Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

18. veljača 2010.

Stanko Mikulić

Mučenik

Pored mnogih definicija o čovjeku može se reći da je čovjek biće koje je svjesno da, uza sve napore, svoju tjelesnost ne može prevladati, svoju dušu ne može potpuno zadovoljiti, niti može svojom snagom vječnost postići, a sve bi to htio.

Samim tim nameće se misao da u čovjeku postoji ishodišna točka mučeništva - čovjek ima potrebu za nečim i ulaže napore koji ne postižu cilj. Čovjek postaje svjestan potrebe za drugim. Svoje potrebe može prenijeti na razinu društvenosti. No, nije potrebno previše obrazlagati; čovjek postane svjestan da ni na razini društvenosti ne može svoje potrebe zadovoljiti i da društvo kao korpus te iste potrebe ima: svoju neuređenost nadvladati, svoje članove učiniti sigurnima i svoju trajnost zagarantirati.

Tako se mučeništvo s ishodišnom točkom u čovjeku prenosi u društvo kao u sredinu u kojoj se čovjek ne može realizirati. No, taj isti čovjek je svjestan da on nije tvorac svoje naravi, već ju zatiče osvješćujući se u njoj.

Iskustvo čovjeka da ne može svoju tjelesnost prevladati, da svoju dušu ne može zadovoljiti, da svojim silama vječnost ne može postići, a sve bi to htio, može ga tjerati u očaj i da se zatvori.

Isti čovjek može postati svjestan toga da je on biće koje je u svojoj materijalnosti, duševnosti i vremenitosti zadano i pozvano u Život koji se prihvaća u individualnosti i društvenosti čineći ih svojim životom, ali s otvorenošću za susret s Tajnom koja hrani tjelesnost, ispunja duševnost i poziva na vječnost.

Mučeništvo, kao ishodišna točka u čovjeku i dalje ostaje, ali se pretvara u dar kojim čovjek postaje biće koje sebe prihvaća, angažira i čini ga budnim i otvorenim za sadašnjost i budućnost.

Takav čovjek sebe prihvaća i daje gradeći život, odazivajući se pozivu života, i spreman je posvjedočiti za Život svojim životom kada ga zbog toga drugi muče.

Ljudi koji su svojim životom svjedočili ispunjenost Životom i zbog toga ih drugi mučili, nisu težili za mučeništvom, već se nisu mogli odreći Života koji ih ispunja.

Cijela ljudska povijest, individualna i društvena, svjedoči o nebrojenom mnoštvu ljudi koji su svjedočili da jedna ista ljuska narav može svjedočiti Život ili pokazivati pakao.

Pred nama je vrijeme korizme u kojemu na poseban način možemo posvijestiti svoju ljudsku narav - težeći za životom koji je spreman posvjedočiti Život.

19. veljača 2010.

C. M. Knollmeyer

Srcem kroz korizmu - pepelnica

Nakon obijesti i karnevalske zabave slijedi snažan kontrast - Pepelnica: Poziv na pokoru, post i križ od pepela. Pepeo se od starine smatra znakom prolaznosti. " Prolazi obličje ovoga svijeta" - i naše zemaljsko tijelo; podsjeća nas na to da nas je Bog stvorio sa slabom smrtnom naravi.

Ali pepeo je i vatrom pročišćen zemljani materijal i stoga slika čišćenja i uskrsnuća. Jednom će se čitav svijet preobraziti i pročistiti ognjem. Već sada trebamo uvijek iznova obnovu i spašenost tijela i duše.



MOLITVA


Učini nas nemirnima, Gospodine,
kad zbog mnoštva stvari
koje posjedujemo
izgubimo žeđ za vodom života;
kad, zaljubljeni u ovo vrijeme na zemlji,
prestanemo sanjati o vječnosti;
kad dopustimo
da zbog napora u izgradnji nove zemlje
splasne vizija o novome nebu.
Prodrmaj nas, Gospodine,
da bismo postali smioniji
i odvažili se isploviti na otvoreno more,
gdje nam oluje tvoju svemoć objavljuju,
gdje zbog smanjene vidljivosti ne vidimo
kako na obali sjaju zvijezde.

