Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

1. lipanj 2010.

Tomislav Ivančić

Poslao te u svijet da ...

Svatko od nas jasno ili nejasno doživljava da ima neku specifičnu ulogu u životu na zemlji. Nitko nas ne može zamjeniti, jedinstveni smo u povijesti čovječanstva, naš put je samo naš, nikoga ne možemo imitirati.
Netko - Bog - poslao nas je u svijet. On stoji iza nas. Nitko od ljudi nije nas pozvao, nitko nas nije očekivao. Došli smo iznenada, sa sposobnostima koje možda ljudi ne trebaju, sa nemoćima koje opterećuju našu okolinu, sa zahtjevima koje ljudi ne mogu ispuniti. Svatko ima svoj život, svoje zvanje, svoj put u svijetu i u Crkvi.
Važno je otkriti što voliš raditi i to trebaš učiniti u životu. Koje je tvoje zvanje, koje su tvoje sposobnosti? To ne određuju ljudi, to je u tebi usađeno, prirođeno, od Boga darovano i isplanirano. Ako ti ljudi ne mogu omogućiti da ostvariš svoje zvanje, može Bog. On je dao zvanje, poslanje, poziv, on će dati i ostvarenje poziva. Važno je da li ćeš očajavati zbog nemoći ili se osloniti na Boga. I da li ćeš shvatiti da si dragocijen, potreban i onda kad ljudi to ne uviđaju. I da se sve može. Zemlja ne pripada ljudima nego Bogu. Treba htjeti i početi drugovati s Bogom u Isusu Kristu.

2. lipanj 2010.

Patricija Brdar

Bog i Bahami

Možda je to situacija samo među nastavnicima u školi. Premda je nastava završila i nema više one buke i galame pa se može u miru i tišini ispunjavati svakodnevne obveze (jer nastavnici još uvijek ne idu na godišnji odmor unatoč uvriježenom mišljenju), ljudi su i dalje nezadovoljni i stalno se na nešto žale. Možda nije pogrešno pretpostaviti da je i drugdje tako jer ljudi su svagdje ljudi, pa onaj tko je naviknut žaliti se na jedno (ponekad zbilja opravdano) teško staje i kad dođu lakša razdoblja u životu.

Uistinu nije lako odviknuti se od neke loše navike kad se jednom počne, posebno od konstantnog žaljenja za nečim što je prošlo ili za nečim što još ne dolazi, a po čovjekovoj vlastitoj procjeni trebalo bi. Ako se ne može na godišnji odmor na deset dana, i to na neko egzotično mjesto gdje s grana padaju banane ravno u usta, bolje da se i ne ide. Od jedne potrebe do druge, od ogovaranja jedne osobe do druge, od jedne muke do druge, i sve počinje djelovati nekako zamorno, demotivirajuće i obeshrabrujuće pa se čini da se nikome više ne događa ništa lijepo.

Da ovo ne bude žalba na one koji se žale, evo mogućih poticaja. Započelo je vrijeme godišnjih odmora. Neki će imati prilike otići izvan mjesta življenja i rada, drugi neće. No to ne bi trebala biti nova prilika za prigovor nego prije svega mogućnost za promjenu, za odmor od svega što čovjeka sputava i umara. A najbolji je odmor u Božjoj blizini. Ispovijed, malo više molitve i posvećenosti Bogu u vlastitom domu, duhovne vježbe, nekoliko dana boravka u samostanu u samoći te fizički odmor ondje gdje mogućnosti dopuštaju, bit će dobra prilika za odmor od svakidašnjih jadikovka jer ni 100 dana godišnjeg na Bahamima neće pomoći ako se čovjek ne promijeni. A oni koji još neće moći na godišnji odmor, uvijek mogu potražiti odmor u Bogu (i zahvaliti na trenucima mira od svih onih koji su otišli na godišnji).

3. lipanj 2010.

Stjepan Lice

Odvaljen je kamen

Odvaljen je kamen s tvojih očiju.

Do tebe je da ugledaš svijet tebi darovan: svijet prepun ljepote i sreće, svijet koje tvoje oči mogu i okrasti i oplemeniti. Ali nad tobom uvijek bdije pogled prepun ljubavi.

Odvaljen je kamen s tvojih ruku.

Do tebe je da se zauzmeš za svoje dane: da se ne kloniš znoja, umora i iscrpljenosti, i da ne pitaš koliko ih se trudi uz tebe, jer nikada nisi sam. Uz tebe netko povazdan rađa ovaj svijet.

Odvaljen je kamen s tvojega srca.

Do tebe je da mu dopustiš da bude otvoreno: da se ljubav prelijeva preko njega, da ne pristane ni na kakve zapreke. Jer sav je ovaj svijet srce koje te želi sačuvati.

Odvaljen je kamen s tvoje nade.

Do tebe je da skrbiš o njezinoj svježini: da onima koji dolaze, djeci svojoj, ovaj svijet sačuvaš i predaš s povjerenjem da bezazlenost može biti jedra i nakon mnogih rana. Jer svemu što postoji ljubav postojano dariva dah.

Odvaljen je kamen s tvoga hoda.

Do tebe je da ideš neumorno: da ne dopustiš da tvoj korak išta smete i da ti svaki korak bude čovječan, da uvijek ideš u susret. Na svim tvojim putovima netko raskriljenih ruku hiti k tebi.

Odvaljen je kamen s tvojih blizina.

Do tebe da pristaneš živjeti zagrljen: da se ne opireš nježnosti koja te proniče i krijepi i da s nježnošću pristupaš svakom biću. Jer netko tko ne može bez tebe, nadohvat ti je ruku, nadohvat duše.

Odvaljen je kamen s tvoga vremena.

Do tebe je da se odlučiš za neizrecivo: da vječnost ulijevaš u posudu svakoga dana, sućut u posudu svakoga susreta. Jer postoji netko u kome živiš novim životom i sve što jesi prebiva u njegovu uskrsnuću.

4. lipanj 2010.

Thomas Merton

Molitva za svoje vlastito otkriće

Opravdaj moju dušu, Bože, i napuni sa Svog izvora ognjem moju volju. Zasvijetli u moj um, iako to možda znači "tama mom iskustvu", osvoji moje srce Svojim silnim Životom. Neka moje oči ne vide ništa u svijetu osim Tvoje slave, i neka moje ruke ne dotiču ništa što nije za Tvoju službu. Neka moj jezik ne okusi kruha koji me neće prisiliti da hvalim Tvoju slavu. Hoću da čujem Tvoj glas i hoću da čujem sav sklad koji si stvorio i da pjevam Tvoju pohvalnicu. Ovčja će me vuna i poljski pamuk dovoljno grijati da mogu živjeti u Tvojoj službi; ostatak ću dati Tvom siromahu. Daj da se služim svim stvarima zbog jednog jedinog razloga: naći svoje veselje dajući Ti veću slavu.

