Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

4. svibanj 2010.

Arsene Garnier

Tvoj put

Ako misliš da tvoji putovi mogu teći bez krivina - varaš se.
Ako misliš da ćeš zalutati na putu, jer ti ga mnoštva zastire - varaš se još više.
Ako misliš da si već dosta putovao, i da bi se moglo posustati, otpočinuti, spavati - varaš se.
Ako misliš da si zašao u slijepu ulicu, i da te nitko ne čeka na kraju puta - varaš se još više.
Ako misliš da bi ti Gospodin morao poravnati sve putove - varaš se.
Ako misliš da bi drugi morali ići hrapavijim i kamenitijim putovima od tebe - varaš se još više.

Idi, prepusti se Gospodinu, nek te vodi kamo hoće.
Hrabro slijedi svoj put, zviždi i pjevaj, ako ti je drago.
Ima Jedan koji te čeka.

5. svibanj 2010.

Stanko Mikulić

Sud - presuda

Osposobljen da svijet izvan sebe vidi, čuje, opipa, osjeti, okusi, miriše; da nad tim informacijama razmišlja, umuje; čovjek je po svojoj naravi osposobljen o sebi i svijetu nešto reći, zaključiti i donijeti sud kao svoje uvjerenje. Ova zatečena osposobljenost čovjeka da donosi sudove odnosi se najprije na njega samoga kako bi odredio svoje mjesto u svijetu: hoće li ostati ili otići, reći ili prešutjeti... Naravno stanje čovjeka da donosi sudove o sebi i svijetu oko sebe može dobivati nove oblike kroz vještine učenja i vježbanja. Kroz učenje i vježbanje osposobljavanje dobiva čovjekovu dimenziju, dimenziju ljudskosti u civilizacijskome smislu. No učenjem i vježbanjem čovjekove sposobnosti moraju očuvati Savez sa sposobnostima koje je zatekao u sebi, kako bi čovjek sačuvao tjelesno-duhovnu ravnotežu bića u sebi, i poželjno uozbiljenje svijeta oko sebe.

Kako pojedinac s drugim ljudima čini društvo koje kao jedna cjelina ipak nadilazi puki zbroj pojedinaca, a zadržava svojstva nužna za život pojedinca, tako društvo kao jedno tijelo nosi naravnu sposobnost donositi sud i presudu. Ta društvena sposobnost da sudi i presuđuje uosobljuje se u osposobljenim pojedincima. Društvo svoje presude donosi u odnosu na postavljena pravila ponašanja i na temelju prikupljenih informacija koje razumom razumijeva a umom prosuđuje opunomoćeni pojedinac.

No, kada pojedinac donosi sud za vlastitu potrebu, tada je usmjeren na informacije koje je prikupila njegova osoba i introspekcijom ih usklađuje sa vlastitim svijetom pokušavajući ostvariti Savez, dok društveni sud, kao razumijevanje prikupljenih informacija, može biti različit od presude, kao konačnog stava društva. Tada društvo raskida svoju prirodnu osposobljenost da bude oaza u kojoj čovjek može sa svojim Savezom živjeti. Takvo društvo gubi razloge svoga postojanja. Ono nije oaza za život čovjeka već omča u kojoj pojedinac gubi svoju narav i pronalazi smrt.

Prva postaja križnoga puta oslikava događaj pojedinca koji živi svoj Savez gradeći oazu za život Čovjeka, a pranjem ruku ovlaštenog pojedinca olako prepušta presudu drugima i time priznaje svoju suvišnost. Da je Pilat pranjem ruku osvježio svoj status presuditelja, morao bi ozbiljno promotriti i ovaj, za njega nevažan događaj, i vidjeti da su činjenica na strani čovjeka koji živi svoj Savez, te ga zaštititi pa makar se svijet srušio. No, Pilat je sud donio - to je njihova stvar! - ruke je oprao, presudu prepustio drugima; Pravednik - čovjek koji se uravnoteženo razvija u svojoj naravi i u svome sudu je stradao, narod nije u presudi našao svoj mir, Pilat je završio u progonstvu. Sud i presuda svojstvo su i pravo pojedinca i društva ako počivaju na naravi pojedinca i prirodi društva da sačuva, uozbilji i uzdigne život čovjeka.

6. svibanj 2010.

Ante Novak

Nepredvidljivo darivanje

Donijeti odluku s nepredvidljivim posljedicama... Nemoguća misija? Bilo tko neka pokuša u »vremenu darivanja« - kako »mudro« Božić nazvaše oglašivački lisci - iz svog plana i programa izbaciti kupnju darova, a samim time i darivanje najbližima. Odluka bi bila toliko nepredvidljiva da bi se na kušnju stavila i jedna od dviju zapovijedi ljubavi: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.« Zanimljivo je da je i ona proizišla iz jedne kušnje kada su farizeji htjeli Isusa iskušati pitanjem-smicalicom: Koja je najveća zapovijed u Zakonu?

U obranu očekivane reakcije s »nepredvidljivim posljedicama«, reći će se da ljudska krhka narav ipak nije sasvim kriva što se ne može othrvati »podražajima potrošačkog društva« i »prikrivenome instrumentariju rafinirane trgovačke industrije«, jer je poput »Velikoga brata«, svuda oko nas. Za usporedbu da ipak ne mora biti tako, dovoljno je prisjetiti se, ne tako dalekih vremena, prije nekih desetak godina, kada naše živote još nije prekrila i zasula pepelom ta »pompejska lava blagdanskog darivanja«.

Odvjetnici i branitelji darivanja pogriješit će ako se u svoju obranu pozovu na »Poklon trojice mudraca« koje danas, u kontekstu tradicije Crkve, vjernici nazivaju i kraljevima. Oni Isusu jesu donijeli darove, no skromne, simbolične i nerazmjerne bogatstvu koje su posjedovali. I oni su, što je najvažnije, bili ustrajni tražitelji »najpoznatijeg rođenja na svijetu« koje je preko proroka Bog još u Starome zavjetu, mnogo prije, posvjedočio, najavio i u nasljeđe ostavio. Život trojice mudraca bio je prožet vjerom u rođenje Izabranika, Miljenika Božjega, Mesije. Tražili su ga, bili spremni godinama putovati da bi Djetešce susreli.

Danas je lakše, i susresti Krista i darivati Kristu. Svakog dana na svetoj misi On je prisutan u riječi Božjoj, u posvećenome službeniku za oltarom, u euharistijskom kruhu, a osobito u zajedništvu vjernika »jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima«. A što se tiče darivanja, bilo bi dobro, no ne samo u božićno vrijeme, pokušati pokloniti najdražima zajedničku molitvu, zajednički odlazak na misu, razgovor o Bogu ili bilo što slično, pa nakon toga neće biti problem izabrati/primiti najprimjereniji nepredvidljivi dar.

10. svibanj 2010.

Miljenko Grubeša

Hram ljubavi

U ljubavi se čovjek očovječuje i pobožanstvenjuje. Postaje onaj koji jest. Utjelovljena ljubav. Ljubav od ljubavi. Čovjek postaje ljubav, a ljubav čovjek.

Ljubav produhovljuje i ljudsku dušu i ljudsko tijelo. U njoj je čovjek jedinstveno i cjelovito biće. Bez nje je u sebi razdijeljen i nesretan. Neostvaren i nepotpun. Zatvoren u grobnici svojega egoizma. U samom sebi, u onome što nije. Izgubljen u svemiru i postojanju. Bez ljubavi ljudska duša pati i umire, a ne može umrijeti, pa je u njoj vječna muka promašaja.

