Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

15. ožujak 2010.

Dr. Tomislav Ivančić

Uzdignuti pogled

Bog je na nebesima, tako molimo i u "Oče našu". Nebo je prostor iznad materije. Ono je gore. Duh vlada materijom, on je iznad nje, superiorniji od nje. Materija je zato dolje, duh je gore. Bog je pak najduhovnije biće, najsavršenije biće. Dakle, na ljestvici bića on je na najvišem mjestu. Zato se obično moli uzdignute glave, pogleda prema gore. Gledajući dolje, u pod, nešto nas obara, čini slabima, malodušnima, usmjeruje na poraze i ograničenost materijalnog sviejta. Uzdižući pogled gore osjetimo odmah optimizam, snagu, red, ljubav, moć nad svakom kušnjom.
Dobro je gore. Zlo je dolje. Dobro je snažnije od zla. Zlo je već poraženo. Treba sklopiti savez s dobrim. Stav podignute glave zato nas prije sabere, usredotoči pozornost na dobrotu, pobjednu snagu pravde, na dobar ishod svakog pravednog napora.
Isus je uvijek molio tako da je uzdigao pogled prema nebu. Zašto? ... - U ovoj meditaciji naučimo moliti kao Isus. Osjetit ćemo promjenu i snagu svoje molitve.

16. ožujak 2010.

A. Šuljić

Prinesi ruku

Sve što bih htio taknuti rukom, sve nježnosti i pozdravi, svi dodiri puni topline i čežnje, svi doticaji kojima bih htio zadržati čar blizina – sve se to sažima u dodir za kojim čitav život čeznem: Da Te dotaknem rukom, Tebe da uskrsla promatram! Dotle, sva moja doticanja nose okus nedovršena zanosa. U svakom dodiru moja je neispunjena čežnja samu sebe varala. Još uvijek sam izvan dvorane Tvoga očitovanja i tražim Tvoj bok u koji bih odložio ovo traganje za Tobom...

... a otad dotičem Te vlastitom rukom – u ranama ranjenika, u bolima bolnika, u patnjama patnika, u nemirima nemirnika... Izvan dvorane Tvoje otkritosti očima prepoznaje Te samo vjera koja nadilazi sigurnost pojavnih obličja. Svoju vazmenu zbilju zapisao si u duše stvorenja, u biće zemnika .... Dotičući njih, dotičemo vazmenu nazočnost Tebe samoga.

17. ožujak 2010.

Anselm Grün

Želiš li spoznati Boga, prije upoznaj sebe

Samoostvarenje koje se u današnje vrijeme pokušava dosegnuti brojnim psihološkim i meditativnim vježbama za monahe je bilo rezultat ustrajnosti na molitvenom putu.

Dakako, samoostvarenje nije bio cilj ovog puta. Monasi nisu težili za samoostvarenjem, oni su tražili Boga. Ideal samoostvarenja za kojim se danas teži, stavlja čovjeka u središte. Sve se vrti oko njega. Čak i Bog služi njegovu samoostvarenju. Svrha je meditativnih i religioznih vježbi razviti sve ljudske sposobnosti. S obzirom na to da se uvidjelo da i sklonost ka religioznom pripada sveukupnosti čovjeka, počelo se težiti i za razvitkom te sklonosti. Bog je pritom samo sredstvo za ostvarenje cilja. On ih ne zanima kao Bog, nego samo kao pomoć pri samoostvarenju.

Monasi nisu htjeli ostvarivati sebe, nego tražiti Boga Pokušali su iz sebe odstraniti sve što im priječi Boga. Pritom su iskusili da čovjek ne može pronaći Boga, ako živi mimo sebe i ako ne spozna sebe samog. Do spoznaje Boga dolazi se samo preko samospoznaje. To je uvidio već prvi značajni monaški pisac Evagrije Pontik (+399): Želiš li spoznati Boga, prije upoznaj sebe.

Davno prije njega Klement Aleksandrijski (+211) dopušta čovjeku da se uzdigne od samospoznaje na spoznaju Boga: Dakle to je, kako se čini, najvažnija od svih spoznaja, upoznati sebe; jer kad netko sebe spozna, tada će spoznati Boga.

Slično piše Nilom (+oko 430) u jednom pismu upućenom mladom monahu: Prije svega spoznaj sebe. Jer ništa nije teže nego spoznati se, ništa teže, ništa ne zahtijeva više posla. A kad si spoznao sebe, moći ćeš spoznati i Boga.

Samospoznaja na koju misle monasi ima dva različita aspekta: po prvom, čovjek se prepoznaje polazeći od veličine Božje koja se u njemu zrcali. Čovjek je slika Božja. Ovakvo razumijevanje ljudske samospoznaje nalazimo prije svega kod Origena i Ambrozija, a zatim i kod Bernarda iz Clairvauxa (+1153) i Wilhelma iz St. Thierrva (+1148) koji su bili nadahnuti monaškim piscima srednjeg vijeka: Upoznaj sebe jer si moja slika, i onda ćeš spoznati mene čija si slika. U sebi ćeš pronaći mene.

No po Bernardu, čovjek istodobno treba spoznati da je on nagrđena božanska slika: Spoznaj sebe kao Božju sliku i zastidi se zbog toga što si je ti prekrio tuđom slikom. Sjeti se svoje plemenitosti i zastidi se takvog otpadništva! Ta ne poriči svoju ljepotu da bi se još više zgražao svojoj ružnoći.

Monasi od trećeg do šestog stoljeća više naglašavaju drugi aspekt, aspekt ljudske bijede na koju čovjek nailazi kod samospoznaje. Samospoznaja je put poniznosti na kojem se čovjek doživljava kao grešnik koji se daleko udaljio od Boga:
Jedan brat obrati se starom ocu Sisoesu: "Uvidio sam kako stalno mislim na Boga." Starac na to reče: "Nije ništa veliko ako stalno misliš na Boga. Veliko je, naprotiv, uvidjeti da si jednak drugima. To i tjelesni trud vode do stava poniznosti.

Otac Antun (+356) također misli da je bitno priznati se grešnikom pred Bogom:
Stari otac Antun rekao je starom ocu Poimenu: "Veliko je djelo kad čovjek svoje grijehe drži pred licem Božjim i do posljednjeg daha računa s napasću.

Oba aspekta pripadaju ljudskoj samospoznaji: čovjek je slika Božja. On treba spoznati svoje dostojanstvo, svoju ljepotu, dobro koje je Bog u nj stavio, svoju sposobnost da postane stan Božji. Istodobno treba razotkriti sve što je ovu sliku zastrlo i nagrdilo. On treba u sebi otkriti svu tminu, zlo, sve opačine i nagrđenosti, one sotonske. Tada će ga Bog ozdraviti, obnovit će njegovu iskonsku sliku, dopustit će mu da postane onakav kakvim ga je zamislio. I to nije ništa drugo nego samoostvarenje čovjeka. Čovjek se ostvaruje kao slika Božja ili bolje rečeno Bog ostvaruje svoju sliku u čovjeku. Put prema tom cilju za stare monahe je molitva.