Zbog toga čuvaj me, iznad svega, od grijeha. Čuvaj me od smrti smrtnog grijeha koji stavlja pakao u moju dušu. Čuvaj me od putenog kvarenja koje zasljepljuje i truje moje srce. Čuvaj me od grijeha koji izjeda ljudsko tijelo neodoljivom vatrom dok ga ne proždere. Čuvaj me od ljubavi k novcu u kom je mržnja, od lakomosti i častohleplja koji guše moj život. Čuvaj me od mrtvih djela taštine i nezahvalnog posla u kom umjetnici uništavaju sami sebe zbog ponosa, novca i glasa a sveti se dave pod lavinom svoje vlastite nezgodne revnosti. Iscijeli u meni tešku ranu pohlepe i glada koja iscrpljuje moju narav njezinim krvarenjem. Pogazi zmijsku zavist koja bode otrovom ljubav i ubija svaku radost. Odveži moje ruke i oslobodi moje srce od lijenosti. Oslobodi me od besposlice koja obilazi prerušena u aktivnost tamo gdje se aktivnost ne traži od mene i od kukavičluka koji čini što nije zamoljen zato da izbjegne žrtvu.

Daj mi jakost koja čeka Tebe u šutnji i miru. Daj mi poniznost u kojoj je jedinoj smirenost i oslobodi me od oholosti koja je najteži teret. I zaposjedni cijelo moje srce i dušu bezazlenom ljubavlju. Obuzmi čitav moj život jednom misli i jednom željom ljubavi, da mogu ljubiti ne zbog zasluga, ni zbog savršenstva, ni zbog kreposti, ni zbog svetosti nego jedino radi Boga.

5. lipanj 2010.

Irena Popovački

Rad koji izgrađuje

Raditi i biti pravedno nagrađen za svoj rad, trud i uloženo vrijeme želja je svake odgovorne osobe. No danas se često događa da rad prestaje voditi k izgradnji te tako izgubi svoj smisao, svodeći se samo na puko preživljavanje. Za prava radnika kao da malo tko mari - mnogi rade prekovremeno, vikendima bez odmora i za malu naknadu jedva dostatnu za doličan život. Zbog nezadovoljstva izbijaju štrajkovi, prijeti se glađu, raznim blokadama, a sve zato da se pokuša uspostaviti pravedan poredak, ostvariti svoje pravo. Takvu shvaćanju rada pridonosi i elitiziranje jednih, a omalovažavanje drugih poslova, osobito fizičkih. Tako će jedan radnik u tvornici za dulje radno vrijeme i teži posao biti upola manje plaćen od nekoga tko ima neki »elitniji« posao.

Iz te perspektive onaj potplaćeni radnik svoj rad počinje promatrati kao kaznu, umjesto, s jedne strane kao sredstvo ostvarivanja i razvijanja vlastitih sposobnosti, a s druge strane kao doprinos vlastitoj obitelji pa i širem društvu. Osim toga i poslodavci nerijetko pridonose negativnu ozračju, jer u strahu da »nitko ništa ne radi« zastrašuju radnike što samo povećava nezadovoljstvo u ionako već otežanim uvjetima rada. No ako je »radna klima« pozitivna, ako se nastoji oko zajedništva i suradnje, radniku će biti lakše nositi se s teškoćama i mukom svojeg rada.

Da bi i radnik i poslodavac bili sretni i zadovoljni, potrebno je uložiti zajednički napor i izgraditi danas toliko potrebno povjerenje. Nedostatak povjerenja stvara strah da onaj drugi vara. Socijalni nauk Crkve naučava da rad služi prije svega za izgradnju čovjeka i njegovo uzdržavanje te za opće dobro. Stoga bi osobito kršćani trebali nastojati, i kao radnici i kao poslodavci, promicati pozitivno ozračje na svojim radnim mjestima, u praksi provoditi zakone da bi na neki način, u okvirima vlastitih mogućnosti, nastavili Božje stvaralačko djelovanje u svijetu. Kršćanski se odnositi prema radu i suradnicima imperativ je koji valjda provoditi.

6. lipanj 2010.

Patricija Brdar

Frustrirajuće?

»Gospodine, proničeš me svega i poznaješ...« (Ps 139, 1). Vedar je to usklik psalmista koji hvali Boga zbog njegova sveznanja. Zbilja, postoji netko tko zna sve, baš sve o čovjeku, o svemu što radi ili pokušava napraviti, o svemu što misli, doživljava, o svemu što otkriva pred drugima ili pokušava skriti. Iz perspektive današnjeg svijeta moglo bi se reći: pomalo frustrirajuće! Čovjek toliko vremena ulaže u nastojanje da pred drugima pokaže lice koje će im se svidjeti, a da prikrije ono čega se stidi ili što bi ga moglo učiniti ranjivim. Pa čak i sada u vrijeme korizme, kad bi maske trebale padati, a istina zasjati s lica, čini se da je ipak lakše prihvatiti se odricanja stvari i hrane negoli prihvatiti samoga sebe u svojoj slabosti i izgubljenosti.

A uzalud! Koliko god se trudio, čovjek se ne može skriti. Ne zauvijek. I ne od istine. Tu i tamo mu uspije zametnuti trag, ali ona uvijek iziđe na vidjelo, na ovaj ili onaj način pa ponekad i iznenadi čovjeka koji je onda ne prepozna i pita se što mu se to događa?

A psalmist kliče: Bogu hvala! »Gospodine, proničeš me svega i poznaješ...«

Ma ima netko pred kime ne treba ulagati silan napor da bi se postao netko drugi koji će biti prihvaćen, priznat, voljen. Postoji netko tko čovjeka poznaje bolje od njega samoga i tko ga prihvaća takvog kakav jest, koliko god to ponekad zvučalo kao pobožna i utješna fraza. Jer ne može biti drukčije s onim koji je Ljubav i jer, ma što god čovjek učinio, kamo god pobjegao, u što se god zamaskirao i ondje je pred Božjim licem, držan i čuvan, ni najgora tama ga ne može sakriti.

Frustrirajuće? Baš suprotno, oslobađajuće! Biti svoj u poniznosti pred Stvoriteljem, pred onim koji svoje stvorenje »poznaje u dušu«, pred kojim nema prijevare, koji poznaje srce čovječje i njegove želje i kojega ne treba moliti za pomoć, nego naprotiv, samo je prihvatiti jer je pružena i prije nego li je zatražena. Naravno, ako je se zna prepoznati, u istini i poniznosti. Olakšavajuće i oslobađajuće!