Ljubav je duh koji čovjeka neprestano stvara i ostvaruje; pokreće, usrećuje i uzdiže. Produhovljuje čovjekovo tijelo i uljuđuje ga, a ono nju utjelovljuje. Postaje njezina vidljiva prisutnost, njezina živa ikona. Ali ljepota te ikone dolazi iz produhovljene ljudske duše. Čovjek daje ljubavi i svoju dušu i svoje tijelo, a ona njemu svoj duh. Tako čovjek postaje hram Duha Svetoga. Hram ljubavi. Živa katedrala. Svetište Božje ljubavi. Njezina živa ikona. Božja slika. Čovjek!

Čovjekovim tijelom upravlja duša (razum i osjećaji), a dušom upravlja duh. Bez duha ne može ništa ni duša ni tijelo. Duh je onaj koji oživljava. Duh je život. Bez duha ljudsko tijelo je samo mrtva zemlja.

Svaki čovjek ima dušu, a svaka duša duh. Samo je pitanje koji duh. Duh ljubavi ili protuljubavi? Po plodovima ih raspoznajemo. Ako je u čovjeku duh ljubavi, onda i njegova duša i njegovo tijelo postaju ljubav. Ljubav rađa ljubav. Ljubav stvara život, a protuljubav smrt. Izvor čovjekova grijeha nikad nije u njegovu tijelu, ni u njegovoj duši. Nego u zlom duhu.

Duh ljubavi je iskonski čovjekov duh, kojeg mu je Bog udahnuo. To je duh života i radosti. Duh ljubavi je božanski život u čovjeku. Duh djeteta Božjeg u kojem se raduje životu i svome Ocu. To je Božji dar čovjeku da nadiđe samog sebe i prirodu, zemaljske i ljudske granice i uzdigne se u božansko, bezgranično i beskonačno. Duh ljubavi je i čovjekov i Božji duh. U ljudskoj duši se sjedinjuju i postaju jedan: Duh ljubavi. Po ljubavi Bog je u čovjeku i čovjek u Bogu. U ljubavi se Bog i čovjek sjedinjuju.

11. svibanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Dar srca

Kako si dobar, Isuse! Vidiš sve što drugi ljudi ne mogu vidjeti, razabireš ono što izmiče ljudskom oku.

Ne mogu te ljudi prevariti svojim blještavilom i prividnošću. Tako mi puno govori, dobri Isuse, ova zgoda sa siromašnom udovicom.

Rekao si: Ona je najviše dala. Ona je dala od onoga što joj je trebalo za život. Ona je riskirala svoj život da bi mogla u svojoj pobožnosti prinijeti svoj dar. Da, Isuse, ona je dala samu sebe. Nije škrtarila sa svime što ima. Nije imala puno, bila je siromašna. Upravo zato mogla je dati sebe, svoj život, tj. mogla je dati najviše. Jer - što ti daruju oni koji se cjenkaju s onim što misle da imaju?

Očito je, Isuse, da bogataši to nikada neće shvatiti. Očito je da oni nemaju prilike da otkriju tajnu istinskog dara. Jer, oni mjere svojim ljudskim mjerilima, oni računaju svojim računalima, a ti gledaš u dubine ljudskih srdaca. Tebi ništa ne izmiče, sve vidiš i znaš. Želiš od svojih učenika siromaštvo srca, siromaštvo duše. Želiš njihovu potpunu oslonjenost na tebe, na tvoja obećanja. Želiš da ljudi vjeruju u ljubav tvoga i našega nebeskog Oca. To iskustvo bogataši nemaju jer imaju svoju plaću, jer misle da posjeduju sve sigurnosti svoga života. Oni su lišeni tog blagoslovljenog predanja u ljubav nebeskog Oca.

Pretpostavljam, Isuse, da i mene promatraš negdje na ulazu u hram, negdje u skrovištu moga srca. Osjećam tvoj pogled, pratiš me i ti ništa ne izmiče od onoga što ja radim i što ne radim.
Nisam bogat i nemam mnogo. Siromašan sam. Nemam se čime pohvaliti pred tobom. Moja je vjera slaba. Moje pouzdanje malakše, moja je ljubav tako nepotpuna. Ne nalazim, Isuse, puno vremena za tebe. Nisam se potvrdio nekim velikim dobrim djelima. Osjećam da ima u meni više sebičnosti nego žrtve, Ne mogu se pohvaliti nekim velikim odlukama kojima bih učinio zaokret u svojem životu. Sve je to, Isuse, bijedno i slabo. Spasi me, Gospodine! Zauzmi se za mene i učini da ti i moj dar bude drag. Učini, Isuse, da konačno otkriješ da i u mojem daru ima predanja i ljubavi, da se i u mojem daru krije srce i duša.

Učiš me, Isuse, po ovoj siromašnoj udovici da shvatim da je svatko sposoban darovati tebi ono što će te razveseliti. Svatko može darovati, ne toliko ono što ima ili nema, nego ono što jest, tj. svoj žitak. Upravo to se tebi sviđa! Neka ti, Isuse, i naš svakodnevni dar i svaka naša žrtva budu ugodni!

Dar je samo znak! Bitno se ne vidi očima!
U sitnom znaku kruha, ti nam, Isuse, daruješ svega sebe!
U tebi nam nebeski Otac daruje sve što ima, sav svoj žitak! Bog se zato ne da nadmašiti u ljubavi, u darivanju!

12. svibanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Ljubi samog sebe

U evanđelju su zapisane riječi koje tumače temeljnu zapovijed ljubavi. Rečeno je da trebamo ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga. Možda premalo mislimo o toj stvarnosti ljubavi prema sebi samome. A ipak trebamo o tome misliti, budući da Isus to uzima i kao mjerilo ljubavi prema bližnjemu. Što to zapravo znači?

Prvo što ne smijemo zaboraviti jest da ljubiti sebe ne znači ući u neku bolesnu narcisoidnost. To nije nikakvo bolesno sebeljublje po kojem mislimo samo na sebe i nemamo vremena ni živaca za drugoga. To nije traženje potvrde svoga života u drugima i zahtijevanje da nam drugi ispune svaku želju. U tom pogledu Isus sasvim jasno u evanđelju govori da se treba odreći sebe i svojih interesa i biti za druge, ako želimo njega shvatiti, ako želimo biti njegovi učenici. Evanđeoska ljubav prema sebi, na koju smo pozvani, nema, dakle, veze s egoizmom. Ona je u nekom drugom redu.

Ljubiti sebe znači prihvatiti vlastiti život kao tajnu i kao dar. Čovjek je pozvan da prepozna da je obdaren iz Božje inicijative ljubavi. Ta ljubav nam otkriva neizrecive dimenzije Božje volje. To je ljubav koja stoji iza stvoriteljskog zahvata, čime je Bog ostvario svoju čežnju za mojim bićem. Trebamo otkriti da smo djeca Božja, ljubljena Božja bića, da smo neizrecivo željena bića od strane onoga koji je Gospodar života. To znači otvoriti se radosti života i to nas onda smješta u istinsku stvarnost ljubavi prema sebi.

Na taj način, kada se vidimo u svjetlu Božjega plana, mi prihvaćamo svoj život. Prihvaćamo sve što jesmo i što u sebi nosimo. Sve je u Božjem promislu, a sve što Bog čini onda je savršeno zamišljeno i ostvareno. Kada ne volimo sebe, kada na sebi ne prihvaćamo nešto što ne možemo sami mijenjati, kada smo na nešto ljuti ili se stidimo neke vlastitosti svojega tijela ili naravi, onda kao da time odbijamo i Božju ljubav, jer na neki način prigovaramo Bogu da je nešto učinio nesavršeno i nepotpuno. U takvom raspoloženju nemoguće je sebe voljeti na istinski način. Kada je u nama takvo neprihvaćanje, onda se u nama rađaju pobune i požude. Čovjek osjeća želju da si na nezakonit način nadomjesti ono u čemu misli da je prikraćen. Tada upadamo u napast sebičnosti, na kriv način želimo sebi osigurati život. Budući da mislimo da smo prikraćeni u ljubavi, tražimo stanovita zadovolienja, prepuštamo se jednostranim užicima, osobito spolnim. Tada više nema istinske radosti života.