18. ožujak 2010.

Stanko Mikulić

Egzistencijalni pogled na patnju

Iako se uz riječ patnje najuže vežu riječi boli i trpljenja, ipak to nisu istoznačnice. Patnja je posebno stanje čovjeka i može prijeći u bol i trpljenja te se strmoglaviti u grijeh.

Kada neka osoba izgubi voljenu osobu, kažemo da zbog nje pati. Kada je čovjek protjeran iz svoje domovine, kažemo da pati za domovinom. Kada čovjek ima zarađeni novac koji treba a ne može do njega doći, kažemo da je stavljen u stanje patnje.

Iz navedenog je jasno da patnja nastaje na razmeđu čovjekovih težnja, potreba i zadanih životnih uvjeta. Patnja nije samo psihološko stanje čovjeka već prožima čovjekovo tijelo i označava stanje čovjekova duha.

Patnja je početno stanje čovjeka koji se našao u raskoraku između potreba i mogućnosti. Uz patnju su vezani razmišljanje, nada i strpljivost. To je stanje koje zahvaća cijeloga čovjeka. On bi htio iz toga stanja što prije izići, ali sam ne može. Ako voljena osoba dođe, ako je novac uplaćen, ako je dolazak u domovinu omogućen... patnja nestaje.

No, ako stanje patnje potraje i strpljenje prijeđe u trpljenje i bol, tada razumijevanje može prijeći u zbunjenost i sukladno tome zaključak da se rješenje potraži u promašaju (grijehu, tj. da se grozna situacija u čovjeku pretvori u čin nad kojim se svatko grozi).

Iz navedenog je očito da patnja zahvaća čovjeka pojedinca, a uvijek joj je rješenje u dimenziji društvenosti.

Dakle, egzistencijalni oblik patnje vezan je uz čovjekovu kulturu i društvenu razinu organiziranosti. Korijeni patnje vezani su uz čovjekovu ograničenost i svijest o sebi kao slobodnom biću, stoga se korijeni patnje ne daju uništiti, ali se kulturom čovjeka i organiziranjem društva mogu svesti na minimum.

Je li Isus patio?

Iz Isusovih rečenica: »Lisice imaju svoje jazbine, a Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu«, »Jeruzaleme, Jeruzaleme, koliko puta htjedoh skupiti djecu tvoju«, »Kako ne razumijete«, »To je zbog okorjela srca« - očito je da je i Isus patio. Svom dušom se dao da ljude nahrani, da im pojasni, da ih ozdravi, a oni na kraju traže njegovu smrt.

Isusova patnja je iscrpla njegovo tijelo, ali nije se odrazila na njegovu psihu i njegov duh. Stoga grijeh nije imao šansu, ali je očitovan spas, izlaz.

Patnja ima i svoju teološku stranu, što je predmet nove teme.

19. ožujak 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Mirom nas obdari, Gospodine

Željeli bismo, Isuse, da i danas stupiš u našu sredinu, u naše zajednice, u naše obitelji, u naš narod, u našu domovinu, među narode u njoj i da se čuje u svakom srcu tvoj pozdrav: "Mir vama!"

Daruj mir uplašenim srcima.

Daruj mir svim ljudima koji osjećaju tjeskobu i strah.

Daruj mir svima onima koji osjećaju da im se srce ispunja ogorčenjem i mržnjom.

Ne dopusti da išta negativnog, đavolskog, nađe mjesta u našim nutrinama.

20. ožujak 2010.

Dr. Tomislav Ivančić

Pun sućuti je Bog tvoj

Bog pokazuje svoju svemoć najviše praštanjem. On ne može ne oprostiti. Ne bi tada bio Bog. Njegovu milosrđu nema granice. Nema grijeha koji se ne bi mogao oprostiti. Osim ako to čovjek ne vjeruje i misli da je Bog zao ili ograničen kao čovjek. Samo se čovjek može zatvoriti praštanju. Bog nema nikada granice, nikada uvjeta. On se opredijelio za čovjeka. Sve je dao kako bi čovjeka nagovorio da mu vjeruje da ga On ljubi.
Kad god iskreno želimo oproštenje grijeha, Bog prašta. Čim se kajemo, čim želimo priznati svoj grijeh ili pristupiti sakramentu ispovijedi, uvijek nam je oprošteno. Zato nema mjesta grižnji savjesti. Ona je znak naše nevjere u Božje milosrđe. A ta grižnja izjeda čovjekovu psihu više no išta drugo. Budi ponizan i prihvati od Boga opraštanje.

21. ožujak 2010.

Dr. Tomislav Ivančić

Netko se brine

Želiš li živjeti osmišljeno, a to znači sretno, trebao bi svaki dan oprati svoju dušu, kao što pereš i uređuješ svoje lice i tijelo.

Trebao bi svojoj duši dati najljepše misli svjetla, obećanja i dobre vizije.

Potrebno je dušu oprati od svih negativnih misli i vijesti.

Potrebno je dušu osloboditi od negativnosti i osjećaja uzaludnosti i bezuspješnosti, a osobito od osjećaja depresije, samosažaljenja i optuživanja drugih.

Nađi mirno mjesto na kojem ćeš moći nesmetano ostati pola sata.

Sjedni, osloni se na vlastite noge i leđa.

Možeš zatvoriti oči i dopusti da se sva tvoja pozornost usmjeri na dušu.

Duša živi od Božje prisutnosti, od njegovog ohrabrenja i utjehe. Ona je Božja miljenica i nju je Bog udahnuo u tebe da se hrani upravo božanskim mislima, osjećajima i čežnjama.

Sjeti se da si krštenjem postao kršćanin, postao si Božje dijete.

Sjeti se da si ti u Isusu, a Isus u tebi, jer slušaš njegovu riječ, jer se pričešćuješ.

Sjeti se da je Isus rekao: "Kao što je Otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi."

Isus je također rekao da je sve što pripada Ocu njegovo i da sve što je njegovo daje nama.

Sveti Pavao kaže da smo baštinici i subaštinici Kristovi.

Sve što Isus dobiva od Oca kao Božji sin, ostavlja nama u nasljedstvo.

Stoga, dok mirno i opušteno sjediš, pusti neka te prožmu ove misli:

"Ja sam najbogatije dijete moga ljubljenog Oca na Nebesima. Sve što pripada Bogu Ocu pripada i meni. Bog mi po svome Duhu daje inteligenciju da bi se u meni nastanila uspješnost, sigurnost, zdravlje, osmišljenost, pa i imanje. Božanska sila je u meni i ona me oslobađa od svih negativnih, zlih, neuspješnih, mračnih misli, osjećaja i događanja.

