Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

9. travanj 2010.

Anton Šuljić

Glas u pustinji

Još uvijek ne znam zašto si me htio odvesti u pustinju;

i zašto si mi namijenio samotan drhtaj;

i zašto sam trebao govoriti riječi koje paraju najprije mene;

i zašto sam trebao osjetiti strah pred onim što sam govorio;

i zašto sam trebao doživjeti da me ljudi trebaju, mene koji sam samo govorio Tvoje riječi, mene koji se svrstavam u njihov rod; mene koji od sebe ne umijem reći, niti naznačiti put; mene koji sam poznajem doline i bregove, krivudave staze i putove; mene koji jednako vapijem za Tvojim spasenjem.

Još uvijek ne znam zašto si izabrao mene da budem Tvoj glas u pustinji - ali znam da od toga glasa podrhtava čitavo moje biće, koje Te kroz ove pustinje još uvijek doziva.

10. travanj 2010.

s Ljiljana Radošević

Prihvatiti sebe, druge, život

Mnoštvo crnih prognoza ne daje čovjeku ni da slobodno diše. Umori, tjeskobe, brige, salijeću nas svaki dan. Ponekad čovjeku trgaju i san. Pa i vlastiti životni promašaji: skršena prijateljstva, nezadovoljstvo sa zvanjem, službom, razočaranje u djeci, brak u rasulu... mogu stvoriti u nama osjećaj promašenosti, krša i loma. Što činim s Krhotinama? Možda se rezignirano povlačim, stvaram oko sebe »zaštitne omotače«, kritiziram, gnjevim se ili čak padam u očaj... Isus je pokušao sastavljati krhotine. To je bio njegov životni poziv. Od promašenih, skršenih ljudskih sudbina podizao je osobe, osobe koje započinju s novom nadom, osobe koje otkrivaju dobro u samima sebi, osobe koje kroz život idu s novom snagom i željom za obraćenjem: carinik, gubavac, opsjednuti, Marija Magdalena, apostoli...
I meni krhotine mogu nešto važno pokazati: kad opazim suzu na nečijem oku, tog časa mogu osjetiti njegov zov za pomoć. To mi može biti znakom da se u toj duši nešto slama. Od ruševina i krša bombardiranih gradova nakon rata podizala su se brda ruševina. Tamo gdje ih se dobro iskoristilo - uredilo i zasadilo zelenilom — danas je raj za ljude koji traže osvježenje. Ne mogu li krš i ruševine nekih mojih predodžbi biti nekome spasonosni?
»Današnji dan ne započinji krhotinama od jučer! Jučerašnji dan — svi dani i sve godine — minuli su, pokopani u vremenu. U njima više ništa ne možeš promijeniti! Je li bilo krša i loma? Ne uzimaj ih sa sobom jer ranjavat će te dan za danom. Na koncu nećeš moći živjeti.
Ima krhotina kojih se možeš riješiti staviš li ih u Božje ruke. Ima krhotina koje možeš spasiti ako uistinu oprostiš. A ima krhotina koje ne možeš spasiti ni pod cijenu ikoje ljubavi. Te moraš ostaviti na miru !« (Phil Bosmans)
Tako i »izgubljeni sin« treba zaboraviti sve lomove, jer mu je milosrdni otac sve oprostio i darovao mu mogućnost novog početka.
»Hvala Gospodine, što danas živim s tobom, što me uzimaš takvim kakav sam izrastao. Hvala što s tobom nadvladavam krhotine i što s tobom danomice iznova započinjem«

11. travanj 2010.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.

Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.

Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.

Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.

Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

12. travanj 2010.

Irena Popovački

Odricanje za drugoga

U jeku još uvijek aktualne ekonomske i financijske krize možda se čini suvišnim govoriti o odricanju, a osim toga i korizma je prošla. Gubitak posla, smanjeni prihodi i visoke cijene mnoge su doveli do ruba egzistencije. No odricanje se ne mora uvijek promatrati kroz prizmu materijalnoga, nego katkada valja razmisliti i o onoj vrsti odricanja koje je potrebno za suživot s drugima, o odricanju od onoga što ljude na razne načine udaljava jedne od drugih.

Odricanje izgrađuje osobu i znak je njezine zrelosti i čvrstoga stava. Pomaže da se stvari uoče iz druge perspektive i otvara obzore koji se dotada možda nisu ni slutili. Čini čovjeka jačim i pomaže mu da se oslobodi usmjerenosti isključivo na sebe. Međutim, ono se danas često svodi samo na ograničeno vrijeme 40 dana prije Uskrsa i time kao da je sve riješeno. A čega se sve čovjek neće odreći kad je u pitanju on sam? Poteškoće nastaju kada se treba odreći za drugoga. Možda je trenutno najbolji primjer zakon o nepušenju koji je ljude podijelio na dva tabora: jedne za i druge protiv pušenja. Zašto se taj način odricanja ne bi prikazao, barem u životu vjernika, u korist drugoga? Zašto se u prvi plan ne bi stavilo svoga bližnjega? Zašto se sve uvijek promatra iz vlastite uske perspektive kad na ovome svijetu nitko nije osamljeni otok? Živjeti s drugima zahtijeva suživot, a ne sebičnost i traženje zadovoljenja samo svoga ja. Ako jedna osoba ima prava, ne smije se zaboraviti da ih ima i ona druga. Stoga treba nastojati umanjiti podjele u društvu te krenuti u smjeru promjene mentaliteta koji neće biti usmjeren samo na sebe, nego će se otvoriti i drugome.

U tome je smisao odricanja - shvatiti da je svijet zajednica u kojoj treba njegovati jedinstvo u različitosti. Samo zalaganjem jednih za druge moguć je suživot na svim razinama. Poštujući drugoga, poštujemo sliku Božju u njemu i gradimo obitelj ljudi kakvu je Bog htio. Odricati se »od«, ali ponajprije odricati se »za« imperativ je koji valja slijediti.

13. travanj 2010.

Tomislav Ivančić

Priroda govori o Bogu

Sve oko nas kao da govori da mora biti Netko tko je sve isplanirao i sve drži pod svojm kontrolom.

Mora biti izvor rijeke vremena, mora biti čvrsta ruka koja drži željezne zakone prirode, mora biti umjetnički zanos koji je stvarao cvjetove, mora biti planer koji je svrhovito stvarao trave i životinje, muško i žensko, žeđ i vodu, glad i hranu, pluća i zrak, oči i svjetlo, uši i glas, riječ i razum, noge i ceste, krila i vjetar, brodove i more. Sve se u svemiru i u atomskom svijetu kreće savršenom točnošću. Zato možemo proračunavati, zato čovjek može znanstveno istraživati, zato se može osloniti na znakove prirode. Zamisli da se poremete zakoni - kakav bi nered nastao! Tko je sve to učvrstio? Tko se pobrinuo da vrapci imaju i zimi što jesti? Da vukovi i medvjedi zimi ne ugibnu? Da lastavice i rode odlaze u tople krajeve? Da ptice prave tako savršena gnijezda, da pčela pravi med, da se krtica skrije, da riba može živjeti u vodi?

Evolucija ne tumači ništa. Nedostaje vremena za razvoj tako savršenih vrsta i organizama. Zemlja je premala da bi se na njoj sve to moglo razviti. A onda, nema prijelaznih oblika. Antropologija je otkrila da je čovjekov kostur od tri milijuna godina sličniji kosturu današnjeg čovjekla nego kostur od tri stotine tisuća godina. Ni slučaj, niti nerazumni razvoj!
Nego...? Razum. Koji?...

14. travanj 2010.

