Došašće

Prva nedjelja došašća

Sarajevo, 29. studeni 2009.

Pijesak



Božić, najradosniji blagdan u kršćanskom svijetu, duboko je prožeo dušu, tradiciju, običaje i vjersko - kulturnu povijest našeg naroda. Taj obiteljski blagdan može se nazvati i blagdanom zajedništva, pomirenja, prihvaćanja drugoga i drugačijega. Uzevši ljusko tijelo i postavši nama u svemu sličan, osim u grijehu, Isus se pojavljuje u povijesti čovječanstva kao Svjetlo svijeta na prosvjetljenje svakog čovjeka i svih naroda. On se čovjeku nudi kao Put, Istina i Život. Oni koji ga prime postaju djeca božja. A Bog jedini može ispuniti najdublje težnje ljudskog srca za životom, srećom, radošću, unutarnjim mirom i mirom s drugima. Za vjernike vrijeme došašća je poziv na tu unutarnju duhovnu pripravu da možemo prepoznati Isusov dolazak u naš život, u naše međuljudske odnose i naše veće ili manje zajednice. Vrijeme došašća trebalo bi biti obilježeno nadom i iščekivanjem utemeljenim na vjeri i dobrim djelima.

Na početku Sv. Mise
ili obiteljske molitve

Svećenik ili animator:

Ovom prvom nedjeljom Došašća započinjemo neposrednu pripravu za Božić. Kroz četiri tjedna spominjat ćemo se kako su ljudi prije Krista očekivali njegov dolazak, ali se i duhovno pripravljati za istinsku proslavu Božića – Isusova rođendana. Istinska i vjernička proslava Božića ne sastoji se u okićenu boru, raznovrsnim jelima i piću, skupocjenim i mnogobrojnim darovima i vanjskom blještavilu reklama nego u tome koliko uspijemo biti poslušniji Bogu i bolji prema drugima s kojim živimo.
Došašće je i vrijeme duboke nade ispunjene radošću. U Isusu Kristu nam je dan smisao ljudskog postojanja koje se ne završava smrću nego se nastavlja u vječnosti u zajedništvu s Bogom.
Zbog toga je ovo vrijeme poziv na veće zalaganje u ljubavi prema Bogu i braći ljudima. U dobroti i ljubavi uvijek možemo napredovati. Ovo je vrijeme vjere i pouzdanja naspram tjeskobi i očajanju koje može zahvatiti neku osobu. Istina, život je ispunjen mukama, naporima, nedaćama i nevoljama. Međutim, isplati se živjeti jer život ima svoj smisao u ljubavi koja nas sdružuje.
Naš svakodnevni život prožet je mnogim simbolima i znakovima. Svi mi znamo što znači prsten, cvijet, križ, stisak ruke, osmijeh. Također i vjerski obredi prožeti su mnoštvom znakova, simbola i gesta. Na poseban način vrijeme došašća i Božićno vrijeme puno je simbola: jaslice, adventski vijenac, sijanje pšenice, kićenje bora, badnjak, tri svijeće ... sve nas to podsjeća na nešto dublje i može nam pomoći da bolje shvatimo Božju poruku koju On i ovog Božića želi uputiti nama u našim životnim okolnostima. Osim toga adventski božićni simboli i određeni obredi povezani s tim, dio su naše hrvatske kulture i povijesnog naslijeđa koje trebamo čuvati i prenostiti na mlade.
Danas ćemo posebnu pozornost obratiti na dva simbola: adventski vijenac i jaslice. Uskoro ćemo upaliti prvu svijeću u našem adventskom vijencu koja označava prvi tjedan Došašća i predstavlja našu budnost, tj. želju da se ozbiljno pripravimo za Božić.

Dvoje djece:

1. Vi, veliki,
poslušajte jednom djecu!
Predugo ste slušali stručnjake i
Funkcionere, direktore i generale.
Predugo ste vjerovali u imetak
I moć, u napredak i oružje.
Sve se mijenje kad pogledamo
Djecu, jer dijete otkriva ono
Što nam svijet daje da zaboravimo:
Čudo svega što živi.
2. Vi, veliki,
uzmite dječije oči
da gledate život drugačije.
Uzmite dječiji san
Za izgubljenim rajem.
Uzmite dječiji smiješak
I njegovu radost zbog malih stvari.
Uzmite dječije srce
Da vjerujete u ljudsku ljubav.

Paljenje prve svijeće u Adventskom vijencu:

I ove smo godine spleli adventski vijenac. Danas palimo prvu od njegovih četiriju svijeća. Iduće nedjelje zapalit ćemo dvije, treće tri, a četvrte, posljednje adventske nedjelje, sve četiri svijeće.
Možete li se sjetiti sličnih vijenaca,... Da vam pomognemo! Gradi se kuća, majstori završavaju krovište... Da vijenac na vrhu krovišta. Slavi se dovršetak gradnje. U nekim našim krajevima, završivši žetvu, ljudi prave vijence od žita. Slave. Žitni vijenac zahvala je za dobru žetvu. I u nekim sportovima pobjednike okite vijencem. Ti vijenci znače pobjedu, slavlje, uspjeh. Tako je bilo nekoć i u drevnoj Grčkoj – olimpijski pobjednici dobivali su lovorov vijenac. Od takvih vijenaca nastale su kraljevske i carske krune. Vijenac danas nose nevjeste i prvopričesnice. Taj vijenac znači radost, vjernost, ljupkost i čistoću.
Mislimo na još jednu vrstu vijenaca: Gore svijeće... ljudi u crnini, cvijeće... neki plaču. Da, vijenci na sprovodu. Ali često zaboravljamo da su ti vijenci umrlima, znakovi pobjede – Krist je uskrsnuo i mi ćemo uskrsnuti. Ti vijenci govore da je da je pokojnik, nakon dugih životnih napora, stekao vijenac slave Božje.
Puno značenje tih vijenaca ima i ovaj naš adventski vijenac. On nas podsjeća da je Isus uvijek s nama. To nam govori zelena , vječnozelena boja vijenca. Isus je pobijedio patnju i smrt. On želi ući u naše srce i stvoriti nešto novo. Paljenjem svijeća tijekom adventa Isusovo nam svjetlo postaje sve jasnije, sjajnije. Svjetlo tih svijeća je naš odgovor Isusu: «Isuse, ostajemo ti vjerni».

Uz pokajnički čin:

Od prvog dana Došašća započet ćemo oblikovati naše župske jaslice. Svakim danom uz Misu zornicu stavljat ćemo jedan predmet u jaslice i razmišljati o poruci koju nam taj predmet želi prenijeti.

Pijesak

Na početku došašća stavljamo jedan simbol u sredinu našeg razmatranja kojega u Bibliji uvijek onda susrećemo kada narod Božji, kada pojedinci nanovo određuju svoj odnos prema Bogu: pijesak i pustinja.
Izgleda da su ljudi uvijek znali da se Bog i njegova poruka može čuti samo osluškujući zvuke tišine koji nečujno odjekuju u bezgraničnim daljinama pustinjskog vidika. Tako su Izraelci 40 godina koračali i često tonuli u pijesku pustinje svoga traganja za zemljom od Boga obećanom. Mnogi proroci staroga zavjeta primaju svoje poslanstvo upravo u vihoru pustinjskog vjetra u kojemu spoznavaju duha Božjega.
O Ivanu Krstitelju, znamo da je živio u pustinji asketskim životom odricanja i samoće. On je glas koji u pustinji vikaše: «ispravite put Gospodnji!»
I sam Isus se , prije nego će početi propovijedati Radosnu vijest o Božjem kraljevstvu, povukao se u pustinju, boraveći tamo 40 dana, pripremajući se, moleći.
Tako je i nama poklonjeno ovo vrijeme došašća da kroz pustinju našeg srca utabamo Gospodinu pravu i čvrstu stazu kako bi nam on mogao prići i dotaknuti nas svojom radosnom vijesti.
Pripremimo se jer Gospodin je blizu! Pripravimo put Gospodinu!
- Prvi simbol koji postavljamo u naše jaslice je pijesak. Pijesak predstavlja neplodno tlo, pustinju.
Gospodine Isuse naše srce je često puta poput pustinje, puno pijeska i stoga u životu ne donosimo uvijek dobra djela. Gospodine pretvori i naša srca, naše misli, riječi, rad i život u dobro djelo Tebi ugodno, a braći ljudima korisno. Gospodine smiluj se!
Svi: Gospodine smiluj se!
- Pustinja koju simbolizira pijesak u Bibliji je i prostor molitve i osluškivanja Božjih nadahnuća.
Kriste Isuse koji si i sam prije svoga javnog nastupa boravio u pustinji pomozi nam da i mi u pustinji svoga srca znamo biti pozorni na tvoju riječ i ustrajni u molitvi kroz ovo vrijeme došašća. Kriste smiluj se!

Svi: Kriste smiluj se!

- Pustinja može predstavljati odricanje i post. Post nam uz molitvu pomaže u gospodarenju našom ljudskom naravi i nagonima. Odricanje od onoga što nam nije neophodno z aživot u korist potrebnih, Bogu je ugodno djelo koje će On na svoj božanski način nagraditi.
Isuse prijatelju i Spasitelju svakog čovjeka koji si i sam postio i živio pokorničkim životom, pomozi nam da i mi shvatimo vrijednost posta i dobrih djela i oprosti nam sve naše sebičnosti i neosjetljivosti za svoje bližnje. Gospodine smiluj se!