Bienvenido Tudtud
On prima krunu od trnova pruća
i zadnjoj uri spremno kaže: neka,
a ti se kriješ od straha i stida
pa njega tražiš, izdaleka. On triput pada pod teretom drva
i rukom drži svoj krvavi vijenac,
a ti se bojiš, ko učenik prvi,
da mu se nađeš ko Šimun Cirenac.On slomljen visi na raspeću boli
i širi ruke na vjetru što lama,
a ti sa rupcem utjehe u ruci
čekaš za uglom dok ne mine tama.

Serafin Mičić

20. veljača 2010.

Patricija Brdar

Kad vjernici tepaju

Vjera i kršćanski život u svakidašnjici? To je pitanje koje već dugo muči velik broj pastoralnih djelatnika u Crkvi te se postavlja uvijek iznova, posebno u ovo doba kad se mnogi pitaju koliko će krizmanika nakon primanja sakramenta potvrde (kao znaka kršćanske zrelosti) vjeru nastaviti živjeti dolično zrelom kršćaninu.
Vjera ne može biti samo nešto naučeno na osnovnoškolskom vjeronauku i župnoj katehezi. Zapravo će ispasti da osnovnoškolci ipak više žive svoju vjeru, odnosno da je bolje žive na razini svoje dobi nego odrasli kršćani koji često znanjem ostaju na razini svoje djece, a življenjem zaostaju i za tim. A taj fenomen ima itekako smisla! Nešto što je nekoć bila djetinja vjera, postaje djetinjastom, nerazvijenom vjerom, pa i življenje takve vjere postaje nešto besmisleno i nepovezano s psihofizičkim razvojem osobe.
Ponekad je smiješno čuti kako se vjernici na misi »tope« od miline kad čuju pjesme tipa »Isuse, volim te« ili »Isuse, uđi u moje srdašce«, a kad se radi o himnu koji trezvenošću i divljenjem govori o dubini tajne i stvarnosti presvete euharistije, onda to ostaje nekako neshvatljivo, teško i pomalo dosadno jer ne prouzročuje one osjećaje koje je nekad davno proizvodila pjesmica iz osnovne škole. Ne želi se ovdje omalovažiti vrijednost nečega što je dobro, nego se želi istaknuti da svako životno doba ima svoje zahtjeve, a oni se tiču i prihvaćanja i razumijevanja vjere i njezina življenja. Kako se ne može prihvatiti tepanje kao način govora odrasla čovjeka, isto se tako ne može prihvatiti ni to da odrastao čovjek svoju vjeru doživljava na razini prvopričesnika, čak niti na razini krizmanika.
Duh Sveti je Duh mudrosti, znanja, razuma..., a njegovi darovi su nešto što treba razvijati tijekom cijeloga života, dakle i nakon primanja sakramenta potvrde. A kako je svetkovina Duhova, kad slavimo Duha Svetoga koji je apostolima dao snage da hrabro svjedoče ono što vjeruju, možda je dobra prigoda da ga svatko »pusti« da i u njemu malo jače »prodjeluje«.

21. veljača 2010.