Ante Novak

Bog Osmijeha

Gospodin Bog je Milosrdni Bog, Dobrostivi Bog, Svemogući Bog, Neopisivi Bog, Prisutni Bog, Strogi Bog, Dobri Bog, Bog Prijatelj, Bog Ljubavi, Bog Utjehe, Bog Oprosta, Bog Nade... A Bog Osmijeha? Taj Božji epitet nekima već duže vrijeme zaokuplja misli upravo zbog nekih »situacija« koje su potakle ovo promišljanje. Na tome tragu, puno prije, bio je ugledni profesor teologije dr. Ivan Golub o čemu su se mnogi osvjedočili u njegovu govoru o Bogu Koji se Igra - Deus ludens - u kontekstu »Prijatelja Božjeg«. Kroz istoimenu knjigu, spominje on i Boga Koji se Smije - Deus ridens - pa je stoga nekako lakše ohrabriti se i nastaviti njegovim tragom hodati.

Može li se pronaći u evanđelju opravdanje za taj govor? Naprimjer, na licu preljubnice koju su pred Isusom optužili farizeji? On ih je razoružao svojom jednostavnošću koja pravog tražitelja Istine uvijek iznova osvaja i, također, razoružava. »Tko je od vas bez grijeha neka prvi na nju baci kamen.« Te riječi na ženinu licu su sigurno morale izmamiti osmijeh olakšanja. Drugi osmijeh zahvale vjerojatno je uputila Isusu na rastanku, nakon svega što joj je učinio. Spasio joj je život, ali i sve ljude upozorio koliko su mali, slabi i grešni u očima Sina Božjega čiji se dolazak i utjelovljenje, evo, slavi u došašću. Koliko li je samo osmijeha izmamio kada je nahranio onu masu od četiri tisuće ljudi?! A kakvi su tek osmijesi bili na licima apostola u lađi kada je smirio oluju i njihov strah od pogibelji? Smijeha nije nedostajalo zasigurno ni na svadbi u Kani Galilejskoj, a ni kad je Petar, čudesno, sa svojom ribarskom družinom iz mora izvukao punu mrežu ribe.

Ako je čovjek slika Božja - o tome jako dobro i vrsno zna profesor Golub, a zahvaljujući njemu i mnogi drugi - onda i smijeh pripada Bogu. Smijeh je naime tjelesno pojavljivanje, ali s netjelesnom duho(vitom)vnom sastavnicom. Trenutaka ispunjenih iskrenim i srčanim smijehom svatko se jako dobro sjeća i mnogo godina kasnije s nostalgijom prepričava. I zato, ama baš nitko ne bi trebao zaboraviti smijati se, druge nasmijati, darovati osmijeh slučajnome prolazniku na ulici te i na taj način uprisutniti Prisutnoga Boga koji zna umornu i ispaćenu dušu utješiti, pa i tako vratiti svakome osmijeh na lice.

15. travanj 2010.

Werner Schaube

Oče naš

Može biti da je mnogima teško bilo što započeti sa Oče naš, koji ima smisla samo onda kad postoji povjerenje.
A još više pustolovine leži u tvrdnji: koji jesi na nebesima. Tko može, bez daljnjega zamisliti takve stvari kao što su gore, dolje, s ove strane, s one strane. Gdje je Bog? Tko je Bog? Pitanje iza pitanja.
Sveti se ime tvoje - u vremenu i svijetu, koje je od mnogih prokleto, jer patnja i nepravda, strah i užas, uzimaju sve više maha.
Ali potajna želja: dođi kraljevstvo tvoje je svagdje prisutna i ako nije izrečena.
Kod svih sumnja i zdvajanja molimo: budi volja tvoja, sve do krika koji se čuje kako na nebu tako i na zemlji.
U svijetu vlada glad za kruhom i naklonošću koja nas prisiljava da govorimo: kruh naš svagdanji daj nam danas. Da svi ljudi budu siti, da imaju krov nad glavom i odijelo, da bude moguće biti čovjek jer zamišljena budućnost zavisi od svakog od nas.
Svi smo mi grješni i uvijek iznova tovarimo grijehe na sebe i zato ostaje molitva: i oprosti nam duge naše koja je povezana sa dobrom nakanom: kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Ovaj zahtjev će za nas postati kušnja, trajna borba protiv zla u nama i u svijetu: i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Kako između nas i Boga, tako između nas ljudi.
Pustolovina vjere i nade - jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove . Mi smo na putu između rođenja i smrti, a po smrti Bog prijatelj nam daruje - život.

16. travanj 2010.