Svi: Gospodine smiluj se!

Svećenik: Smilova nam se Svemogući Bog, oprostio nam naše grijehe i propuste te nem pomogao da i mi pripravimo pravu i čvrstu stazu prema Bogu i čovjeku. Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Sarajevo, 30. studeni 2009.

Prvi tjedan došašća - Ponedjeljak

Trava



Na početku Sv. Mise
Animator u liturgiji:

Kao drugi simbol nakon pijeska danas u naše jaslice postavljamo travu. Ona nas na jednoj strani podsjeća na onu tamnu riječ iz knjige psalama:

«Svaki je čovjek ko trava
Ko cvijet od trave sva mu dražest.
Trava se osuši, cvijet vene
Kad god Ggospodin preko njih prođe.
Doista narod je trava
Trava se osuši, cvijet vene.»
Ove riječi izraz su dubokog ljudskog iskustva: sve je u životu prolazno. Što god planirali, koliko god voljeli, koliko god uživali zdravlje, planovi se pobrču, ljubav se razočara, bolest i smrt nadvladaju. Mnogo se toga čovjeku na ovom svijetu mora učiniti apsurdnim, baš kao trava koja se danas zeleni da bi sutradan bila bačena u vatru ili pogažena bila.
Ali na drugoj strani nam poznato zvuči i ona svijetla riječ iz knjige psalama:

«Gospodin je pastir moj:
Ni u čemu ne oskudijevam
Na poljanama zelenim
On mi daje odmora.»
Onome tko je u molitvi povezan s Gospodinom taj svemu ipak daje novi smisao. Unatoč teškog i mukotrpnog života taj može reći: ništa mi ne fali, ni u čemu ja oskudijevam. Tko čezne za njegovim zelenim poljanama, taj će se odmoriti. Jer njegova riječ , njegovo čvrsto obećanje , ostaje dovijeka.
MLADA PŠENICA
Sijanje pšenice na sv. Barbaru (4. 12.) ili na sv. Luciju (13.12.) drevni je običaj. Zrnje pšenice stavi se u posudice , natopi vodom i ono klije, raste za Božić. Dok sva priroda spava, ta pšenica raste. Evo legende o tom običaju.
Jedna djevojka, imenom Barbara, pokrstila se protiv volje svoga oca. On se toliko uvrijedio da ju je dao zatvoriti u jednu kulu. Kasnije ju je osudio na smrt. U njezinoj su ćeliji – tako priča legenda – u jednom ćupu našli mladu pšenicu. Vele da je proklijala na dan njezine smrti. Ta je pšenica znak novog života . Mi kršćani i smrt shvaćamo kao znak novog života u Bogu.
U došašću promatramo pšenicu kako raste, a vani pod snijegom i ledom priroda spava i miruje, znajmo: naši problemi nisu nerješivi. Isus, Mesija je s nama!

Sarajevo, 1. prosinac 2009.

Prvi tjedan došašća - Utorak

Štalica



Na početku Sv. Mise

Štalica simbolizira bijedu i siromaštvo. Isusovi roditelji su, kako sv. Luka piše, bili prinuđeni uzeti prenoćište u štalici jer u gostioni za njih mjesta nije bilo.
Pomislimo danas na mnoge roditelje našeg vremena koji sebi i svojoj djeci ne mogu priuštiti najosnovije za život. Pomislimo na slamove i bijedna predgrađa blještavih metropola. Pomislimo na daščare i kolibe, na malom prostoru zbijene, različitim materijalima neskladno zakrpljene iz kojih velikim i znatiželjnim očima vire mnogobrojna dječica, a koje su kavez beznađa obeshrabrenih majki i očeva. Pomislimo i na one roditelje u našoj zemlji, u našem gradu, u našem komšiluku koji se nalaze u svakodnevnoj iscrpljivoj brizi za kruh svagdašnji za svoju djecu.
Jer Isus Krist, Sin Božji, spasitelj svijeta, se rodio kod siromašnih i kao siromah, ne da bi veličao siromaštvu, nego da bi uzvisio siromahe kako bi ih mi lakše ugledali.
Gdje je mučna bijeda oko mene? Obaram li oči ispred te stvarnosti? Tješim li sebi savjest govoreći sam sebi da ništa ne mogu učiniti? Gušim li u sebi svaki početak osjećaja sažaljenja, jer mi je jednostavno neugodan? Koliko sam se spreman žrtvovati i zauzeti za siromašne, razmišljati o mogućnostima za konkretnu pomoć? Da li bih ja zapazio/la Sina Božjeg u štalici u Betlehemu?

Sarajevo, 2. prosinac 2009.

Prvi tjedan došašća - Srijeda

Jasle



Nakon Pričesti

Mnogi pojmovi i nazivi iz oblasti poljoprivrede su danas često poznati samo onim starijim među nama, koji su kao mala djeca radili na njivi ili čuvali goveda na pašnjacima. Danas se pak sve promijenilo, poljoprivredna zanimanja i rad sa životinjama nije više privlačan i ne pripada svakidašnjici kao nekada. Međutim jedna riječ će uvijek ostati poznata jer se iz godine u godinu spominje: jasle .
Jasle se koriste za hranjenje životinja. U tjesnoći štalice, gdje su se Isusovi roditelji primorano našli, za novorođenče nije bilo ni krevetića ni kolijevke, nego su se oni nekako snašli te su od jaslica napravili ležaj i noćište.
Prizor djetešca u jaslicama kao da je proročanstvo i nagovještaj za ono što će taj Isus onima biti koji će u njega vjerovati: hrana i snaga. Jer Isus će reći: «Ja sam kruh života». On će biti taj koji će uzeti kruh u svoje ruke i križ na svoja ramena i dati sebe, svoj život, svoje tijelo u obličju kruha svim naraštajima vjernika do svršetka svijeta.
On i nas danas na svakoj euharistiji hrani i jača. Dolazimo li njemu, ogladnjeti nećemo. Jedemo li njega, kruha života, živjet ćemo zauvijek.
Neka nas jaslice u ove dane podsjećaju na značenje euharistije kao hrane i na našem zemaljskom putovanju i kao snaga uskrsnuća za vječni život kod Boga.

SVETI NIKOLA
Sveti Nikola je svetac i pol. Zaštitnik je siromaha, mornara i male djece. Uz to, djeci je najomiljeniji svetac jer svake godine na Nikolinje njihove čizmice u prozorima natrpa narančama, bombonama i drugim iznenađenjima. Brojne su legende iz njegova života, ali nama će najzanimljivija biti upravo ova koja objašnjava zašto Nikola dolazi pod naše prozore. U Nikolinom gradu, Miri, živio je jadan plemić s tri kćeri. Taj plemić potpuno je osiromašio, ostaop je bez dinara pa nije mogao pribaviti miraz za udaju svojih kćeri. Ali jednog jutra plemić uz svoje prozore pronađe vrećicu punu zlatika. Drugo jutro, evo ti još jedne vrećice zlatnika, koju je netko noću ubacio kroz njegov prozor. Treće noći iznenađeni plemić ostao je budan i otkrio tko je taj «prozorski» dobročinitelj. Bio je to sveti Nikola, koji je bio i skroman pa je zamolio plemića da nikom ne kazuje tko mu je pribavio miraz za udaju njegovih kćeri.

Sarajevo, 3. prosinac 2009.

Prvi tjedan došašća - Četvrtak

Anđeo



Uvod u Službu riječi

Hrvatska riječ anđeo potiče od starogrčke riječi αγγελλειν (angelein) koja znači objaviti, oglasiti, navijestiti, napovjediti, priopćiti.
Αγγελος (angelos), to jest anđeo, je onaj koji je od nekoga poslan, da bi bio vjesnik ili navjestitelj nekakve najave ili obavijesti ali i naloga ili zapovijedi.
Tu starogrčku riječ αγγελλειν (angelein), to jest navijestiti, susrećemo i u jednoj drugoj nama veoma poznatoj riječi: evanđelje. A riječ evanđelje se može prevesti kao dobra vijest, radosna vijest.
Anđeo Gospodnji je Mariji navijestio vijest radosnu o ukazanoj joj milosti, o dolasku spasitelja svijeta.
Anđeo Gospodnji objavljuje radosnu vijest Zahariji o rođenju Ivana Krstitelja.
Anđeo Gospodnji u snu zapovijeda Josipu da ne otpusti svoju zaručnicu Mariju nego je dovede sebi.
I kad se Spasitelj svijeta rodio, anđeo je poslao pastire ka štalici i jaslicama riječima: «Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj - Krist Gospodin.»
Iščekujući Gospodina u ovo vrijeme priprave, ispunimo ponajprije sebe onom radosti koju i nama nagoviješta anđeo kao što je nagoviještao pastirima. A zatim postanimo i sami navjestitelji radosne vijesti, prvo u našim obiteljima ali i svim ljudima dobre volje.

Sarajevo, 4. prosinac 2009.