7. lipanj 2010.

Patricija Brdar

Dobre navike

Kažu da se danas mnogo manje razgovara (ne brblja ili priča) nego prije, da se previše juri na sve strane i da se zbog toga ne stignu razvijati kvalitetni odnosi među ljudima. Tako se većina razgovora svede na nekoliko kratkih pitanja i odgovora ili se svatko doma povuče u svoj kutak i bavi svojim poslom. Radi li se o nedostatku vremena ili se u pozadini kriju možda i neki drugi razlozi?

Nakon napornoga posla svatko se voli pozabaviti nečim što ga opušta i pomaže mu da zaboravi svakodnevne brige. Netko će otići s društvom na piće, drugi će se baviti sportom, treći će nastaviti s obavljanjem onih dužnosti koje nije stigao, a dio su svakidašnjice. Kad se obitelj napokon nađe na okupu, radije će sjesti pred televizor (čak i u vrijeme kad je televizija postala dosadna - tako kažu!) i pojesti nešto u društvu neznanaca koji ga ne zamaraju pitanjima, negoli se upustiti u malo opasniju avanturu sa svojim bližnjima: razgovor. Umor ih čini nevoljnima za bilo koji oblik komunikacije koja iziskuje napor, a čini se da je najteže smireno razgovarati s onima najbližima. I to nakon napornog dana. Kao da su članovi obitelji rezervirani da se čovjek na njih izviče kad je nervozan ili da zahtijeva od njih da ga razumiju kad mu je teško. S drugima je već lakše navući osmijeh na lice.

Istina, ponekad je za iskren obiteljski razgovor potrebna velika hrabrost, posebno ako se nije dugo razgovaralo i drugi se odjednom pitaju: »Što mu je sad, čemu sva ova pitanja?« Ali to ne znači da ne treba početi razgovarati. Moguće je da je to svima potrebno, samo se ne usude ili ne znaju kako. Lijepo je upoznavati druge ljude i s njima biti drag i pristojan, ali je nužno da se ne zanemare oni s kojima provodimo svagdašnji život, a koji tako lako bivaju gurnuti »u zapećak« zbog nervoze, lijenosti, straha ili nesigurnosti. Jer, kao što je potrebno vrijeme da se stvori navika nerazgovaranja i otuđenosti, tako je potrebno i vrijeme da se stvore navike razgovaranja i susretanja s drugima, s najbližima.

8. lipanj 2010.

Winfried Wermter

Poniznost

Govori se da je ljubav duša svih kreposti. Slično možemo reći i za poniznost. Prisutna je e svugdje gdje se nalazi bilo koja druga krepost, jer poniznost je posuda ili kalež ljubavi. Gdje živi ljubav, nužna je poniznost. Što je više poniznosti, to je više mjesta za ljubav. Poniznost stvara uvjete za ljubav, a ljubav motivira i daje snagu da se čovjek ponizi ili da ustraje u poniznosti. Preko ljubavi, poniznost se nalazi u svakoj kreposti i jača je.

Krepost je umijeće zrele osobe. Ponekad je potrebna pravednost da bi se bilo dobar. Jedna situacija traži čistoću da bi se istinski ljubilo, a druga pak zahtjeva ustrajnost da bi došlo do plodova. Korisno je svjesno se viežbati u najvažnijim evanđeoskim vrednotama. Tko produbljuje krepost poniznosti, ujedno učvršćuje i osnažuje sve druge vrednote kršćanskog života.

Poniznost želi i zna služiti. Ponizan čovjek, svjesno ili nesvjesno, uvijek traži ono što pomaže, što izgrađuje, što služi, a ako je potrebno i pod cijenu poniženja samoga sebe. Tako poniznost vodi k pravednosti, čistoći, ustrajnosti i svim drugim krepostima, i jača ih. Tko se vježba u poniznosti, istovremeno produbljuje i sve druge kreposti.

Jesam li spreman prihvatiti sve kreposti i razvijati ih?

9. lipanj 2010.

Damir Orlić

Narav

Bog je želio stvoriti čovjeka sa savršenom i čistom naravi, ali je čovjek takvu narav "oštetio" prvim grijehom. Iako pozvan na savršenstvo, čovjek na hodu prema Njemu mora se boriti sa svojom naravi.

Slično kao što se Jakov borio one noći. Narav ranjena grijehom ima nagnuća koja ponekad prevladaju i čine da opet radimo grijeh, a čak da skoro i nismo svjesni da radimo nešto što nije dobro za nas same. Možda je najbolje to prispodobiti s alkoholičarem, koji iako ima cirozu jetre i dalje pije jer ima nagnuće na alkohol. Netko trijezan, uočava to, ali alkoholičar ne. No ne odnosi se ovo samo na prekomjerno konzumiranje alkohola.

Ima jedna priča o sv. Franji i vuku. Veli priča da je vuk obilazio sela i da je napadao blago i ljude, te su jednoga dana seljaci odlučili ubiti vuka. No sv. Franjo se tome usprotivio i dogovorio se sa seljacima da to ne rade. On je sklopio savez s "bratom" vukom, teko da je vuk dobivao nešto mesa od seljaka, a zauzvrat nije napadao blago i ljude.

Priča gotovo da bi se mogla ugurati u ekološke okvire. No priča govorio o naravi vuka. Vuk ima narav, koju se ne može na silu mjenjati. Vuka se može ubiti, no sv. Franjo je mudar. On zna da narav nije lako promjeniti, ali je svjestan da se stvari mogu tako urediti da "šteta" bude što manja. U svakom slučaju ako i nije mogao mjenjati narav brata vuka, sv. Franjo se odlučio da na ovaj način "posreduje" u mjenjanju naravi brace - seljaka.

No konačnu i savršenu narav čovjek može dobiti ne svojom dobrom voljom, nego samo kao dar Duha, no od čovjeka se traži spremnost da taj dar prihvati.

11. lipanj 2010.

Ivan Dodlek

Morseovo pismo i riba

Danas je svima poznata kratica SOS kao simbol opasnosti i poziv za pomoć. Samuel Morse (1791-1872), inače vrsni slikar i povjesničar umjetnosti, imao je jedan hobi: u slobodno je vrijeme učio elektricitet. Pronašao je električni telegrafski aparat, a tri godine kasnije smislio je posebni sustav crtica i točkica s kojim je mogao slati poruke na daljinu. Tako je nastalo tzv. Morseovo pismo koje je ubrzo našlo primjenu u pomorskom prometu. To je naročito bilo važno za brodove koji su se nalazili na »debelom« moru i koji bi iznenada zapali u kakvu nevolju, ali bi bili u stanju zatražiti pomoć kraticom SOS - (save our ship) »spasite naš brod«. U nekoj drugoj prilici apel bi bio protumačen kao »spasite naše duše« (save our souls). Sve se to postizalo na taj način što bi se otkucale tri točkice, pa tri crtice i opet tri točkice (. . . - - - . . .).