Mirko Nikolić

Isus - Kruh s neba

Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?«Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.
Ljudi ništa ne znaju o onome što se te noći dogodilo na moru. Ne znaju što su sve učenici preživjeli. Isus im ne odgovara na njihovo pitanje. Ne tumači im što je bilo te noći. Nije potrebno. To je on proživio samo sa svojim učenicima. Ali je zato vrlo otvoren prema ljudima. Osjeća u njihovim pogledima, željama i u njihovim traganjima nastojanje da ga učine zemaljskim kraljem. Sinoć je zbog toga umaknuo iz njihove sredine. Doživljava to kao izazov Sotone koji želi ponuditi lakši put od onoga koji želi Otac. Bila je to nova i snažna kušnja za Isusa, koju je odlučno odbio, kao i one u pustinji.
Gospodine, i ja te često tražim da zasitiš moje potrebe. Molim te da uspijem u ovom poslu, molim te da prođem na ispitu, molim te da ozdravim, molim te da mi budu bolji materijalni uvjeti, molim te... I meni govoriš: tražiš me jer se želiš kruha nasititi! Oprosti kad ne znam drukčije moliti.
Oprosti kad se moje traganje svodi samo na dnevne potrebe. Htio bih da moj dolazak tebi bude više nošem vjerom, da te ne moljakam previše za prolazne potrebe, nego da vjerujem i budem sretan zato što si me upisao u svoje dlanove.
Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog -opečati.«
To Isus želi od njih. Neka ne misle samo na propadljivu hranu! Postoje dvije razine življenja i dvije »hrane«: jedna je za život propadljivi, a druga je za život vječni. I jedna i druga su potrebne. Isus je ipak došao radi one druge hrane, one koja je za život vječni. Svaka druga hrana čovjeka ostavlja gladnim i ne može ga zasititi. Isus donosi onu koja čovjeka siti do kraja. Raditi za tu hranu, duhovnu hranu, važnije je od svih grčevitih borbi za kruh svagdanji!
Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«
Pitanje ljudi smjera k pravom cilju. Što čovjek treba činiti da mu djela budu Božja? Što mu to pomaže da bude Božji suradnik? Isus je tu jasan: vjera u onoga kojega je Bog poslao daje smisao našem životu. Vjerom ulazimo u Božju blizinu i stajemo na njegov prostor. Ali to nije nekakva općenita, nejasna i maglovita vjera u Boga koji je negdje daleko i prepušta nas ovoj zemlji, a i mi puštamo njega njegovu nebu. To je konkretna vjera u Boga koji je poslao svoga Sina da nas spasi. To je vjera u Boga koji šalje svoga Duha da nam pomogne ostvariti naše spasenje. Ako to ne vjerujemo, onda naša vjera nije vjera Novoga zavjeta koju Isus od nas traži.
Reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.«
Iako su se na momente Isusovi slušatelji znali zainteresirati i za »djela Božja«, ipak oni u cjelini ostaju pravi pozemljari. To su jednostavni ljudi sa zemlje i od zemlje. Žele konkretne dokaze, ostaju na razini materijalnog i svakodnevnog života: raditi obične poslove, jesti svakodnevni kruh. Žele Isusa koji bi ispunjao te njihove potrebe. Isus se ne želi zadržati samo na tome. Zna da je to potrebno i da se i preko toga čovjeku treba pristupiti. Ali to nije sve. Zato Isus nastoji da ih izdigne iznad tog obzora, želi u njima probuditi zaspale čežnje i uzvišenija nadahnuća. Uz ono materijalno, čovjek ne smije zaboraviti na duhovno.
Probudi i u meni, Gospodine, usnuli duhovni život. Skini s moje nutrine muljevitu naplavinu što ju je nanijela briga za ovozemaljsko i prolazno. Neka u meni zaživi idealizam s kojim sam ti znao dolaziti i s tobom ostajati!
Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.«
Isus se trajno vraća na ono što ljudi zaboravljaju i što im izmiče upravo stoga jer su previše oborena pogleda prema zemlji. Cijelo ovo šesto poglavlje Isusov je govor o kruhu života, o nepropadljivoj hrani. Različita su tumačenja u teologiji o »Kruhu života«. Jedno od njih, koje pripada starijoj generaciji teologa, tumači ovaj Isusov govor u čisto duhovnom smislu. »Kruh života«, to su Isusova osoba i njegova Riječ koje usvajamo po svojoj vjeri. To znači kako je vjera važna da bismo imali pristup »Kruhu života« i Isusovoj Riječi.
Svojim slušateljima Isus želi pojasniti da ni Mojsijev kruh nije bio ništa drukčiji od onoga kojim ih je on nedavno nahranio. I jedan i drugi su obični, dnevni kruh koji je bio dan u različitim zgodama i na različit način. I jedan i drugi hrana su za tijelo, a to znači da nisu kruh koji Otac želi dati, kruh koji uistinu »silazi s neba i daje život svijetu«.
Hoću li ikad dublje i ozbiljnije shvatiti Isusov govor o »kruhu koji silazi s neba«? Trebam se zaustaviti na ovim Isusovim riječima i doživjeti ih u svojoj nutrini. Gospodin govori o nečemu što nadilazi površno i lako shvaćanje. Potrebna je doista živa vjera u kojoj to mogu prihvatiti. Iako je to bio »tvrd« govor za uši njegovih slušatelja, Isus nije odustajao od svog načina govora. Nikad nije »podilazio« ljudima i govorio im ono što bi oni htjeli čuti, ono što bi godilo njihovim ušima.
Njegova riječ jednako i danas govori. Ona je ponuđena svakome od nas koji je došao čuti. Sto čujem? Slušam li samo ono što lako razumijem i što mi odgovara? A one riječi koje govore o onome o čemu bi trebalo razmišljati, o čemu bi trebalo na koljenima pred Gospodinom slušati, prečujem i ne susretnem se s njima.
Gospodine, koji put ne razumijem što mi tvoja riječ želi reći. Ne znam zašto je to tako. I ja sam poput tvojih slušatelja i najradije bih slušao samo ono što je konkretno i što se tiče potreba materijalnog života. Najradije bih okrenuo list ovoga tvog govora o »kruhu života«, jer teško ulazim u njegov smisao. Ustvari, ne da mi se ozbiljno suočiti s tvojom porukom i pokušati je razumjeti i prihvatiti. Tako često želim da budeš kraljem mojih interesa i onoga što pripada dnevnom životu.
Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha«. Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«
Vapijem pred tobom: »Gospodine, daj nam toga kruha!« Sto su te doista molili tvoji slušatelji? Ti jedino znaš što je bilo u njihovim srcima i mislima. Jesu li još uvijek ostajali u svojim svakodnevnim brigama? Je li im i molitva na toj razini interesa i u njoj traže nekakav »čarobni« kruh koji bi riješio sve njihove tjelesne gladi?
Pravi kruh o kojemu govoriš nije onaj koji siti naše izgladnjelo tijelo, nisu to ni samo tvoje riječi, nego ti sam koji nam se daješ. To je kruh u kojemu nam samoga sebe daješ. Molim te ovdje za svoju vjeru u kojoj pristupam za tvoj stol da bih blagovao: neka bude jednostavna i ponizna. Neka moja dnevna molitva bude, kad ti prilazim da bih blagovao: »Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš!« Ti si tu u tom malom kruhu, u hostiji koju prihvaćam na svoje ruke. Hvala ti što mi samoga sebe daješ! Hvala što mi time život vraćaš i što u meni živiš svojim životom!

17. travanj 2010.

Fra Miroslav Bustruc

Služiti

Patnja nam pomaže da otkrijemo sve patvorine, sve nataložine, sve maske koje sprječavaju da izvorno, nepokvareno, nepokvarljivo u nama - ljubav prema Bogu i bližnjemu dođe do izražaja.
Zato nemojmo zavidjeti onima koji su na višim položajima od nas, nemojmo ponižavati one koji su na nižim položajima od nas.
Znajmo u svima gledati dijete Božje, te poštivati i razvijati vlastito dostojanstvo.
Služiti drugima ne kao bogovima nego radi Boga.
Nedopuštati da sami tako živimo da nas drugi smatraju bogovima, već da znamo i osobno i međusobno, uzimajući u obzir različitost službi – bilo u Crkvi, bilo u svijetu – živjeti na hvalu slave Božje, za Njegovu slavu, za Njegovu proslavu.
I biti drugima od pomoći na ovom

18. travanj 2010.

fra Ljubomir Šimunović

Istiniti put u život

Služenje Božje Riječi ispunjenje nalazi u službi potrebnima.
Siromasi su potrebni kruha i ruha, ali i oni koji su gladni kruha ljubavi, žedni vode nježnosti, potrebni riječi hranjivih toplinom prihvaćanja.
On ljubi pravdu i pravo.
I dostojno je i pravedno dati svakome ono što mu pripada.
Nama pripada ljubav Božja. Imamo je. Isus ju je na križu, svojim uskrsnućem, uzašašćem i slanjem Duha Svetoga tako obilno pokazao.
Ostao je s nama. Svaki dan nam uvijek iznova potvrđuje da smo dragocjeni u njegovim očima.

Za nas ima planove svoje ljubavi koji ne blijede čak ni onda kada naš dobrota izblijedi.
Liječi nas oproštenjem. Prati povjerenjem!
Prati nas strpljivo darujući nam sve ono što nam je potrebno na putu kroz naše dane.
Našim bližnjima pripada naša ljubav.
Koliko, kako i da li je uopće darujemo. Jesmo li sebe pretvorili u dar i tako postali sebedarje ili smo zadovoljni time što sebe ljubimo i plivamo u sebeljublju?

Zajedništvo je moguće uz (pre)poznavanje i uvažavanje drugog.
Svaki kamen u građevini poštuje onaj na koji se naslanja. Po njemu i preko njega dobiva čvrstoću, stabilnost i stalnost.
Velikodušno prima i dopušta da se na njega nasloni drugi. Prima ga otvorenošću srca.

Zajedništvo je čudo Duha Svetoga. Suosjećanje rađa pažnju, pažnja nježnost, nježnost obazrivost, obazrivost ljubav, ljubav zajedništvo!
Strah paralizira oduzimajući radost. Stoga Isus kaže «neka se ne uznemiruje srce vaše».
A odmah kaže i kako se osloboditi straha:«Vjerujte!» Vjera i povjerenje lijek su protiv straha i zabrinutosti.

U svjetlu povjerenja ima smisla koračati životnom stazom pa i onda kada je ona kamenita i bremenita. I tvrda staza rađa radost. I ona je obasjana svjetlom ljubavi. Miriše blizinom neba. I na njoj raste cvijeće.

Daruj umjesto da grozničavo zahtijevaš! Imaj povjerenja u druge umjesto da nestrpljivo tražiš!

Služi umjesto da ti služe! Blagoslivljaj umjesto da proklinješ!