Prvi tjedan došašća - Petak

Marija



Nakon pričesti

Draga naša i našeg Gospodina Majko,
Sveto evanđelje o tebi govori na nekoliko mjesta. Znam iz njega da si smjelo prihvatila riječ anđela Gabrijela predajući se u potpunosti Božjoj volji. S tvojom rodicom Elizabetom si podijelila uzbudljivu radost. Veličala si Gospodina za sva njegova djela i dobrote. Crkva i dan-danas istim tim tvojim riječima hvalu daje Gospodinu u svakoj večernjoj molitvi, osjećajući tvoje povjerenje i odanost Bogu. Poznat mi je tvoj dobri zaručnik Josip koji je tebe i plod tvoga tijela prihvatio, volio i štitio. U jednoj štalici u Betlehemu si rodila Isusa, spasitelja svijeta. Svu onu slavu i hvalu koju su tvome djetešcu prinijeli pastiri, riječima anđela uzburkani, ti si mirno zadržala u svojemu srcu isto kao što si svoje novorođenče nježno priljubila uza se, na svoje grudi, na svoje srce.
Isusa si odgajala u vjeri otaca. On te je kao dvanaestogodišnji dječak jako zabrinuo izgubivši se pri hodočašću u Jeruzalemu. Našla si ga u hramu kako začuđujuće pripovijeda učiteljima, a za tvojom roditeljskom brigom kao da ne mari te ti u svom mladenačkom samopouzdanju nama pomalo drsko djelujuće odgovore daje. Sve si se više pitala: Što se dešava sa tim mojim sinom, da li je istina ono što je anđeo Gabrijel navijestio i pastiri potvrdili? Čemu sve to vodi?
Kasnije si morala doživjeti kako Isus napušta obitelj da bi bez sigurnosti i bez krova nad glavom nagoviještao kraljevstvo Božje, upuštao se u opasnosti i u sukob sa moćnima. Kao majka si molila da mu se nikakvo zlo ne desi ali si u dubini duše znala da je on od Boga, da mora ispuniti svoje poslanje. Zato što si svoga sina poznavala bolje nego itko drugi, mogla si na svadbi u Kani bez nedoumice zbunjenim slugama reći: Što vam god rekne, učinite.
Na kraju stojiš ispod križa plačući. Kakva bol za tebe majko! Bila si Isusu u mislima u zadnjim odasima njegovim. On te ne htjede ostaviti samu nego te povjeri brizi i zaštiti voljenoga učenika Ivana. A ti nisi klonula ispod neizrecive muke i patnje nego si bila s apostolima u ustrajnoj molitvi, hrabrila ih tvojim uzorom. Tako su početci crkve bez tebe nezamislivi. Ti si bila njena duša kao što si to i danas. Zato si i moja Majka, jer si Majka Crkve u kojoj sam «kod kuće», koja je moja duševna domovina.
Zahvaljujem ti se majko, što si Isusa poklonila meni i čitavom svijetu.

Sarajevo, 5. prosinac 2009.

Prvi tjedan došašća - Subota

Josip



Nakon Pričesti

Kako se u evanđelju direktno ali i između redova može pročitati, Josip je bio dobar i brižan muž i roditelj. On se od samog početka nalazi na strani Marije, preuzima na se odgovornost i brigu zaštitnika. Josip, koji je iz kuće Davidove, skreće nam pažnju na Isusovo porijeklo i mesijanstvo. Jer po očekivanju židovske tradicije Mesija bi upravo trebao doći kao potomak Davidov, kao jedna mladica iz panja Jesejeva, oca kralja Davida.
U kršćanskoj umjetnosti i ikonografiji se Josip najčešće prikazuje sa žagom u ruci. Zanimanje i zanat mu je bio tesarski, tako je zarađivao kruh za svoju obitelj. Možemo sebi slobodno predstaviti kako je i Isus kao mali dječačić znatiželjno promatrao Josipa pri radu, dodavši mu kad-kad klin ili čekić. I sudeći po običajima, koji su u Isusovo vrijeme važili, veoma je vjerojatno da je i Isus izučio isti zanat kao i njegov otac prije nego što je počeo propovijedati kraljevstvo Božje.
Josip je za nas uzor poslušnosti, koja niče iz ljubavi i hrani se ljubavi. On nam je uzor roditeljske brige i ljubavi, koja se u cijelosti posvećuje i predaje službi voljenim.

Sarajevo, 6. prosinac 2009.

Druga nedjelja došašća

Put do štale



Na početku Sv. Mise

Dvije upaljene svijeće u adventskom vijencu za nas je znak koji nas ove druge nedjelje došašća poziva da budemo pažljivi na znakove vremena, te da se nadamo i vjerujemo u bolji svijet, te svojim djelovanjem doprinosimo da se to i ostvaruje u našoj sredini.

Uvod u pokajnički čin

Nadati se protiv svake nade spada na bit naše vjere. U ovim neizvjesnim vremenima za naš hrvatski narod, ali i za druge narode umorne i stare Europe, jedina nada može biti istinski povratak Bogu i poslušnost glasu koji viče: Pripravite put Gospodinu – ne bojte se otvotiri vrata svoga srca Kristu. Svaka dolina i praznina neka se ispuni milošću Božjom, svaka gora i brežuljak egoizma neka se spusti, što je u neskladu s Božjim zakonom neka se, u ovozemnom zakonodavstvu i ljudskom ponašanju, izravna. Tada ćemo moći prepoznati, Sina Božjeg u malenom djetetu, a Mesiju u Kristu patniku.

Nakon popričesne molitve

Pripravimo put Gospodinu. Svi znamo da put spaja i povezuje ljude te vodi jednog čovjeka ka drugom. Zato svaki normalan čovjek, koji se nekuda uputi ima jedan određen cilj svog putovanja. Lutalicom zovemo onog čovjeka koji je na putu ali bez cilja ili koji je zarobljen u slijepom putu bez izlaza. Poznati su nam i oni jednosmjerni putovi u većim gradovima, koji nam ponekad prave poteškoće pronaći naše odredište jer vode u pravcu, koji naš nije.
Put kojeg mi želimo pripraviti Gospodinu, put s kojim su povezani Bog i ljudi, je uvijek dvosmjeran ili bi to pak trebao biti. Ljudi su cilj Božjeg putovanja, On u svojoj početnoj inicijativi dolazi k nama kao malo djetešce, da bi bio jedan od nas. A mi istim tim putom koji je već od njega pripravljen idemo k njemu, zato što nas je on prvi pozvao. Bog nikada ne skreće sa pravoga puta, ali smo mi ljudi uvijek u opasnosti izgubiti se, zalutati u slijepim putovima bez cilja i bez izlaza.
Put do štalice nas zato podsjeća na ono što je Isus, cilj i smisao našeg životnog puta, za nas i za naše dobro o sebi rekao: «Ja sam put i istina i život». Hodimo zato putom Gospodnjim, putom istine i života! Krenimo u Betlehem da mu se poklonimo!

Sarajevo, 7. prosinac 2009.

Drugi tjedan došašća - Ponedjeljak

Ograda



Na početku Sv. Mise

Danas prinosimo ogradu u naše jaslice.
Ograda služi čovjeku kao zaštita od drugih. Onaj koji je ogradio svoje dvorište i kuću te zatvorio kapiju navečer, taj se može osjećati sigurnijim jer daje jasan i svima razumljiv signal: ovo je moj posjed i vlasništvo, pa tko god bez mog znanja i htjenja u njega uđe, s dobrom namjerom ne dolazi.
Ali svi mi znamo da je svako pretjerivanje štetno. Mnogi ljudi su previše zabrinuti oko svog imetka pa su s njime okupirani i u svakom pogledu ograničeni, tako da ograda stvarno predstavlja kraj njihovog vidika.
U ovo vrijeme došašća shvatimo sve više da je Gospodin naš štit i sigurnost. On je naše trajno i istinito bogatstvo koje nam nitko ne može ukrasti. Granice koje nam on postavlja nas ne ograničavaju nego nas oslobađaju iz ropstva egoizma i samo-zabrinutosti i otvaraju nam pogled ka bližnjemu.

Sarajevo, 8. prosinac 2009.

Drugi tjedan došašća - Utorak

Ovce



Uvod u Službu riječi

Stado ovaca je jedna biblijska slika za narod Božji. Svaka ovca se razlikuje od druge: male i velike, stare i mlade, bijele i crne, pametne i manje pametne, glasne i tihe, zdrave i podložne bolesti, povučene i sklone igri. Vođa tog stada je Isus Krist sam, koji je o sebi rekao «Ja sam pastir dobri». Pastir dobri svaku ovcu poznaje i zove je imenom jer je svaka za sebe posebna i svojstvena.
Tako svaki pojedinac naroda Božjeg ima svoju osobnost i ime od Boga dano i u njegovu ruku zapisano. I mi kao župska zajednica (obitelj) predstavljamo narod Božji. Svako od nas ima svoje dobre i loše osobine, svoje talente i nadarenost i što je najvažnije svoj neponovljiv i neusporediv odnos s Bogom. Ta raznovrsnost naš međusobni život čini interesantnim i bogatim.
Ali da bi shvatili što je bit naroda Božjeg, moramo sebi još jedanput priočiti prizor stada ovaca. Sve ovce pogled upravljaju naprijed, prema šeširu i štapu njima dobro-poznatoga pastira i slijede ga. Ma što se oko njih dešavalo, mah i zvižduk pastira je njihova jedina orijentacija koju traže.
Neka svakom od nas u ovo poklonjeno vrijeme došašća Gospodin bude želja i orijentacija srca koje traga, kako bi u toj težnji bili ujedinjeni i tako bili istiniti narod Božji, ovce paše njegove.

Sarajevo, 9. prosinac 2009.