Rajko Bundalo

O duhu znanosti

Ni o kome ne rasuđuj po riječi, nego po srcu njegovome. Plodovi duha otkrivaju. Zato kloni se isprazna naukovanja koje kvari srce i koje ne može bez strančarenja i razdora, jer pamet oholi.
Nije raj na kraju svučilišta i teoloških fakulteta, nego je raj na kraju križnog puta ponizne vjere, na kraju zemljaskog vijeka onom srcu koje je u Ljubavi umrlo, umrlo sebi i svijetu, a rodilo se Bogu; sagorjelo u savršenoj Ljubavi.
Tako te poučava Krist primjerom da kročiš putem vječne Istine, protivno mnoštvu varalica, zavodnika i farizeja koji kipte bijesom i ne daju nikome korak ka slobodi učiniti; unutarnjoj slobodi savjesne osobe.
Zvoni bruj zvona Gospodnjih i više svijetu govori od svih doktorata s kraja poganskih vremena, jer se svijet Božji Duhom u srce prelijeva u svoj punini. Tko ima uho, čuje!
Tebi nije otac doktor, nego Bog kojemu ne treba doktorat. Sveučilište Ljubavi ne dijeli titule, nego svaki na njemu smatra druge većim od sebe.
Nije ovo novost. Krist je sve ovo davno prije tvog rođenja rekao, da i tebi bude na spas.
Svijet je zaluđen znanošću. Sva znanost njegova oslanja se na logiku, a logika nije istina. Logika je otkrivanje po sličnosti, a ne po biti. Bit je istina. Bit se Duhom Svetim otkriva, s one strane odakle i dolazi. Zato su idolopoklonici znanosti u neprestanoj zabludi. Sva znanja ih najednom iznenađuju i posramljuju. Samo maleni govore istinito, uvijek u svemu, jer im Duh Sveti otkriva bit svega što pogledaju.

22. veljača 2010.

Ana Tutić

Križ

Pobožnost križnog puta upućuje nas na razmatranje patnje kao neizbježnog dijela našeg života. Ljudi dožive za života mnoge patnje: rat, siromaštvo, nepravda - veliki su križevi. No, križ bolesti svi doživljavamo kao najteži. Žaleći se na životne probleme zaključujemo: sve je dobro dok je zdravlja. Zdravlje cijenimo kao najveću vrednotu, a bezbrojne zahvale za ozdravljenja, u svetištima diljem svijeta, svjedoče o vjeri da je Bog darivatelj toga dragocjenog blaga.
Moderno vrijeme osobito je obilježeno bolestima ovisnosti od «najbezazlenijih», kao što je pušenje, do najtežih, ovisnosti o teškim drogama. Rezultati sve većeg broja istraživanja i iskustva u radu s ovisnicima potvrđuju da su najdublji korijeni tih bolesti u duhovnom području. Uzrokuju ih zamršeni doživljaji i osjećaji potpune osamljenosti, beznađa i besmisla. Svi se ponekad osjećamo tako, a osobito oni koji su rasli u obiteljima obilježenim trajnim nesuglasicama i neriješenim životnim problemima. Upravo je takvih najviše među ovisnicima, a nositi križ takvih bolesti strašno je bolno i iscrpljujuće. I za ovisnika, a još i više za njegove najbliže. Nasreću, mnogi od njih pronalaze trajno rješenje upravo u životu u vjeri. Sretni su oni koji ne prolaze kroz takva bolna iskustva, već pronalaze nadu i oslonac u nebeskom Ocu. Oni doživljavaju da patnja i podnošenje životnih križeva jača njihovu vjeru, jer imaju čvrsto uporište - brata i prijatelja Isusa koji je i sam »za nas teški križ nosio«. Tako osmišljena patnja oblikuje našu osobnost i jača je učeći nas da svladavamo bolne osjećaje ne bježeći od njih, nego suočavajući se s njima. Takva iskustva nuždan su dio duhovnog rasta i sazrijevanja. Zato nas na kraju svakog križnog puta kojim kročimo sa svojim Bogom čeka pobjeda, pa makar to bio i križ neizlječive bolesti.
U razgovoru s jednim zagovornikom istočnjačkih duhovnosti čuli smo i ovo: »Najveći problem kršćanstva je križ, ta patnja, to ljude odbija.« Dobio je odgovor: »Možda je nekim ljudima križ patnje problem, ali prihvatiti ga i strpljivom ljubavlju nositi je najbolje moguće rješenje tog problema.«

23. veljača 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Isus nas treba odmah

