Pametan Hans je običan glupi konj?

Pametni Hans je bio konj koji je postao slavan te 1911., zbog svoje sposobnosti čitanja, slovkanja i rješavanja matematičkih problema, a što je sve činio lupkajući odgovore kopitom o pod. Bilo je skeptika, ali kada je Hansove sposobnosti testirao stručni odbor, utvrđeno je da je Hans zaista odgovarao na sva ta pitanja bez pomoći gospodara, nekog von Ostena.
Kako to? Kako bi ijedan konj mogao imati takav stupanj ljudske inteligencije?
No, tu se umiješao jedan psiholog Oto Pfungs koji je nizom eksperimenata utvrdio da je Hans primao vrlo fine nenamjerne znakove od svojih ispitivača. Npr. nakon što bi postavili pitanje, ljudi bi se zagledali dolje, u konjsko kopito očekujući odgovore. Kako bi se konj približavao točnom odgovoru – ljudi bi podigli oči ili glavu, anticipirajući završetak odgovora. Hans je, dakle, na određeni način, bio potkrepljen, kondicioniran da te vrlo male pokrete promatrača koristi kao znak za prestanak udaranja kopitom a što je obično završavalo točnim odgovorom na postavljeno pitanje..
I što onda?

Stvar je u tome da je cijela priča dokumentirana u psihološkoj literaturi pokrenula istraživanje metodološkog problema u psihologiji kojeg je najviše istražio Robert Rosenthal i nazvao ga Pigmalion efekt ( prema mitu o grčkom kiparu Pigmalionu koji se zaljubio u kip žene kojeg je sam napravio)..
Istraživajući različite dimenzije ove pojave – npr. posebice u obrazovnim institucijama gdje je utvrdio statistički značajan napredak učenika od kojih su učitelji očekivali kvalitetne obrazovne rezultate ( posebice kod mlađe djece koja su više prijemčivija za ovo „samoispunjavajuće proročanstvo“..kako je, također, nazivan ovaj fenomen..), Rosenthal je postavio metodološki i stručni okvir ove pojave dokazujući slijedeće: očekivanja i kondicioniranje drugih značajnih osoba u našem životu ( tzv.“significant others“) itekako utječe na naš život…
____________

U našim životima ( našoj osobnoj povijesti) neke nama značajne osobe potkrepljivale su neke naše osobine - ne zato jer su one bile u nama objektivno visoko zastupljene, nego stoga jer su oni od nas očekivali uspjeh BAŠ U TIM ( po njihovim kriterijima za nas važnim..) područjima..
Razmišljam o tome - koliko smo "Pigmalioni"? Koliko smo pod njihovim utjecajem zanemarili neke svoje osobine i kvalitete, a prihvatili one koje su nam kondicionirali ti drugi "značajni"?

e sad si me bacio (opet) u razmišljanje ...

Zanimljivo.Tu riječ pigmalion sam čula e jednom kontekstu drugom.Stariji muškarac(obično neki umjetnik i to uspješan) i jako mlada i nedefinirana djevojka koju on usmjerava u karijeri.Nađe neki talent kod nje.Obično budu i u vezi tijekom te njene izgradnje i pratnje u toj njezinoj karijeri.
Zdravka Krstulovič...recimo i njezin pigmalion Papandopulo koji ju je sa nekih 15 godina ulovio i uveo je u taj svijet glume.Samo je to bila i ljubavna veza.U toj vezi...koliko sam slušala o tome,ona je na neki način izgubila neke svoje naljepše godine vežući se za puno starijeg čovjeka,uz to i uspješnog i to u nekim jako mladim godinama.Jer stvorenje od 15 godina još ništa o životu ne zna.U životu je sve dala za glumu(i bila izvrsna).Samo taj ljubavni život nije bio baš dobar.
Ima tih situacija još u glumačkom svijetu.

Zapele su mi za oko dvije riječi - samoispunjavajuće proročanstvo. Zaista je ogromna moč autosugestije, zaista je naš život ono što od njega učine naše misli.
A i doista očekivanja i mišljenja drugih o nama doista indirektno imaju velik utjecaj na naše živote da toga najčešće nismo mnogo ni svjesni.
Zaista život i događaje u životu ne valja uzimati zdravo za gotovo, sve ima svoj uzrok i posljedicu, najčešće smo doista sami kovači svoje sreće i dobar dio toga je u našim rukama.