Drugi tjedan došašća - Srijeda

Pastir



Na početku Sv. Mise

Danas uz stado ovaca postavljamo i pastira. Pastir je sa svojim stadom stalno u pokretu od jednog pašnjaka ka drugom, s planine u dolinu, iz doline u planinu. On u potpunosti živi sa prirodom, ovisi od njenog dobrog ili lošeg raspoloženja ali se i raduje i uživa u njenoj ljepoti. On je taj koji se satima može nasloniti na svoj štap promatrajući u daljini vijence planina ili slušajući pljesak potoka. Navečer motri kako se umoreno sunce priprema na san, polako tone u zemlju i iza se ostavlja išarano nebo, kao da se nekakvom umjetniku jedna boja u drugu prelila. On zapazi kada se zvijezde na nebu pale i u putokaze slažu. Uz pucketanje vatre on vadi frulu iz svoje torbice i krade joj spretno radosne i tužne melodije.
Čuđenje i divljenje od Boga stvorenoj prirodi je moguće samo onome, koji se kao pastiri odupre grozničavom diktatu užurbanog vremena. Ljepotu sveg stvorenog i duha onoga tko sve stvori, mogu primijetiti samo oni, koji se kao pastiri ne boje tišine i samoće.
Usporimo se, utišajmo se, usamimo se u ovo dragocjeno vrijeme došašća kako bi ugledali ljepotu božanskog plana sa svijetom i sa čovječanstvom.

SVETA LUCIJA

Sveta Lucija živjela je u III stoljeću na Siciliji, s neizlječivo bolesnom majkom Eutihijom. Jednog dana nagovorila je majku da odu na grob sv. Agate u Kataniji. Tamo se Luciji ukazala sv. Agata i rekla joj kako će njena majka brzo ozdraviti, ali da će sama Lucija podnijeti mučeništvo. I zaista, to se dogodilo. Po povratku iz Katanije Lucija je sve svoje imanje razdijelila siromasima, a to je njenog zaručnika strašni razljutilo. Taj mladić je bio toliki «novcoljubac» da je poganskim vlastima prijavio kako jenjegova zaručnica Lucija kršćanka. Lucija svoju vjeru nije htjela zanijekati, pa je vojnicima naređeno da je odvedu i zatvore. Ali ... nisu je s mjesta mogli pomaknuti! Vukli je vukli, ali ni makac! Doveli su i volove da je odvuku. Opet ništa. Onda su naredili da je spale, ali vatra Luciju nije ni dodirnula! Na kraju jedan vojnik zgrabi nož, izbode Luciji vrat i ona umre. Eto tako je hrabra i vjerna bila Lucija. Za vjeru je dala i svoje imanje i svoj život.

Sarajevo, 10. prosinac 2009.

Drugi tjedan došašća - Četvrtak

Magarac i vol



Nakon Pričesti

Biblijsko izvješće o Isusovom rođenju nigdje ne spominju, da su se u štalici nalazili magarac i vol. Ali je ipak takav običaj nastao, da se pri prikazivanju štalice i jaslica te dvije životinje nikada ne zaboravljaju. One nisu samo uljepšavajući rekviziti ili elementi seoske romantike i idile. Oni imaju duboko simbolično značenje.
Obadvije životinje su sluge ljudima u teškom radu. Magarac bude natovaren teškim teretom i često je jedina mogućnost transporta u strmim i nepristupačnim predjelima. Vol opet, upregnut u jaram, iza se vuče teret bilo kola, bilo pluga. Poslušno i strpljivo slijedi vikom ili bičem izrečene naredbe gospodara.
Skromnost, umjerenost i poniznost tih životinja su slika samoga Isusa, koji nije došao da mu drugi služe nego da služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih. Tako on i svoje učenike potiče da jedni drugima poslužnici budu, da jedni drugima teret nose i na se jaram uzmu. Isus je uzor sluge kada je na zadnjoj večeri kleknuo da učenicima opere noge i tako im da primjer za njihovo življenje.
Primjer Isusov ostaje i dan-danas. Zato služimo jedni drugima, bez mrštenja i mrmljanja u poniznosti srca – poput vola i magarca.

Sarajevo, 11. prosinac 2009.

Drugi tjedan došašća - Petak

Kuće



Na početku Sv. Mise

Kuće koje danas prilažemo uz jaslice su zaseban simbol ovog našeg mjesta, naše župe i naših obiteljskih domova. Mi kršćani ne gledamo na Božić kao na nekakav događaj u dalekoj prošlosti, na kojeg se sjećamo samo u sigurnosti vremenske udaljenosti ili u oklopu osobnog unutrašnjeg odstojanja. Istina, Isus je bez sumnje bio jedna povijesna osoba. Znamo iz svetog pisma da je rođen u Betlehemu, za vrijeme vladavine cara Augusta. Ali kada za Božić slavimo dolazak Spasitelja svijeta i našeg Spasitelja to nije tek sjećanje na davno prošla vremena ili na povijesne činjenice, nego mi u stvarnosti slavimo njegov dolazak k nama, u naš život, u naše odluke, u našu beskrajnu čežnju i nadu.
Činjenica i otajstvo da Bog postaje čovjekom nas se u svakom kutku našeg bića tiču, na bilo kojem mjestu u bilo koje vrijeme mijenjaju naše gledište na svijet i na nas same i ostaju tako uvijek aktualni. Kada sada prilažemo kuće uz jaslice kao simbol naših domova želimo time Isusu reći: Vrata mog doma su ti otvorena Isuse. Dođi Gospodine Isuse pod krov moj i ispuni dom moj sobom. Betlehem je kod nas, zato što smo mi kod tebe. Vjerujemo u te, ljubimo te, iščekujemo te. Primi naše gostoprimstvo i ostani s nama kad se smrkne i u sve dane života našega i u vječnosti. Amen.

Sarajevo, 12. prosinac 2009.

Drugi tjedan došašća - Subota

Putokaz



Uvod u Službu riječi

Svi znamo sa kakvim poteškoćama se susrećemo, kad prvi put negdje idemo te krenemo ne poznavajući sigurno put ka našem odredištu. Nije li se svakom od nas desilo da smo došli na raskršće i zaustavili se u dvoumici da li da pođemo lijevo ili desno ili pak pravo. U kojem pravcu krenuti a ne skrenuti sa prvoga puta?
Nismo li u takvim neugodnim situacijama priželjkivali da se netko pojavi tko bi nam mogao pokazati put? Nismo li se nadali negdje ugledati jedan jasan putokaz koji bi nas istog momenta oslobodio iz tjeskobe neodlučnosti i sumnje?
Takav jedan puto-kaz pridonosimo u naše jaslice i ujedno znamo: Jedini istiniti putokaz za naš život je Isus Krist. Isus je putokaz, ali je on istovremeno i put na kojem hodimo do našeg zadnjeg odredišta, do zadnjeg cilja našeg životnog putovanja, a to je opet On.
Zato budimo hrabri i odlučni, oslonimo se u potpunosti na ono što nam on kaže i slijedimo ga. Krenimo pouzdano u Betlehem u ovo vrijeme došašća ali i u sve naše dane, sve dok ne stignemo do cilja: gledajući ga lice u lice.

Sarajevo, 13. prosinac 2009.

Treća nedjelja došašća

Vatra



Na početku Sv. Mise

Vijenac s tri svijeće za nas je znak koji nas ove 3. nedjelje došašća poziva da pazimo na znakove vremena, nadamo se boljem svijetu čineći to velikodušno i radosno zbog Kristova dolaska u našu povijest.

Uvod u pokajnički čin

Treće nedjelja došašća označena je radošću zbog skorog Kristova rođenja – Božića. Ta radost vjere trebele bi prožimati svako ljudsko srce te se odražavati u svim ljudskim postupcima i cjelokupnom životu. Ali svjedoci smo da je premalo radosti i iskrenog zadovoljstva u današnjem svijetu.
Nepravda, nezaposlenost, glad, mržnja, neizlječive bolesti, osamljenost, nasilje, razni poroci, rat i te kako su prisutni u današnjem svijetu i proizvode rezigniranost, bezosjećajnost, turobnost, mržnju. Uovom trenutku mi moramo još više i čvršće poslušati i vjerom prihvatiti riječ Božju da će «Gospodin Bog učinit da iznikne pravda pred svim narodima» jer jedini on može iscijeliti srca slomljena i zarobljenima proglasiti slobodu . Od nas se traži ono što piše sv. Pavao u današnjem drugom čitanju, da «Duha ne trnemo, proroštva ne preziremo, zla se klonimo, da bez prestanka molimo i u svemu Bogu zahvaljujemo» i to iskreno i od srca, a ne bezdušno i s osjećajem gorčine.

Nakon Pričesti

Jedno od prvih velikih dostignuća u toku ljudske civilizacije predstavlja sposobnost čovjeka da u bilo kojem trenutku može upaliti vatru i njome se neovisno služiti. Vatra kao prvi i najvažniji izvor energije je stoga bila preduvjet svakog razvoja i napretka.
Pozitivna svojstva vatre su nam veoma poznata: vatra grije, svijetli i čisti. Ali poznata nam je vatra kao zastrašujuća, razarajuća, uništavajuća sila, koju kad se otme od ljudske kontrole, pregazi i proguta sve na što naiđe. Čemu vodi kad se vatra zloupotrijebi su ljudi ovdje u Posavini na svojoj koži bolno osjetili, doživjevši u proteklom ratu kako gore njihovi domovi i kućišta.
Ljudi su Isusa i njegovo evanđelje od početka pa sve do danas-dan često puta zloupotrebljavali, ostavivši iza sebe ruševine i pustoš.
A on je ustvari - poput vatre - čovječanstvu donio toplinu u hladnoći međuljudskih odnosa.
On je čovječanstvo obasjao svijetlom istine, pokazavši kroz svoje lice istinito lice Božje.
On je čovječanstvo očistio od grijeha, otvorivši zauvijek vrata vječnosti.
Neka On u nama rasplamsa vjeru, koja često u nama samo iznemoglo tinja. Neka on bude naš žar, koji će nam učvrstiti nadu ako bi se vatra ugasila. Neka on izgarajućoj vatri naše uvijek nesavršene ljubavi udahne novu snagu da vrelo gorimo u ljubavi prema njemu.