Bog je svemoguć i njegova ruka me štiti. On mi obećava život u izobilju i stoga uspjeh i mir. Umjesto na negativne misli, oslanjam se sada na ove pozitivne, dobre, uspješne, osmišljene misli. Nebeski Otac me ljubi, stoga se oslanjam na njegovu ljubav. Svi moji osjećaji žele se natopiti božanskom ljubavlju, nježnošću, uspješnošću, mirom i zdravljem."

Bog je vrhunska inteligencija. On je jedini apsolutno inteligentan i stoga dopuštam da me njegova inteligencija impregnira, da natopi moje misli, moj intelekt, srce i dušu. Želim da Božje misli budu moje misli, Božji osjećaji moji osjećaji, Božja snaga moja snaga, da Božje vizije budu moje vizije.

Dalje se podsjeti da je Isus rekao: "Kraljevstvo je Božje među vama."

Oprosti mi, Bože, što sam negativan, što sam uplašen i uznemiren, što se bojim da neću uspjeti, što se plašim da ću stradati. Oprosti mi što pomišljam da su moji grijesi jači od tebe i da su ratovi, recesija i ljudska zloba veći i silniji od tebe. Oprosti, jer ti sa smiješkom mičeš sve što je neprijateljsko u mojoj duši, u mom životu. Zahvaljujem ti što postajem nov, što moje noge i ruke, moje tijelo i glavu, moju dušu i osjećaje, moj duh i savjest, srce, karakter i moj život, cijelu moju osobnost ispunja tvoje Kraljevstvo, tvoja prisutnost, tvoja ljubav, tvoja snaga, tvoje misli. Amen.

22. ožujak 2010.

dr. Milan Špehar

Križ - ludost ili stvarnost

Tko može biti toliko lud da bude oduševljen križem? Mi o križu možemo samo oduševljeno govoriti, i to samo onda kad ga ne nosimo na svojim leđima. Tako se po našim riječima odmah dade otkriti nosimo li križ ili smo samo blagoglagoljivi. Križ je teret pa stoga ne možemo teret nositi i o teretu oduševljeno govoriti.

Bio bi to mazohizam. Odnosno sadizam govoriti drugima lijepo i uzvišeno o križu dok ga sami nemamo odnosno ne osjećamo. Tko nosi teret, teret mu ne da govoriti.

Isus je bio velik realist. Križ se ne može oduševljeno nositi nego samo prihvatiti. To je najviše što možemo, uz Božju pomoć. I to je puno. Mi moramo danomice uzimati svoj križ (usp. Lk 9, 23). Svaki dan iznova. Kao trapisti svoj alat.

Vrlo brzo i jednostavan i nepismen čovjek otkrije tko propovijeda o križu, a tko s križem. I to baš zato što je jednostavan i nepismen pa zna čitati znakove, kao što slijep zna čuti odnosno vidjeti iznutra!

Nismo prihvatili križ dok u zadnjoj pori svoga bića nismo osjetili odvratnu stvarnost koju i Izaija priznaje: »Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio« (Iz 53, 2).

Ima li uistinu većega čuda od ovoga! Obećavalo se i opet se obećava ljudima u roku od petnaest dana..., u roku od trideset dana..., sva moguća duhovna, zdravstvena, materijalna blagostanja. A Bog je jasno rekao prvome i svakome čovjeku: »U znoju lica svoga...« Kad nije to pomoglo, ismijavalo se križ, a obećavalo raj na zemlji. Kad ljudi sami nisu htjeli povjerovati i ući u taj raj, onda ih se zguralo u logore, prijetilo im se i mučilo ih - sve u ime raja na zemlji!

A oni su samo s pomišlju na križ sve nadvladali. I ostali ljudi, bilo da su nestali u logorima bilo da danas opet stoje u zadnjim redovima...

Ipak je ta ludost križa jedina stvarnost!

Mnogi od onih koji nasjedaju obećanjima na brzinu su izgubili i obećanja i križ. Izgubili su stvarnost!

A samo se po stvarnom prihvaćanju križa - kao onome što je i teško i mučno i odvratno - može doći do stvarnosti uskrsnuća.

Ludost križa vodi k stvarnosti uskrsnuća!

More križeva (i more umiranja) za jedno uskrsnuće!

23. ožujak 2010.

p. Luka Rađa

Jedini put

Držimo da je jedan od temeljnih zadataka duhovnog života osloboditi se tog nesretnog kukolja.

Što sve ne poduzimamo da to ne postignemo... A evo, Isus kaže Ne čupajte kukolja.

Isus želi da svojim pozitivnim pristupom umnažamo ono vrijedno, slikovito kazano, da bodrimo pšenicu te da ona svojim bujanjem zaguši kukolj.

Kao što, ako je ova prostorija u mraku, nećemo lopatama i metlama istjerivati mrak, nego ćemo jednostavno upaliti svijetlo i mraka će nestati.

Fiksiramo li se na kukolj u svom životu, ili ne daj Bože, u životu svoga bližnjega, tad postajemo turobni, nesretni, više nalik na grobare nego na učenike radosne vijesti.

Vrlina, krepost i svetost je u tom da se za grijehe kajemo.

Kajući se mi se posvećujemo. Ta i sveci su griješili, sveti Petar baš kao i Juda, samo što je Juda očajavao, a Petar se kajao.

Zapamtimo: nema dobrih kršćana, nema svetaca od rođenja.

Postoje samo razbojnici koji se kaju. Ponizno se udarati u prsi govoreći: Bože, smiluj se meni grješniku!

To je jedini put.

24. ožujak 2010.

Tomislav Ivančić

Koji je smisao svijeta i mene?

Smisao je cilj prema kojemu teži neko kretanje ili radi kojega se nešto radi. Besmisleno je ono što nema razumske mete, što je samo nagonsko, ne spašava i ne podržava život. To je frustriranost i besmislenost. Misao je rasuta svuda. Sve ima svoje razloge, pa i onda kada ih mi ne znamo. Priroda, svijet i uopće sve što postoji nije slučajno, nije mrtvo, nije nepokretno. Naprotiv, sve vodi k nekom cilju. Prirodni zakoni imaju čvrst cilj, u svemu je sila koja nekuda usmjerava. U svemu je misao. Smisao je kada pronađemo kamo ta misao smjera. Zna se čemu služe prirodni zakoni, čemu nagoni, čemu razni materijali u prirodi. Sve ima svoje zašto i zato. Netko je sve stavio u pogon radi nečega.
A čovjek? Koji je njegov cilj? Zašto je na zemlji? Kamo on ide? Kad je sretan? Kad je osmišljen? Smisao je očito nešto izvan nas. Ide se nekamo preko smrti. Zato ne možemo svojim silama i razumom odgonetnuti cilj. On je preko tajne smrti, izvan našeg sadašnjeg dohvata. Biblija nam otkriva tu tajnu. Ona kaže da je čovjek istjeran iz svog prirodnog ambijenta i poslan u tuđinu, na zemlju, sa svrhom da ponovno uspostavi slobodno komunikaciju s Bogom. Da opet povjeruje da ga Bog ljubi. Sve na zemlji, trpljenje i užici, pozivaju nas da se vratimo svom Izvoru, Bogu, da ponovno postanemo snažni i sretni kao Bog koji nam je Otac. Ako dublje promislimo, veći i veličanstveniji cilj ne može biti. Čovjek, dakle, ima neke zadaće: da prašta, da ljubi, da povjeruje da je Bog dobar i da ljubi čovjeka, da povjeruje da je Bog naš dom kojemu se treba vratiti.