Jedan od prvih kršćanskih simbola po kojem su se kršćani prepoznavali u vremenu progona kad nisu smjeli javno ispovijedati svoju vjeru bila je riba. Na grčkom jeziku riba je ICHTHYS. Pojedina slova zapravo su početna slova sljedećih riječi: Isus (Iesus) Krist (Christos) Božji (Theu) Sin (Yios) Spasitelj (Soter). Riba je bila tajni simbol pripadnosti kršćanstvu, a ujedno i ispovijest vjere u jedinog Spasitelja.

U svakodnevnoj plovidbi morima ovog života možemo naići na različite opasne situacije na našim životnim brodovima kad moramo posegnuti za Morseovim pismom i nekako odaslati poziv upomoć i zato na sve moguće načine šaljemo SOS - »spasite naše duše« (save our souls). Na naš SOS prilaze nam drugi brodovi koji odgovaraju sa svojim sustavom crtica i točkica. Tako imamo HNB, HPB, RBA i PBZ crtice i točkice gotovinskih spasonosnih kredita. Jave se i HTV, RTL i NOVA sa svojim crticama i točkicama. To su izvješća s lica mjesta nekoga crnog i nemilog, ali »zanimljivog« događaja. Tu je i odgovor MTV-a i sličnih TV-a sa svojom zabavnom varijantom crtica i točkica.

No poziv je bio: »Spasite naše duše!« Zahvalni svim tim brodovima koji nam prilaze i žele nam pomoći prema svojim mogućnostima, kršćani će se ipak zagledati u dubinu mora života koja je jedina kadra odgovoriti na konkretno upućeni SOS. Jer u dubinama životnog mora nazire se riba. Za kršćansku zajednicu i pojedinca ona je i danas simbol vjere i nade u olujama besmisla, zlobe i nepravde. Simbol je to koji i danas progovara: Isus Krist Božji Sin Spasitelj.

12. lipanj 2010.

Marica Stanković

Ime Isusovo

Ne, ne može ništa nas spasiti bez imena Isusova!

Ni prirođena čestitost!

Ni teškom mukom izdjelani karakter!

Ni najtoplije srce!

Ni savjesno izvršene dužnosti!

Ni talenti, ni darovitost!

Ni lirski književni dar, ni umjetnička nastojanja!

Ni učenost, ni najviši intelektualizam!

Ne, ništa nam od toga, ni sve ostalo što još nismo nabrojili, ne može pomoći bez imena Isusova!

Ništa nas bez njega ne može spasiti!

Jer sve je bez toga imena bezvrijedno, ništavo!

13. lipanj 2010.

Thomas Merton

Želite li upoznati Boga?

Tada naučite razumijevati slabosti i nesavršenosti drugih ljudi. Ali kako možete shvatiti slabosti drugih, ako ne shvaćate svoje? A kako možete vidjeti značenje svojih ograničenja, ako niste primili od Boga milost, kojom upoznajete sebe i Njega? Nije dovoljno drugima opraštati: moramo im oprostiti ponizno i samilosno. Ako im opraštamo neponizno, naše je opraštanje ruganje: ono pretpostavlja da smo bolji nego oni. Isus je sišao u ponor naše sramote da nam oprosti, pošto je, u nekom smislu, postao niži od nas sviju. Zato ne smijemo drugima opraštati sa uzvišenih prijestolja, kao da smo bogovi koji gledaju s Neba dolje na njih. Moramo im oprostiti u plamenu njihova pakla, jer Krist, po našem praštanju, još jednom silazi da ugasi taj osvetni plamen. On to ne može učiniti, ako mi ne oprostimo drugima Njegovom samilošću. Krist ne može ljubiti bez osjećaja i srca. Njegova je ljubav jednako ljudska kao i božanska, i naša će ljubav biti karikatura Njegove, ako tvrdi da je samo božanska, a ne pristaje da bude ljudska.

Kada druge ljubimo Njegovom ljubavlju, ne poznamo više dobro i zlo (a to je zmija obećala) nego samo dobro. Nadvladavamo zlo u svijetu Božjom ljubavlju i samilošću, i dok činimo tako tjeramo sve zlo iz naših srdaca. To zlo u nama je više nego moralno. Postoji i psihološko zlo, iskrivljenje što ga je uzrokovala sebičnost i grijeh. Dobre moralne nakane dovoljne su da isprave što je formalno zlo u našim moralnim činima. Ali da naša ljubav može ozdraviti rane grijeha u čitavoj našoj duši, mora doprijeti u najdublje dubine naše čovječje naravi, da iščisti svu zarazu tjeskobe i lažne krivnje koja izlazi iz oholosti i straha, da oslobodi ono dobro što ga je zaustavljala sumnja, predrasuda i utvaranje.
Sve u našoj prirodi mora naći svoje pravo mjesto u životu dobrotvorne ljubavi, tako da se čitav čovjek može dizati Bogu, da se ta cijela osoba može posvetiti, a ne samo nakane njegove volje.

Bog koji je beskrajno bogat postao je čovjek da osjeti siromaštvo i bijedu paloga čovjeka, ne zato jer Mu je trebalo to iskustvo, nego jer je nama bio potreban Njegov primjer. Sada, kada smo vidjeli Njegovu ljubav, ljubimo jedan drugoga kao što je On ljubio nas. Tako će Njegova ljubav raditi u našim srcima i preobraziti ih u Njega.

14. lipanj 2010.

Kardinal Josip Bozanić

O šutnji

U buci se ne čuje bitno, potiče se kultura laži koja bježi od zahtjevnosti šutnje. Krist je predan mučiteljima nakon što je vika ispunila uši neistinom. A Uskrs se dogodio daleko od mnoštva i daleko od zaglušujućih povika, gdje je moguće poljuljati stajališta slabih. Danas, kada je u bujici riječi istina sve manje poštivana, a čovjek sve više izložen olakom blaćenju, smišljenim podmetanjima i proizvoljnim optužbama, potrebno je gajiti kulturu šutnje, što ne znači povlačenje u samodopadnost svojih sigurnosti, naprotiv potrebno je progovarati šutnjom koja ima plodove uskrsnuća. Šutnja je u danom trenutku glasnija od suprostavljanja riječima. Šutnja je prostor u kojem progovara Božja riječ. Kršćani su pozvani živjeti iz te šutnje slušajući Riječ i ne dati se uvući u zamke laži koja teži razgrađivati niti šutljivog govora o ljubavi. Hoćemo li imati dovoljno snage da kršćanskom šutnjom budemo glasniji i da od Duha Svetoga izmolimo pravu, hrabru i odgovornu riječ koja budi na život?