Sarajevo, 14. prosinac 2009.

Treći tjedan došašća - Ponedjeljak

Voda, bunar



Nakon pričesti

Voda je jedna apsolutna osnova života. Znanstvenici koji postavljaju teorije o postanku svijeta su većinom uvjereni da je prvi život nastao upravo u vodi. A i u biblijskom izvještaju o stvaranju svijeta se na samom početku spominje da je Duh Božji lebdio nad vodama prije nego je Bog uopće započeo sa svojim stvaralačkim činom.
Znamo da bez hrane čovjek može puno duže preživjeti nego bez vode i da je žeđ posebno mučan osjećaj. Ta potreba za vodom je inspirirala i psalmistu opisati čovjekovu želju i čežnju za Bogom u onoj nama dobro-poznatoj poredbi: Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože za tobom.
Voda i bunar, koji će danas obogatiti i uljepšati naše jaslice, nas prije svega podsjećaju na onaj susret i razgovor između Isusa i Samaritanke na bunaru Jakovljevu. Kako znamo Isus sebe u toku tog razgovora naziva živom vodom, koja se razlikuje od svake vode što su je ljudi dotada pili. Jer tko uzme vodu koju Isus daje, tko pije vodu živu, nikada ožednjeti neće nego će imati život vječni.
Mi smo pozvani da uzmemo vodu živu od Isusa i da ispunimo tamne dubine naše duše s njom, kako bi nam on bio neiscrpljiv izvor radosti i sreće.

Sarajevo, 15. prosinac 2009.

Treći tjedan došašća - Utorak

Sjemenke



Nakon pričesti

Jedan od božićnih običaja u našem narodu je sijanje pšenice. U većini naših krajeva uobičajeno je posijati pšenicu 13. prosinca, za svetu Luciju; a u nekim drugim krajevima je to pak za svetu Barbaru, 4. prosinca. Zrnje pšenice se stavi u posudice s vatom i zemljom, natopi se vodom i ono klije i raste za Božić. Dok sva priroda spava i miruje ispod oklopa snijega i leda, ljudi u toplim domovima promatraju zelen pšenice, okrjepljuju svoje oči i duše. A ujedno ih pšenica podsjeća na Isusovo rođenje, jer već nagovješćuje novi život, mlado djetešce u jaslicama. Njena zelena boja govori nam, da će se naša nada s njegovim dolaskom ispuniti. Svijeće, koje se također zabodu u gustim travkama pšenice, predstavljaju Isusa, koji je svijetlo svijeta, koji je ono Mlado Sunce s visine. Gledajući pšenicu u našim jaslicama mi danas kličemo kao u onoj poznatoj pjesmi: «Otvori se, zemljo mila, da iz plodnog tvoga krila, u taj sretan, blažen čas svemu svijetu nikne spas!»

Sarajevo, 16. prosinac 2009.

Treći tjedan došašća - Srijeda

Panj Jesejev



Na početku Sv. Mise

Prorok Izaija je sljedećim riječima nagovještavao dolazak mesije i njegove mesijanske vladavine: Isklijat će mladica iz panja Jesejeva, izdanak će izbit iz njegova korijena (Iz 11,1).
Kasnije je Crkva u rođenju i dolasku Isusa Krista prepoznala ispunjenje nagovještenja ove riječi proroka. Isus je ta mladica koja je isklijala, novorođenče u jaslicama. On je ta mladica koja je isklijala iz korijenja i iz panja Jesejeva, kao potomak Davidov.
Jeseja, kako znamo, je bio otac velikog židovskog kralja Davida, iz njegovog se naraštaja očekivao dolazak mesije na kraju vremena. A Isus se rađa u Betlehemu, u gradu Davidovu, što je u tom trenutku kao jedan mali, još neistaknut ali dovoljno prepoznatljiv predznak njegovog mesijanstva – prepoznatljiv doduše samo onima koji gledaju očima vjere.
Kasnije će se Isusovo mesijanstvo jasnije pokazati, kada on u svojoj propovjedi, u svojim provokativnim tvrdnjama i u čudesima, pogotovu u zadnjem i najvećem čudu svoga uskrsnuća potvrdi da na njemu uistinu počiva duh Gospodnji, «duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg» (Iz 11,2).
Kada budemo promatrali jaslice, neka nas mladica iz panja Jesejeva, simbolizirana sa zelenom grančicom, podsjeća na Isusa kao Mesiju, kao pobjednika, kao vladara nad vremenima.

Sarajevo, 17. prosinac 2009.

Treći tjedan došašća - Četvrtak

Vuk i janje



Nakon Pričesti

U onaj dan, kada očekivani Mesija dođe, kada isklija mladica iz panja Jesejeva, tada će se lice svijeta potpuno promijeniti. Zlo se više činiti neće, ratova i pustošenja neće biti (Iz 11,9). Konačno će zavladati Božji mir. Kako prorok Izaija slikovito opisuje: Vuk i janje će tada zajedno prebivati (Iz 11,6).
Kao simbol naše čežnje za mirom prinosimo u jaslice vuka i janje i molimo Gospodina, koji nam se kroz svoj život i smrt pokazuje kao mirotvorac, koji nas uči voljeti svog bližnjega bez uvjeta, i ma tko to bio, koji od nas traži da volimo čak i naše neprijatelje, koji umirujući prašta onima koji mu zlo nanose, koji svojim uskrsnućem spašava sav grešan svijet:
Gospodine daruj cijelom svijetu, a posebno ovoj našoj Domovini i svim njenim ljudima tvoj mir. Jer mir nije samo odsutnost rata ili šutnja oružja. Potreban nam je mir, Gospodine, da bi smo bili spremni istinski voljeti, kako si nam ti primjer dao. Prosvijetli Gospodine najprije one, koji slušaju tvoje Evanđelje i teže da ga ispune, prosvijetli odgovorne u Crkvama i vjerskim zajednicama, sve one koji u tebe vjeruju, uči ih tvojoj dobroti i poniznosti srca. Približi međusobno Gospodine, sve ljude koji vjeruju u jednoga, svemogućega, milosrdnoga Boga, Stvoritelja svega što postoji, bilo iz kršćanske bilo iz islamske tradicije. Ojačaj povjerenje između narodâ, rastjeraj mržnju i predrasude.
Gospodine, upravi noge naše na put mira, neka zavlada tvoj mir, u nama i u svim ljudima. Amen.

Sarajevo, 18. prosinac 2009.

Treći tjedan došašća - Petak

Zvijezda



Prije završnog blagoslova u Sv. Misi

Zvijezde ovoga svijeta zasljepljuju svojim bliještanjem: to su poznate osobe, ljudi koji se nalaze u centu pozornosti, koji se upisuju u povijesne knjige. Zvijezde ovog svijeta nas i plaše, jer se često služe laktima, zato što po svaku cijenu žele ostvariti ono što sebi zacrtaju. To su egoisti našega doba, kojih ima kao vode u moru.
Naša zvijezda, zvijezda koja vodi u Betlehem, nije uvijek vidljiva i njenu blizinu ne osjećamo uvijek. Ponekad se mora oko nas duboko smračiti, kako bi ona mogla blistati i pokazati nam put. Tada osjećamo: u tmini našeg života, u našem beznađu, sjaji jedno svjetlo, nada se nanovo rađa. I mi idemo na putu sa njom. U tmini našeg života, u zamršenosti našeg zajedništva, u besciljnosti naše težnje ona nam pokazuje pravac. Mi je slijedimo, zato što vjerujemo da nas vodi Isusu, Spasitelju svijeta.
I odjednom ugledam puno zvijezda pored sebe: ljudi koji dobro čine, ljudi koji hrabre i bodre kroz svoju ljubaznu riječ i kroz svoju dobrotu, ljudi koji svojom veselošću obasjavaju svakidašnjicu drugih, ljudi koji svojom vjerom druge podupiru i pravac pokazuju.
Dobri Bože, «vidjeli smo tvoju zvijezdu». Ojačaj u nama čežnju da je slijedimo i napravi od nas tvoje zvijezde, koje će zajedno svijetliti na putu. Daj da pronađemo put ka jaslicama, ka Isusu Kristu, koji je za nas nada, spas i sreća.

Sarajevo, 19. prosinac 2009.