Ne budi nikada zadovoljan s nesavršenim ali uvijek iznova budi svjestan da je Bog s nama veoma strpljiv!
Tada ćeš obasjan svjetlom Božje dobrote moći: na grubost uzvratiti blagošću, na okrutnost nježnom snagom, na dvosmislenost bistrinom, na podsmjeh vedrinom, na sebeljublje sebedarjem, na laž istinom, na hladnoću toplinom, na licemjerje skladom, na nepravdu pravednošću, na ravnodušnost zauzetošću, na nerazumijevanje prihvaćanjem, na osudu praštanjem, na ravnodušnost suosjećanjem!

I vidjet ćeš da je dobro činiti dobro! I milost je ići za Njim.

Njegov put vodi u dno srca koje je otvoreno do kraja jer nas ljubi bez kraja. Njegova istina oslobađa. Liječi sve naše rane.
Iscjeljuje sve boli naše duše. On je put koji je istina ,a vodi u život!

Ime me je Isus Krist.

U svome imenu nosi istinu kako Bog spašava!
Urezani smo u dlan njegova srca!

19. travanj 2010.

Thomas Merton

Meditacija siromaha u osami

Dat ću Ti ono što želiš. Vodit ću te u samoću.

Vodit ću te putem koji ne možeš nikako razumjeti Jer želim da to bude najbrži put.

Stoga će sve stvari oko tebe biti protiv tebe, kako bi te se odrekle, kako bi te povrijedile, kako bi ti nanijele bol. I dovele te u samoću.

Zbog njihovog neprijateljstva, uskoro ćeš ostati sam. Oni će te izbaciti, odagnati, odreći te se i bit ćeš sam.

Sve što te dotakne opeći će te, i ti ćeš povući ruku u boli, sve dok se ne povučeš iz svega. Tada ćeš biti sasvim sam.

Sve što se može željeti opržit će te, i spaliti ranu željezom, i ti ćeš u boli pobjeći, kako bi bio sam. Svaka stvorena radost doći će ti samo kao bol, i okanit ćeš se svih radosti i ostat ćeš sam. Sve dobre stvari koje drugi ljudi vole i žele i traže doći će k tebi, ali samo kao ubojice da te odvoje od svijeta i njegovih radosti.

Tebe će hvaliti, a to će biti kao da goriš na lomači. Voljet će te, i ubiti tvoje srce i odvesti te u pustinju.

Imati ćeš darove, koji će te slomiti svojim teretom. Imat ćeš zadovoljstvo molitve, i stvarat će ti muku, i bježat ćeš od nje.

A kada te budu malo hvalili i malo voljeli, ja ću ti oduzeti sve tvoje darove i svu tvoju ljubav i svaku tvoju pohvalu i ti ćeš biti potpuno zaboravljen i napušten i bit ćeš ništa, mrtva stvar, odbačena. I toga dana počet ćeš posjedovati samoću koju si tako dugo želio. A tvoja će samoća donijeti ogroman plod u dušama ljudi koje nećeš nikada vidjeti na zemlji.

Nemoj pitati kad će to biti ili gdje će to biti ili kako će to biti: na planini, u zatvoru, u pustinji ili koncentracionom logoru, u bolnici ili u Getsemaniju. To nije važno. Zato me nemoj pitati, jer ti neću reći i nećeš znati sve dok ne uđeš u to.

Ali okusit ćeš pravu samoću moje boli i moga siromaštva i ja ću te voditi do hrama moje radosti i ti ćeš umrijeti u Meni i naći sve stvari u Mojoj milosti koja te je stvorila za ovu svrhu i dovela te od Pradesa do Bermuda, od Sv. Antonina do Oakhama i Londona, od Cambridgea i Rima do New Yorka i Columbije, od Corpusa Christija i Sv. Bonaventure do cistercitske opatije siromašnih ljudi koji rade u Getsemaniju:

Da možeš postati brat Božji i naučiti poznavati Krista spaljenih ljudi.

20. travanj 2010.

Tomislav Ivančić

Hvalim Te i slavim, Bože silni


Klekni ili sjedni i pogledaj što te sada najviše uzemiruje, čega se najviše bojiš, na što najviše mrmljaš. Razmisli možeš li sam riješiti svoje bolesti, nevolje, probleme, strahove.
Zatim se saberi pred Bogom. Duboko uroni u njegovu prisutnost u sebi i pred sobom. Zatim gledajući ga u duhu ravno u lice počni ga hvaliti za svaki detalj svoga nemira ili bolesti. Zahvaljuj mu što te doveo u tu situaciju, sve dok ne osjetiš da te je obuzeo mir i da u tebi izvire radost. Odluči se da ćeš odsada u svakoj prigodi slaviti Boga.

Bog je svemoguć i svime upravlja. Kontrolira svaki detalj našega života. Bez njega se ništa ne događa. On dopušta sve što nam se u životu događa. On je svemoguć i sveznajući Bog. I samo je jedan Bog. U njegovim smo, dakle, rukama ma što nam se događalo.
Bog je dobar i on je dobrota sama. Bog ljubi svako svoje djelo. Osobito čovjeka. On je Ljubav. Dakle, ma što nam se u životu događalo, Bog uvijek vodi dobru. Bog ne može drukčije nego voditi dobru. U njemu nema ni sjenke zla.
Bog je čovjeka stvorio slobodnim i zato čovjek može prihvatiti Božju dobrotu ili joj se oprijeti. Kušnje i nevolje dolaze od grijeha, od čovjeka i njegove razdijeljenosti između nagona i savjesti. Čovjek je napastovan od Zloga.
Vjera spašava. Vjera je otvaranje Bogu. Kušnja je raskrsnica u kojoj je čovjek pozvan da se opredijeli: ili da povjeruje da je tu Bog na djelu i da i nevolja vodi dobru, ili pak da pomisli da je to zlo i da ne vjeruje dobrom ishodu od Boga pa da se zatvori vjeri. Ako se otvori, nevolja se rješava. Ili Bog daje snagu da nosim križ ili pak oduzima nevolju.
Znak da smo povjerovali Bogu jest da ga slavimo i hvalimo i u nevolji, znajući da je to naš povlašteni trenutak vjere. Slavljenje Boga ujedno nas otvara povjerenju u njega, pa božanske snage ulaze u nas i oslobađaju nas.

21. travanj 2010.

Ante Novak

Gospodar povijesti


Nije fraza već se stvarno događa da vjernik - kada je u velikoj duhovnoj potrebi za Božjim govorom - iskusi Gospodinovu brigu i blizinu posredovanjem onih koji se uopće ne nadaju da bi o tome moglo biti riječ. Svemogući i Sveprisutni Bog očituje se kroz sugovornikove usput »prosute« riječi, geste i djela. Čini se nevjerojatnim, ali iskustva brojnih oduševljenih te riječi opravdavaju. Za sve to nema materijalnih dokaza, za nevolju radosnih i oduševljenih vjernika, a na sreću skeptičnih sumnjivaca. Za osobnu vjeru to u konačnici nije ni važno. Važno je ono oduševljenje i stopostotna sigurnost da to iskustvo ničim drugim ne može biti uvjetovano, već voljom Onoga koji neizmjerno i potpuno ljubi čovjeka koji mu je dopustio da zasije tu ljubav u srce spremno uvijek ljubiti, kao što je uostalom i On ljubio i ljubi dan-danas.