15. lipanj 2010.

Miljenko Grubeša

Uzvraćena ljubav

Bez vjere čovjek ne može živjeti, a niti preživjeti. Bez vjere čovjek ne može ustati sa svog stolca na kojem sjedi. Ništavna je objektivna mogućnost ako u nju čovjek ne vjeruje. Ako ne vjeruje da se može ustati, nikad se neće ustati; ili će možda zvati pomoć da ga podignu. Zaista, bez vjere ne možemo ništa učiniti, ni najmanje ni najpotrebnije stvari u životu. Ako čovjek ne vjeruje da može otići na posao, nikad na njega neće otići. Ako ne vjeruje da može učiniti neko djelo, nikad ga neće učiniti. Može u sebi imati bezbroj mogućnosti, ali bez vjere ni jednu ne može ostvariti. Tek po vjeri ljudske se vrijednosti aktiviraju. Nevjera pasivizira, paralizira, umrtvljuje, a vjera aktivira, ostvaruje i oživotvoruje. Nevjera oduzima život, sve mogućnosti, a vjera daje život i ostvaruje sve mogućnosti. Zaista, vjera je život, a nevjera smrt. Vjera umnaža vjeru i na svom vrhuncu vjeruje u Svemogućnost. U Boga Oca svemogućega.

Tko vjeruje, prima. Tko ne vjeruje, gubi. U vjeri se sve dobiva, u nevjeri sve gubi. »Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima« (Mt 13, 12). Tko vjeruje, već je primio, a tko ne vjeruje, već je izgubio. Tko vjeruje, pun je duha, snage, raduje se životu i stvara. Inventivan je, originalan i kreativan. Čini velika djela (a veliko djelo je često jedna malena iskrica koja upali veliku vatru - bez koje ne bi plamtjela.

Ako čovjek ne vjeruje u sigurnost stropa nad svojom glavom, neće ostati ni sekunde za pisaćim stolom. Ako vjeruje da će se urušiti, odmah će istrčati iz sobe, iz zgrade. Ako vjeruje da je siguran, onda i dalje za stolom mirno piše. Vjera je čovjekov duh koji ljudskim životom upravlja. Kakva vjera, takav život. Kakav život, takva vjera.

Isus stalno ponavlja: Neka ti bude po tvojoj vjeri. Ali često radije primamo po svojoj nevjeri. I onda tražimo opravdanja i argumente za nevjeru - umjesto za vjeru. Kako to, možemo vjerovati u vječni život a ne možemo vjerovati u najmanje stvari u našem životu? Teorijski čvrsto vjerujemo u savršenu Božju ljubav i njenu svemogućnost, ali u osobnom konkretnom životu ne vjerujemo (sumnjamo) da Bog može i želi bilo što za nas učiniti. U našoj teoriji Bog nam je vrlo konkretan: svemoguć Otac, Brat spasitelj, savršen prijatelj, a u konkretnom životu apstraktan, dalek, nemoćan, hladan. U teoriji imamo jednog Boga, a u životu drugog. Kažemo »Bog je ljubav«, a i dalje ostajemo santa leda.

Vjera je potpuna sloboda koju Bogu darujemo u svom životu, širom otvoreno srce za Njegovo djelovanje, ona je uzvraćena ljubav Bogu koji nas ljubi. Što vjerujemo, to imamo. Živoga Boga u životu. Nevjera su jedina zatvorena vrata kroz koja Bog neće - ne želi - proći, jer darovana nam sloboda najveći je izraz Njegove ljubavi, našu slobodu iznad svega ljubi, jer bez nje nema ljubavi i čovjeka. Vjera je sva naša ljubav i sav naš život. Ona je sjedinjenje čovjekove i Božje ljubavi.

16. lipanj 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Sinovi svijetla

Jutarnje mise zornice. Prepuno simbolike. Iz tame u svjetlost. Kršćani su »sinovi svjetla«. Nalog: »Svijetlite kao svjetlila u svijetu držeći Riječ života.« »Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.« To slavimo svečano. Unatoč svemu: tjeskoba, beznađe, nasilje, nepravda. Tamni tonovi. Kako do rješenja? Sve se institucije spominju, opominju, a Crkva s vjernicima izostavlja. Razlog? U Bibliji piše: »Ako je vaša svjetlost u vama tako tamna, kakva li će tek tama biti?« Kukamo kako živimo u tami mržnje, nepravde, nasilja, bolesti, osamljenosti, grijeha, smrti. Vapimo za svjetlošću: istine, pravde, ljubavi, dobrote i još toliko toga. Tko će nam to dati? Život tamnih niti na razboju vremena. Proklinjemo tamu. Mudri kažu da je »ludo proklinjati tamu, treba upaliti svjetlo«. Ono se pali za one koji vide. Isus je »svjetlo svijeta«, a on za nas reče: »Vi ste svijetlo svijeta!« On preko nas svijetli. Kako? Drugi bi trebali »vidjeti naša dobra djela«. Što ako ih nema?

Bili Graham, govoreći o tami zla, naredio je da se ugase svjetla. Pali šibicu. U mraku dvorane rađaju se nova svijetla. Tama je bivala prozirnija. »Tako je to«, reče. »Smeta ti tuđe zlo, tuđa tama... pomozi mu. Upali svjetlo u srcu!« Isus je došao na svijet, a ljudi su više voljeli »tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla«. Može li se bez ispovijedi i pričesti slaviti Božić, blagdan svjetla?

Brončana svjetiljka. Putokaz prema njoj. Došljakov prijekor: »Čemu putokaz? Ako se svjetlom ne pokazuje, nešto s njom nije u redu. Tako je i s kršćanima. Predbožićno vrijeme. Betlehemsko svjetlo. Stanovi okićeni, borovi osvijetljeni. Blistaju trgovi i izlozi. Prepune trgovine. Vanjski sjaj. Djed Mraz, sveti Nikola, darovi... Gdje je u pripremi Isus, a on je Božji dar ljudima?