Međutim, kada se prihvaćamo sa svim onim što jesmo, sa svojim tijelom i svojom naravi, svojom dobi i spolom, sa svojim zdravljem i bolešću; kada prihvaćamo upravo te roditelje koje imamo i braću s kojima dijelimo njihovu ljubav, tog bračnog druga i takvog kolegu na poslu, kada prihvaćamo svoje vlastite ograničenosti i slabosti, tada se u nama stvara ozračje mira, tada ne prihvaćamo život kao nešto nametnuto, nego kao nešto darovano. Život nam više ne izgleda kao kazna, nego istinski dar.
To je onaj pravi temelj odakle počinjemo na ispravan način ljubiti sami sebe.

Kada tako ljubimo sebe, onda na jedinstven način pomažemo i drugima oko sebe da nas ljube. Dok na ispravan način prihvaćamo i ljubimo sebe, onda nam je lakše ljubiti ljude oko sebe. Kada ne volimo sebe, onda nećemo nikada znati ljubiti druge oko sebe. Nemamo mjerila ljubavi, budući da u sebi ne nosimo iskustvo prihvaćenosti i ljubavi. Ako ne ljubimo sami sebe, stvaramo ljudima oko sebe probleme da nas prihvate i ljube i zatvaramo im put do vlastitog srca.

Prepoznajmo se u ljubavi Boga Oca koji nas je stvorio i htio. Prepoznajmo se u Isusu, ljubljenom Sinu i shvatimo da smo u njemu i mi ljubljena djeca istoga Oca. Prepoznajmo se u tajni Duha ljubavi, u Duhu Svetomu koji je izliven u srca naša kako bi i naše srce plamtjelo istinskom i punom ljubavlju. Zahvaćeni tom božanskom ljubavlju moći ćemo voljeti sebe, jer ćemo se prepoznati u svjetlu divnih Božjih djela. Tako ispunjeni radošću moći ćemo voljeti ljude oko sebe. Ostvarit ćemo tada na ispravan način i osnovnu zapovijed ljubavi prema bližnjemu, jer ćemo u sebi nositi mjerilo: ljubit ćemo sebe u svjetlu Božje ljubavi.


12 svi 2010 20:55
Prijavi post Detalji o postu Upozori korisnika/cu Izbriši post
Profil Pošalji privatnu poruku Pošalji e-mail

13. svibanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Jedno je potrebno

Kada se čovjeku posreći da nađe neko dobro radno mjesto koje ima perspektivu, ostavi sve druge ponude i prihvati se novog posla. Kada se ljudi iskreno raduju i žele podijeliti svoju radost zbog osobito važnog događaja u svome životu, onda im nije žao potrošiti sve svoje što imaju da bi mogli podijeliti svoju radost. Ljudi često riskiraju sve što imaju da bi se domogli nekog cilja.
I Isus govori tim rječnikom. Želi nam pomoći da se domognemo onog jedinog potrebnog, onog bitnog za naš život. Da bismo to mogli, potrebno je ostaviti sve, prodati sve, razdijeliti sve. Treba imati i slobodne ruke i slobodno srce da bismo mogli primiti neizrecivi dar.
Što je to jedino potrebno? To je mir duše koji se osjeća i stječe u čistoći savjesti, u težnji za pravednošću i istinom. To je sreća što je čovjek osjeća kada je drugoga usrećio, kada je nekoga pokraj sebe utješio i razveselio. To je onaj osjećaj povezan s evanđeoskim navještajem, kada čovjek mirne savjesti može reći da je uistinu radije podnio nepravdu nego je nanio drugome, da je radije prihvatio bol i žalost nego je drugome nanio. To jedino potrebno je nadalje ono unutarnje iskustvo po kojem čovjek osjeća da je sve slobodniji od sebičnosti i da svoj život daje za druge. To je nadalje onaj doživljaj što ga Isus daruje onima koji u svakom bližnjem, osobito u najmanjima prepoznaju crte njegova lica.To jedino potrebno je zapravo osoba. To je onaj, jedini potreban. To je Isus. A Isus nas želi i dalje uvoditi u nova i dublja iskustva.
Nismo sami. Netko u nama stanuje. U dubini mojeg ograničenog bića živi Božja prisutnost, a to je prisutnost koja nema granica. Mi je, ljudski govoreći, tek naslućujemo. Isus nam je objavljuje. To je prisutnost Boga koji nije sam, Boga koji je Trojstvo, tj. ljubav. S nama je Bog koji me u ljubavi nosi kao Otac; Bog Sin koji je uzeo na sebe ljudsko tijelo da mi otkrije svoju konkretnu ljubav; Bog Duh Sveti koji prožima sve tajne moga bića. U trenutku kada postanemo svjesni te prisutnosti Boga koji je jedan i koji je silno bogat u svojim osobama, tada nastupa prosvjetljenje, to je duhovska radost. Tada čovjek nadilazi svoje granice, nije više ograničen zemaljskim mjerilima, već ulazi u dubine božanstva.
Ta spoznaja nadilazi sve. Nije stoga čudno da je u tom času čovjek sposoban sve prodati i postati vlasnikom te spoznaje, tog iskustva. Tada po prvi puta doživljavamo iskustvo da nam ništa više nije potrebno, da nam je Bog dovoljan za ispunjenje radosti koju nam više nitko ne može uzeti. Kada Bog postane središtem moga bića, više pitanja nema. Ima samo iskustvo punine

14. svibanj 2010.

Anselm Gruen

Nakon smrti radost

Isus uspoređuje svoju vlastitu smrt s rađanjem čovjeka. Smrt donosi sa sobom bol i tugu kao rađanje. Ali kad rađanje završi, zavlada radost koju nam nitko ne može uzeti. Tako je i proces tuge poput rađanja novoga života u tebi. Proces pun boli i strahova. Često taman kao porođajni kanal. Čini se da nas hvata za gušu. Uzak je i pun tjeskobe. Ali kad smo njime prošli, srce nam se širi i vidimo novo svjetlo koje nam svijetli. Osjećamo se slobodni, kao nanovo rođeni. Želim ti da kroz svoju tugu prođeš pun povjerenja, da uzmeš na sebe bol jer znaš da te čeka nov život, da se kroz tugu nanovo rađaš u ono što si uistinu po Bogu, u onu jedinstvenu sliku koju je Bog o tebi stvorio.