Treći tjedan došašća - Subota

Tri Kralja



Prije završnog blagoslova u Sv. Misi

Danas u naše jaslice dolaze iz daleka tri kralja. Tko su oni bili, ta tri kralja o kojima evanđelista Matej govori? Da li su bili magi, učitelji ili znanstvenici, astrolozi, kraljevi? Ne znamo. Ali znamo da su to bili ljudi koji su tražeći i pitajući živjeli, koji se nisu htjeli pomiriti s time da je svijet takav i da ostaje takav. Bili su uvjereni da će se dogoditi nešto posebno, nešto što će prodrijeti u ovaj naš svijet i promijeniti ga.
I vjerovali su onom malom znaku odozgo, zvijezdi, i slijedili su je, ne znajući, u što se upuštaju. Našli su malo djetešce u jaslicama, kleknuli su pred tim čudom kojeg vidješe, čudo kojem našem životu smisao daje.
Što su oni vidjeli? Vidjeli su nebo na zemlji i zemlju na nebu, u Bogu čovjeka, u čovjeku Boga. Vidjeli su njega, u sićušnom tijelu djetešca - njega kojega čitav svijet ne može obuhvatiti.
Otvaraju riznicu svoju, obdaruju ga i ispovijedaju svoju vjeru: darom tamjana da je on Bog, darom zlata da je on kralj, darom smirne da će umrijeti za spasenje svijeta.
Oni se vraćaju u svoje zemlje i narode iz kojih su došli, obogaćeni u srcu. Oni su zato prvi misionari koji su možda i ovim riječima navješćivali: «Oči mi vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela.»

Sarajevo, 20. prosinac 2009.

Četvrta nedjelja došašća

Svjetiljka



Na početku Sv. Mise

Bog je postao čovjekom u Isusu Kristu. Adventski vijenac sa četiri upaljene svijeće za nas je znak koji nas ove 4. nedjelje Došašća poziva da pazimo na znakove vremena, radosno se nadajući boljem svijetu, činimo to vjerom i djelima.

Uvod u pokajnički čin

Sve nam govori kakoje Božić blizu. Gradovi su ukrašeni, izlozi su puni Božićnih darova, a mnogo toga se nabavlja, kupuje, sređuje. Sve je to radi toga što slavimo najradosniji blagdan – Božić, koji se duboko usadio u sve kršćanske narode, pa i naš hrvatski. Ali da bismo doživjeli cjelovito slavlje potrebno je da svoje srce skrušeno predamo volji Božjoj poput Marije. Ova četvrta nedjelja došašća nosi oznaku Marijina predanja volji Božjoj.
Anđeo Gabrijel prenosi joj poruku da bude majka Isusova. Ona to prihvaća iako ne razumije kako će to biti. Tim činom Blažena Djevica Marija postala je Božja suradnica spasenja svijeta. Vjera je potpuno predanje Bogu i suradnja s njim u svakodnevnom životu. Dali mi znamo reći Bogu: Evo službenice, evo službenika tvoga Bože, neka mi bude po tvojoj volji i u onim trenutcima kada nam je teško i kada ne razumijemo zašto se to baš meni – nama događa?

«Ja sam svjetlo svijeta».

Mnoga likovna umjetnička djela, koja prikazuju svetu obitelj u štalici u Betlehemu, žele kroz svoju kompoziciju upravo to promatraču priopćiti, da je Isus svijetlo svijeta. Umjetnik tu poruku ostvariva tako što Isusa u jaslicama naslika u najsvjetlijim bojama. Iz tog središta svjetlosti sjaj dopire i do lica pastira, do Marije i Josipa, do anđela i životinja, obasjava ih. A iza i okolo njih je duboka tama - to je ustvari svijet koji još nije primijetio njegov dolazak ili ga uopće ne želi vidjeti.
Jedini, čudoviti izvor svjetla je djetešce, Mlado Sunce s visine, koje svijetli svima koji sjede u tmini i sjeni smrtnoj.
«Ja sam svjetlo svijeta», govori Isus. Kao simbol, da je Isus svijetlo svijeta, stavljamo danas svjetiljku u štalicu, koja će nas podsjećati na tu temeljnu Isusovu riječ. Neka njegova svjetlost rastjera tminu naših briga i strahova i obasja nas radošću.

STARI HRVATSKI BOŽIĆNI OBIČAJI

Božić se, kao blagdan Isusova rođenja počeo slaviti oko 330. godine u Rimu i vrlo brzo se slavljenje proširilo po cijelom svijetu. Svaki narod, svaka zemlja i kraj slave Božić na svoj način, imaju svoje božićne običaje. Tako i hrvatski narod ima bogate pučke običaje slavljenja. Danas ih, nažalost, pomalo zaboravljamo, a to nikako ne bismo smjeli! Običaji svjedoče o bogatstvu kulture, o postojanju naroda, o stoljetnoj vezi s Bogom i Malim Isusom. Zato, brzo «uhvatite» svoje bake i djedove, neka vam ispričaju i poduče vas kako su oni u djetinjstvu slavili Božić. Onda ćete jednog dana i vi sa svojim unucima tako slaviti Božić! I u samoj Hrvatskoj božićni običaji su vrlo raznoliki. Jedni su poznati samo u nekim područjima, ali ove koje ćemo opisati znani su gotovo svim našim krajevima.

BADNJAK

Svi znamo da je Badnjak naziv za dan uoči Božića. Riječ «badnjak» dolazi od riječi «bdjeti», a na badnje veče bdijemo čekajući Isusov dolazak. Ali, možda ne znamo svi da je Badnjak dobio ime po panju hrasta ili masline koji se stavljao na otvoreno kućno ognjište da tamo gori cijelu badnju noć, pa i nekoliko dana nakon toga. U nekim krajevima po «badnjaku» izlijevalo se vino i ulje, a svagdje je to drvo bilo simbol svjetla i topline koju nam svojom ljubavlju donosi Isus. U nekim krajevima oko Zagreba uz ognjište se stavljala i posuda s toplom vodom «da bi se Isus ujutro okupao».

BOŽIĆNA SLAMA

Unošenje slame u kuću običaj je koji je djecu najviše veselio. Začas se od kuće napravi štalica – slama se posipala po stolu, po podu, svuda... Onda su se djeca valjala po slami i kao pravi «mali Isuseki» spavala na njoj sve do odlaska na polnoćku. Taj divni običaj podsjećao je ljude na siromaštvo koje je Isus prihvatio iz ljubavi za «male», siromašne ljude.

TRI SVIJEĆE

Nema prave proslave bez svijeća! Ni rođendan bez njih ne može se proslaviti. A Božić je Isusov rođendan. Tako su poznati i različiti hrvatski božićni običaji sa tri svijeće stavljene u čašupunu pšenice, ili u posebni božićni kruh «badnjakušu» ili «badnjaču». Tri božićne svijeće simboliziraju Presveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga. U Bosni i nekim drugim krajevima običaj je da svijeće u kuću unosi najmlađi član obitelji izgovarajući riječi: «Hvaljen Isus, čestitam vam porođenje Isusovo», a cijela obitelj odgovara mu: «Ti živ i zdrav bio!» Onda bi ga otac, «glava obitelji» posuo po glavi pšenicom, da im godina bude plodna. U krajevima oko Zagreba običaj je bio da po unosenju svijeća domaćin sjeda na slamu i «zbraja», tj. govori tekst pun želja za blagostanje kuće.

BOŽIĆNI STOL

NA Badnjak je post i nemrs, na Božić se raskošno jede. To s i danas poštuje, ali puno toga je zaboravljeno.
Na badnjak, po starim hrvatskim običajima, jede se pouljen grah, suhe šljive, orasi, gibanica... U primorskim krajevima na jelovniku je bakalar. Stol na Badnjak nije mogao biti bez bogato ukrašenog božićnog kruha koji se jeo tek za Novu Godinu ili čak za Bogojavljenje. U različitim krajevima Hrvatske različito su i nazivali taj kruh: božićnjak, božićnica, česnica, badnjak, badnjača, koleda, koladek, križnica, krsnica, letnica, ljetnica, božićni kolač...

JASLICE I BOŽIĆNO DRVCE

Bez obzira na raznolikost božićnih običaja dva su zajednička u cijelom svijetu: jaslice i božićno drvce. Prve jaslice 1222. godine napravio je sveti Franjo Asirski! Odonda to je redovit znak Božića. Nema materijala od kojeg ih ljudi nisu izrađivali – ima ih od drva, gipsa, kamena, gume, plastike, papira...
Božoćno drvce u današnjem, obliku, okićeno kuglicama, licitarima i svakojakim ukrasima, pojavilo se prvi put u 17. stoljeću u Njemačkoj (u naše krajeve stiglo je u prošlom stoljeću), ali u pučkim običajima drvo kao znak novog života postoji davno prije.

BOŽIĆ

Božić je poziv da odložimo svako nasilje , da brižnom rukom povijamo ljudima rane. Da iznad zemlje ispišemo riječ «MIR». Božić je prigoda da ovaj naš hladni planet opet otopli. Zato bi se Božić,rađanje Boga u tijelu čovjeka, trebao događati na svakom kutku zemlje. Svako selo i svaki grad može se zvati Betlehem, a svako srce ože postati jaslice u kojima će ljubav postati «čovjekom» za ljude danas.
Stoga je Božić poziv da budemo ljudi, posve obični, ali dobri i nenasilni ljudi. Ljudi s novom sviješću za vrijednosti izgubljene u brzacu potrošačkog društva. Ne drugi, nego izmijenjeni ljudu: jednostavniji, srdačniji, opušteniji, mirniji...
Stoga: ČESTITI VAM BOŽIĆ I SVETO ISUSOVO POROĐENJE!!!

Odžak, 21. prosinac 2009.