Tada je razumljiv govor da su egzistencijalni problemi u očima Božjim jako maleni jer za njega je vječnost kao jedan tren, godina kao dan - jer sve će jednom ionako proći i doći na Njegovo - ili možda da koliko god se neki trudili politikantski narušiti harmoniju Njegovih zapovijedi, danih još Mojsiju, uzalud im je jer zna se tko je Gospodar povijesti. Bog je Gospodar povijesti. Njegova riječ bit će završna i neoboriva. Tko može osporiti Božje prvenstvo ili Njegovu volju da se hodi pravednim putem? Biti bez ičega, siromašan poput najvećeg prosjaka, a uzdati se u Boga i imati jasnu spoznaju koliko je svemoćan, sve brige tada prestaju, sve dvojbe nestaju, a ostaju vjera, nada i ljubav, te Put, Istina i Život. I sve to on je davno odredio hodeći prije svih kršćana zemaljskim stazama Sinovskom odvažnošću da se mora spasiti svaka duša koju On ljubi. Koliko je daleko spreman ići za čovjekovo spasenje? To se zna već dvije tisuće godina. Predao je svoj život poradi nas, uzdigao se iz ponora smrti i pokazao kako ga se može slijediti. Nije pokazao kako ga se mora slijediti. Dapače, svatko je kao »rođendanski dar« dobio slobodnu volju i mogućnost odluke »za« ili »protiv«. On je tek učinio nešto bez čega vjernik ne može. Onoga tko Ga želi slijediti, pozvao je da ostavi sve, svaku navezanost na zemaljsku sigurnost, jer On je taj čvrsti temelj i uzdanica. Bog jedino točno zna što je najbolje za svakoga. Poznaje svaki trenutak i situaciju, a pruža i sigurnost da nitko u brigama i nevoljama nije sam. Dijeli Svoju ljubav, a to ponajviše čine preko drugih, i to onda kada i ne slute da Gospodin njihovim životima tuđe živote piše.

22. travanj 2010.

Phil Bosmans

Prava ljubav


Svaki čovjek postavlja sebi pitanje: što je to prava ljubav?

Naime, sreća svakog čovjeka ovisi o ljubavi, ljubav kakvu poznaje, traži, doživljava i provodi.

Ne traži ljubav ondje gdje se ona ukazuje kao puka seksualnost, gdje nosi na sebi otiske prstiju nesavjesnih poslovnih ljudi.

Oni su ljubav, taj dijamant bez premca, bacili u nužnik. Prava ljubav očituje se u darivanju i predanju.

Njena radost proizlazi iz međusobnog predavanja, iz raspolaganja svojim srcem za drugoga. Ona je nužno povezana s nježnošću, prijateljstvom i opraštanjem. Uvijek je u doličnom rastojanju prema moći, nasilju i posjedovanju, pa čak je u stanju zauzeti rastojanje prema sebi samoj.

Prije dvije tisuće godina napisao je izvjesni Pavao - dobro poznat prije svega kršćanima - magnu kartu, odnosno hvalospjev ljubav, i koji je i danas jednako aktualan. Želiš li znati koliko prave ljubavi posjeduješ, zamjeni riječ ljubav vlastitim imenom.

I usporedi sebe s rečenicama iz hvalospjeva ljubavi:"Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadina se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.".

Vjeruj mi, to je jedina ljubav s pokrićem.

Ta ljubav ne može završiti slomom.

23. travanj 2010.

Vlč. Zlatko Sudac

Ljubav

Što je ljubav o kojoj sveti pisci i sam Isus progovara? Kako je srce današnjeg čovjeka potrebito ljubavi, a kako je malo onih koji istinski znaju i osjećaju što je ljubav. To se iskrivila i u praksi izvitoperila ta riječ, da je malo onih koji istinski osjećaju i žive ljubav. Što je ljubav? Pogledajte sunce. Sunce sije, grije. Pogledajte more. Pogledajte prirodu u svojoj veličini. Ona jednostavno jest. Cvijeće, cvijeće jednostavno miriše.
Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost. Sunce sije i nad dobrima i nad zlima. Kiša natapa zemlju i dobrima i zlima. ''Budite savršeni kao što je Otac vaš savršen''. Da li može drvo reći: pustit ću svoju hladovinu dobrima, a uskratit ću je zlima. Drvo jednostavno daje to što jest. Baca hladovinu čak i nad onoga koji će ga posjeći. Kada bismo uspjeli dobiti tu odliku nepristranosti i prestati dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike. Uvidjet srcem čistim da grijesi ne nestaju. Nitko ne griješi, jer zna. ''Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine''. To je ljubav.
Druga velika odlika ljubavi je njezina sloboda. Drvo te pušta slobodnim. Cvijeće te pušta slobodnim. Sunce te pušta slobodnim. Jesi li ikad čuo da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju. Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svog objekta. S pravom kažemo: ako čovjek uzima ženu po količini miraza kojeg ona donosi u tu kuću, da on ne ljubi tu ženu. I s pravom to tvrdimo. Ali da li vi ljubite kada se družite ili kada budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjećaju, a s drugima ste arogantni? Je li to ljubav? Da li se ljubav javlja kada se javi neki objekt ili ona jednostavno jest? Jeli vam kada bilo teško u želucu kada ste vidjeli sječu šuma negdje daleko iako vi od te šume nećete imati velike koristi? Ili kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne znate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna.
Što je treća kvaliteta ljubavi? Besplatna je. Ne možete je kupiti. Kada biste se i vi i ja uspjeli osloboditi te tjeskobe da ovladavamo drugim ljudima. Shvatite, kad god je u vama prisila, tjeskoba, strah da ne budete voljeni, kontrola nad vama, ljubav umire. Ljubav ne trpi takve osjećaje. Ona jednostavno jest.
Najzadnja i najveća kvaliteta ljubavi je ta da ona nije svjesna sama sebe kao što sunce nije svjesno da grije, ni ptica nije svjesna da pjeva, ni cvijeće nije svjesno da miriše, drvo nije svjesno da baca hladovinu, tako ni ljubav nije svjesna da ljubi. Zamislite da hranite dvije – tri tisuće gladne djece. Činite to iz dobrog poriva u svome srcu. Da li se možete loše osjećati kada ste tako korisni ovom svijetu. Ne. Kažete da često puta u životu činimo dobra djela. Činimo ih. Ali da li to činimo iz ljubavi? ''Dođite blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan i dali ste mi jesti i žedan i napojili ste me, i gol zaodjenuli ste me. A što će oni reći: Kada, kada smo te to Gospodine vidjeli i gladna i žedna i u tamnici, kada, nismo imali pojma. Ali mi znamo. Ponekad mi pada užasavajuća misao na pamet da bi Gospodin mogao reći: Dođite vi blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan nahranili ste i žedan napojili ste me, a oni na toj strani reći će: Da, znamo Gospodine. A on će njima: Ne govorim vama, niste smjeli znati. Što želite zauzvrat dobiti kada činite dobra djela: zavrijediti nebo, zar to možete, platiti mjesto negdje gore, prisiliti Boga da vam se smiluje, trgovati s Bogom? Čovječe ti ništa ne moraš. Jedino što moraš je udahnuti ovaj zrak i osjetiti se živim, jer sve je darovano od života do smrti, od neba do Boga. Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda. Ja nešto moram. Pritajena oholost. Ja ništa ne moram. Kada shvatite da ništa ne morate, tada će se pojaviti ljubav, jer ako ništa ne mora, ljubav jedino se mora. Pokušajte to razumjeti. Želite živjeti sretno. Ne možete živjeti bez ljubavi. Ali ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujete, jer se nju ne može planirati. Ona je tu, u vama je. I ništa ne trebate činiti da dođete do nje. Pitajte: Ali zašto onda toliki osjećaji? Zato što nešto trebate odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naše pohlepe ma kako svete i pobožne bile. Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, pomoć i utjeha, jer ona zna kako srcem do Boga. Ona je uistinu majčinsko srce i najkraći put do našeg Gospodina. Amen.

24. travanj 2010.