Umanjujemo vanjsku tamu. Što je s duševnom? Pitaj se: Ima li razlike u slavljenju blagdana između tebe kršćanina i onoga koji to nije? Kako izgleda vjernik? On sve radi pod vidom vječnosti. U svemu ima mjeru. Ne očekuje Božić-susret, a da nije susreo Boga u pričesti, bližnjega u nevolji. On je ugrađen u živu Crkvu. Za njega je božićni događaj dogođen, a godišnja proslava još jedna mogućnost za navještaj »radosne vijesti«. On je svjetiljka »koja se postavlja na svijećnjak da svijetli svima«. I ti si među njima, zar ne??

17. lipanj 2010.

Patricija Brdar

Barem jedan SMS


Kaže jedna žena: »Trebalo bi nekako reći muževima da više poštuju žene. Stalno se za nekoga moram brinuti. Prvo za oca pa, kad sam se udala, za muža, pa onda za djecu, a sad opet za unuke... I nikako da netko meni pokloni malo pažnje. Da barem hoće muž biti malo pažljiviji...«

Postoji li uopće osoba na ovom svijetu koja ne voli osjetiti da je nekomu stalo do nje? Prijatelju, dragom rođaku, mužu, ženi, djetetu, roditelju... Većina ljudi možda neće ni razmišljati o tome kako je važno drugome poručiti da nijedna obveza nije važnija od osobe kojoj je pažnja namijenjena. I da svatko zaslužuje da se osjeti vrijedan nečije pažnje. Barem povremeno. Ipak, očito je da mnogima nedostaje taj dio svakodnevice. A opravdanja dolaze sa svih strana: »Nema se vremena za takve stvari. Što me sad daviš time? Pa ni meni nitko ništa ne čini da me malo obraduje! Ima i važnijih stvari...« Ipak, u čijem se danu od 24 sata događaju tako važne stvari da mogu opravdati nedostatak vremena za trenutak pažnje od 2 ili 3 minute koliko traje pisanje jedne SMS-poruke ili pogled u oči uz osmijeh na licu?

Kažu istraživanja da žene puno više pažnje polažu na sitnice, a muškarci na velike životne probleme i možda se kao posljedica toga događa da žene ponekad znaju biti sitničave, a muškarci neosjetljivi. Kako pomiriti te dvije suprotnosti? Može li se smanjiti preosjetljivost kod jedne, a povećati osjetljivost kod druge strane? Ne kaže se bez razloga da se život sastoji od sitnica, no ne treba od njih raditi životne probleme, kao što ne treba provesti život u očekivanju samo onih velikih stvari, jer pitanje je tko će ih dočekati i prepoznati kad se pojave?

Možda bi nakraju bilo najbolje predložiti jedan od sitnijih znakova pažnje koji nije uvijek lako učiniti: poslušati dokraja ono što sugovornik ima reći s nepodijeljenom pažnjom i bez želje da što prije završi kako bismo mi došli na red. Jer i to se vidi u očima onoga koji sluša, a mnogo može značiti onome koji govori.

18. lipanj 2010.

Papa Ivan XXIII.

Što ću danas?

Samo ću se danas potruditi da proživim dan, a da ne pokušavam odjednom riješiti problem cijeloga svog života.

Samo ću se danas brinuti o svom nastupu, bit ću ugodan u svom ponašanju, neću nikoga kritizirati, neću pokušavati druge ispravljati ili učiniti boljima... osim sebe.

Samo danas bit ću sretan u sigurnosti da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom nego i na ovome svijetu.

Samo ću se danas prilagoditi prilikama, a neću tražiti da se prilike prilagode mojim željama.

Samo ću danas deset minuta posvetiti dobrom štivu. Kao što je hrana potrebna za život tijela, tako je dobro štivo potrebno za život duše.

Samo ću danas učniti neko dobro djelo i to neću nikome kazati.

Samo ću danas učiniti nešto za što nemam nikakve volje. Ako se budem osjećao uvrijeđenim, pobrinut ću se da to nitko ne primijeti.

Samo ću danas sastaviti točan program. Možda ga se neću točno pridržavati, ali ću ga ipak sastaviti. I čuvat ću se da me ne svladaju dva zla: užurbanost i neodlučnost.

Samo ću danas čvrsto vjerovati, makar okolnosti pokazivale suprotno, da se dobra Božja providnost brine o meni kao da inače nikoga nema na svijetu.

Samo se danas neću bojati. Osobito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobrotu.

Darovao mi je dvanaest sati za vršenje dobrih djela. Obeshrabrila bi me pomisao da to moram činiti cijeli svoj život.

19. lipanj 2010.

Nicolas Herman

Misliti na Božju nazočnost

Najsvetija i najvažnija vježba u duhovnom životu je vježba nazočnosti Božje.

Ona se sastoji navikavanju na to da boravimo u društvu s Njim, da razgovaramo s Njim u jednostavnosti i iskrenosti te da se s puno ljubavi ophodimo s Njim, a da pritom ne moramo paziti na pravila i određeno molitveno vrijeme.

Velika je zabluda misliti da se vrijeme molitve razlikuje od ostalog vremena. Ne. Naloženo nam je da tijekom rada u poslu budemo s Bogom i u vrijeme molitve s molitvom. Moja molitva nije ništa drugo nego misao na Božju nazočnost.

Za vrijeme rada i drugih naših djelatnosti, kad čitamo ili pišemo kad se bavimo duhovnim stvarima, pa i za vrijeme naših izvanjskih pobožnosti i naše usmene molitve, tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolazu, da bismo se u potaji sjetili Boga i poklonili mu se u dubini srca.

Ako znamo da sve činimo pred licem Božjim i da se on nalazi u srži naše duše, zašto ne bismo, makar ponekad, prekinuli svoje poslove, pa i samo izricanje molitve, da bismo se načas njemu poklonili, njega hvalili, njega za nešto zamolili, njemu darovali svoje srce i bili mu zahvalni za sve? Što može biti draže Bogu od toga da više puta sve ostavimo da bismo se povukli u nutrinu i njega častili? Time se posebno suzbija sebičnost, koje može biti samo među stvorenjima i od koje nas nutarnje obraćanje Bogu nezamjetno oslobađa.

20. lipanj 2010.

Miljenko Grubeša

Strah od ljubavi

Zašto mnogi ne ljube? Zato što se boje. Boje se davanja. Jer, misle da gube kad daju. A ljudi, prirodno, ne vole gubitak. Svaki gubitak zvoni na uzbunu da se zaštiti ono što se ima. Ali, tko s ljubavlju daje, nema straha od gubitka, ima samo radost dobitka! U ljubavi se svako davanje doživljava kao primanje, obogaćivanje. Mnogi koji daju, ne primaju jer ne daju s ljubavlju. Ne shvaćaju da se prima samo ono što se daje. Da daruju ljubav, primili bi ljubav. Tko nema ljubavi, znači da je nije ni dao, pa je nije mogao ni primiti.

