ili njom manipulirati, ne pomaže. Do kvalitetne promjene svog statusa možemo doći jedino ako prihvatimo greške, shvatimo zašto je do njih došlo, popravimo učinjeno te uložimo energiju u učenje i postupno usavršavanje kako nam se slično ne bi ponovilo. To je najbolja prevencija budućoj “grižnji savjesti”.


MASKE LJUBAVI

Čak i ljubav, ta čudesna emocija opjevana i veličana na sve načine, može služiti kao maska za sasvim druge emocije, ili je možemo sakriti pod različite stilove naučenih ponašanja. Ako primijenimo ono što je napisano u uvodu, postat će nam jasno zašto vezano za ljubav postoji cijeli niz raznovrsnih maski.

Razmislite i sami otkrijte što će se dogoditi ako povjerujemo da nas ljubav čini slabijima, da s nama zbog ljubavi mogu manipulirati, da smo tada ranjiviji. Ili što će se dogoditi ako smo kroz djetinjstvo ili adolescenciju bili ignorirani, osramoćivani, neprihvaćeni ili napuštani. Čak i onda kad se slično nije dogodilo nama, već ljudima koji su nam bili važni, moguće je da smo na temelju njihovih iskustava donijeli važne odluke i za svoj život. Te su odluke razlog zbog kojeg navlačimo masku LAKO ZALJUBLJIVIH, NEUHVATLJIVIH, OSTAVLJENIH, ZAVODLJIVIH, HLADNOKRVNIH, POŽRTVOVNIH, KUĆNIH LJUBIMACA ili SPASILACA.

Tzv. LAKO ZALJUBLJIVI ljudi uglavnom imaju do detalja jasnu sliku svog idealnog partnera. Kad sretnu osobu koja ih po nekoj osobini, i još češće izgledom, podsjeća na zamišljeni lik, oni joj bez provjere pripišu i sve ostale željene osobine. Kao da joj daju kredit bez pokrića. Ne komuniciraju sa stvarnim bićem koje je uz njih, već sa svojom fikcijom. Kako vrijeme prolazi, zaljubljena osoba počinje otkrivati razliku između onog što je umislila i stvarnog bića. Neki se ljudi tada počinju “trijezniti” i stvarno upoznavati realnu osobu. Za razliku od njih, LAKO ZALJUBLJIVI brzo će se razočarati i još brže zaljubiti u neki drugi lik, nadajući se da će to biti ono pravo.

Svi smo mi zaljubljivi kad nas privuku nečije kvalitete ili ljepota. No, osoba koja je u kontaktu sa sobom i realnošću dat će si vremena, komunicirati s osobom i postupno otkrivati kakva je ona zapravo. LAKO ZALJUBLJIVI to ne rade. Oni žele odmah, i sve. Ako nije tako, oni odustaju. Kako idealnih ljudi baš i nema, njihova potjera svako malo započinje ponovo.

Slično se ponašaju i tzv. NEUHVATLJIVI, ali iz drugog razloga. Oni se, zbog svojih ili tuđih loših iskustava, boje bliskosti. Vjeruju da će, ako se zaljube, izgubiti identitet, slobodu odlučivanja ili će se morati odreći njima važnih navika. Morat će preuzeti brige i odgovornosti zajedničkog života, a to ih straši. Zato neprestano mijenjaju partnere i čim odnos postane ozbiljniji i potpuniji, pobjegnu iz njega, često bez riječi.

Varijanta je i tzv. MASKA OSTAVLJENIH. Njihovim vlasnicima nije dovoljno da sami odu kad ih odnos počne strašiti, već sistematski, ali nesvjesno izazivaju partnera, dok on to ne učini. Zato prigovaraju, zanovijetaju, okrivljuju, galame, kritiziraju, čak i vrijeđaju, ne poštuju dogovore ili iskorištavaju. Kada konačno otjeraju partnera iz svog okruženja, svima koje poznaju ispričaju svoju tužnu priču o onom “bezobrazniku” koji ih je ostavio. Tako su opet “slobodni”, a okolina smatra da nisu odgovorni za prošli neuspjeh.

Partnere neprestano mijenjaju i tzv. ZAVODNICI. Oni su do perfekcije razvili stil šarmiranja. Očarati nekoga za njih je više sport negoli emocionalan doživljaj. Mogu točno procijeniti za čim osoba žudi i na što je “slaba”, pa joj baš to pružati. Kad je uspiju osvojiti, osvojena im osoba postaje dosadna jer ih nikad i nije zanimala. Takve ljude nazivamo “skupljačima skalpova”. Postoje i u ženskom, i u muškom spolu.

Postoje i maske tzv. HLADNOKRVNIH, koji odvajaju emocije od seksa, pretvarajući se u seks mašine. Emocije su za njih nešto djetinjasto, što njima ne treba. Ponose se svojom odlukom i ne pada im na pamet da je i to samo još jedna kompenzacija duboko potisnutog straha od ozljeđivanja.