15. svibanj 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Svatko je od nas Ivan Krstitelj

Sve je u znaku Bogojavljenja. Očitovao se među nama u Isusu iz Nazareta. Njemu je trideset godina. Zvali su ga »drvodjeljin sin, sin Marijin«. Po čemu se razlikovao od drugih? Evanđelja ne pišu. Nisu Isusov životopis. Pisana su neuobičajeno, od uskrsnuća unazad do rođenja. Nema pojedinosti. Ono što je važno za spasenje piše. Događaj je poznat. Isus na rijeci Jordan stoji u redu. Ivan je krstio na rijeci. I on se pripremao za svjedoka. Imao je sve odlike Božjega čovjeka. Bogolik. Pitali ga: »Nisi li ti onaj koji ima doći ili da čekamo?« »Obratite se«, grmio je njegov glas, »približilo se kraljevstvo nebesko!«

Vidjevši ga, Ivan se opire i zahtjeva da ga Isus krsti. Popušta i gleda. Začuđen. On je tek na Jordanu i ugledavši Duha Božjega gdje silazi rekao: »Onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem... Evo jaganjca Božjega!« Začuđen je što Isus ulazi u red grešnika. Čuo je glas: »Ovo je sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina.«

I ti si Ivan. Prikladan za propovijedanje, upućivanje na Krista. Pitaš se: »Što ja tu mogu? Vjera je privatna stvar, uostalom svećenik je za to zadužen?« Svi smo mi »sveto svećenstvo«. Učini onoliko koliko možeš. Govori, opominji, uvjeravaj: »Evo jaganjca Božjega! Dođi i vidi!«

Pavao Efežanima donosi »portret svjedoka«. »Zaklinjem vas dakle: živite dostojno poziva kojim ste pozvani!« Svjedok mora biti »uronjen u Krista«, ponosan, radostan što darovima služi zajednici. Prethodi obraćenje i moto: »Meni je živjeti Krist!« »Podnosite jedni druge u ljubavi. Dana vam je milost po mjeri dara Kristova. Ne živite više kao što pogani žive zamračena uma, odložite prijašnje ponašanje, laž, govorite istinu, ne dajte mjesta đavlu, daleko od vas svaka gorčina, srdžba. Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni, nasljedovatelji Božji. Hodite u ljubavi. Nekoć bijaste tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu, dobri, pravedni, istiniti. Nemajte udjela u jalovim djelima tame nego ih raskrinkavajte.« Da budeš dokraja svjedok, trebaš obući »bojnu opremu« i redovito moliti.

Ivan je bio isposnik. Nakon njega i Isusovih značajnih riječi nije potreban jedan svjedok, već svjedoci. Mudrost kaže: »Tko Boga ima u srcu, lako će za njega svjedočiti, na njega upućivati.« Nije lako. I Ivan je bio »glas koji viče u pustinji«. No narod veli: »Tko dobre vijesti donosi, snažno lupa na vrata!«

16. svibanj 2010.

Ante Novak

Svjedoci vjere


Kada Crkva - a tu se misli od biskupa do vjernika laika - naviješta Radosnu vijest o Božjoj ljubavi i Njegovoj neizmjernoj brizi da spasi svaku dušu, široj javnosti utjecajni posrednici iz miljea društvenog priopćavanja prenose tu poruku često na iskrivljeni način, pa se čini da Crkva pojedincu želi samo zlo i nevolje. Jasno je da to nije tako, već posvema suprotno i to je možda najprikladniji predložak za razmišljanje kako se upravo u nerazumijevanju sudbinske poruke upućene svakome čovjeku radi o krucijalnim, prevažnim, stvarnostima ljudske egzistencije u borbi za spas svake duše između ljudskim očima nevidljivih stvarnosti duhovnoga svijeta. Kristova se poruka, bilo svjesno bilo nesvjesno, iskrivljuje ne znajući koliko je čin poguban iz konteksta Božje spasiteljske namisli za sreću u vječnosti, ali i već ovdje na zemlji.

Svjedočiti vjeru - pa i tim lošim posrednicima glasa Crkve - nije lako, ali ne treba odustati. Kako nekoga uvjeriti da Bog postoji te da se On brine za čovjeka i želi mu, ponajviše, vječnu radost u kraljevstvu nebeskome? Često pred tom porukom i na tu poruku bivaju reakcije dijametralno suprotne i koliko god vjernici upirali svoje snage nemali broj puta je to uzaludna bitka. Stvara se jedino suprotni učinak. Da nitko nije iznimka, o tome svjedoče i životopisi velikog broja svetaca i blaženika. No, isto tako oni svjedoče koji je pravi put u evangelizaciji nevjerujućih; Gospodina svjedočiti djelom, primjerom i ustrajnom molitvom. U naviještanju Kristove poruke uvijek su odlazili sa saveznikom, bolje reći dva saveznika. Gospodin je bio s njima, On je prvi saveznik, ali na način da su ga molitvom neprestano zazivali neka im pritekne upomoć - molitva je drugi saveznik, i neka On bude ta prethodnica koja će kameno srce omekšati i svojim skrivenim putovima potaknuti i pozvati svaku dušu da se otvori Njegovim pozivima te otvori svoje uši kako bi konačno čula što joj Gospodin to ima reći. Valja biti uporan, no ipak prepustiti Njemu da On odluči kada i kako će tko primiti Radosnu vijest. To je jedini mogući put za ispravno shvaćanje i prihvaćanje poruke evanđelja. I kako reče velika mističarka Crkve iz trinaestog stoljeća bl. Anđela iz Foligna: »Ako želiš zadobiti Božje svjetlo, moli! Zadobivši ga, ako ga želiš umnožiti, moli! Hoćeš li vjeru, moli! Nadu, moli! Poslušnost, moli! Čistoću, moli! Hoćeš li bilo koju drugu krepost, moli!«

17. svibanj 2010.

Ivanka Brađašević

Glas

Ovdje more razbija svoje staklo u slavljenički pjenušac dana, nepomična hrid u zahvalnosti upija svježinu bisernih kapljica i mrav se, trčkarajući bezglavo, zaustavlja na oštrim rubovima čija je stvarna granica – miris čovjeka. Sve izuzev ljudskoga stvora savršeno je iz prosta razloga: jer ne traži odgovore, jednostavno postoji…
On je stoljećima u tvojoj nutrini, taj krik! Stijenke unutarnjeg bezglasja priječe mu proboj u svijet vidljiv očima. Vapeći za krikom galeba jedina utjeha je promatrati ga kako s lakoćom premošćuje zahtjevnu granicu kopna, mora i neba.
Nada mnom suncobran od borovih iglica i češera, protkan svjetlucavim nitima paučine: kroza nj samo blage zrake zaštitničkog pogleda. Uza me mirisni grm lavande u treperenju leptirovih krila i sam gotovo spreman poletjeti! Sunce rasplinjava oblak u meku rahlu čipku i valovi se u približavanju obali međusobno došaptavaju…
Koliko nježnosti, a mi se plašimo živjeti! Mi važemo izgovorene riječi filigranskom preciznošću, a zanemarujemo blijesak pomno skrivene suze. U bujici riječi nikako da naučimo slušati Glas! Njegova intonacija ne narušava savršenstvo tišine jer je blagost i Istina. On može zapovjediti stasitim stablima da nam u smaragdnim dlanovima spuštaju do nogu sretne ptice. Iz obične male svakodnevice miomirisa jutarnje kave on je poziv na nove susrete s ljudima.
More mramorno mrmori o miru umornih mornara. Poodavno smo isplovili…
Taj Glas - smiraj, sigurna luka u koju uplovljavamo… djelotvorni melem na otvorenu ranu… ispunjenje čežnje za dubinama i visinama… odgovor na sva naša pitanja.
Naš osmijeh rascvjetava mirtu. Galeb u visinama sretno klikće umjesto nas… Kroz eter putuju Poruke: važno je slušati Glas … sada i ovdje.
Uvijek, i svugdje.

18. svibanj 2010.

Ante Novak

Božji internet

Civilizacija dvadeset prvog stoljeća sa svojim sve razvijenijim tehnologijama, Bogu hvala, omogućila je da ljudska znatiželja može »zaviriti« u svaki kutak zemaljske kugle, pa i svemira skoro. Omogućila je i da ljudi mogu međusobno komunicirati slikom i zvukom, te ostati u vezi čitav dan ma koliko bili miljama i kilometrima udaljeni. Prva asocijacija na sve izrečeno bila bi da je to omogućio internet. Točno.