Bez ljubavi ljudi se boje i primanja, jer uvjereni su da moraju uzvratiti davanjem. Naravno, bez ljubavi se davanje osjeća kao gubitak, a gubitak, svjesno ili podsvjesno, kao umiranje. Pritom se ljudi boje smrti − smrti života kakav sada žive. Boje se novog, drugačijeg života. Jer uvjereni su da bi u njemu nestalo, umrlo, njihovo »ja« i da ne bi više živjeli. Strah od smrti čovjekova »ja« jedina je zapreka ljubavi. To je zapravo strah od ljubavi.

Dok se god ljudi boje izgubiti svoje »ja«, živjet će u grobovima svojega egoizma. Jer njihovo »ja« je egoizam. Onaj tko ljubi, i ne primjećuje da gubi »svoj« život (svoga lažnog »ja«), on osjeća da dobiva život u izobilju (život iskonskog i istinskog »ja«), da mu se život umnaža u svakom čovjeku kojeg ljubi, u svakom svom daru, i da sve što gubi − u ljubavi − dobiva stostruko. Ljubav čini čudo umnažanja. Ali to ne znaju svi. To znaju samo »siromašni u duhu«. Oni koji nisu ni svjesni da su »svoj« život izgubili. Koji u njemu i ne vide život, smisao, radost, i nisu svjesni svoga odricanja, »gubitka«. Tko svoj život želi spasiti, izgubit će ga; a tko ga izgubi − u ljubavi − spasit će ga!

21. lipanj 2010.

T. Merton

Dobrotvorna ljubav

Ako ljubim svoga brata savršenom ljubavi, željet ću da bude slobodan od svake ljubavi osim Božje.

Među svim ljubavima, jedino dobrotvorna ljubav - karitas nije posvojna (ne želi posjedovati), jer ona jedina ne želi da bude posjedovana. Dobrotvorna ljubav traži najveće dobro onoga koga ljubi, a nema većega dobra od dobrotvorne ljubavi koja ima sva druga dobra u sebi. Dobrotvorna je ljubav bez straha: dala je sve što ima i nema što izgubiti. Nosi pravi mir, jer se savršeno slaže sa svim što je dobro i ne boji se nikakva zla.

Dobrotvorna je ljubav jedina savršeno slobodna, jer radi ono što joj se sviđa: ne želi, naime, ništa osim da ljubi i ne može biti spriječena da ljubi.

22. lipanj 2010.

Miljenko Grubeša

Nemirno ljudsko srce

Svaki iskreni tražitelj sreće i smisla dolazi do ljubavi, jer jedino je ona potpuna sreća i smisao. Čovjek uvijek treba i traži ljubav (bez nje ne može živjeti, jer jedino je ona istinski život), od začeća do smrti - i poslije smrti (život vječni). Prvo od majke i oca, braće i sestara, pa od prijatelja, zatim od djevojke ili mladića, od supruge ili supruga, potom od svoje djece. Svaka ta ljubav pruža rajski doživljaj. U ponekim njezinim trenucima pomislimo da smo dosegnuli vrhunac radosti i života, savršenstvo, ali ubrzo uslijedi iskustvo zemaljskog nedostatka, manjkavosti, ograničenosti, koje nas gura u daljnje traganje za ljubavlju. Ljudsko srce ljudska ljubav nikad ne može sasvim ispuniti.

Čovjek treba i traži Božju ljubav! Istina, ljudska ljubav uvijek je i božanska, dolazi od Boga i Bog je u njoj, ali nije beskrajna i savršena. U svakom čovjeku možemo iskusiti božanstvenost, bar u nekim trenucima, ali i snažnu oporost zemljane ljudskosti. Čovjek čovjeku ne može pružiti ljubav za kojom njegovo srce čezne i traga! Ljudsko srce brzo iskusi vrhunac i granicu ljudske ljubavi i počinje tragati za bezgraničnom i savršenom ljubavlju, koju može pronaći jedino u Bogu, jer jedino je On ta ljubav (Apsolutna ljubav). Svaka iskrena ljudska ljubav vodi nas Božjoj ljubavi. Sve rijeke ljubavi ulijevaju se u beskrajni ocean ljubavi.

Jednostavno, čovjek čovjeku ne može biti Bog, zato čovjek treba i traži Boga. Sam Bog je u ljudsko srce utisnuo čežnju za ljubavlju da Ga čovjek traži i nađe; da čovjeka uzdigne i spasi - učini vječno sretnim; da s njim dijeli svoj vječni božanski život. Čovjek je sin čovječji, ali i sin Božji. Nastaje od sjemena ljudskog ali i od Duha Božjega. U njemu se sjedinjuje duh i tijelo. Zemlja i nebo. Ljudsko i božansko. Bog i čovjek. Uvijek je Bog u čovjeku i čovjek u Bogu.

Čovjek, koliko se god trudio, u čovjeku ne može pronaći svoju bit i svoju sreću. Svoje ljudsko ostvarenje može pronaći jedino u Bogu. Ako se otrgne od Boga, od svojega izvora, njegova ljudskost brzo usahne i truli. Samo je u Božjem naručju čovjek potpuno sretan. Jer, u Njemu živi, od Njega dolazi i Njemu se vraća. Svako dijete kad pronađe svojeg oca je sretno. Nemirno je ljudsko srce dok ne uroni u beskrajni ocean Božje ljubavi!

23. lipanj 2010.

Anselm Grün

Duh Božji moli u nama

Pretpostavka je svake molitve da je Bog već u nama. Bog za kojim čeznemo, već je u našem srcu. U molitvi i meditaciji neće nam se darovati nešto izvana, nego mi dolazimo u dodir sa svojim vlastitim temeljem duše u kojemu Bog već stanuje. Cilj je našeg moljenja svijest da je on već nazočan u nama. Stvarnost Božja već je u nama. Cilj je duhovnog puta u tome da ta božanska realnost zahvati našu svijest i promijeni sav naš život. Bez molitve bit ćemo kao odrezani od božanskog života u nama, koji leži negdje duboko zasut nanosom naših misli i osjećaja koji viču, galame i nadmeću se. On je blokiran i zatvoren našim željama i potrebama. No, mi u sebi, u dnu svoje duše, već imamo slutnju toga božanskog života. Zato smo i krenuli na taj put. Sva naša molitva, pa bila ona ne znam kako izvanjska, samo je udaljena jeka one ljubavi koja je već u nama nazočna, kao udaljena huka onog izvora koji već u nama teče i sve više teži da izbije na površinu.

24. lipanj 2010.

Patricija Brdar

Čemu strah?