Rajko Bundalo

Prezbiter

Grešnik luta izvan istine, kako onaj okorjeli, tako i lažni vjernik, duhovni fantasta koji izmišlja posvećenje i vjeru, a ne prima ih iz ruke Božje.

Jer mnogo je zabluda u duhovnom životu i mnogi sami sebe vode, mnoge njihovi duhovni idoli vode, a jedva da ima tko koga strah Božji upućuje u Objavu. A to je jedini put na kojemu se sva Istina otkriva.
Čut ćeš na sve strane kako ljudi ljude prisiljavaju da Boga slave i tako čine dvostruko zlo - u sebi svetogrđe, a u drugima sablazan; u laž ugone i sebe i druge. Pravo slavi Boga samo onaj koji sebe posvećuje i ne daruje Bogu prolazne sitnice u licemjernu omotu, nego boljeg sebe u goloj iskrenosti. Ma koju ti službu zajednica dala, ne misli da si odgovoran za druge nego za sebe, pa nećeš ni protiv drugih griješiti.
TI si središte Božjeg svijeta. U mnoštvu stvorenja i događaja što te okružuju, Božje Oko na tebi počiva. Ako je Bog našao stan u tebi, bit ćeš blagoslov svima. Pa da te postave i za prezbitera, prihvati radi Krista, jer je rekao: "Učinite sve što od vas traže!". Ali pazi dobro samo na sebe, da ne bi strahom pogriješio protiv živoga Boga, odijelivši se od Ljubavi. Strah je krivica Velikog vijeća, glavara svećeničkih i farizeja koji su osudili Isusa. "Ovaj čovjek čini mnoga čudesa. Ako ga pustimo da tako nastavi, svi će vjerovati u nj, pa će doći Rimljani te nam uništiti hram i narod".

Rekoše: "nam(a) uništiti hram i narod!" Laž rekoše i grijeh učiniše. Nije hram njihov, nego Božji. Nije ni narod njihov, nego Božji. Davidu je zabranio učiniti popis! To je stalna napast prezbitera da zbog straha izgubi ljubav i tako oslijepi, te ukine Božju zapovijed - ljubav, i uvede svoju u predaju koja ne spašava nikoga.

Koliko je do tebe, budi u miru sa svima. Bog upravlja svakim stvorenjem. On vodi Crkvu svoju i neće je ničiji grijeh niti ičija sablazan razoriti. Budi takav prezbiter da bude vidljiv Krist u tebi. Budi prvi u ljubavi Smatraj sve druge većima od sebe, pa će Ljubav poraziti svaku zloću i dati ti rječitost kojoj neće odoljeti svi neprijatelji Božji. Uistinu: radi kao da ne radiš. Živi kao da ne živiš, pa ćeš postići savršenstvo. Nije rečeno: ne radi, nego radi! - kao da ne radiš. Radi s lakoćom koju ljubav daje. Nije rečeno: ne živi, nego živi! - kao da ne živiš, bez trunka tjeskobe u svom srcu.

25. travanj 2010.

Patricija Brdar

Mudre riječi

»Četiri najvažnije male riječi važno je od srca iskreno reći. One su samo zato male da bi u dječje srce stale. Dobrog su srca najbolji gosti: molim, hvala, izvoli, oprosti.« Možda se tko i sjeća ove pjesmice, ali će svatko znati da je poželjno i pristojno drugome reći lijepu riječ, zamoliti, zahvaliti, ispričati se...

Ipak, koja je vjerojatnost da će se u svakidašnjem govoru češće čuti jedna od tih riječi, a ne psovka ili neka ružna poštapalica? »To su samo riječi«, moglo bi se reći, »a riječi same po sebi nisu ni dobre ni loše«, pa ispada da je svejedno što se kome kaže. Ili ako se djecu upita zašto psuju ili ružno govore jedni drugima, može se čuti ovaj odgovor: »Mi smo se već navikli tako razgovarati, zna on/ona da ne mislim ništa loše.«

Same je riječi možda nemoguće okriviti da su ovakve ili onakve, ali ljudi su im dali određeno značenje i onda se dobro zna da jedna lijepa riječ može čovjeka jako usrećiti, a druga ružna strašno ga povrijediti. Nije to neka nova mudrost, a i sama Biblija na mnogo mjesta govori o povezanosti lijepe riječi i mudrosti. Slušajući ljude kako se izražavaju u svojoj svakidašnjici, smije li se reći da onda danas dobrim dijelom i nisu baš mudri? Da samo govore, a da ne promisle dobro što su rekli i kako to zvuči?

Ponekad je zaista teško izbjeći sve nesvjesne poštapalice koje se govornik navikne izgovarati i potrebno je dosta strpljenja sa samim sobom da bi se takva navika iskorijenila. Ali svaki je trud nagrađen plodovima, posebno zadovoljstvom zbog pobjede izvojevane nad samim sobom, a ujedno postaje i rezultat mudrog i promišljenog čovjeka koji želi biti svjestan svoga stanja i svojih mogućnosti jer »jezik je pravednikov odabrano srebro, a razum bezbožnika malo vrijedi« (Izr 10, 20).

Nakraju, kršćanin ne treba širiti riječi koje drugima nanose bol ili im smetaju i šire nemir, već »radosnu vijest« koja drugoga tješi, nasmijava i čini boljim čovjekom.

26. travanj 2010.

Patricija Brdar

Poslušnost

»Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« (Mk 9, 7), Očeve su riječi upućene vjernicima na drugu korizmenu nedjelju. Slušati Sina, biti poslušan Riječi...

Da bi netko bio poslušan, treba prvo čuti, slušati, a zatim odgovoriti, učiniti po onome što je odslušao. A danas se od mnogih traži da slušaju i da budu poslušni. Djeca trebaju slušati roditelje, učenici nastavnike, roditelji djecu, vlast glas naroda, svećenici trebaju s razumijevanjem saslušati svakoga tko im dolazi... Zašto se slušanje toliko naglašava? Čini se da se događa još jedna kriza - kriza slušanja, pa svatko radije govori nego da sluša drugoga. Neki se »ispovijedaju« u reality-emisijama, drugi po novinama, treći po raznim forumima, a i dalje kao da rijetko tko doživljava toga koji govori, osim kao zabavu ili popunjavanje praznine u ušima za vrijeme tišine.

Ima li danas pravih slušača i poslušnih? Teško je slušati drugoga kad je čovjek i sâm nemiran, kad mu zbrka u glavi jedva dopušta da uvidi i ono što sâm misli, a kamoli da pohvata i razumije misli drugoga. Dakle, možda bi trebalo umjesto izgovaranja prvo potaknuti na smirivanje, a zatim na osluškivanje. Upravo kako to Otac kaže: Slušajte Sina! Zove čovjeka da se prije svih drugih prvo obrati njemu u svojoj muci, u skrovitosti svoje sobe (Mt 6, 6). Traži ga da svoje raspršene misli pokuša sabrati u jedno i da mu dopusti obaviti ga svojom tišinom koja pritišće uši jače od bilo kojega zvuka, sve dok ne popusti u osjećaju mira i odjeka Božjega glasa u dubini srca. I tu ga onda čovjek čuje i sluša, a da ništa ne govori. I prepušta mu se, i dopušta da Bog u njemu oblikuje njegove misli i naume. I onda čini po onome što je doživio, biva poslušan.

A poslušan Sinu više nema potrebu govoriti drugima, nego se daje bližnjemu i zna ga čuti, čak i kad taj ništa ne govori. Jer šutnja je ipak povlašteno mjesto slušanja!