Promatrajući na istoj liniji odnos čovjeka i Boga, sve je ipak puno lakše, jednostavnije i ne zahtjeva pretjerani trud, a kamoli znanstvena istraživanja ili milijunska ulaganja u razvijanje preciznih vrhunskih aparata. Dovoljno su sklopljene ruke, malo volje, klecalo, klupa, crkva, katedrala, kapelica, krunica, molitvenik, Biblija, misa, a ponekad čak ni to. Moliti se može u hodu, na poslu, brodu, avionu, krevetu, u moru, pod morem, na planini, u polju, u svim mogućim i nemogućim situacijama gdje se ljudska duša - koja želi susresti Boga - nalazi. Stupiti u kontakt s Gospodinom, dakle, može se bilo kada, bilo gdje - svaki tren - neovisno o uvjetima, nema ograničenja ili nedostupnosti. On je uvijek dostupan i spreman za čovjekovu molitvenu »internetsku«, s Njegove strane vjekovima otvorenu vezu. Dakako, i za to je potrebna svojevrsna pretplata, odnosno pokazati Bogu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, koliko je komu do njega stalo, kao što je potrebno redovito i na vrijeme plaćati internetsku pretplatu. Samo što kod Isusa Krista nitko ne gubi dragocjeno vrijeme kada provodi s Njime sate i sate, za razliku od bespotrebnog i često ničemu korisnog buljenja u kompjutorski monitor i »olujno more interneta« bez kraja i konca. No, da bi se povjerovalo u ove riječi treba ih, prvotno, provjeriti osobnim iskustvom i uvjeriti se kao što su se uvjerili i životom posvjedočili mnogi sveci, blaženici, sluge Božje, ali i obični ljudi, susjedi, iz ulice, zgrade, sela i mjesta. Otkriva ih njihova riječ, djelo, primjer i životni stavovi. To su ljudi koji se svakodnevno »konektaju« i surfaju Božjim internetom.

P. S. Uputa za korištenje: Božji internet nije virtualan. On je životvoran i konkretan. Ne izaziva ovisnost, već životnu radost. Ima izvrsnu »tražilicu« vječnoga života i »antivirusni program« protiv ljudske grešne naravi. Provjereno kod korisnika.

19. svibanj 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Reci: Amen

Pavao piše: »Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite!« Značenje? »Spoznati i svetkovati Božju slavu, pjevati o slavi, oplakivati grijehe koji zastiru slavu, gorjeti od želje da je spozna čitav svemir. Utkati svoj život u proslavu.« »Ne uzimam naknadu za uslugu, radim Bogu na slavu.« Mi? Unutar Crkve događa se »novi raskol« jer se mnogi vjerski čini »naplaćuju a ne nagrađuju«, a vjera je odavno prestala biti nekima »ognjište smisla«, postala je navika. Važnija je običajna, »povremena praksa«, od zrele vjere. U takvim okolnostima što je to »raditi Bogu na slavu«?

Crkva za neke liči na »servis«: dođeš, »platiš i dobiješ«. Taksovnik. Slave li Boga liturgijski čini zanatski i na brzinu izvedeni, molitvom nepripremljeni, a plaćeni? Promjene, obogaćenje u liturgiji, jedva vidljiva osim »Riječ Gospodnja« i pregršt »uvoznih pjesmica«. Redoviti vjernici primjećuju: »Brzopletost, rutina, brzina, uvijek isto«, svetišta - »šoping centri«, »uredovno vrijeme«. Grijehom narušen odnos s Bogom produbljuje »nepovjerenje u ljubav, u Crkvu«. Siromašni, a sve »moraju platiti«, izbjegavaju dolazak, blagoslov obitelji. Koliko im pomažemo »Boga radi«, a to bi tek bilo »Njemu na slavu«! »Istrošiti se radeći za njega.« I kad radimo, tražimo zahvalu, »orden za zasluge«, »crveni pojas i promaknuće«. Trebali bismo raditi na svom svećeničkom, vjerničkom uzrastu da »životom Boga proslavimo«, nekršćanskim životom ne sramotimo. Volonterstvo se malo cijeni. Za one koji tako rade, misli se: »imaju koristi«. Sinoda, uloga laika?

Malo odaziva, više prigovora: »Neka slavi Boga, neka radi u župi onaj tko je za to plaćen!« Svi smo pozvani. Lakše će prihvatiti tvoju nevjeru nego vjeru, psovku nego molitvu. Grijehom slavimo sebe, hvalimo se onim čega bi se trebali stidjeti. To je »negacija Boga, rušenje njegove slave, dostojanstva, svetosti«. Nije čudo! Medije ne zanima dobrota. Gledamo u emisijama katalog grijeha po Pavlu: »bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdžba, spletkarenje, strančarenje, razdori, zavist«. Ta »škola« ulazi u obitelj. »Što je grijeh današnjice?« - pitaju Majku Tereziju. »Najveći je mišljenje da ništa nije grijeh.« On razgrađuje čovjeka pozvana da bude »hram Božji!« Tko takvim životom može Boga proslaviti? Nada su oni koji kažu: »Život živim na slavu Bogu unatoč svemu!« »Ocu se daje slava u Crkvi i u Kristu Isusu u sva pokoljenja i u vijeke vjekova.« Reci: Amen!

20. svibanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Ljubav pastira


Isus je dobri pastir. Slika je stara i lijepa.

Možda danas nekima daleka, ali je duboko biblijski ukorijenjena.

Isus kao dobri pastir ide ispred svoga stada. Njegovi razaznaju njegov glas i slijede ga.

Isus prvi prolazi kroza sve neprilike puta. On se izlaže pogibelji i svojim bićem štiti svoje.

Polaže svoj život da bi ga njegovi imali u izobilju.

Čini sve da nađe zalutalu ovcu. Pastir je sav u službi ovaca.

Njegovo je ime oznaka službe: on služi, život svoj izlaže, život svoj daje.

To nije pastir koji tjera svoje stado, nego ga vodi. Za njim idu samo oni koji to žele iz slobode svoga srca.

Oni prepoznaju njegov glas i otkrivaju da je vrijedno ići upravo za njim.

Konačna potvrda Isusove pastirske ljubavi i snaga njegova spasenja proizlazi iz križa: "A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi."

Isus na križu, raspelo, i danas privlači: ljudi osjećaju blagoslovnu snagu života što ga je on, dobri pastir, darovao za svoje.

21. svibanj 2010.

fra Miroslav Bustruc

U malenosti veličina je

Zahvaljujemo Bogu na daru rođenja Njegove kćeri a naše duhovne Majke, Marije, koju pučki rečeno nazivamo Mala Gospa. A to je ispravno razmišljanje jer na početku je početak, na početku je neznatnost, malenost.

Stoga je narod spontano Rođenje Marijino i nazvao Mala Gospa. Marija je uvijek bila svjesna svoje neznatnosti, ali nikada se nije fiksirala na nju.
Uvijek je to bila odskočna daska da slavi Božju veličinu, Njegov pogled.

Živjela je od tog Pogleda.
I taj je Pogled prosljeđivala do svega onoga čega se dotakla, bilo mišlju, bilo riječju, bilo očima, bilo radom.
Sve je postalo veliko uvodeći Velikoga koji je toliko ponizan da se čini kako Ga i nema, a sve stvara neprestano novo, čini sve novo.
Ni kaos Mu grijeha ne može ništa tamo kamo Boga donesemo.
Kad Mu sebe donesemo razorene, On nas preobražava po Mariji i osobito Njezinu Sinu.
U zajedništvu njih dvoje događa se novo rađanje i novi rast.