25. ožujak 2010.

Stanko Mikulić

Teološki vid patnje

Patnja u egzistencijalnom vidu susreće se na razmeđu čovjekovih htjenja i životnih zadatosti; čovjek bi htio biti s voljenom osobom a nje nema. Patnja prestaje ako se razlozi patnje ostvare. Čovjek iz patnje može izići ako mu druga zadana osoba pruži ruku. Egzistencijalna patnja je univerzalna po svome postojanju, ali je individualna po intenzitetu i vremenu trajanja.

Teološki vid patnje izrasta iz egzistencijalne patnje i uvijek je individualan. Postoje osobe koje se nikada ne susreću s teološkim vidom patnje. Teološki vid patnje pojavljuje se kod religiozno talentiranih ljudi, i to već u prvoj, najranijoj fazi života. Religiozni talent očituje se već u intuitivnom pristupu života koji pokazuje osobine univerzalnosti, kreativnosti, založenosti osobe i sve to crpe iz vlastite okrenutosti Svetome. Religiozni genijalci pokazuju svu dramatičnost teološke patnje.

Religiozni genijalci vide da čovjek sa svojim sposobnostima, unatoč životnoj krivulji, može kvalitetno živjeti, jer svijet u kojem je smješten ima sve potrebno za kvalitetno prihvatljiv život. Budući da su uvjereni u svoju sliku svijeta i svoj poziv da takav svijet žive, a susrećući otpore na sve strane, religiozno genijalni ljudi pokušavaju na razne načine i samo Sveto primorati da se na intenzivno vidljiv način uključi u stvaranju kvalitetno prihvatljivog života. S vremenom uviđaju da je njihova slika svijeta smislena, ali da uključenost Svetoga izmiče njihovim zahtjevima i javlja se patnja izražena u pitanjima: zašto, čemu, kako, dokle, gdje je ljubav, gdje je dobrota, kakvog ima smisla?

Kroz sva ta pitanja pročišćava se čovjekova religioznost, a čovjek postaje vjernik koji ne nosi svoju sliku svijeta kao religiozni program kojemu on prethodi, već kao Sveto koje se utjelovilo u njegovu krv i meso. To sjedinjenje čovjeka sa Svetim rađa novim čovjekom u kojem nema patnje, makar bila vidno prisutna bol i trpljenje. Tada religiozno talentiran čovjek shvati da je put njegova ostvarenja nije u slici svijeta koji je vidio već u susretu sa Svetim na putu kakav god on bio. Tek tada religiozni genijalac postaje vjernik u kojem se susreću odgovori na sva pitanja koja iznjedri teološka patnja.

Isus je imao egzistencijalnu patnju i u molitvi ju je iznosio pred Oca tako da je iz molitve izlazio kao jedinstveno biće koje svoje ostvarenje očituje na putu koji je pred njim, i nije proživljavao patnju pod teološkim vidom. On ne gubi svijest niti izriče buntovništvo; sposoban je savjetovati i bodriti na putu k Ocu nebeskom i životu čovjekovom.

Isusov vapaj na križu »Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio?« izvire iz iscrpljenog bića i susreće svoj odgovor u predanju smrti i uskrsnuću. Tako se može reći da teološka patnja ima svoje korijene u egzistencijalnoj patnji, a svoje dovršenje u očitovanju Svetoga kao svoga poistovjećenja u kojem se život osmišljava. Egzistencijalna patnja svoje ispunjenje pronalazi kroz teološku patnju ili završava u egoizmu, destrukciji i tragediji

26. ožujak 2010.

Sv. Gašpar del Bufalo

Naš život

O, da je naš život sasvim usmjeren na ljubav onog Boga, koji nas je tako ljubio, da je postao naš Otkupitelj i žrtva iz ljubavi za nas!

"On nas je ljubio i oprao nas svojom Krvlju."Ali, kako možemo stvarno i djelotvorno primijeniti na sebe i druge ovaj spasonosni napitak našeg Spasitelja?" Obzirom na ovo možemo ponavljati sa sv. Pavlom "Nadopunjam što nedostaje Kristovim patnjama!" Uvijek se u duhu udubljujmo u svete rane Isusa Krista našeg Gospodina.Tamo neka je naš počinak i naš mir.

Mora se ljudima reći kakvom su cijenom otkupljene duše. Mora im se protumačiti kako ih Krv Kristova čisti i kako ih ona posvećuje po sakramentima. Da bi se ljudi probudili iz današnje bezosjećajnosti mora ih se podsjetiti da se ova Krv žrtvuje svaki dan na oltarima i da joj se treba klanjati i prikazivati ju u naknadu za grijehe i nezahvalnosti koje joj se nanose.

27. ožujak 2010.

Thomas Merton

Govor o Križu

Govor o Križu je ludost, govori sv. Pavao, za one koji propadaju.

Ipak je među onima kojima je Križ bio ludost i sablazan bilo asketa i pobožnih ljudi koji su razvili filozofiju o trpljenju i koji su njegovali samozataju.

Ima dakle mnogo više u govoru o Križu nego što je prihvaćanje trpljenja ili prakticiranje samozataje. Križ je nešto pozitivno. On je više nego smrt. Govor o Križu je ludost onima koji propadaju -a onima koji se spašavaju »on je sila Božja« (1 Kor. 1, 18).

Kršćanin ne smije samo primiti trpljenje: on ga mora posvetiti. Ništa tako lako ne postaje ne-sveto kao trpljenje.

Ako se samo zadovoljimo time da ga primimo, trpljenje ne koristi ništa našim dušama osim što ih, možda, otvrdne. Samo podnošenje nije nikakvo posvećenje. Prava askeza nije samo štovanje jakosti. Možemo se strogo odricati radi krivog razloga i svršiti tako da se silno sviđamo sami sebi zbog svojega samoodricanja.

Trpljenje se posvećuje Bogu vjerom - ne vjerom u trpljenje, nego vjerom u Boga. Prihvatiti trpljenje hladno, primiti teret zlosretne, neizbježive i neshvatljive nužde i junački je nositi, nije nikakvo posvećenje.

Neki ljudi vjeruju u silu i vrijednost trpljenja. Ali njihova je vjera samo varka. Trpljenje nema nikakve snage ni vrijednosti samo po sebi.

Ono vrijedi samo kao kušnja vjere. Što ako naša vjera padne u kušnji? Da li je tada dobro trpjeti? Što ako ulazimo jakom vjerom u trpljenje, a tada otkrijemo da nas trpljenje uništava?