Danas želim, Isuse, razmišljati o tvom pozivu.
Učiš me da je krštenje dar, znak tvog poziva. Još od utobe majke pozvao si me. Računaš s menom. Divno je živjeti u toj sigurnosti. I mene poznaš, Isuse. Znaš svu moju ljudsku ograničenost i slabost, znaš padove i uspjehe, znaš što ti ja mogu, a što ne mogu pružit. Želim jednostavno ići za tobom. Osjećam da mi to poručuješ promatrajući okolnosti poziva ovih tvojih učenika. Krpali su mreže, ispirali su ih, vukli na obalu. Radili su svoj svakodnevni posao. I upravo u tom kontekstu ti ih zoveš k sebi i očekuješ da se odazovu tvom pozivu.
Hvala ti na takvoj jednostavnosti i dobroti. Imaš toliko povjerenja u čovjeka. Znam: od mene očekuješ samo ono što ti ja mogu dati. Drugo ćeš učiniti ti. Sve drugo je tvoja briga. Od mene očekuješ da odmah krenem, da se odazovem, a ti ćeš od mene učiniti učenika po kojem će se tvoja dobrota proslaviti. Jer što sam slabiji, to će se tvoja dobrota jače očitovati i znat će se da je to tvoje spasiteljsko djelo, a ne djelo mog ljudskog nastojanja.
Proslavi se, Gospodine, i po pozivu kojim i mene zoveš u svoju službu i neka se poslanje moga krštenja i krizme oživotvori na dobro Crkve i svijeta.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.

Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.

Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.

Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.

Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

25. veljača 2010.

Stanko Mikulić

Križ

Dva kraka jačeg drveta, jedan dulji, drugi kraći, prilagodbom za razapinjanje ljudi, spojeni u jedno - križ - od početka, iz razdoblja feničkih vremena služe za sramotno i mučno ubijanje čovjeka.

U Rimskom Carstvu umiranjem na križu mogao je biti osuđen čovjek koji nije rimski građanin, a počinio je teško krivično djelo, npr. izdajnik carstva. God. 71. pr. Kr. je, primjerice, od Rima do Napulja na križeve obješeno tisuće gladijatora nakon što je ugušena njihova pobuna.

Među mnogima koji su izgubili svoj život na tako mučan, sramotan i okrutan način je i Isus iz Nazareta. Po pripadnosti Židov, osuđen među glavarima svojih sunarodnjaka, uhvaćen je i doveden na sud u Jeruzalem, pred rimskoga upravitelja Poncija Pilata. Perući ruke na tome procesu, Pilat je htio iz njega izići. Predao je Nazarećanina onima koji su ga već osudili na sramotnu smrt vješanjem na križ.

Isus uzima svoj križ, koji su mu namijenili njegovi sunarodnjaci, uz znoj, krv, padove i ustajanja; bez psovke na ustima i mržnje u sebi tješi one koji ga prate, susreće majku, iznosi križ na Kalvariju i potpuno predan smrti odlazi.

Isusov križ imao je sve što i svi drugi križevi: napravljen za osuđenoga, postavljen na vidno mjesto s natpisom iznad glave... Poznavan od mnogih sunarodnjaka zbog najrazličitijih djela, koja su uvijek unosila svjetlo u život, i sada gledan kako prima svoj križ, nosi ga do odredišta i kako umire na njemu, probudio je duše i misli u mnogim srcima. Mnogi su se ponovo pitali: »Tko bijaše ovaj?« A neki su izustili: »Ovaj doista bijaše Sin Božji.«

Unatoč tim divnim svjedočenjima o Nazarećaninu, sve bi to nestalo sa smrću svjedoka da nije taj isti Mladić stupio živ među svoje poznanike: Ustao je iz mrtvih!? On je Uskrsli!