27. travanj 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Tko može shvatiti

Tko može shvatiti, neka shvati

Pišem o temi koja je najčešći predmet »razgovora«. Zavjeti na doživotno beženstvo nisu tema medija, dok ne pukne »skandal«. Celibat, dar Božji »kojim se duhovnik slobodno stavlja na službu Bogu i ljudima«. Apostol piše: »Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjeni se brine za Gospodnje, oženjen da ugodi ženi.« Problem? Više župljanima koji »sažalijevaju«, pa traže svaku priliku da nas dovedu u »vezu« i »dušobrižnicima« koji traže posljedice. »Za celibat ne postoji Božja zapovijed, apostoli su oženjeni, to je nasilje nad ljudskom prirodom, bilo bi više zvanja.« Malodušni »odlaze«, za neke se misli da žive »kao da su oženjeni«, većina ostvaruje zadano beženstvo kao izbor, a ne teret. I hrabrih i kolebljivih ima. Čemu tajiti? Navode Bibliju: »Plodite se i množite«, »ženska ljepota raduje oči, i to je najjača od svih ljudskih želja«, vjerujući da je beženstvo izvor »kompleksa i neuroza«, zaboravljajući da je ljubav mjerilo, samo su objekti različiti. Bilo bi mučno odreći se »od«, da nema onoga »za«. Izbor, nažalost, postaje sablazan.

Kršćanstvo nije »maniheizam«, nijekanje tjelesnosti, ona je u Božjem planu, sustvaralačka. Različiti su korijeni: »Ima ih od rođenja nesposobnih, koje ljudi onesposobiše i onih koji se odriču radi kraljevstva nebeskog. Tko može shvatiti neka shvati!« Teži dio svećeničkog života je osamljenost, koju poneki liječe na krivi način. Unatoč svemu u nama živi čovjek koji čezne za susretom, rukom ispruženom, očima u kojima se može prepoznati.

Ivan Pavao II: »Svećenik celibatom postaje čovjek za druge i u određenom smislu uzima službu oca, pa čak i majčinstva, nad svojom zajednicom. U tom smislu jednak je, na crkveni način, obiteljskom životu. Ostavljajući prirodnu obitelj, prihvaća duhovnu.« »Biti u vodi a ne biti mokar.« Tko nam vjeruje? Ni sami sebi, ponekad. Nisu ni Isusu. Krivo su tumačili susrete s Magdalenom, Samaritankom i s onima na »rubu«, »grešnicama«. Osuđivan. Neshvaćen. Da smo bar nevini kao on? Za nas vrijedi ona: »Bdijte i molite da ne padnete u napast!« »Iskušenja su korisna«, napisao je Toma Kenpenski, »premda su mučna i teška, ona pročišćuju.« I oženjeni i neoženjeni imaju ista pravila. I nije važno što »selo kaže«, važnije je što Bog misli o tebi, zar ne? To je ideal, a »mrijeti ti ćeš, kad počneš sam u ideale svoje sumnjati«!

28. travanj 2010.

Tomislav Ivančić

Biti u Isusovoj Crkvi

Crkva je prvenstveno organizam. Ona je, naime, Tijelo Kristovo. U njoj je Krist glava, Duh Sveti duša, a vjernici udovi u funkciji čitava Tijela. svim udovima teče Kristova krv, jedući Isusovo tijelo vjernici postaju Isusovo Tijelo. Njih oživljava Kristov Duh. Crkva je organizam u službi spasa svijeta. Duh Sveti stvara zajedništvo svih udova. U sve se udove preljevaju milosti i zasluge pojedinaca. Ali isto tako svi trpe od grijeha pojedinca.
Svi su vjernici u Crkvi povezani s Kristom kao loza s trsom, kao grana sa stablom. Kristovi životni sokovi teku u svakog vjernika. Čudesne su to snage, božanske sile u vjernicima. Isus je Riječ tog organizma, Duh Sveti je Sila. Biti u Crkvi znači biti ugrađen u božansku Isusovu narav, već sada biti posinjeno dijete Božje, već sada biti dionik božanske naravi.
Crkva zrači božansku silu u cijeli svijet. Ona je za sve druge. Zato se mora čistiti da bi bila prozračna za Božju milost i istinu za svakoga tko je traži. Ona je sveta, iako je stalno uprljana grijesima vjernika. Isus je stalno čisti i posvećuje.

30. travanj 2010.

Damir Orlić

Tišina

Neobično važno je naučiti slušati, no teško je slušati ako se nalazite okruženi bukom. Tempo i način današnjeg života tako je pun informacija, da je praktično nemoguće kvalitetno obraditi sve što čujemo i vidimo. Svakako danas tome doprinose i mediji poput televizije, ali svakako i Internet. Stoga se kvaliteta obrade informacija, pretočila u kvantitetu. Količina informacija i njihova direktna profitabilnost tj. tržišna vrijednost postadoše jedina mjerila vrijednosti. Dapače ne samo to, nego te informacije zahvatiše i promjeniše mjerila i norme života. Gotovo do te mjere da je moguće govoriti o čovjeku informacijskog doba. No čovjek tog doba je čovjek buke. Možda bi ga tebalo zamisliti pomalo osamljenog i izgubljenog među silinim informacijama.

Svaki čovjek je potreban duhovnog trenutka tišine, vremena izdvojenog samo za sebe, za svoj duhovni napredak. Onog trenutka molitve u skrovitosti vlastite sobe, o kojem priča Isus. Nije to nikakva egoističnost. Jer što vrijedi čovjeku da poput Fausta sve dobije, a sebe izgubi? Što vrijedi čovjeku da zadobije cijeli svijet i sve informacije, ako sebe izgubi. A vrlo lako je sebe zagubiti, u šarenilu informacijskog kozmosa.

Stoga posvetite sebi nekoliko trenutaka na dan. Ako tako pažljivo održavate svoj stan čistim, pomno mjenjate motorno ulje svoga automobila, a svoje računalo stalno osvježavate driverima i softwareom, sjetite se da ste i vi sami potrebni "održavanja". Stoga odvojite vremena da odete u osamu i da kroz molitvu i tišinu srca osluškujete što vam Otac nebeski govori. Ako i ne čujete iz prve, nemojte se obeshrabriti. Buka ovoga svijeta je prevelika. Budite strpljivi, vaš vas Otac čuje i prije nego išta kažete. Čuje vas u savršenoj tišini, kakvu bi i vama htio dati, da i vi Njega čujete.

29. travanj 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Vodič za nebo


Riječ je o pozivu. Upućen je svima. Nije »zvanje« svećenik i redovnica, i brak je »zvanje«. Vidljiva je kriza na obje razine.

Najdojmljivije stranice Biblije. Vezan je s poslanjem. »Zovem te da budeš, činiš, djeluješ.« Prihvaćen, kao i kod proroka i apostola, mijenja čovjekov život.

Isus reče: »Ako dakle, tko hoće, ići za mnom...« Kršćanski život je »poziv«, »život u Duhu«, kako bi rekao Pavao. »Dvoje njih bit će jedno tijelo.« Svima je upućen jer »ima različitih darova... službi... učinaka«.

Poziv se »načuje ili se čuje nejasno« jer je za mnoge »stvar prošlosti, nesuvremen«, pa je potrebno pitati za savjet i moliti. Uvjet: »dođi i vidi«, treba i »ostati i upoznati«. Bez vjere nema zrelosti, ustrajnosti u započetom. Zaboravi se da uz »kućni« postoji i »Isusov stol« gdje se hrani duša. Tu nastaje problem.

Odustati nije neka novost. Posumnjati u zvanje, započeti put nije grijeh. Živjeti »nezadovoljni s onim što jesmo« nije izlaz. Pametan čovjek traži rješenje.

