Kitty Genovese

( video - in memoriam - Kitty Genovese..)

Danas ujutro sam s Kikicom na temi o "mučenju ljudi u konzumentskom društvu" ( vidi: vijesti ih Hrvatske) polemizirao o odgovornosti i djelovanju u situacijama kada naiđemo na kršenje ljudskih prava pa mi se nametnula tema..
Radi se o jednom od najutjecajnijih događaja u povijesti psihologije i psiholoških istraživanja je izvještaj o događaju u New Yorku poznata pod nazivom „Slučaj Kitty Genovese“..

Kitty Genovese vraćala se jedne večeri, po zatvaranju bara koji je vodila, u svoj stan u Queensu, mirnom kvartu u kojem su uglavnom stanovali pripadnici srednje klase. Kad je izišla iz auta i krenula prema svojoj zgradi, nožem ju je napao neki muškarac. Kitty je, dok ju je muškarac nekoliko puta ubo nožem, vrištala i zvala upomoć. Jedan je susjed viknuo kroz prozo tom muškarcu neka „pusti djevojku na miru“, nakon čega je on počeo odlaziti. Zatim se ponovo okrenuo, udarcem srušio Genovese na zemlju i počeo ju ponovo udarati nožem. Ona je nastavila vrištati dok na kraju netko ipak nije nazvao policiju. Policija je došla dvije minute nakon poziva, ali je Genovese već bila mrtva, a njezin je napadač nestao. Napad je trajao samo 35 minuta.
Tijekom policijske istrage je utvrđeno da je 38 ljudi iz susjednih stanova svjedočilo napadu, ali je samo jedan konačno nazvao policiju. Jedan je par ( oni su kasnije izjavili da su pretpostavili kako je netko već nazvao policiju..) privukao dvije stolice prozoru kako bi mogli promatrati nasilje. Ubojica nije nikad nađen. Da je netko ranije pokušao pomoći, ona bi vjerojatno preživjela.

New York i cijela država bili su užasnuti pomanjkanjem brige susjeda; ljudi su pokušavali pronaći razlog pasivnosti, optuživalo se otuđenje života u velikim gradovima, susjedstvo u Queensu, ljudska priroda, psiholozi su dokazivali da je na djelu psihološki fenomen tzv. „difuzija odgovornosti“ koji se događa kada su nekom događaju prisutni mnogi svjedoci pa se odgovornost „dijeli“itd.
( prije nego što ispričam što su otkrili psiholozi, posebice John Daley i Bibb Latane sa Sveučilišta u New Yorku..bilo bi zanimljivo otvoriti raspravu..)
___________________

Pitanja:

Što mislite o slučaju Kitty Genovese? Kakvo je vaše tumačenje ovog fenomena?
Većina nas je vjerojatno bila svjedokom saobraćajne nesreće, kada smo prolazili vidjeli smo druge i pomislili: „Netko je već pozvao policiju i hitnu“..no,da li bi naše ponašanje bilo isto na praznoj cesti? Kako unaprijediti (senzibilizirati) socijalnu osjetljivost?
Da li su svjedoci ( pasivni promatrači ) - odgovorni za nepružanje pomoći drugima? Da li bi tražili izricanje kazne za navedeni par koji nije reagirao?

strašno...koliko ljudima treba da pozovu policiju...35 minuta nikom nije palo na pamet da poduzme bilo šta....to mi nije jasno
A ti svjedoci...neznam stvarno...pa ljudski život je u pitanju.... mislim da su i oni sami sudionici...baš iz tog razloga šta nisu napravili ništa ..

bili smo svjedoci prometne nesreće...dva dečka su se okretala u autu(nekoliko puta ) sletjeli su s ceste...

stali smo i pozvali hitnu...dečkima nije bilo ništa(bar ne vidljivo) ostali smo s njima do dolaska policije i hitne pomoći

u slučaju premlaćivanja, nasilnog ponašanja između dvoje ili više ljudi, postoji neki strah da i mi ne dobijemo po glavi...ispada da se čovjek miješa u tuđe poslove...tako ja vidim tu situaciju... i tu je problem....iako nam nešto govori da moramo reagirati, sa druge strane, strah da se ne umiješamo gotovo da prevlada...nikad nisam doživjela da vidim tučnjavu u kojoj bi se išlo do kraja, do smrti...ako ikad to doživim, najvjerojatnije bi okrenula br. policije...
znam da bi me savjest proganjala ako to nebi učinila...