Otada križ više nema isto značenje. Križ je postao najprepoznatljivijim znakom među onima koji se napajaju Duhom Nazarećanina ne skrivajući čuđenja i pitanja. Križ je postao znakom života koji odiše teškoćama i složenošću, ali je prihvatljiv jer obiluje motivima, smislom i snagom. Križ je postao kut koji pomaže da se isti život vidi drugačije. Križ ima to značenje jer označava Uskrsloga koji nas uvodi u drugačiji vidik života.

Sam po sebi križ nema drugoga značenja od onoga koje mu je od početka dano: mučno pogubilište čovjeka. U križu nije spas čovjeka. Spasenje čovjeka je u Uskrslome koji je baš po križu i unatoč križu pokazao da je Spasitelj čovjeka.

26. veljača 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Čistoća srca

Svima nam je tako često stalo do privida, do izvanjskog dojma, do onoga što ljudi vide i što će ljudi reći. I zato toliko naših nastojanja da ispadnemo lijepi, dobri, bolji nego što jesmo.

Ne bismo htjeli da ljudi vide našu nutrinu. Često pred Bogom, a i pred samima sobom, zatvaramo oči i ne želimo se vidjeti u istinitom svjetlu.

U Isusovo vrijeme farizejima je toliko bilo stalo do vanjštine. Možda nisu ni bili svjesni što čine, možda su u dobroj vjeri nastojali do u tančine izvršiti sve izvanjske propise Mojsijeva zakona. I ljudi su pomišljali da su to savršeni, gotovo sveti ljudi, jer sve obdržavaju kako treba. Danas na osobit način evanđelje spominje pitanje čistoće. Farizeji se zgražaju što Isusovi učenici prije jela ne peru ruke. Kod njih je pranje ruku tako tijesno povezano s vjerom da im je to kao neki obred, gotovo nešto kao nama molitva prije jela, premda su oni i to imali. Pranje čaša, posuđa, svega što s trga donesu, pripadalo je u njihov obred. To je za njih bilo više od onoga što nama znači pranje ruku, tj. higijenski zahtjev zdravlja.

Isusu je ovo prigoda da progovori o čistoći srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog vidi. Njemu ništa ne može izmaći. Tu se rađaju zle nakane, osude i mržnje, prijevare i bludništva, sebičnosti i nasilja. I prije nego što se ostvare, one su već u srcu. Isus govori najednom mjestu da čovjek može načiniti preljub i pogledom kad dopusti da mu požuda potamni srce. To se ne da isprati nikakvim izvanjskim obrednim pranjima.

Koliko vremena potrošimo na vanjštinu? Možda su ovo vremena u kojima bismo trebali iskrenije ući u dubinu svoga srca. Kakvi smo pred Bogom, takvi smo. Badava sav izvanjski sjaj ako je duša zatrovana zlom, ako je srce nečisto. To neće oprati voda niti pokriti kozmetička sredstva niti prikriti vanjsko blještavilo. Sve to može obmanuti ljude oko nas, ali ne i Boga koji vidi u tajnosti. Srce je važno, duša je bitna. Ta nam je čistoća potrebna.

Jer nemamo mogućnosti da vidimo u srce svoga bližnjega, nemamo pravo suditi niti osuditi. To prepustimo Bogu. Nadalje, zbog onoga što Bog u nama vidi usudimo se biti hrabri pred njim i pred svojom savješću, često uđimo u istinu svoga srca. Nemojmo se uplašiti svega što se u njemu nalazi, jer Bog je veći od našega srca i znade sve i prašta sve. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Upravo zato nemojmo Bogu pristupati s prividnim sjajem nego u istini svoga bića da nas takve prihvati i opere, da u stvarnosti svojega bića osjetimo da nas Bog još uvijek voli.