Dva božićna narodna običaja u odžačkom kraju

Bacanje badnjaka



Jedna od najljepših dječji uspomena ovoga kraja za nas starije jest: ''BACANJE BADNJAKA''. Evo kako je to nekada bilo. Stari neka se podsjete, oni koji ne znaju da nauče! JEDNI I DRUGI NEKA ZAPAMTE I NIKAD NE ZABORAVE.

Prvi prizor:

Djeca na hrastu sijeku badnjake (šušnjate grane rasta) i razgovaraju
Dario: Kad završimo bacanje badnjaka u zadnjoj kući možemo poigrati orasa. Djeca dolaze pred kuću i na vratima viče glasno

Drugi prizor:

Dario: Domaćine! Domaćine!
Domaćin: Čujem! Čujem!
Josip: Badnjak na kuću, Bog i Božić u kuću, kolač u ruku, sudžuk na vrat ...
Juro: Išo sam kroz travicu, podero nogavicu, daj mi koju paricu da pokrpim nogavicu ...

Treći prizor:

Domaćin otvara vrata: - Dobro mi došli. Izvolite, uđite! (pozdravlja se s njima) Badnjačari ulaze i zajedno pozdravljaju: Čestit Božić i sveta badnjica!
Ukućani svi odgovaraju: Česta vam duša bila!
Domaćica: Izvolite! Sjedite! Neće nam kvočka ležati na jajima. (Kad sijedu malo ih posipa pšenicom i kukuruzom) Jeste li se nahodali i umorili?
Josip: Krenuli smo točno u ponoć. Ovo je zadnja kuća. U vas ima djece, mogli smo poigrat TUPAC – OŠTRAC.

Četvrti prizor:

Može.(Odgovaraju djeca) Dok mama donese što vam je pripremila idemo mi po orase.
Domaćica daruje badnjačare: suhi veliki kolač, jedan sudžuk, komad pečene duge, orasi
Dario se zahvaljuje: Dao vam Bog zdravlje i veselje; Sinove ženili, kćeri udavali;
Juro nastavlja: Rodila vam pšenica bjelica; U kući vam se rađala muška dječica;
Josip: Krave se telile, krmače prasile; ovce se janjile; Zdravlje vas pratilo, u ovoj se kući uvijek jelo i pilo;
Domaćin daje novce i kaže: Neka i vas prati Božji blagoslov; Dao Bog da nam dođete i do godine.
Djeca zaigraju orasa - tupac – oštrac ...
Dario ih promatra pa kaže: Hajmo mi kuća pa da svi možemo igrati.
Svi u jedan glas: Toooooooooooooooooo!

Peti prizor:

Dok oni pripremaju najavljenu igru kuća ...
Domaćica: Znate li vi objasniti sve ovo što se ovdje sada događalo ...
Dario: Prema nekima riječ ''badnjak'' dolazi od riječi bdjeti, biti budan. Ili od staroslavenske riječi BADAR i RAZBADRITI se, to znači razbuditi se, biti budan. Čeka se dakle Božić. Najstariji pisani dokument o tom običaju kod Hrvata je Dubrovački Statut iz 13. stoljeća.Tamo se kaže da kod Hrvata postoje dvije vrste badnjaka: panj koji se pali; hrastova grančica sa lišćem koja se stavlja iznad vrata kao kod nas. Grana predstavlja ono drvo koje su pastiri donijeli kad su se došli pokloniti Isusu, a koje je sv. Josip zapalio da malo ugrije hladnu štalicu. Postoji i jedna stara legenda koja taj običaj povezuje sa pokoljem ''nevine dječice.'' Židovski kralj Herod poslao vojsku u Betlehem da pobije svu mušku djecu do dvije godine računajući da će među njima ubiti i Isusa. Legenda kaže pred večer kad se počelo mračiti vojnici su stavili grančicu na kuću u kojoj su ubili zadnje dijete da znaju sutra odakle će početi. Kad su sutra ujutro došli na svim kućama osvanule su grančice. U spomen tom događaju bacaju se badnjaci.
Domaćica: Hvala Dario, a sad možete započeti pripremljenu igru ''KUĆA'' ....

Prognoza vremena naših starih

Budući da ranije nije bilo prognoze vremena pa su se ljudi snalazili kako su znali i umjeli.
Postoje iz toga vremena dva vjerovanja:
Sv. Lucija je 12 dana prije Božića. Svaki dan jedan mjesec. Kakvo je vrijeme bilo toga dana vjerovalo se da će takav biti taj mjesec slijedeće godine. Evo na primjer: Na sv. Luciju je prvi dan. To je siječanj slijedeće godine. Pokušajte i vi zapisati pa se sami uvjerite je li to istina.

Postoji i drugi način. Prije večere na badnjak domaćin rasiječe glavicu crvenog luka. Rastavi 12 komada onih polutica i u njih stavi sol. Sve to lijepo poreda na prozor. Ujutro kad ustane u kojoj polovici se istopila sol, u tome mjesecu će padati kiša. Evo, eksperiment nije skup. Pokušajte i vi. Živi bili pa vidjeli.....
P.s.
Ima jedan problem: u današnje vrijeme prozori su novi, dobro dihtaju pa manje zrak cirkulira ....

Zapisao: Pavao Brajinović - župnik u Novom Selu - Balegovac

Sarajevo, 24. prosinac 2009.

Polnoćka

Isus, Emanuel



Na početku Sv. Mise

Moto ovogodišnjeg došašća glasio je «pripravimo put Gospodinu». Tako smo odgovorili na poziv, Ivana Krstitelja, koji je u ono vrijeme u pustinji ljude opominjao «pripravite put Gospodnji».
Ustajali smo rano na zornice, promatrali kako se jaslice polako grade, razmišljali o Bogu, položili ispred njega sve naše brige, podijelili sa njim sve što nas raduje.
A večeras smo sretni i veseli i kličemo radosno:

EMANUEL, EMANUEL, Bog je sa nama!
Bog je sa nama, ni u čemu ne oskudijevam!
Bog je sa nama u našem siromaštvu i poniznosti!
Bog je sa nama, kruh života u jaslicama!
Bog je sa nama kako anđeo Gospodnji navijesti!
Bog je sa nama u naručju Marije i Josipa!
Bog je sa nama, putokaz, put i cilj našeg života!
Bog je sa nama, naš štit i bogatstvo!
Bog je sa nama, pastir dobri naroda svoga!
Bog je sa nama, u našim domovima i srcima!
Bog je sa nama, vatra koja nas grije!
Bog je sa nama, voda živa za kojom žudimo!
Bog je sa nama, mladica iz panja Jesejeva!
Bog je sa nama, koji donosi mir u naše dane!
Bog je sa nama, Mlado Sunce s visine, svijetlo svijeta!
Radujte se narodi, kaže jedna prelijepa božićna pjesma, radujte se jer Bog je s vama!
KAD JE BOŽIĆ?
Božić je svaki put kad dva čovjeka jedan drugom opraštaju.
Božić je svaki put kad pokazujete pažnju prema svojoj djeci.
Božoćje svaki put kad pomažete nekom čovjeku.
Božić je uvijek kad netko opdlučuje pošteno živjeti.
Božić je uvijek kad se dijete rodi.
Božić je uvijek kad se dva čovjeka vole pravom, dubokom i poštenom ljubavlju.
Božić je uvijek kad jedan drugog gledate očima srca sa smiješkom na usnama.
Jer tada je rođena Ljubav...
Jer tad aje rođen Mir...
Jertad aje rođena Pravednost...
Jer tada je rođena Nada...
Jer tad aje rođena Radost...
Jer tada je rođen Isus Krist.
Stoga sretan nam BOŽIĆ

LITURGIJA SRCA
Izidor Poljak
U SVETOJ NOĆI
U svetoj noći noći svakoj ko pred vijeke davne
Bog pušta prijesto svoj
I silazi s nebesa na lik čeda svog
Uz anđeoski poj.
Pa pređe zemljom cijelom s kraja na kraj svijeta
I u svak uđe stan:
U puste izbe bijedih, a i u dvor carski
Sav zlat i prekrasan.
I gdjegod vjerne nađe, svakom cjelov dade
Ko zvijezde čist i svet,
U noćitako badnjoj kao dijete lijepo
Krist prođe čitav svijet.
A kome cjelov tisne, duša mu se trese
Od tajnog milja sva
I srcem drhtne nešto velebno i slatko,
Od sreće lice sja.
U svetoj noći s mog se lica suza truni
Ko dragi alem čist,
Što ljudstvo ne zna cijelo, čim cjelov rodi,
Što podaje ga Krist.
«Krist nam se rodio – dođite, poklonimo se!»
E, DA MI JE BOŽIĆ
E... da mi je Božić sada k´o nekad: nasmijana majka, njene oči pune dobrote, na Badnji dan peče pogaču za zajedničku večeru. Gledam, smijem joj se: «Opet si naopako stavila slova!». A ona, k´o pogača, scva dobra i blagoslovljena.
E, da mi je Božić sada k´o nekad. Moje nestrpljenje da okitim jelku... i već se sija oko dvadesetog. Uvijek mi bi žao onih što nisu znali što je Božić, onih što ne znaju što je slavlje u duši, onih što ne znaju kad srce hoće puknuti od sreće, kad su svi dragi tu, okupljeni da se pomole Bogu i zahvale za sve milosti.
Znala sam da baš tada, kada smo svi okupljeni i na broju, i kad je Božić da je to najvažniji dan u godini.
Jer dođoše neke godine teške i ona pogača dobi drugi lik, slova postadoše pravilna. I imala je pogača svoj blagoslov, ali nije bilo Nje. Nema majke, te stijene kućne, na koju se svi oslanjasmo, nema punine večeri, jedno mjesto za stolom zauvijek je prazno. Ipak Božić je opet tu, kuca na vrata, a godina teška, najteža do sada... mnogo mi dragih ljudi ode u nebo. Jedna sijeda glava nedostaje k´o nikad do sada i još je jedno mjesto zauvijek upražnjeno.
E...da mi je Božić sada k´o nekad... Zrak svečan i dan vedar, crkva puna ljudi. Gastarbajteri k´o žižice cakulaju se u svim bojama , gospoje im namirisane i u cvjetni dezen obučene, miješaju se s pukom svagdanjim. Crkva k´o kugla vri. Pokoja se petarda ubaci u džep. Kad izađu iz crkve, zapjevaju pečalbari, napinju se a nešto im u grlu stoji , oči crvene k´o dva kukurijeka, pusta prsa samo se nadimaju. I leti u zrak pjesma njihova, leti im tuga što vrca iz očiju, a glasovi silni razliježu se poljem.
Gospoje im sve pirlituše, pa sve fimno sa dokonim svijetom, rek´o bi čovjek fino u Njemačkoj. A svi znaju, došli oni na Božić jer nema Božića u Njemačkoj. Božić dođe samo kući gdje smo se rodili, odrasli ii gdje su nam korijeni.
Ikad budete odlazili, ne idite daleko od kuće, vratite se ovdje za Božić! Ne dozvolite za dvadeset godina da vam se oči žare, da vam nešto stoji u grlu i da vam leti tuga iz očiju. Vratite se kući!
E...da mije Božić sada k´o nekad.