a sad moje iskustvo...
jedan je čovjek pao predamnom na pločniku, navodno da ga je nešto prerezalo...ali meni je smrdio na alkohol...ne jako...bez obzira na to zvala sam hitnu jer se nije mogao dići a ja se isto nisam usudila pomoći jer je imao sigurno oko 100 kila...hitna je došla i odvezla ga ...bila sam tako happy
to bi učinila svaki put

Ariela je napisao/la:

strašno...koliko ljudima treba da pozovu policiju...35 minuta nikom nije palo na pamet da poduzme bilo šta....to mi nije jasno
A ti svjedoci...neznam stvarno...pa ljudski život je u pitanju.... mislim da su i oni sami sudionici...baš iz tog razloga šta nisu napravili ništa ..

bili smo svjedoci prometne nesreće...dva dečka su se okretala u autu(nekoliko puta ) sletjeli su s ceste...

stali smo i pozvali hitnu...dečkima nije bilo ništa(bar ne vidljivo) ostali smo s njima do dolaska policije i hitne pomoći

Život je niz testova destrukcije. Prve testove proći, pasti na posljednjima.
Promašiti život, ali ga promašiti za dlaku. I patiti, uvijek patiti. Morate naučiti kroz sve pore ćutjeti bol. Svaki djelić kozmosa mora vam biti
osobna rana. Međutim, morate ostati živi – bar neko vrijeme. I uvijek se vraćajte na izvor, a to je patnja...
( M.Houellebecq)

Da, taj problem je intrigantan, "nisu napravili ništa" - empatija - osjećaj za "tuđu patnju" je sukus onoga o čemu bih volio razgovarati...
Koliko nas "osjećaj za tuđu patnju" zanima? Da li je to nešto što smo izgubili tijekom evolucije, ili je to "izum" novog doba?

Mislim da ljudi općenito ne razumiju patnju, ako ju nisu doživjeli...

tifani je napisao/la:

u slučaju premlaćivanja, nasilnog ponašanja između dvoje ili više ljudi, postoji neki strah da i mi ne dobijemo po glavi...ispada da se čovjek miješa u tuđe poslove...tako ja vidim tu situaciju... i tu je problem....iako nam nešto govori da moramo reagirati, sa druge strane, strah da se ne umiješamo gotovo da prevlada...nikad nisam doživjela da vidim tučnjavu u kojoj bi se išlo do kraja, do smrti...ako ikad to doživim, najvjerojatnije bi okrenula br. policije...
znam da bi me savjest proganjala ako to nebi učinila...

a sad moje iskustvo...
jedan je čovjek pao predamnom na pločniku, navodno da ga je nešto prerezalo...ali meni je smrdio na alkohol...ne jako...bez obzira na to zvala sam hitnu jer se nije mogao dići a ja se isto nisam usudila pomoći jer je imao sigurno oko 100 kila...hitna je došla i odvezla ga ...bila sam tako happy
to bi učinila svaki put

Upravo je u tome problem - taj fenomen naziva se "difuzija odgovornosti"...

Darlay i Latane proveli su eksperiment na Sveučilištu u New Yorku kako bi istražili ovu pojavu..

Studentima, polaznicima uvodnog kolegija rekli su da ih zanima kako se studenti prilagođavaju sveučilišnom životu u kompetetivnoj, urbanoj okolini.
Zatražili su od njih da iskreno raspravljaju o svojim problemima s drugim studentima, ali kako bi pri tom izbjegli osjećaj srama, bit će smješteni u sobe iz kojih će komunicirati interfonima.
Sve je to bila zapravo priča za prikivanje prave svrhe. Najvažniji dio je da su studenti bili podjeljeni u tri grupe koje su bile podvrgnute različitim eksperimentalnim postupcima.
1. grupa – vjeruju da komuniciraju, osim istraživača, samo s jednom osobom
2. grupa – vjeruju da komuniciraju, osim istraživača, sa još dvije osobe..
3. grupa – vjeruju da je na liniji još petero ljudi..
Ustvari, svaki je ispitanik bio sam, a svi su drugi glasovi bili snimljeni..
Stvorena je krizna situacija koje je tražila hitnu intervenciju. Kada su studenti preko interfona počeli „razgovarati“ čuli su studenta koji govori o teškoćama u učenju i problemima prilagodbe u New Yorku, a onda je, s nelagodom, rekao akko povremeno ima teške napade epilepsije..
Tada je na red došao stvarni student, i dok je on govorio došlo je do krizne situacije, prvi student ( magnetofonska traka..) počeo je nepovezano govoriti kao u početnim stadijima napada epilepsije. Za ispitanike je to nedvojbeno bio hitan slučaj. Koliko njih i u kojem vremenu su reagirali i priskakali u pomoć. Ostavljeno je četiri minute vremena za reakciju, nakon čega je eksperiment bio završen..