Koliko danas kršćani pokazuju radost u svakodnevnom životu? Radost zbog onoga što su od Boga primili i zbog onoga što ih u konačnici očekuje pa mogu s vedrinom i nadom gledati na događaje ovozemaljskog života koliko god se ponekad činili besmisleni i beznadni? Ponekad se dobiva dojam da se životna perspektiva jednog kršćanina bitnije ne razlikuje od one jednog nekršćanina. Kako je to moguće? Jesu li se kršćani utopili u bljutavosti ovozemaljskih nesavršenosti umjesto da ih »posole« vedrinom Radosne vijesti i da im daju okus Kristove radosti koja uzdiže iznad pojavnoga i naizgled beznadnoga?

Zašto se čini da je čovjek općenito skloniji u svijetu oko sebe gledati prije ono negativno negoli pozitivno? I da je više fasciniran zlom negoli dobrom? Biva li mu lakše kad vidi da njemu samom nije najteže, da se drugima događaju i veće tragedije? A opet, u svemu tome kao da nije sretniji i da si time ništa nije pomogao. Čak i kršćani postaju kritičari postojećeg stanja, ali bez vjere da se poštivanjem Božjih zapovijedi svijet može mijenjati nabolje. Ide se čak do te mjere da kad izgovori nešto pozitivno, vedro, optimistično, kuca se o drvo »da se ne urekne«. Strah i praznovjerje! Treba se zapitati: gdje su nestali kršćanski optimizam i vedrina? I povjerenje u Boga da on izbavlja iz svih nevolja i tjeskoba ako mu se čovjek preda?

I Isus je »sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Ocu« (Heb 5, 7). I on je bio potresen i molio Oca da ga izbavi iz časova muke i boli (Iv 12, 27). Ali je slušao Oca u svemu, a Otac ga je uslišio. Znao je da Bog ima s njim plan i da će sve izvesti na dobro, unatoč trpljenju koje je očekivao. Zašto je onda kršćaninu teško, a ima već zalog u onome što se u Kristu dogodilo, vjerovati u bolje i biti radostan već sad, na ovome svijetu? Kakva je to Radosna vijest ako se nitko ne raduje?

Strah od budućnosti nikad ne smije biti važniji od radosti sadašnjeg trenutka jer kršćanin se ima čemu nadati i ima razloga očekivati bolje sutra. I nema toga što ne može nadvladati uz povjerenje u Boga i njegovu pomoć.

25. lipanj 2010.

Rajko Bundalo

Život u vjeri

Znaj da nisi sam na svijetu. Uvijek je Bog tvoj uz tebe.
Od začeća do Posljednjeg Suda, On netremice u te gleda i iščekuje radost svoju u tebi, iščekuje tvoje povjerenje i tvoju vječnu ljubav, iščekuje tvoj neopozivi "Da, Oče. Neka bude volja Tvoja. Neka dođe Kraljevstvo Tvoje, jer Tvoja je volja život moj i Tvoje je Kraljevstvo radost
moja."

Sastao si se s mnoštvom stvorenja i rastao od njih. U talogu sjećanja još jedva koga nazireš. Uzalud su bile sve tvoje ljubavi, od kojih se ne živi. Samo bol i gubitak su skrile u svoj osmijeh zamamni. Da, ako s Bogom nisi, uzalud je sve čemu se ovdje raduješ i nadaš.

U Bogu je sva prošlost i budućnost, sva sadašnjost tvoja. On obnavlja što je prohujalo i zapovijeda izmjenu vremena. Ljubi Ga i On će ti sve drago natrag donijeti i svim utvarama otkriti lice, da srce ne mučiš čežnjom za nedostojnima. Prikloni se vječnom Srcu njegovu i uči se ljubiti mudro i strpljivo poput Njega, u savršenoj pravednosti i blagosti kojoj nema mane. Od Njega se ne rastani nikada jer samo je to pravi rastanak koji svu vječnost traje.

O uskrsnuću mrtvih vidjet ćeš sve one koje ti je smrt ugrabila. Po obraćenju grešnika vratit će ti se ljubljeni tvoji koji su te uvredama izranili. On samo ima lijek tvome srcu; zato se kloni pravde zemaljske. Njegov je tijek vremena i svaka staza ljudska završava pred Licem njegovim. Sud je njegov neopoziv i dostižan i presuda savršeno pravedna. Život svoj položio je za tebe da te zaštiti od pravedne srdžbe svoje na svaki grijeh i pružio ti Duha svoje pravednosti, po vjeri u Isusa Otkupitelja, da se bez straha vratiš kao dijete njegovo, u Dan kad svijet bude suđen. Ne boj se Njega. Boj se svoje mlakosti
na putu obraćenja, na putu povratka.

26. lipanj 2010.

Romano Guardini

Sveti znakovi - klečanje

Što čini onaj koji se uzoholi? Uspravi se, digne glavu, uzdigne pleća, želi povećati čitav svoj stas. Sve na njemu govori: "Ja sam veći od tebe, ja sam viši nego ti !"

Tko je pak skroman, osjeća se malenim, prigne glavu, skloni ramena. "Snizi se", ponizi se. I to tim dublje, čim je veći onaj pred kojim stojiš; čim manje vrijediš u njegovim očima.

Gdje pak jasnije spoznamo kako smo maleni, nego onda kad stojimo pred Bogom? Veliki Bog, koji je jučer bio kao danas i koji će biti do sto i tisuću godina. On koji napunja svu sobu i svu kuću i sve mjesto i široki svijet i neizmjerni svemir. Pred Njim je sve kao prah - Sveti Bog, čist, pravedan, beskrajno uzvišen... Kako je velik... A ja tako malen! Tako malen, da se s Njim uopće ni usporediti ne mogu; da sam pred Njim veliko ništa. Tu svakom po sebi dođe da pred Njim ne smije stajati ponosito. Čovjek "se ponizi", i svoj stas bi htio smanjiti, da ne izgleda tako ohol — i gle žrtvuje polovicu svoje visine: čovjek kleči. Pa ako mu još nije dosta, još se nakloni. Prignut kao da kaže: "Ti si veliki Bog, ja sam ništa!"

Kad poklekneš, nek ti to ne bude površna, prazna kretnja. Daj joj dušu! A duša je poklekla u tome da se i u nutrini srce sa strahopočitanjem pokloni Bogu. Kad dakle ulaziš u crkvu ili iz nje izlaziš, kad prolaziš mimo oltara, poklekni duboko do zemlje, polagano, i s tobom nek poklekne sve tvoje biće, koje neka kod toga govori: "O moj veliki Bože...!"

To je poniznost, to je istina koja će svaki put tvojoj duši dobro doći.