22. svibanj 2010.

Patricija Brdar

Pozadina

Nedjeljna čitanja sva su u zakonu i propisima koje je potrebno izvršavati. Već će i djeca iz nižih razreda osnovne škole znati nabrojati Deset Božjih zapovijedi, oni stariji znat će i crkvene zapovijedi, ali će se uvijek reći da je u temelju svih Isusov Zakon ljubavi.

Definicija zakona prema sv. Tomi Akvinskom glasi: »Razumna odredba za opće dobro, donesena i proglašena od onoga koji vodi brigu o zajedničkom dobru.« Da bi čovjeku bilo dobro, potrebno je, dakle, poštivati određena pravila. A tko mu želi veće dobro od onoga koji ga je iz ljubavi i za ljubav stvorio?

Sveto pismo uči: »Savršen je Zakon Gospodnji, dušu krijepi...« (Ps 19, 8), on uči neuka, sladi srce onome koji ga prihvaća u ljubavi i otvara mu oči, prosvjetljuje ga da gleda šire od same zapovijedi, da u njoj ne gleda zabranu i ograničenje nego mogućnost za slobodu i napredovanje u ljubavi. Samo izvršavanje zapovijedi ne jamči smirenost i sreću niti mir koji Gospodin daruje. Štoviše, bez ljubavi one postaju opterećenje kojeg se čovjek želi riješiti, ili ga zarobljavaju do te mjere da svaka mogućnost njihova kršenja rađa napetost i strah, a formalno izvršavanje osjećajem pravednosti pred Bogom. Tada čovjek postaje trgovac, od Boga traži naknadu jer je on svoj dio izvršio, a od kuće Očeve radi kuću trgovačku. Ipak, Bog čovjeku daje razum kojim ima pravo i dužnost propitkivati zašto se od njega nešto traži i koje nam dobro donosi obdržavanje savršenoga Gospodnjeg zakona?

Unatoč tomu što zna da je nešto dobro ili loše, čovjek je često u napasti da se povede za onim što je lakše, a ne bolje. A Bog koji dobro poznaje srce čovječje onda kaže: Nemoj! Ne smiješ! Poštuj!... Kao kad malom djetetu roditelji zabranjuju ili naređuju, a sve u želji da ga spriječe da si napravi nešto nažao. I ne posluša dijete svaki put. I opeče se. Ali kako raste, tako shvaća da je u pozadini zapovijedi bila roditeljska ljubav prema njemu i želja za istinskim dobrom. Tako i Bog čovjeku prvo zapovijeda i zabranjuje, a onda mu preko Sina pokazuje da ga ljubi i da mu želi najbolje. A na čovjeku je da Božjim darom razuma promišlja o svijetu oko sebe i Božjoj ljubavi kojom se brine za čovjeka i preko zapovijedi.

23. svibanj 2010.

Paul Haschek

Kako često

Kako često nailazim na odbijanje, doživljavam prijetnju, osjećam se sam i neshvaćen.

Tada mi je potrebna zaštićenost, razumijevanje, naklonost.

Bog mi ju dariva.

On oslobađa svake tjeskobe i svakoga straha.

Žurba me neki put optereti i dotuče.

Tada bojažljivo i zabrinuto mislim na budućnost.

Zamišljam situacije koje bi se mogle dogoditi.

Obuzima me strah, stvara u meni nemir, prožima me svega.

Strah spada u život, ali ja ga mogu nadvladati.

Bog me vodi kroz moj strah.

Kad molim, povezan sam s Njim koji mi može i hoće pomoći, jer me ljubi.

Razborito je potražiti pomoć kod Boga.

Kako je dobro moći moliti i tako se približiti Bogu.

Kako je dobro da me On prihvaća takva kakav jesam i da u svako vrijeme mogu doći k Njemu.

24. svibanj 2010.

Irena Popovački

Trgovanje ili molitva?

U želji da se prilagodi ovome svijetu, kršćanin je u napasti da zanemari svoj odnos s nebeskim Ocem koji tada postaje daleki, nedodirljivi, strašni Bog koji kažnjava i ne poduzima ništa da bi njegovim stvorenjima bilo bolje.

»Ne razumijem ljude koji ne mole. Život bez molitve je poput automobila kojemu nedostaju motor i kotači. Prazna karoserija« - svojedobno mi je rekao prijatelj. Možda bi se danas moglo reći i drugačije: »Ne razumijem ljude koji mole. Ta Bog ne postoji! Ako i postoji, ne sluša!« Dakako da Bog čuje i sluša, ali danas najčešće prakticirano molitveno trgovanje s Bogom po principu »ja tebi - ti meni« ne prolazi. I naravno da se čovjek razočara kad ne uspije sklopiti »dobar posao« s Bogom. Svatko se stoga treba zapitati ima li pravo stavljati Boga u funkciju svojih potreba i zahtijevati od njega da pokaže uspjeh molitve. Suprotno tomu, trebalo bi razvijati svijest da istinska molitva nije samo traženje nego i zahvaljivanje. Takva molitva neće biti usmjerena isključivo vlastitim potrebama ni iskušavanju Boga. Molitva kao pokretačka snaga koja svakodnevno daje novi zamah životu trebala bi kao nit vodilja pratiti život svakog vjernika. No užurbani ritam života, praćen poznatom sintagmom »vrijeme je novac«, kao da nagriza odnos s nebeskim Ocem zbog čega dolazi do zatvaranja čovjekove nutrine za duhovno. Kada materijalno, kao nekad Izraelu zlatno tele, postane čovjekov Bog, tada i bližnji dolaze u drugi plan pa se čini da Bog zapravo i ne postoji.

Stoga je potrebno vratiti molitvu u svakidašnjicu jer ona razvija odnos s Bogom koji se raduje svaki put kad njegovo dijete traži put do njega. Istinska molitva nije zatvaranje u sebe nego otvaranje Drugome, nije pasivnost nego akcija, nije izolacija nego angažman, nije traženje nego davanje, nije monolog nego dijalog. Bez te komunikacije nema odnosa. Bez odnosa nema upoznavanja. Bez upoznavanja nema ljubavi.

25. svibanj 2010.

Ivanka Brađašević

Misionar

Misionar ima tešku, ali plemenitu dužnost – on je Nebeski glasnik koji prenosi svetu Poruku: stani, saberi se u sebi, odustani od zla, zauzmi se za Dobro! Odbaci niske strasti i poštuj sebe kao čovjeka! Ostvaruj se u služenju i ljubavi prema braći !

Mnogima je potrebno Veliko Buđenje. Drugi tek žele čuti izgovoreno ono što već odavno znaju da bi, vazda izloženi vjetrometini svakodnevice, prikupili snage za sutra. Misionar ih želi ujediniti u dobru pa dobrobit i sreću zajednice stavlja na prvo mjesto.

Da bi bio što širi krug ljudi koje spašava, u vječnom je pokretu. No to kretanje ne mora nužno značiti duga putovanja i daleke zemlje – jer udaljenost od čovjeka ne označava se kilometrima niti se njima mjeri Približavanje…

Istinskog misionara prepoznajemo po sjaju, ozarenosti lica, jednostavnosti, osmijehu. On nema godina jer one, živimo li za Božju Vječnost, ništa i ne znače.

I još nešto: bez obzira na razliku u odjeći, poneki misionar diše možda i među nama! On živi prividno drugačijim životom, u drugim okolnostima – u obitelji ili sam, zaposlen u tvornici, kancelariji, kao ribar na moru, ratar na polju ili kao nezaposlen. Nekome su životne teškoće izlika za malodušnost i skretanje s pravog puta – istinskom misionaru, onomu koji je Bogom određen, samo su poticaj da ustraje i spasi što više duša!