Vjerovati u trpljenje je oholost: ali trpjeti, vjerujući u Boga, jest poniznost. Jer oholost nam može reći da smo dovoljno jaki da trpimo, da je trpljenje dobro za nas, jer smo mi dobri. Poniznost nam kaže da je trpljenje neko zlo komu se uvijek moramo nadati u svom životu zbog zla koje je u nama. Ali i vjera znade da Božje milosrđe dobivaju oni koji Ga traže u trpljenju, i da Njegovom milošću možemo nadvladati zlo dobrim. Trpljenje, dakle, postaje djelomično dobro, po dobru koje nas osposobljava da obilnije primimo Božje milosrđe. Ono nas ne čini dobrima samo po sebi, nego nas osposobljava da postanemo bolji nego smo sada. Na taj način, ono što posvećujemo Bogu u trpljenju nije naše trpljenje nego mi sami.

28. ožujak 2010.

Jorg Zink

Vjetar od Boga

Gospodine, ti si nam obećao poslati Duha svojega da mognemo ljubiti, vjerovati i naći mir.

Dok ti danas zahvaljujem, svjestan sam da nemam riječi zahvale nego da si je ti stavio u mene, nezahvalna čovjeka.

Dok se pred tobom klanjam, spoznajem da ti se ne predajem vlastitom snagom, nego da se ti u meni pregibaš i da u tom poučavaš moje okorjelo srce.

Dok stojim pred tobom, spoznajem da to nije izraz moje vjernosti — koja ne siže daleko — nego da me ti držiš.

Dok samo tebe slušam, spoznajem da to nije moja nezavisnost koja me oslobađa od drugih glasova, nego sloboda koju mi ti darivaš.

Dok se samo na te oslanjam, shvaćam da si ti skinuo s mene moje brige i tjeskobe i da mir i pouzdanje od tebe dolaze.

Radovati se mogu. Ne nalazim razjašnjenja za to.

Znam samo: to je znak tvoga Duha.

Mogu izdržati s ljudima, i spoznajem: to je tvoje čudo u meni.

Molim te, Gospodine, ne prepusti me meni. Daj mi svoj dar.

29. ožujak 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Darovano vrijeme

Naš život je prepun susreta. Jedni nas obogaćuju, od njih živimo, drugi upotpunjuju ili opterećuju. Neke čekamo s radošću. Zbog nekih, ponekad, mijenjamo put. U čekanju je napetost, budnost, spremnost i sve što uz to ide. To su osobine vremena došašća.

Susret s Bogom jedan je od najvećih dosega čovjeka. On je osoban, nije kolektivan. Nije »naš«, nego »moj«. Biblija, knjiga susreta, svjedoči o »čežnji za licem« i o Bogu koji »ne skriva lice«.

Zvali su ga, a premalo osluškivali. Istina, znali su o Njegovu putu, a držali su se svojega. To da Boga nisu sreli na svom putu: straha, nesigurnosti i sebičnosti, iako znaju Njegove putove i putokaze, njemu pripisuju. Čini im se da je On odabrao krivi smjer pa je i naše lutanje »volja Njegova«.

Na kraju ljutnja. »Zašto, Gospodine, zašto nas puštaš da s tvojih putova lutamo?« Zar je Bog kriv za našu malovjernost, ili vodstvo Crkve, svećenik? Nažalost, istina, mi smo ponekad jedni drugima zapreka jer kako kaže II. vatikanski koncil »lice Boga više skrivamo nego otkrivamo«. Mnogi ostare gledajući u nebo, »čitaju njegove tragove« u prirodi. Od toga su napravili nauk, filozofske pokrete. Zaboravili su da je nebo u čovjeku, da se u tome posvećenom prostoru događa susret prolaznog i neprolaznog, smrtnosti i vječnosti. Znanstvenih metoda nema, niti se njima možemo poslužiti. Preostaje »vjera nada i ljubav, to troje«, kako je pisao Pavao. S Bogom nema planiranog susreta. On se dogodi kad je to Njemu volja, jer vjera je dar.

Bog nas traži i kad mi njega ne tražimo i »ljubi, prije nego smo mi njega ljubili«. Isus je rekao. »Ja sam put, istina i život!« Očito da se Bogu Ocu dolazi samo po njemu. Tko ima Sina ima i Oca.

Neki odgađaju susret. Uvijek »imaju vremena«. Upravo: boje se, ne vjeruju da se u »Njemu možemo obogatiti u svemu«, kako tvrdi Pavao. Koliko je danas na cijeni čovjek Bogom bogat? Koliko se on ponosi tim bogatstvom? Isus je dao jasna pravila susreta upozoravajući na opasnost, pogubnost »sna« iz kojega se neki nikad neće probuditi. Mi odlučujemo o svakodnevnim susretima u molitvi, euharistiji, bližnjima, u kojima prepoznajemo »njegovo lice«. Otvori dušu dok imaš ovo darovano vrijeme, »jer ne znate kad je čas«. Isus opominje: »Budni budite!«

Prepusti se susretu da te On oblikuje. »Jer on je naš otac, lončar, a mi smo glina.« Oni koji su duhovno budni bdiju i dalje vide, preko obzora, do vječnosti.

30. ožujak 2010.

fra Zvjezdan Linić

Prihvati svoj križ

Mnogo je križnih putova u povijesti pojedinaca, obitelji i naroda. Ali, samo je jedan križni put do kraja i savršeno ostvaren. Ostvaren je u Isusu Kristu koji nas ljubljaše do kraja, do smrti na križu. Taj se put nastavlja u svim ljudima svih naraštaja. Nastavlja se u svim patnicima. Molimo križni put kako bismo se na putovima svoga života sjedinili s Isusom koji je naš Put, Istina i Život.

Svi smo kršteni u tvoju smrt, Gospodine Isuse. Ali zaboravljamo što to znači. Ili ne želimo znati da smo time prihvatili križ svoga svakodnevnog života. Ti znaš, Gospodine, kako smo riječju spremni prihvatiti svaki križ, a kako smo djelom i životom nesposobni prihvatiti upravo ovaj konkretan križ koji nam danas, u osobnom svakodnevnom životu, povjeravaš da ga nosimo. Daj da nosimo svoj križ za tobom, a ne da se hvalimo spremnošću da idemo za tobom. I Petar je bio spreman na sve, samo ne na ono što ga je čekalo!

31. ožujak 2010.

Thomas Merton

O svetosti

Bog nam ne daje milosti ni talente ni kreposti samo za nas.

Udovi smo jedan drugomu i sve što je dano jednom udu dano je za cijelo tijelo. Ne perem svoje noge zato da ih učinim ljepšima od svoga lica.