LICE KUĆNOG LJUBIMCA

Nasuprot njima postoje ljudi koji se izrazito boje napuštanja. Iskusili su taj osjećaj u djetinjstvu ili mladosti i ne bi to željeli ponovo doživjeti. Oni će učiniti sve što je u njihovoj moći da zadrže odabranu osobu, čak i ako im njene osobine ne odgovaraju. Strah da bi se bolno iskustvo napuštanja ipak moglo ponoviti, ne dopušta im da se opuste i predaju trenutku.

Ne mogu vjerovati da ih netko može voljeti zato što su kvalitetna bića, već se neprestano trude da zarade ljubav. Oni svoju ljubav oblače u MASKU POŽRTVOVNOSTI. Vječito nešto čine za svoje partnere, misle za njih, preuzimaju sve obveze. Ponašaju se kao da su roditelji svojim partnerima. I što se onda dogodi?... “Udave” ljubljene svojom ljubavlju, pa oni na kraju pobjegnu kao iz zatočeništva. A ostavljene, požrtvovne osobe nisu ni svjesne da su sve učinile da im se baš to dogodi, iako su imale drugačiju namjeru.

Osobe koje pristanu živjeti uz tzv. POŽRTVOVNE, najčešće navlače masku KUĆNOG LJUBIMCA i dopuštaju da ih se zarobi “ljubavlju”. One prestaju misliti, odlučivati, činiti bez odobrenja. Zaštićene su, sve imaju osim samih sebe. Takav je odnos simbioza strahova.

Varijanta su požrtvovnih i tzv. SPASIOCI koji toliko “vole ljude” da ih stalno moraju od nečega spašavati, popravljati, savjetovati i pomagati. To mogu raditi svojoj djeci, partnerima, roditeljima, prijateljima ili samo znancima. Neprestano se bave drugima i imaju prema njima dobre namjere, samo da se ne bave sobom i da ne bi počeli mijenjati jedinu osobu koju možemo promijeniti: SEBE SAMOG.

MASKE LJUBAVI sve nam manje trebaju kako učimo razlikovati OSOBU, BIĆE od njenog PONAŠANJA. Svatko od nas ima kapacitet za dobro. Upravo je to smisao poruke: “Rođeni ste na sliku i priliku Boga.” No, istovremeno, mnogi ljudi nisu svjesni svoje “božanske prirode” pa se ponašaju nedolično. Zato VOLJETI znači bezuvjetno prihvaćati OSOBU i njenu “božansku prirodu” i uvjetno prihvaćati njeno PONAŠANJE. Ono nedolično ne treba prihvaćati iako volimo i prihvaćamo osobu. O tim ponašanjima treba razgovarati i pregovarati. Najlakše ih mijenjamo ako netko bodri i hrabri naše dobre pokušaje, a najteže ako nas zbog naših postupaka osuđuje, kritizira i kažnjava.

Tako je i s drugima. Najlakše se mijenjaju ako bodrimo i hrabrimo ono što su slučajno učinili, a nama se sviđa, umjesto da ih kudimo ili ismijavamo.

Bojeći se neuspjeha, ljudi pod emocionalnim maskama često izbjegavaju nova iskustva i nekontrolirane situacije. No, izbjegavajući ih, zaštitit ćemo se ne samo od bolnih, već i od onih iskustava koja nas pokreću, pune životnom radošću, kroz koja učimo i razvijamo se kao bića. Život postaje kontroliran, bez velikih iznenađenja, bez bolnih iskustava, ali pomalo besmislen i dosadan.

Dakle, svaka MASKA zapravo je štit od nečeg što vjerujemo da je gore od života pod maskom. To su, uglavnom, razne varijante strahova od napuštanja, neprihvaćanja, odbacivanja, odvajanja i emocionalnog ozljeđivanja. Liječeći te strahove, postupno nestaju razlozi za nošenje EMOCIONALNIH MASKI.

Da bismo nadišli bilo koji strah i lošu naviku, potrebno ih je “zagrliti”, shvatiti zašto su nastali i od čega nas je maska štitila. Ona je imala svoju funkciju, ali s njom ne možemo dalje. Slično je i s pelenama: stvarno su nam olakšale život kad smo bili bebe, no u odrasloj bi nas dobi silno sputavale. Slično je i s odvajanjem od roditelja: koliko god nam je uz njih sigurno i lakše živjeti, ipak, ako se ne odvojimo, nikad nećemo otkriti ljepotu samostalnosti, ni razviti svoje resurse. Slično je i s EMOCIONALNIM MASKAMA: koliko god nas štite, znatno nas više onesposobljavaju. I zato se sve češće pitajmo: “Što ja stvarno osjećam?”, “Što ja stvarno želim?”, “Kako to mogu izraziti na uljudan i neagresivan način?”, “Kako to mogu ostvariti za sebe?”, “Kako mogu u sebi i u drugima podržati MIR i RADOST?”. Kad su u nama MIR i RADOST, i strahovi, i problemi , a prema tome i razlozi za EMOCIONALNE MASKE, lakše kopne.