Nemojmo zaboraviti da je za nas čisto samo ono što je Bog očistio, što je njegova milost izbrisala, što je oprala njegova krv za nas prolivena. Tada se možemo sa zahvalnošću sjetiti sakramenta pranja, sakramenta čistoće kojega smo primili u počecima svojega života, tj. sakramenta krštenja. To je ono novo što nam je Isus darovao: izvanjski znak pranja, ali stvarnost je nevidljiva za ljudske oči: milost posvećenja, djetinjstvo Božje, sloboda od grijeha. To je unutarnje pranje, čistoća srca i duše. Takvo pranje i takvu čistoću može podijeliti samo Bog. Uzalud se dakle farizeji, nekad i danas, trse da postignu izvanjsku čistoću. Takva čistoća ne može zadovoljiti ljudsku čežnju za punim životom. Obećanje proroka: Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite, ispunjeno je u sakramentu krštenja, sakramentu pranja.

Sjetimo se sa zahvalnošću i drugog sakramenta čistoće srca. Više ni voda nije potrebna, tek možda suze kajanja. To je sakrament ispovijedi u kojem nas krv Kristova neprestano čisti od svih naših grijeha i nečistoća. A u svetoj misi smijemo sudjelovati, ne zato što smo sami po sebi čisti ili zato što smo se izvanjski dotjerali, nego zato što je Bog dobar i prihvaća nas u istini našeg srca. A jedino on može naše srce osloboditi tereta svih nečistoća i osposobiti ga za ljubav i mir.

Isus i nama govori:

Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene! Tvoj me narod ni usnama ne časti.
Zar nema toliko psovke u tom narodu? Koliko se pogrđuje moje ime s usana mnogih? I veliki i mali usuđuju se nečasno izgovarati moje ime!
Ovaj me narod usnama psuje. Srce mu je daleko od mene.

A kako je s tobom?

Gdje je blago tvoje, ondje će biti i tvoje srce. Gdje su tvoje misli, tvoje želje, tvoji planovi? Nisu li daleko od mene?
Srce je tvoje daleko od mene, Zaboravljaš na mene; zaboravljaš na ljubav kojom sam te htio, stvorio, dozvao u život; zaboravljaš na ljubav kojom te uzdržavam. Možda me usnama častiš, možda se čak redovito moliš, možda ideš i na nedjeljnu misu. Ali ima li tu srca?
Nisi li i kod mise, kod tog najistinitijeg susreta što sam ga darovao Crkvi i po njoj tebi, daleko od mene, nije li ti srce drugdje?

Ispunjavaš zakon, ali mi uskraćuješ ljubav.
A meni je važna ljubav, Ja hoću do tvoga srca.

Evo, stojim na vratima i kucam; stojim na vratima tvoga srca i čekam. Čekam da mi otvoriš sve tajne svoje nutrine.
Ne boj se! Neću ući nasilno. A ako uđem, ispunit ću te blagoslovom. Ne boj se, neću ti ništa oduzeti. Samo ću ti ponuditi svoju ljubav, samoga sebe.
ja sam tebi darovao svoje srce.
Ljubio sam te do kraja. Otkrio sam ti sve tajne. Prihvatio sam te kao prijatelja. Svoj sam život darovao za tebe iz čiste ljubavi. Želim te i danas privući k sebi,
Ne boj se. Očistit ću tvoju nutrinu. I tvoje će srce tada postati sposobno da nesebično i velikodušno ljubi. I tvoje će srce biti čisto. Iz tvoje nutrine neće više izlaziti grubosti, zle misli, psovke, bludništva.
Želim te pohoditi; želim po tebi biti blizu i tvome narodu. Htio bih da mogu reći: Srce ovog naroda mi je blizu. Bit će tada radost.
A čast i slavu moći ćete iskazivati imenu mome čista srca.

27. veljača 2010.

Tomislav Ivančić

Imaj samilosti sa mnom

Sjedni ili stani pred Isusa. Gledaj, ako si u prilici, njegov križ. On je sve oprostio da bismo praštali. On je svima oprostio. Tebi je oprostio i zato možeš biti slobodan za druge.
Pođi zatim u mašti od jednog čovjeka do drugog, osobito k onima koje ne podnosiš, i svakoga prepoznaj kao brata ili sestru. Imaj samilosti za svakog.
Iza vidljivog tijela, ponašanja, pogleda, riječi, izgleda otkrij ono vječno u čovjeku. Ali, svakome idi srcem, ne samo razumom. Tako počinješ ljubiti. Postaješ nov.