Odžak, 5. siječanj 2010.

Sučeljavanje kraljeva



Svetkovina Bogojavljenja - 2010.

U suvremenom svijetu vrlo su popularna sučeljavanja osoba iz javnog života, bilo pred televizijskim ekranima, bilo na neki drugi način. Na poseban način pozornost plijene političari, čemu smo bili svjedoci i u posljednjoj predsjedničkoj kampanji, koja još nije završena. Svakome od sudioniku sučeljavanja želja je pokazati što misli i planira, koje sve ideje ima i želi pretvoriti u stvarnost. Premda je pretpostavka sa strane onih koji promatraju sučeljavanje da svaki od sudionika govori ono što misli, ipak smo imali prigodu ustanoviti da najčešće takva sučeljavanja služe za obmanu javnosti koju obmanjuju oni koji sebi dopuštaju dvoličnost, podlost i lukavstvo. U visokim krugovima društva postoje podlaci koji svoje skrivene, zločeste i opasne namjere, umotavaju u celofan lijepih riječi i slatkih obećanja. Takvo ponašanje samo je mamac za neupućene i dobronamjerne ljude koji polaze od pretpostavke poštenja, to jest dosljednosti svakog onog tko u javnosti izgovara riječi i daje obećanja, jer riječi obvezuju poštene ljude.
No nas ovdje ne zanima upoznavati naše sučeljene i sukobljene političare, koje, uostalom, barem se nadam premda bih imao razloga u to i posumnjati videći razvoj događanja na političkoj sceni našeg društva, poznate vrlo dobro. Cilj nam je, naprotiv, poslužiti se idejom sučeljavanja da bolje razumijemo današnju svetkovinu Bogojavljenja kojom slavimo dolazak trojice kraljeva – mudraca u Betlehem da se poklone novorođenom kralju Isusu. Došavši u Jeruzalem, vođeni zvijezdom, ova tri kralja su se morala susresti, suočiti, a potom i sučeliti s kraljem Herodom. Kao svaki lukavac, Herod je u tom sučeljavanju, barem u prvom krugu, izišao kao pobjednik. Naime, od mudraca s kojima se susreo, želio je izvući dragocjene podatke o Mesijinu rođenju, što mu je i pošlo za rukom, s time da su mu pripomogli još i njegovi lokalni „mudraci“, poznavatelji Pisma. Osim što je saznao da se Mesija ima roditi u Betlehemu, saznao je također i vrijeme kad se pojavila zvijezda, što će odrediti kriterij po kojem će potom dati ubiti betlehemske dječake, uvjeren kako će među njima eliminirati i Isusa. U prvom sučeljavanju Herod se poslužio laži i podlošću: Ispitivao je trojicu mudraca o svemu, navodno sa željom da se pokloni novorođenom kralju, ali mu je stvarna nakana bila da ga ukloni. Držeći ga suparnikom u borbi za prijestolje, kasnije nije birao sredstva da dođe do cilja.
U takvim okolnostima, pred čovjekom opasnih namjera, mudraci-kraljevi su prisiljeni uzmaknuti pred nasilnicima poput Heroda, premda su došli kao dobronamjerni i miroljubivi gosti koji ništa drugo nisu htjeli nego se pokloniti Kristu. Zato će njih kasnije anđeo Gospodnji u snu potaknuti da se drugim putem vrate u svoju zemlju, spasivši ih da ih Herod ne iskoristi za svoje ciljeve. Bilo je žalosno ali istinito, da su više mira i dobro židovskom narodu donosili ova tri tuđinska kralja, nego njihov židovski kralj koji je htio izbaciti Mesiju iz svog naroda.
Herod je slovio za narodnog dobrotvora, premda je bio zlotvor, krvnik i ruglo za židovski narod i vjeru. S time da jedan dio naroda to nije smio, a drugi nije htio reći. Bio je prepotentan i moćan čovjek, koji je obećavao blagostanje i napredak svome narodu, te je u ime toga služio moćnim Rimljanima. Malo tko je znao da se on dodvoravao njima radi svojih probitaka, a ne interesa naroda. Jer u biti radilo se o pohlepnom čovjeku koji nije prezao ni od zločina i ubojstava da ostvari zacrtane ciljeve, pa je tako i na nemoćnoj i nevinoj betlehemskoj djeci pokazao koliko mu je stalo do svog naroda, koliko ga voli i što misli o njemu. Njemu nije predstavljalo problem proliti i krv nevinu da osigura svoju vlast.
Ako se to događalo u izabranom Božjem narodu u vrijeme Krista Gospodina, zar bi bilo čudo onda da i na čelo našega naroda zasjednu kojekakvi dvolični Herodi kojima je primarni interes ukloniti Krista iz društva. Ako smo spremni izabrati takve koji se bore protiv Gospodina, koji su uz to kadri uprljati ruke nevinom krvlju, te propisati kojekakve „krvave“ zakone, onda se moramo pitati do čega smo došli u kuda idemo. Ako naš narod ne treba „kraljeve“ – vladare koji se klanjaju Kristu, koji priznaju njegovu kraljevsku vlasti i moć, koji ne žele da im on bude mjera života i rada, onda će mu se dogoditi da će pasti u ruke diktatora kao što je bio Herod, što mu se opetovano dogodilo više puta kroz povijest. Žalosna je istina da su više dobrobiti židovskom narodu donijela tri tuđinska kralja, nego sin njihova naroda. Jer u konačnici plod Herodove politike bila je propast u raznim pobunama, kao što je bilo odbacivanje Božjeg dolaska koji ih je učio drukčijem ophođenju prema drugim narodima, dok je sugestija triju kraljeva mudraca bila da se narod pokloni mironosnom kralju. Narodni poglavar koji se drznuo otvoreno suprotstaviti Bogu, nakon što je iz Pisma razaznao volju Božju, govori samo o velikom prijeziru koju gaji za Božju stvar, a time i za stvarno narodno dobro. Za razliku od Heroda koji se dvolično predstavljao onim što nije i njih koji su izložili sebe i odrekli se određenih dobra da bi obdarili Krista, golema je razlika. Oni su ispovijedili da iznad njih postoji Kralj Kraljeva i Gospodar Gospodara pred kojim će se jednom prignuti svako koljeno i svaki će odgovarati za svoja djela, bilo kralj bilo običan čovjek, što je Herod bio zanemario, dopuštajući sebi odbaciti Boga i počiniti krvoproliće.
Postoji i danas ovakvo sučeljavanje kraljeva, postoje i danas Herodi koji koješta obećaju narodu, ali im je stvarni cilj ukloniti Krista Gospodina kojemu se narod klanja. Na žalost, narod kao narod, nasjeda na laži, podvale, prijevare i lukavstva koja dolaze i to ne bez sotonskog nadahnuća. Malo tko u našem društvu drži da je stvarno dobrobit i napredak za narod onaj poklon i štovanje koje iskazuje svome Bogu i Gospodinu, te malo tko računa na vrijednost dara njegova blagoslova. Nas ova svetkovina i ova trojica mudrih ljudi i upravitelja upozorava ipak na prave vrijednosti života, a to je život od iskazivanja počasti i štovanja Krista, pri čemu ne smijemo dopustiti nijednom moćniku ovoga svijeta da nas u tome spriječi. Ne bojmo se slijediti zvijezdu i putokaze koje nam šalje Gospodin na putu prema Betlehemu, jer nam životna radost i vječni život može zasjati na licu samo ako pronađemo, za svoga zemaljskog života, Dijete u naručju Marije Majke njegove, te mu se ničice poklonimo cijelim svojim životom kao pravom Kralju i Gospodaru. Amen.

Piše: dr. Ivan Bodrožić, Split