Sveci ljube svoju svetost ne zato što ih ona dijeli od nas ostalih i stavlja iznad nas, nego jer ih, naprotiv, više približava nama i u nekom smislu stavlja ispod nas. Svetost im je dana da nas mogu pomoći i čuvati - jer su sveci slični liječnicima i njegovateljicama koji su u boljem stanju nego bolesnici u tom smislu što su zdravi i posjeduju umijeće da ih liječe, a ipak se stavljaju u službu bolesnika i žrtvuju za njih svoje zdravlje i svoje umijeće.

Sveci su ono što jesu, ne zbog toga što njihova svetost zadivljuje druge, nego jer im dar svetosti omogućava da se oni svakome dive. On im daje samilosnu bistrinu da mogu naći dobro u najstrašnijim zločincima. On ih oslobađa tereta da prosuđuju i osuđuju druge ljude. On ih uči da siju drugima dobro samilošću, milostivošću i opraštanjem. Čovjek postaje svet ne po uvjerenju da se boji grešnika nego po razumijevanju da je on jedan od njih i da svima zajedno treba Božja milost!

U poniznosti je najveća sloboda. Dokle god morate braniti umišljeni ja koji smatrate važnim, gubite mir srca. Čim uspoređujete tu sjenu sa sjenama drugih ljudi, gubite sve veselje, jer ste počeli trgovati nestvarnostima, a nikakva veselja nema u stvarima koje ne postoje.

Čim ste sebe počeli uzimati ozbiljno i umišljati da su vaše kreposti važne, jer su vaše, postali ste utamničenik svoje taštine i čak vas vaša najbolja djela zasljepljuju i varaju. Tada, da branite sebe, počinjete gledati grijehe i pogreške svuda u djelima drugih ljudi. I što nerazumniju važnost pridajete sebi i svojim djelima, tim više težite da izgradite svoj vlastiti pojam o sebi osuđujući drugi svijet. Katkada su kreposni ljudi i ogorčeni i nesretni, jer su nesvjesno počeli vjerovati da sva njihova sreća ovisi o tom da budu kreposniji nego drugi.

Kada poniznost oslobađa čovjeka od privezanosti vlastitim djelima i vlastitoj slavi, on otkriva da je savršeno veselje moguće jedino tada kada smo potpuno zaboravili sebe. I samo smo tada kada više ne pazimo na svoja vlastita djela ni na svoju slavu ni na svoju izvrsnost napokon potpuno slobodni da savršeno služimo Bogu radi Njega samoga.

Čovjek koji nije oguljen, siromašan i gol unutar vlastite duše, nesvjesno će težiti da obavlja djela što ih mora obavljati prije radi sebe nego zbog Božje slave. On će biti krepostan - ne jer ljubi Božju volju, nego jer želi da se dive njegovim krepostima. Ali svaki će mu trenutak dana donijeti neko razočaranje koje će ga ogorčiti i učiniti nestrpljivim, a njegova će ga nestrpljivost izdati.

Planirao je da čini upadne stvari. Sebe ne može zamisliti bez aureole. I kada ga događaji njegova dnevnoga života podsjećaju na vlastitu neuglednost i osrednjost, on se stidi i njegov ponos odbija dd guta istinu koja ne smije iznenaditi nijedna zdrava čovjeka. Čak i oni koji su po zvanju pobožni, a katkada i najpobožniji mogu potratiti svoje vrijeme u natjecanju s nekim u komu se može naći samo bijeda.

Više no jednom morao je Isus koriti svoje Apostole koji su se svađali međusobno i borili za prva mjesta u Njegovu kraljevstvu. Dva su od njih, Jakov i Ivan, ciljali na stolice s Njegove desne i lijeve u Kraljevstvu. Nije neobično u životu svetih naći svece koji se nisu uvijek slagali sa svecima. Petar nije uvijek bio složan sa Pavlom, ni Filip Neri sa Karlom Boromejskim. I katkada su veoma sveti ljudi bili vrlo gorak svijet i teško podnošljivi okolini. Ako mi ne vjerujete, možda je to zbog toga što mislite da su sveci uvijek bili savršeni i da se nikada nisu morali boriti protiv nijedne pogreške. Bog ponekad dopušta da ljudi zadrže izvjesne nedostatke i nesavršenosti, slabe strane i nastranosti, čak i onda kada su postigli visok stupanj svetosti, a zbog toga njihova svetost ostaje sakrivena i njima i drugim ljudima. Kada bi svetost svakog sveca uvijek bila svakomu jasno očita, on se ne bi nikada izgladio i usavršio kušnjom, kritikom, poniženjem i protivljenjem onih koji su s njim živjeli.

Budite zadovoljni što još niste svetac čak ako i shvaćate da je svetost jedina stvar vrijedna života. Tada ćete zadovoljno dopustiti Bogu da vas vodi k svetosti putovima koje ne možete razumjeti. Putovat ćete u tami u kojoj nećete biti više zabrinuti za sebe i nećete se više uspoređivati s ostalim ljudima. Oni koji su prošli tim putem, konačno su progledali da je svetost u svemu i da je Bog svuda oko njih. Kada su se odrekli svake želje da se natječu s drugima, iznenada su opazili i pronašli da je Božja radost svuda i da su sposobni da se više raduju krepostima i dobroti drugih, nego što bi ikada mogli svojima. Tako su zabliješteni odsjevom Boga u dušama ljudi koji s njima žive, da nemaju više nikakve snage osuditi nešto što vide u njima. Čak i u najvećim grešnicima mogu vidjeti kreposti i dobrotu što ih inače nitko ne može pronaći.

1. travanj 2010.

Tomislav Ivančić

Kome da pođem ...?

Savjest je jasna u osnovnom principu: moraš činiti dobro i izbjegavati zlo. No što je dobro a što zlo u konkretnom, pojedinačnom slučaju? Tu se ljudi razilaze. Jedni smatraju rat opravdanim, drugi kažu da se ne smije uzimati oružje u ruke. Jedni rastavljaju brak, drugi uviđaju da je to nepravda zbog djece. Jedni smatraju da su predbračni obnosi normalan slijed ljubavi, drugi kažu da su egoizam u dvoje i zato neljudski. Jedni se drže morala islama, drugi hinduizma, treći budizma, četvrti "zdravog razuma", peti kršćanskog morala. Tko ima pravo?
Taj pluralizam mišljenja i propisa pokazuje da ljudi svojom logikom ne mogu vidjeti što je u pojedinom slučaju ispravno. To znači da ljudi nužno i lutaju. Tako na žalost i jest. Zato toliko zla među nama. Kad bi nam netko pokazao što je uvijek dobro, zemlja bi procvjetala pravdom i mirom. Još kad bismo to mogli i vršiti...!
Dosad se samo jedan čovjek u povijesti čovječanstva usudio reči da ima i znanje morala i snagu za njegovo vršenje: Isus iz Nazareta. Rekao je da je on Istina. I da onaj tko ide za njim neće lutati u tami. Rekao je ne samo Istina nego i Put. I još više: da je sam Život. Bilo bi to lakoumno od njega da nije sve i životom dokazao. Umro je za te tvrdnje. Činio je čudesa, liječio, opraštao, dao božansku silu svijetu, nadvladao smrt. Milijadra ljudi danas ide na njim. On je Sin Božji.