Rezultati su snažno poduprli tezu istraživača. S povećanjem broja osoba za koje su ispitanici vjerovali da su prisutni, postotak onih koji su brzo prijavili napad naglo se smanjio, a među onima koji su na kraju ipak pomogli, trajanje odgode pružanja pomoći bilo je to duže što je više promatrača bilo prisutno..
Za 1. grupu prosječno vrijeme javljanja bilo je jedna minuta, a za 3. grupu tri minute..
Vrijeme za prijavljivanje bilo je također znakovito i variralo je: svi ispitanici iz prve grupe izvijestili su o hitnom slučaju u predviđenom vremenu ( 4 minute), 85% njih iz druge i samo 60% iz treće grupe..

Time su dokazali da prisutnost drugih ljudi u kritičnim situacijama stvara difuziju odgovornosti, ispitanici su se s porastom broja ljudi u grupi osjećali manje osobno i individualno odgovornim za poduzimanje akcije..
__________________

Iznenađeni rezultatima?

Ariela je napisao/la:

Mislim da ljudi općenito ne razumiju patnju, ako ju nisu doživjeli...

Naravno da "metoda vlastite kože" itekako pomaže u empatičnosti, može pomoći da u kriznim situacijama reagiramo drugačije, humanije, pružimo podršku - ali ovdje se radi o podjeli odgovornosti, o situaciji koja ima vrlo zanimljive refleksije..
Ovi rezultati koje sam naveo ( istraživanje..) govore u prilog tome da smo spremni reagirati manje empatično kada pretpostavljamo da postoji mogućnost da "netko drugi" to napravi umjesto nas..
RAdi se o psihologiji grupe, u tim situacijama dolazi do difuzije osjećaja, do "ublaživanja" osjećaja krivnje ako ništa ne poduzmemo za one koji su izloženi patnji..

Citat :

Iznenađeni rezultatima?

pomalo iznenađena ...da...
ne razumijem zašto je to tako? zbog čega onda svaljujemo na druge tu odgovornost??

Joj uvijek mi daš temu da imam o čem razmišljat...to mi je onako umjesto priče za laku noć

Ariela je napisao/la:

Citat :

Iznenađeni rezultatima?

pomalo iznenađena ...da...
ne razumijem zašto je to tako? zbog čega onda svaljujemo na druge tu odgovornost??

Strahovi u nama, želja da izbjegnemo nevolje, neugodnosti, "možda će drugi to..bolje znati", " zašto baš ja?"...
Kada smo sami na cesti, nemožemo izbjeći te PRIGOVORE SAVJESTI, ali kada smo u grupi, kada DIJELIMO odgovornost, onda smo spremni izbjeći ju, posebice ako izaziva osjećaj neugode..
Svi smo mi čuli one "žalopojke" kako u malim sredinama ljudi lakše žive zbog osjećaja zajedništva, međusobne podrške, suradnje - osjećaj brige za drugog, osjećaj suosjećanja, empatije je intenzivniji..

ja sam dijete sa sela,udala se u grad

na selu je stvarno to nekako sve drugačije ...ljudi se više druže,svi se poznaju....
ovdje u gardu...nema toga,jedva da poznajem prve susjede

Ariela je napisao/la:

ja sam dijete sa sela,udala se u grad

na selu je stvarno to nekako sve drugačije ...ljudi se više druže,svi se poznaju....
ovdje u gardu...nema toga,jedva da poznajem prve susjede