Svi su ljudi "bačeni" na Zemlju bez saznanja tko ih je stavio u život i kamo moraju odavde poći. Svi pate, smrtni su, krhki, ugroženi. Svi imaju razne mane i nemoćni su da budu dobri. Griješe svi i svi strepe pred posljednjim sudom. Svi su vezani strastima, manama, svojim uskim pogledima, svojim mentalitetom. Nisu odlučili roditi se i ne žele umrijeti, ali ih je "sudbina" dovela ovamo. Svi smo tu jednaki. Svi jednako cvilimo, vapimo i tražimo. Kod nekih se jauk vidi jače, kod drugih je skriven prividnim rješenjima. Jedni i drugi robuju zlu. Jedni i drugi trebaju samo samilosti.
Za čovjeka treba, stoga, imati samo sućuti. Svakoga požaliti, svakoga pomoći, nikoga ne suditi, ni nad kime ne "lomiti štap". Ljubiti neprijatelja!
Svi ćemo jednom biti pred istim sudom, gdje će nestati maske i varke oko nas, i tad ćemo ugledati jedni druge sa žaljenjem i strahom - zašto smo se međusobno tako mrzili? Svi smo djeca istog Oca. U svakom čovjeku tvoj patnički, voljeni brat vapi i jeca, pa bio on druge vjere, rase, ideologije, nacije, uvjerenja, pa bio i neprijatelj.
Kako voljeti svakog čovjeka? Kako moći svakome oprostiti? Sjeti se: svi smo zavedeni. Đavao nas hoće uništiti, zato nas jedne drugima predstavlja kao neprijatelje. Ne daj da te zavede protiv čovjeka!
Najjače čovjekovo oružje, jest praštanje. Oprostiti znači ne biti naivan, ne dati se prevariti i zavesti od Zloga. Znači biti jak i odrastao, zreo čovjek i - pobijediti svako zlo.

28. veljača 2010.

Tomislav Ivančić

Poslao te u svijet da ...

Svatko od nas jasno ili nejasno doživljava da ima neku specifičnu ulogu u životu na zemlji. Nitko nas ne može zamjeniti, jedinstveni smo u povijesti čovječanstva, naš put je samo naš, nikoga ne možemo imitirati.
Netko - Bog - poslao nas je u svijet. On stoji iza nas. Nitko od ljudi nije nas pozvao, nitko nas nije očekivao. Došli smo iznenada, sa sposobnostima koje možda ljudi ne trebaju, sa nemoćima koje opterećuju našu okolinu, sa zahtjevima koje ljudi ne mogu ispuniti. Svatko ima svoj život, svoje zvanje, svoj put u svijetu i u Crkvi.
Važno je otkriti što voliš raditi i to trebaš učiniti u životu. Koje je tvoje zvanje, koje su tvoje sposobnosti? To ne određuju ljudi, to je u tebi usađeno, prirođeno, od Boga darovano i isplanirano. Ako ti ljudi ne mogu omogućiti da ostvariš svoje zvanje, može Bog. On je dao zvanje, poslanje, poziv, on će dati i ostvarenje poziva. Važno je da li ćeš očajavati zbog nemoći ili se osloniti na Boga. I da li ćeš shvatiti da si dragocijen, potreban i onda kad ljudi to ne uviđaju. I da se sve može. Zemlja ne pripada ljudima nego Bogu. Treba htjeti i početi drugovati s Bogom u Isusu Kristu.

1. ožujak 2010.

Miljenko Grubeša

Pjev tišine i ptica

Gospodine, želim s tobom razgovarati kao s čovjekom pored sebe. Za stolom, recimo, na kavi ili čaši vina. Ili u šetnji našim parkom. Kao sa svojim najboljim prijateljem razgovarati s tobom o svemu. Želim čuti tvoju riječ i tvoj glas i vidjeti sjaj u tvojim očima.