Vesna Špalj, prof.

izvor/magicus.info

ŽIVOTNI ŠTITOVI
Sve što mi kao ljudi radimo na zemlji, samo su štitovi koji nas brane od udara neobjašnjivih i nepredvidljivih sila koje vladaju svijetom. Čovjek se u životu mnogo puta suočava sa novim situacijama koje su mu sasvim nepoznate, pa nema odgovarajućeg znanja na koje bi se oslonio pri odlučivanju; što da ućini.
Tada vrijedi pravilo; odluke mora donositi po srcu.
Pitaj svoje srce i ono će ti reći što da radiš. Štitovi sa srcem su najbolji od svih štitova.
Svi imamo štitove koji nam omogućavaju da se s njima probijamo kroz život. Sa njima plaćamo svoj opstanak na ovoj zemlji. Najžalosnije je za čovjeka da svoj život plaća sa bijednim štitovima. Sa štitovima koji nemaju srce.
Da bi čovjek preživio teške trenutke mora se tu i tamo okružiti s predmetima koji ga umiruju, koji imaju Srce. Ali ne smije postati opsjednuti sakupljač jer bi ga to učinilo teškim, spriječilo bi ga da se kreće fluidno.
Kada bi kakav trenutak od njega zahtijevao brzinu, s prevelikim teretom bio bi spor. Postavlja se još jedno pitanje; što ako ga nikakvi predmeti sa srcem ne zanimaju, što onda da radi.
U tom slučaju dovoljno je da je staza kojom putuje kroz život, Staza srca. Ona će mu dati svu zaštitu i radost koja mu je potrebna.

Don Juan Matus, indijanski vrač iz djela Karlosa Kastanede

Udobno se osjećam u svom oklopu iskovanom na nakovnju vremena i
iskustva. Zaštićen od svijeta i života lako uzvraćam udarce nepovrijeđen i
neranjiv. Nosim ga 24 sata na dan i daje mi snagu.
Uljepšan je pjesmama, slikama. Ojačan je knjigama, mislima.
Graviran je ljepotom, istinom. Pokretan snagom volje, duhom.
Magičan i nevidljiv, sjajan i nevidljiv, težak i lagan.
Stvarno se udobno osjećam u svom oklopu iskovanom na nakovnju
vremena i iskustva dok putujem svojim putom.
I poželim pisati osobno.
Piši uopćeno , kaže mi.
Ponekad , da ponekad , postaje ga jako teško nositi i kao da ima svoju
volju pokreće me putevima kojima nikada ne bih išao , postaje težak ,
umoran od mene , od borbi , od skrivanja , od života.
Ponekad , da ponekad mi priča o stvarima koje nisam vidio a skupa smo
prošli pored njih.
Ponekad , da ponekad mi priča o ljudima i njihovim osobinama koje ja
nisam vidio a skupa smo gledali, slušali.
Ponekad , da ponekad mi pjeva pjesme iz zaboravljenih vremena koje još
pjevaju zemlja i priroda a ljudi ih ne čuju.
Ponekad , da ponekad mi priča o ljepoti nečije duše također skrivene
oklopom koju ja nisam vidio.
Ja poželim vjerovati.
Ne žuri se , kaže mi.
Ponekad ,da ponekad kada vjerujem ,skidam svoj oklop , izlažem se
svijetlu , onakav kakav jesam.
Čuvaj se , kaže mi.
Ja vjerujem.
Ponekad , da ponekad pogriješim i onda se ranjen povlačim u sigurnost
svoga oklopa , ližem svoje rane, ozdravim , ožiljci ostaju, nepovjerljiviji.
Rekao sam ti ,kaže mi.
Ja sam vjerovao.
Odlazim polako u svoju tvrđavu na rubu vremena , skupljam snagu i opet
odlazim na put , ojačan i jači …i nepovjerljiviji.
I sve rjeđe skidam svoj oklop.
I pomalo me plaše neka buduća vremena kada odlučim da ga više nikada
ne skinem.
Stvarno se udobno osjećam u svom oklopu iskovanom na nakovnju
vremena i iskustva dok putujem svojim putom i susrećem druge ratnike
svijetla.

????,08.07.2005 Badomen

evo malo nešto što sam napisao prije par godina
a može se povezati u temu
glavni problem maski je taj da se lako može desiti sa stalnim skidanjem i stavljanjem
maske da jednostavno zaboravimo tko sam ja a što je maska

U potpunosti se slžem!!Ali,kada ne bi nosili maske,bili bi ranjivi i svatko bi mogao upravljati nama.Na mome licu je uvijek osmjeh.Taj osmjeh je katkad maska,a katkad ne.Maska je onda kada nisam nimalo raspoložena za smijanje,ali svejedno nategnam na lice iskren osmjeh jer nemam namjeru svima pokazati kako sam loše volje i dati im povoda da me provociraju i tome slično.Osmjeh na mome licu nije maska onda kada sam zaista sretna.