Lako je savjetovati, teško je odlučiti. Ovo se odnosi i na kršćanski život »na koji smo pozvani« kad nam se besmislenim čine »vječno ponavljani obredi«, molitve, »zajedništvo«. Odustaju i nose ranu. Trag od »iščupanog zvanja, razorena braka« ostaje. Boli.

Kukavice se ne odazivaju zbog straha od odgovornosti. Potrebna je ljudska zrelost. Isus će reći: »Tko stavi ruke na plug i okreće se, nije mene dostojan.« Neodlučni kažu: »Ide dokle ide.« »Sve mogu u onom koji me jača«, zaključio je Pavao.

Krize su u svakom zvanju. Kolebljivi se kaju, hrabri se bore i traže izlaz, iznova započinju, mole. U zvanju za cio život upuštaš se u »pustolovinu, istraživanje najdubljih tajni svoga, tuđega i Božjega srca« s toliko lijepih obrata, susreta i iznenađenja.

Neki ne ulaze u brak, sjemenište, zbog straha »od neuspjeha«. Boje se »pogrešnog izbora«. Unaprijed znati? Kakav bi to bio život lišen istraživanja, uzbuđenja, osvajanja »dalekih prostora neba«.

Odluka »jer to drugi žele« je mogućnost prebacivanja krivnje za neuspjeh. Poštenije je priznati: »Mama, ti nisi za sve kriva, neki su izbori bili samo moji«, napisala je djevojka prije samoubojstva. Budi u onome što si odabrao. Ustraj! »Zaveslaj za zaveslajem i najdulja se plovidba okonča« u suradnji. »Bez mene ne možete učiniti ništa!« - reče Isus.

1. svibanj 2010.

Irena Popovački

Vladati s ljubavlju


Čovjek je dio ovog svijeta i kao takav podložan je prirodnim zakonima. Sve što učini u prirodi kad-tad odrazit će se na njegov život - bilo pozitivno bilo negativno. Pozivajući se na holističku sliku svijeta, pojedinci idu tako daleko da čovjeka poistovjećuju s prirodom, stavljajući njegov život na istu razinu sa životima biljaka i životinja. Drugi pak misle da priroda služi ljudima i da je njihovo pravo da ju neograničeno iskorištavaju za svoje potrebe.

Svatko može dobro vidjeti dokle je čovjeka dovelo zlorabljenje prirode. Globalno zagrijavanje, ozonske rupe, onečišćenje zraka, nestanak biljnih i životinjskih vrsta samo su neke od posljedica; mnogih još nije ni svjestan. Iako su znanost i tehnologija napredovale do te mjere da se iz dana u dan gotovo brišu granice između mogućega i nemogućega, one su također zagospodarile čovjekovim životom. Bez mnogih suvremenih postignuća danas je nemoguće zamisliti život. A utjecaj na okoliš nerijetko je negativan.

Iako danas ekološka svijest raste, čini se da ona, ipak, nije zaživjela kod onih koji su za ovaj svijet najodgovorniji. Na osobnoj se razini može učiniti mnogo, ali globalne promjene bit će moguće tek kad kapital prestane biti čovjekov bog. Osim toga, kada je čovjek preuzeo ulogu Boga u odnosu na prirodu (ali na posve pogrešan i kršćanstvu protivan način!), priroda se pobunila, o čemu svjedoči ekološka kriza.

Kršćani pak znaju da je Bog povjerio čovjeku prirodu da je obrađuje i čuva te tako nastavi njegovo djelo stvaranja. U toj prirodi, stvorenoj iz Božje ljubavi, čovjek zauzima posebno mjesto. On jest dio prirode, ali i ne priroda sama. Svaki bi kršćanin trebao biti svjestan te važne zadaće, koju mu je Bog povjerio. Vladanje prirodom mora biti u okvirima Božje vladavine koji je sve stvorio iz svoje dobrote i s ljubavlju. To pokazuje da ga posebno mjesto koje ima ne opunomoćuje da čini sve što hoće, nego samo ono što je Bog u svojoj dobroti htio: da (p)ostane njegov nasljedovatelj na zemlji koju mu je povjerio - na čuvanje.

2. svibanj 2010.

Tomislav Ivančić

Postati ljubav


Čovjeka je Bog stvorio slobodnim. Ta sloboda doduše nije apsolutna, jer je samo Bog apsolutno slobodan, ali je relativna. Čovjek se slobodno opredjeljuje za svoj spas ili protiv njega. Bog ne spašava čovjeka bez njegova sudjelovanja.
Bog je svemoguć. Ali on poštuje relativnu čovjekovu slobodu. Ne može čovjeka prisiliti da ga ljubi (a u tome je spas), jer bi tada dokinuo čovjekovu slobodu i od njega napravio stroj i nagonsko a ne slobodno biće. Bog tako svuda prebiva osim nekako u čovjekovoj slobodi (ako mu čovjek to ne dopusti). Bog može sve, ali ne može mijenjati čovjekovu slobodu. Time se, međutim, ne dokida nego još više afirmira Božja svemoć i sloboda. Bog, naime, čovjeka spašava unatoč njegovoj slobodi ili baš po njoj i to jedino po ljubavi. On ga zove i privlači.
Zato se možemo darovati Bogu ili se zatvoriti u egoizam. Prvo što Bog hoće od čovjeka jest da se daruje. Ljudima i Bogu. On najprije pita: Što mi imaš dati? Da bismo od Boga nešto dobili, najprije treba darovati. Obratiti se, okrenuti se Bogu, darovati mu svoje grijehe i nemoć. Postati ponizan, dati slobodu da bismo dobili sve i još veću slobodu i samog Boga. Jer, spas je u sjedinjenju s Bogom. Rješenja svjetskih problema također. To znači, ljubav je osnovna potreba i najveća težnja čovjeka i svijeta.
Molitva je prava samo ako je u ljubavi. To znači da je prvi korak molitve darivanje Bogu i ljudima. A to znači najprije prihvatiti svoju slobodu, svoje siromaštvo, ograničenost, nemoć, grijehe, prokletstvo, čitavoga sebe baš onakvoga kakav jesam i onda to donijeti pred Boga. Oprostiti drugima, sebi i Bogu. Samo tako Bog može to otkupiti, preobraziti i učiniti bogatim da budemo kao Otac naš čija smo posinjena djeca. Ne zatvarati se ni pred jednim čovjekom, ni istinom, ni pred najtragičnijim i najočajnijim stanjem. Jer, Bog je svemoguć.

3. svibanj 2010.

Tomislav Ivančić

Bog hoće i čini samo dobro

Bog ne može niti pomisliti niti činiti zlo. Zlo je, naime, manjak dobra ili manjak egzistencije, nešto što bi trebalo biti a nije. Bog je apsolutno biće, on se ne može mjenjati, on ne može biti okrnjen. On sve ima, sve može, sve misli, sve čini. Zato je on savršeno biće. On je naprosto dobrota, ljubav, ljepota, radost, pravednost.
Zato Bog ne može nekoga uništiti. On može željeti i činiti samo dobro. Zlo dolazi od Zloga i od naše ograničene naravi, ono dolazi zbog uronjenosti u grijeh i nepovjerenja prema Bogu. Ma što ja činio Bog me voli i želi me osloboditi. Ma kakav bio, Bog ide samo s pravdom i milosrđem meni u susret.
Bog je kao more koje se prema meni spušta da me u svakom slučaju usreći, oslobodi, usavrši, ispuni mi želje, da mi se daruje. Pravda, milosrđe, ljubav, sućut, dobrota, praštanje - sve je to u Bogu. Uvijek samo za moje dobro, nikada za zlo. Sve zavisi o tome da li to vjerujem. Ne vjerujem li, zatvaram se Božjem spasiteljskom djelovanju i osuđujem sam sebe. Bog mi šalje samo DOBRO.