2. travanj 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Odaberi put

Riječ je o obraćenju, promjeni životnih navika, puta. Koliko je to teško, znade svaki koji se ikad upustio u tu pustolovinu. Mi bi obraćali druge. Drugima to treba, zar ne? Hrabrost je rušiti naše ustaljene navike, ružne porive, kuću od svetosti.

Mijenjati se, a promjene se obično stvaraju nizom potresa i katastrofa. Neki su se obratili postupno, kao sv. Augustin, neki odjednom nakon šoka, kao Pavao, Franjo, Ignacije, novovjeki obraćenici. To je duhovno moralna preobrazba čovjeka po djelovanju Duha Svetoga. No, što Duh može protiv naše volje, samovolje, lažne svetosti i konačno tvrdoglavosti?

Isusu nije bilo lakše. Sjetite se poziva apostolima, drugovanja, opomena, ispada, nerazumijevanja.

O. Duda je govorio kako postoji Muka, ali ne po Mateju već muka s Matejom, Petrom, Pavlom, Lukom, Filipom, s nama. Mladi rabin Isus je prije umro nego ih je obratio. Doduše, to je ostavio Duhu Svetomu, da učini do kraja njihova života.

Jeste li se ikad pitali, iskreno, kome treba obraćenje, promjena puta. Zaključak? Uostalom kakav si čovjek, svećenik, biskup, vjernik, ne zavisi što ti kažeš o sebi, pitaj druge. Kakvu bi sliku o sebi dobio? Nitko od nas ne bi bio ponosan na sve ono što ljudi o nama misle. Teško je priznati istinu o sebi. Stari bi rekli »vidjeli pa nalagali«.

Isus je uputio poziv, upućuje ga svakodnevno kad izvršavamo svoje obveze, »slijedi me!«. Nisu svi propovjednici. Konačno propovijedamo životom, riječima, djelima. Krug prijatelja s kojima si na poslu, trgu, kafiću, počesto je veći od onoga koji je u Crkvi na misi. Reći ćete: Ja idem, a što me brige za njih! Takav je bio Jona. Sjeo u hladovinu svoje svetosti, izdvojenosti i čekao da ih »Bog zgromi«. To se nije dogodilo. Morao je »ustati i propovijedati«.

Jeste li se obratili? - odgovorite sebi sami. Natpis na katedrali u Lübecku: »Zovete me učiteljem a ne pitate me za savjet, svjetlom a ne vidite me, istinom a ne slijedite me, životom a ne želite me, mudrim a ne slušate me, ljepotom a ne ljubite me, bogatim a ništa ne pitate od mene, vječnim a ne tražite me, milosrdnim a nemate pouzdanja, plemenitim a ne služite mi, svemogućim a ne klanjate mi se, pravednim a ne bojite me se...«

Odnosi li se i taj prijekor i na tebe? A sad opomena i test. »Anđelu Crkve u Laodiceji napiši: Znam tvoja djela: Nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć, ali jer si mlak, ni studen ni vruć, povratit ću te iz usta!«

3. travanj 2010.

Anselm Grün

Duh Božji moli u nama

Pretpostavka je svake molitve da je Bog već u nama. Bog za kojim čeznemo, već je u našem srcu. U molitvi i meditaciji neće nam se darovati nešto izvana, nego mi dolazimo u dodir sa svojim vlastitim temeljem duše u kojemu Bog već stanuje. Cilj je našeg moljenja svijest da je on već nazočan u nama. Stvarnost Božja već je u nama. Cilj je duhovnog puta u tome da ta božanska realnost zahvati našu svijest i promijeni sav naš život. Bez molitve bit ćemo kao odrezani od božanskog života u nama, koji leži negdje duboko zasut nanosom naših misli i osjećaja koji viču, galame i nadmeću se. On je blokiran i zatvoren našim željama i potrebama. No, mi u sebi, u dnu svoje duše, već imamo slutnju toga božanskog života. Zato smo i krenuli na taj put. Sva naša molitva, pa bila ona ne znam kako izvanjska, samo je udaljena jeka one ljubavi koja je već u nama nazočna, kao udaljena huka onog izvora koji već u nama teče i sve više teži da izbije na površinu.

4. travanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Uskrsnuo si, Gospodine Isuse!

Uskrsnuo si za mene, za nas, za svakog čovjeka. Pobijedio si grijeh, mržnju, zlo i tamu svijeta zato da i mi uskrsnemo.
Pomozi nam da uskrsne naša vjera, naša nada i naša ljubav! Uskrisi u nama novu snagu da te slijedimo i da te svjedočimo u tajni tvojega vazmenog otajstva, u tajni tvoje smrti i uskrsnuća.
Isuse, ne dopusti da nam bolna iskustva gubitka, nesreće i straha zatamne pogled na tvoje svjetlo. Ne dopusti nam da potonemo u beznađe i da nas dotaknu negativni osjećaji koje si ti pobijedio svojim uskrsnućem.
Uskrsni, Gospodine, u srcima onih koji više ne vjeruju u snagu prijateljstva i dobrote. U svima koji su dopustili da im srce nagrize mržnja, želja za osvetom i za sigurnošću stečenu nasiljem.
Isuse, uskrsni u djeci koja se rađaju, uskrsni u ljudima koji traže snagu za život, za sebedarje. Uskrsni u svima koji su ranjeni u tijelu, u duši, ili u duhu.
Grob nije mogao tebe, začetnika života, zadržati u svojem krilu.
Dođi, Gospodine Isuse! Trebamo te. Tvoje uskrsnuće novost je i nada svijeta. Tvoje uskrsnuće jedina je stabilna točka u svemiru koja sve pokreće, od koje sve dolazi i koja sve k sebi privlači. Tvoje uskrsnuće stvarnost je bez završetka. Slaveći tvoje uskrsnuće, Isuse, danas i svake nedjelje, ne slavimo tek minuli događaj nego tebe uskrsloga. Slavimo tvoj izlazak iz vremena u novo postojanje, slavimo svoju budućnost.

5. travanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Pomisliše da vide duha

Gospodine, nismo li i mi često zbunjeni i preplašeni? Zovemo te, čekamo te, molimo te, primamo te u pričesti, a ipak nam sumnje obuzimaju srce. Često i sami pomišljamo da vidimo duha, a ne stvarnost. Dolaziš nam, a nama se čini da je to samo želja, pobožan osjećaj i vapaj srca. Čak i jedni drugima tumačimo da si ti sigurno tu nazočan, a vladamo se kao da te nema. Kada netko snažnije pokaže da vjeruje u tvoju živu prisutnost te počne u tom smislu govoriti, klicati, djelovati, smatramo da je malo zastranio, gotovo da nije normalan. Jer, još i danas bismo te htjeli, Isuse, svesti na razinu duha, ili duhova; kao da, zazivajući tebe, zazivamo duha.
Apostole si, Gospodine, poučio: Kao što je stvarna tvoja smrt na križu, tvoje trpljenje, tvoje poniženje, tako je i stvarno i tvoje uskrsnuće iz groba. Tako je i pisamo. Pažljivi čitanje Svetog pisma dovest će do istih zaključaka svakog koji je otvoren u srcu. Poučeni tvojim riječima i obogaćeni Silom odozgor, tj. darom Duha Svetoga, to će shvatiti i apostoli. Zato ih i pozivaš da ostanu skupa sve dok ne dobiju Obećanje, dar Duha što si im ga ti pripravio za čas rođenja vidljive zajednice svojih svjedoka.
Otvorio si svojim učenicima pamet da razumiju Pisma. Otvari tako i danas i naše pameti, naša srca da razumijemo poruku tvoje muke sve do uskrsnuća, ali jednako tako da razumijemo svoj život i umiranje te nadu novog i istinskog života. Otvori nas za istinu svoga uskrsnuća i daj da u tebi prepoznamo stvarnog Boga i čovjeka, Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista.

6. travanj 2010.

Miljenko Grubeša

Na izvoru ljubavi i vjere

U svakom postojanju vidim ljubav. U svakom stvorenju, u svakom biću. Vidim je, uvijek, ispred svega, u svemu i iza svega - dobrog. Jer vjerujem da jedino ljubav može biti kreator, stvaratelj, redatelj. Da bez nje ništa nije moglo postati i opstati. Ona je najveće, savršeno dobro, koje stvara svako dobro.

Ne vjerujem u slučajnost, ne vjerujem da svemir i svemirski brod može nastati slučajno, sam od sebe, ne vjerujem da najsavršeniji stroj i najsavršenije biće na zemlji može nastati samo od sebe, iz puke slučajnosti, ne vjerujem da najbolji film može nastati bez redatelja, da red u svemiru može nastati bez Redatelja, da zakoni u prirodi mogu nastati bez Zakonodavca.

U čovjeku mogu vidjeti najviše ljubavi, jer se u njemu kao u ogledalu ogleda savršenstvo njegova Stvoritelja. Kao u njegovoj slici i prilici, u kojoj mi je Bog nadohvat i očima i srcu.

Iza djeteta, naravno, stoji ljubav njegovih roditelja. Ali, ipak, roditeljska ljubav nije njegova Stvoriteljica, nego samo Njezin kanal, posrednica, sustvarateljica. Roditelji nikad ni jedno svoje dijete nisu izabrali. Oni ga preko svoga tijela dobivaju. Darovano im je samo na privremeno čuvanje; na radost i brigu. Čovjeka u život izabire jedino vječna i savršena, Apsolutna Stvarateljica - Ljubav. Stoga je jedino ona njegova istinska i prva majka i njegov otac. Prva dužnost zemaljskih roditelja je upravo to objasniti svojoj djeci. Ipak, ta razumska spoznaja za mene premalo ili gotovo ništa znači, ako to ne iskusim u vlastitom srcu. Jedino ako uspijem, imam (presudno, predragocjeno) iskustvo ljubljenog djeteta Božjeg!

Ako iskusim Božju ljubav, tek tada sam rođen. Nanovo rođen. Ne od volje zemaljske, nego od Duha - Nebeske ljubavi. Tada dobivam radost, dostojanstvo i sigurnost Božjeg djeteta. Ljubljen sam, i mogu ljubiti! Mogu Bogu vjerovati! Mogu mu se s povjerenjem u naručje predati kao ljubljenom ocu. Jedino tada mogu biti neovisan o ljudskoj ljubavi. Samo tada na zlo mogu uzvratiti ljubavlju. Jer tada sam na svom vječnom izvoru - na izvoru ljubavi i vjere. Tada kroz mene teče bistra rijeka Božje ljubavi, koju ne može više zagaditi ničija uvreda i mržnja. Ni moj ni tuđi grijeh. Jer ga rijeka svom silinom izbaci iz moga srca i ne da mu se u njemu nastaniti. Tada me ništa više ne može rastaviti od Ljubavi Božje. Ništa! Tada sam i sam izvor i rijeka ljubavi i vjere. Tada ne živim više ja, nego Ljubav u meni živi. I ja u njoj.

7. travanj 2010.

Dr. Tomislav Ivančić

Ne samo tijelo nego i duh

Čovjek je "raspeto" biće, sastavljeno od tijela i duše. Pripada neživoj materiji, tjelesan je, ali nije neživa materija. Pripada životinjskom svijetu, jede, pije, razmnožava se, ali nije životinja. Shvaća ono što je duhovno, nadilazi razumom i intuicijom ograničenu materiju i nagonski životinjski svijet, ali nije ni anđeo. Njegov duh nema granica i zato dokučuje neizmjerno biće, shvaća egzistenciju, no ipak nije ni Bog.
Čovjek je prikovan za Zemlju, ali duhom je slobodan. Zato druguje s prirodom, ali isto tako prijateljuje s Bogom i duhovnim svijetom. Tjelesnim ticalima može spoznati materiju, ali s duhovnim sposobnostima može komunicirati s duhovnim svijetom.
U čovjeku je nešto prolazno, ali i nešto neprolazno. Nešto ograničeno ali i nešto neograničeno. Iako se tijelo mjenja (tako da jedva prepoznajemo istu osobu čovjeka kada mu je godina dana i kada mu je šezdeset godina), ipak je to isti čovjek. Što je to ostalo unatoč promjenama? Duh čovjekov. Osobnost čovjekova. Identitet čovjekov, duša, neuništivi "ja". Zato unatoč smrti čovjek živi. Čovjek je neuništiv, besmrtan, vječan. Ima dušu.
Unatoč dvojnosti, samo je jedan čovjek. Od duše i tijela, jedinstven.

8. travanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Učitelju gdje stanuješ?

Učitelju, gdje stanuješ? Gdje si našao mjesto da otpočineš, da se sakriješ, da boraviš? Smijem li k tebi, smijem li u prostore tvoga mira, tvoje samoće i sigurnosti? Smije li onamo gdje ti boraviš u molitvi gdje si u dubokom sjedinjenju s Ocem?
Učitelju, možeš li me povesti na ona mjesta gdje ćemo biti sami, ti i ja? Možeš li mi darovati svoje povjerenje, primiti me kao jednog od svoga prijatelja?
Učitelju, povedi me k sebi, u svoj stan kao što si to učinio prvim učenicima koji su puni želje i znatiželje krenuli za tobom. Osvrni se i na mene. Okreni se da me vidiš. Želim ići za tobom.
Pripazi na mene. Ne smijem tako brzo, jer moj je korak sporiji, moj je hod laganiji. Ne mogu tako brzo do cilja. Pokaži mi svoj dom. Učitelju, primi me k sebi.