Nije li Glasnik i svaki onaj čovjek koji u živom susretu s braćom bezrezervno i bespoštedno svjedoči Božju Istinu?

Misionar je čovjek koji se, sve lakše podnoseći samoću, sve više veseli ljudima! Njemu je darovana spoznaja da je svaka zvijezda zgasnula nad našom glavom iščeznula želja jednog čovjeka zbog čijeg je samoodricanja niknuo novi cvijet!

26. svibanj 2010.

dr. Milan Špehar


Duhovni ili konkretni život

Još je jedan razlog zbog kojega se događa da se kod čovjeka koji ide redovito na misu, prima sakramente, koji se redovito moli u konkretnom životu ništa ne pozna od tako puno duhovne hrane koju uzimlje. Zapravo, tek što smo »progutali« duhovnu hranu, okrenuli smo se opet svome starom načinu življenja, ne baš duhovnome.

Na misi nam je bilo tako lijepo, ugodno smo se osjećali nakon ispovijedi i pričesti, s lakoćom smo molili i meditirali, propovijedali smo tako da bi se svi obratili (osim nas!), uredno nosimo svoje redovničke haljine i čitamo svoja redovnička pravila. A (rekao bi Krležin Michelangelo) nikad ništa, apsolutno nikad ništa. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu: divna duhovna hrana, a ja - nakon svega - uvijek isti, ili još gori. Zašto? Prošlo je vrijeme enciklopedista, a nastupilo vrijeme specijalista.

Općenito se danas priznaje i nedostatak specijalizma. On je i suviše isjeckao život. Tako imamo i psihički život i biološki i seksualni život, a imamo i duhovni život. I imamo specijaliste za taj život. Također ljude koji nisu specijalisti, ali ipak vode duhovni život drugih ljudi.

Za nemali broj i klerika i laika, i duhovnih i svjetovnih osoba (možda više prvih nego drugih) ni specijalizirani ni nespecijalizirani promicatelj ili promotor duhovnog života nisu interesantni. Mnogi zaziru od njih. Oni nisu »podobni« u mnogim društvima, jer su »duhovnjaci«. Gdje leži krivnja? I kod jednih i kod drugih! Zato što su jedni i drugi secirali život na duhovni - na jednu stranu - i konkretni - na drugu stranu.

Kao da duhovni život nije konkretan život! Odnosno, ako duhovni život nije konkretan život, onda tu nema nikakvog života. Onda zaista treba zazirati od duhovnih ljudi koji nisu konkretni ljudi. Tko se ne zna smijati sa zasmijanima, plakati sa zaplakanima, tko ima za sve recepte, tko nikad ne osjeća bol, tko ne osjeća napasti ili podvojenosti, tko bježi od ljudi, tko ne misli da čovjek može i u tvornici i trgovini, na plesu i na utakmici, u politici i u barci biti duhovan, svet čovjek - taj nije duhovan čovjek. Ono što on propovijeda nije duhovnost. Duhovan se čovjek ne plaši života nit'i se životan čovjek plaši duhovnosti.

Duhovni život ne postoji sam u sebi. Odvojen od konkretnoga života, on ne može živjeti, kao što se konkretan život bez duhovnoga života pretvara u rugobu. Dakle, duhovni život je sastavni dio konkretnoga života.

27. svibanj 2010.

Dr. Tomislav Ivančić

Vođen Duhom Svetim

Smiri se i osjeti kako ti srce kuca i disanje oživljuje kisikom svaku žilicu tvoga tijela. Zatim se pokušaj tako smiriti da osjećaš kako se "otpuštaš" od sebe i predaješ vodstvo svoga tijela i duše u ruke Duhu Božjemu. Duh Sveti oživljuje svaki djelić tvoga tijela. Iscjeljuje tvoje duševne traume. Kao lahor struji kroz tebe, kao živa voda teče i sve čini mladim, živim, kreativnim. Odnosi strahove, muke, grijehe, ožiljke. Ostaješ čist, lagan, svjež, odmoren, zaštićen. Tvoje tijelo počinje funkcionirati izvorno, bez smetnji, zdravo. Osjećaš se kao u vodi, kao da te lake silnice Duha Božjega njišu, vode tvoje disanje, tvoje kucaje srca. Neka u svako disanje uđe: Hvala ti, Bože ... Oče, slava ti ...

Svi su ljudi svjesni da nisu plod i projekt nekih zemaljskih bića. Najstarije predaje govore nam da smo izišli iz Božje ruke. Kršćanska Objava potvrđuje tu staru predaju. Svaki detalj našeg tijela, naših čežnji i naše duše "projektirao" je Bog. Slika smo i prilika Božje. Nemamo jasan pojam niti sliku o Bogu. A ipak, njime smo natopljeni, kamo god se okrenemo njega susrećemo, njega dodirujemo, i to ne samo po prisutnosti njegovih djela, nego je i on sam osobno svuda. Sve konce stvarnosti drži u svojim rukama.
Duh Sveti oživljuje sve što postoji. Dahom života kojim nam je udahnuta besmrtna duša on drži u životu naše tijelo i funkcioniranje svega što nazivamo čovjekom u sebi. On stoji iza svega, on je gospodar, vlasnik svega. Mi smo gosti u samima sebi. Nepovjerenjem prema njemu ili strahovima možemo poremetiti njegov projekt u nama. Pustimo li ga, on u nama ostvaruje nezamislive čežnje. Pogotovo u onima koji su krštenjem ušli u posebno zajedništvo s njime. On stanuje u njihovu tijelu kao u hramu.
Prepustimo li se Duhu Svetome, nema granice našim mogućnostima. Tad počinje novi život u nama. Ako li se opiremo i mrmljamo protiv njega sve se zaustavlja. Duh Sveti vodi slobodi i miru.

28. svibanj 2010.

Mirko Nikolić

Otajstvo jedinstva i ljubavi


Bijaše pred blagdan Pashe, Isus je znao da je do­šao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, bu­dući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda.

Predvečerje je muke. Isus je zadnji put na takav način slavio blagdan Pashe među svojim učenicima. Ovo je i njegov »prijelaz« s ovoga svijeta. Još večeras počinje se ispunjati stih naše korizmene pjesme: »Počinje se strašna muka koju trpi Isus Bog!« Razlog je svega toga jasan: ljubav prema svojima, ljubav prema svima u svijetu. Jedino tumačenje križa i Isusove muke možemo naći upravo u njegovoj ljubavi prema nama. Ništa nam drugo ne može protumačiti Isusov križ osim njegove ljubavi do kraja. To je ujedno i jedino pravo tumačenje našeg križa, moga i tvoga. Gospodine, pomozi mi kad se približi i moj čas da se sjetim kako si ti s ljubavlju prihvatio svoj »čas«. Neka mi u ovim trenucima zbog mojih grijeha i mojih »ne-ljubavi« srce proplače.

Juda je tu. U njemu je odluka pala: izdaja! Za istim su stolom Ljubav i ne-ljubav, Bog i Sotona. To je misterij svijeta. U njemu je uz Boga i Sotona, uz ljubav i negacija ljubavi, uz milost i grijeh.

A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izašao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.