I ja sam dijete sa sela, uvijek kada se vratim u taj intimizirani prostor svog odrastanja ( zavičaj) sjetim se kako sam imao predivno djetinjstvo...
Sami smo kreirali svoje igrice, vječno na livadama i šumarcima, slagali svoje kućice i skloništa, živjeli s prirodom u "zagrljaju"...
Ali, nije kriv "topos", karakter društvenih odnosa ( tržišna logika kapitalističke "štakorske utrke"), danas se prenio i na selo...
Djeca danas više nisu od nekada, ne zato jer to ne bi željela biti - svijet danas ima drugačiji ritam i drugačiju logiku na ovim našim prostorima..
Slučaj "Kitty Genovese" puno je izvjesniji danas na našim prostorima jer sukus odnosa postaje USPJEH po svaku cijenu...pa makar prodali i "dušu"..
Nemoguće je psihologiju društvenih odnosa spustiti samo na subjektivnu razinu - naravno da samosvijest određuje svijest, da možemo djelovati na vlastite sudove i vrijednosti, ali, u konačnici - određuje nas karakter društvenih odnosa u kojima egzistiramo...
"Kitty Genovese" plastičan je primjer o čemu se, zapravo, radi..

Strašno je da je toliko ljudi gledalo a nije ništa poduzimalo.Ja bih vrištala,zvala policiju...ne bih šutala.Bila sam svjedokom u centru grada kad je troje tinejdžera šaketalo jednoh slabića.Djeca...mladi su se okupili i gledali.Bila je cijela skupina,a ja sam prolazila blizu njih.Kad sam to vidjela iz sveg glasa sam zavikala i rekla:"Sramota vas bilo,trojica jakih na jednog slabog:"
Skupina se razišla...i iz nekog razloga su odmah prestali tući tog jadnička.Onda sam razmislila...trojica baš plećatih i jakih.Ajd da se izgubim što prije...ubrzala sam korak i nestala.

Događa se to i ovdje...bilo je neko ubojstvo u Rijeci...jedna mlada žena smrtno je stradala od nasilnika.Nitko joj nije pomogao.Strašna joj je smrt bila.Kod takvih slučajeva više ljudi treba priskočiti u pomoć kad je neki luđak u pitanju.Onda se neki misle pa odustanu...kao, što ću ja sam da i mene ubije.I tako se desi da se ne spasi ljudski život.

Tea je napisao/la:

Strašno je da je toliko ljudi gledalo a nije ništa poduzimalo.Ja bih vrištala,zvala policiju...ne bih šutala.Bila sam svjedokom u centru grada kad je troje tinejdžera šaketalo jednoh slabića.Djeca...mladi su se okupili i gledali.Bila je cijela skupina,a ja sam prolazila blizu njih.Kad sam to vidjela iz sveg glasa sam zavikala i rekla:"Sramota vas bilo,trojica jakih na jednog slabog:"
Skupina se razišla...i iz nekog razloga su odmah prestali tući tog jadnička.Onda sam razmislila...trojica baš plećatih i jakih.Ajd da se izgubim što prije...ubrzala sam korak i nestala.

Događa se to i ovdje...bilo je neko ubojstvo u Rijeci...jedna mlada žena smrtno je stradala od nasilnika.Nitko joj nije pomogao.Strašna joj je smrt bila.Kod takvih slučajeva više ljudi treba priskočiti u pomoć kad je neki luđak u pitanju.Onda se neki misle pa odustanu...kao, što ću ja sam da i mene ubije.I tako se desi da se ne spasi ljudski život.

Slažem se sa svim, moramo pomoći odgajati one koji dolaze, senzibilizirati ih za ljudsku patnju pokazati vlastitim primjerom da se zlo može spriječiti, zaustaviti. Problem vidim djelomično i u modelu agresivnog - kao načina rješavanja problema. Pravni okviri jedne države su ti koji moraju davati "pljusku" ili snažnu poruku svim onima koji misle da se nasilje - isplati. Tu poruku, dalje, trebaju, tom logikom, slijediti sve institucije te države i promicati drugačije načine.
Svi smo mi dio istog svemira...

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i gijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.I hrana nam je duše iz naše opće
zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka u znanju
da smo svi bolji, međusobno svi skupa,
a naša krv, poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no, vrlo sretno za očajničku sreću,
da smo svi isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svima;
ja bezimeno ustrajem u braći.
/ Tin Ujević/