Isus je svjestan svog poslanja, svog božanstva. Svjestan je da je od Boga i da se k njemu i vraća. No, ne drži se toga kao »plijena«, ne ostaje u nekakvu nedodirljivu svijetu. Ustaje od večere i počinje nešto što učenicima oduzima dah. Nijemo promatraju što to njihov Učitelj čini. Dobro uočavaju svaku njegovu gestu, jer su neobične i šokantne. Svaki se pokret usijeca u njihovo pamćenje i sve ostaje u njima nezaboravno utisnuto.
Sv. Ivan ne govori o uspostavi Euharistije, ali zato do u pojedinosti opisuje pranje nogu. I u Euharistiji i u činu pranja nogu Gospodin je »Sluga« To se jedno od drugog ne može odvojiti. U Euharistiji on se daje: »Ovo je moje tijelo koje se predaju za vas!« On se daje i kad služi. Hoću li ikad to dovoljno shvatiti, cijeniti i u životu provoditi?

Dođe tako do Simuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge... Nećeš mi prat: nogu nikada!«Isus mu odvrati: »Ako te ne operem nećeš imati dijela sa mnom.«

Dok je Isus došao do Petra, on se već uspio sabrati i usprotiviti. Nije mogao a da ne eksplodira Neposredan je i odlučan: da mu njegov Učitelj opere noge, to ne dolazi u obzir! Kako su drugi učenici prije njega mogli to dopustiti? »Ako oni jesu, ja to neću dopustiti!« Isus ga mirno opominje »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom! Nije sad trenutak za duge rasprave. Petar je još daleko od pravog shvaćanja i Učitelja i onoga što njegov Gospodin u tom trenutku čini.
Gospodine, vraćam se s kojekakvih putova. I noge su mi prljave. Hoćeš li još jednom učiniti što je dužnost roba: i moje noge oprati? Stid me je i ne usudim se moliti! Ali se bojim tvoje riječi: »Ako te ne operem...«

Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge...«Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge - i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!«

Petar zbilja ne razumije. Ne snalazi se. Ide iz krajnosti u krajnost. Gospodin mirno nastavlja i kaže mu: »Sto ja činim, ti sad ne znaš, ali shvatit ćeš poslije!«

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge.

Nakon čina dolazi riječ. Gotovo je i nije trebao Gospodin izgovoriti. Činom je sve rekao i pokazao. Ali riječ su mogli pravo shvatiti tek nakon pranja nogu. To treba biti stajalište uzvanika na euharistiju. Euharistija stvara zajedništvo u ljubavi u kojoj svi postajemo sluge svima. Kako smo daleko od toga, Gospodine!

Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«

Sve je rečeno! I sve je jasno! Ako je naš Gospodin to učinio, i mi trebamo jedni drugima tako činiti. Gospodine, daj da barem to ne zaboravim ako nemam toliko hrabrosti da i ostvarim!

29. svibanj 2010.

Ante Novak

Zašto

Na pitanje »zašto vjerujem?« svaki vjernik barem jednom u životu mora izričito i jasno dati odgovor bilo da ga je uputio sam sebi ili da mu ga je netko drugi postavio. Na njega je najlakše i najteže odgovoriti. I tu se krije apsurd i pavlovska »ludost« vjere. Najlakše je na njega odgovoriti dok se o pitanju samo razmišlja, a najteže kada se treba u rečeničnom nizu dati suvisao odgovor. Njegova teškoća proizlazi iz dvojstva samog pitanja. Prvo je da vjera još uvijek svojom nedohvatljivošću izmiče okvirima razuma i ograničenih riječi. Drugo je da je to vjera u nedokučivoga i neopisivoga Boga, a ta stvarnost izbjegava okvire svakodnevnoga i očekivanoga. Vjernik, odgovarajući na zadano pitanje, često se treba izdići iznad samoga sebe, što je opet u sebi kontradikcija jer je ograničen tjelesnošću. I tu je svojevrsni početak zamuckivanja u davanju konkretnog odgovora na pitanje: Zašto kršćanin vjeruje u Boga, ljudskom oku nevidljivoga?

«Putokaz« odgovoru mogao bi se možda pronaći u životopisu »svetice nemogućeg« Rite iz Cascie koja je ležeći u travi u netaknutoj prirodi, daleko od grada, uzviknula: »Bože, ja te uistinu oko sebe mogu osjetiti, mogu te dotaknuti koliko si mi blizu!« Ta svetica koja je učinila nemoguće - pomirila krvnom osvetom zaraćene umbrijske obitelji - pokazala je da se odgovor na to pitanje ponajviše živi, a riječima se tek »šepajući« daje odgovor. Kada Gospodin uđe u život osobe koja ga neuvjetovano prima i dopušta da mijenja njegove misli, riječi i djela, odgovor je tako jednostavan i jasan onima koji su učinili isto - jer tada progovara jezik srca i čiste duše koja je spremna poslušati riječi iz Očenaša: »Neka bude volja tvoja« - dok s druge strane skeptici i racionalisti bivaju nezadovoljni tim govorom budući da ne ispunjava njihova očekivanja u dobivanju prikladnog odgovora. U vjeri, naime, nema primjerenog odgovora, on primarno mora biti življen i od strane onoga koji pita i onoga koji daje odgovor, tako da i pitanje postaje odgovor. U iskustvu drugoga traži se potvrda osobne vjere, a kada se, uz to, dogodi iznenadni i neočekivani treptaj vjerničkoga srca i plamen vjere - bilo da se pita »zašto vjerujem?« ili odgovara na isto - sam Svemogući na nemogući način tako progovara i daje sigurnost kako i pitanje i odgovor imaju smisla i potvrdu jer se s pravom vjeruje u Onoga koji je ljudskom oku nedokučiv i ljudskoj misli neistraživ.

30. svibanj 2010.

Michel Quoist

Ti kažeš - Ja govorim Bogu


Ti kažeš: "Ja govorim Bogu, a On ne odgovara". Varaš se. On te odvijeka poziva na razgovor sa sobom.

Sva ljudska povijest obilježena je pokušajima i nastojanjima Boga da uđe u razgovor s čovjekom. "Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio očima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio je po Sinu" (Hebr 1, 1-2).

Ako se žališ na šutnju Boga, to je zato što ne slušaš glas Evanđelja. U Evanđelju Bog stupa s tobom u razgovor. Odgovori mu. Na taj način možeš saobraćati sa živim Isusom Kristom.

Sreća onoga tko ljubi jest u tom da se postepeno sve više otkriva ljubljenome. Tako se i Bog, koji je ljubio ljude beskrajnom ljubavlju, njima otkriva u Svetom pismu. On se raduje tome da nam se povjerava.

Slušaš li pažljivo ono što ti povjerljivo govori Isus Krist?

31. svibanj 2010.

Tomislav Ivančić

Pred svetohraništem

Euharistijska prisutnost Isusa Krista osobito je privilegirano mjesto meditacije. Isus je Bog ali i čovjek. Radi se, dakle, ne samo o njegovoj božanskoj nego i ljudskoj prisutnosti i to na osobit nekako zgusnut način. Onaj isti Isus, čovjek iz Nazareta, sa svojim ljudskim tijelom - iako uskrslim - prisutan je tu. Čitavo njegovo djelo spasavanja čovječanstva tu je u akciji. Svetohranište je produžetak svete Mise. Čitava je crkva vidljivo, ili nevidljivo tu prisutna. Euharistija je središte Crkve i njezin izvor. Tu Isus čeka, čezne za čovjekom da ga otkupi, oslobodi i vjernika osposobi da ga svjedoči i navješta. Tu je Isus, koji razumije naš jezik, zna naše prilike, poznaje tebe po imenu. Isus koji želi da se s njime hranimo i postanemo njegovo Tijelo. Otajstvo u kojem se njegova Krv prelijeva u našu, njegovo Tijelo postaje našim. Euharistija je bogadstvo pred koje treba stati i upijati ga. Tko se odluči za meditacije pred euharistijskim Isusom Kristom, svaki će se dan vraćati kući preporođen. Bit će bremenit i bogat Isusom.