Dovoljna je samo jedna tvoja riječ pa da smisao i istina obasja cijeli moj život. Da mi vrati ljepotu i da se ponovo za život oduševim. Samo jedna tvoja riječ udahnula bi mi tvoj duh i ja bih je s ljubavlju prihvatio.

Tvoja riječ bi mi vratila izgubljenu vjeru i snagu.
Samo jedan tvoj pogled bio bi dovoljan da se vratim ostavljenoj ljubavi i da na njezinom križu ponovo raširim ruke.
Tvoja bi riječ mojoj duši udahnula mir i radost i ona bi pejzaž tvoje ljubavi postala.
Tvoja bi riječ utišala sve moje riječi i slušali bismo pjev tišine i ptica.
Tada bi sva moja pitanja postala suvišna i nepotrebna.
S tobom bi sve moje sadašnje želje i potrebe nestale.
U tvojoj blizini utonuo bih u beskraj ljubavi.
U njoj bi iščezlo sve što vidim i sve što čujem. Cijeli ovaj svijet.
I tvoj bi mi lik Isuse iščeznuo.
Gospodine, bio bi opet uznesen!
I tvoj bi se Duh na mene izlio.
I ja bih u njega utonuo, u najdublju dubinu svoga srca.
I ne bih te više tražio pored sebe, nego u sebi, Gospodine moj!
Ti bi bio u meni i ja u tebi.
Ali, Ti već jesi Gospodine u meni!

Bez tvoga Duha, uzalud bi mi bilo biti s tobom Gospodine, uzalud što bih te slijedio, uzalud bih pio i jeo s tobom, uzalud bi bile sve naše šetnje, svi naši razgovori i pogledi i uzalud sva tvoja čuda i sva tvoja ljubav, Gospodine. Bez tvoga Duha gledao bih te, ali te ne bih vidio, i slušao te, ali te ne bih čuo, kao i mnogi tvoji suvremenici, Gospodine. Jer, bez tvog duha, ljubavi ne bih imao i ne bih te ljubio, Gospodine moj. Tvoja bi riječ, Gospodine, na kameno tlo pala. Ali ti si uzdignuo svoj pogled u nebo i rekao: »Effata!«, i izvor se ljubavi u mom srcu ponovo otvorio.

Tvoj duh tvoja je ljubav, Gospodine, razlivena u mom srcu. U njoj si uvijek sa mnom, Gospodine. U njoj te i vidim i čujem. U njoj činiš najljepša čuda.

A moja ljubav je tvoja Gora, Gospodine, na kojoj slušam tvoja blaženstva, i tvoj Tabor, Gospodine, na kojem te vidim preobražena u nebeskoj slavi i sjaju tvoga Božanskog milosrđa.

2. ožujak 2010.

Paul Haschek

Bogatiji smo za jedan dan

Pokušavam živjeti životom duboke vjere. Želim biti osjetljiv za djelovanje Duha Svetoga u meni. Dobro i lijepo ovoga dana bilo je moja dodirna točka s Bogom.

Gospodine, razgovaram s Tobom kako mi je pri srcu. Daj mi doživjeti da budem povezan s Tobom. Jedan mali djelić moga života ponovno je prošao. Ti i ja, nas dvojica bogatiji za jedan dan, Ti jer ljubiš, a ja, jer sam ljubljen. Učini me otvorenim Tvomu Svetom Duhu. Hoću mu dati prostora u svojoj nutrini.

Moju osobnu situaciju stavljam u Tvoje ruke. Znam, prihvaćaš me kakav jesam. Hoću u svome životu tražiti Tvoju volju. Daj mi odvažnosti vjerovati i djelovati. Štiti me od štetnih utjecaja. Daj mi mudrosti tražiti i činiti dobro.

Radujem se što živiš sa mnom, i što sam zaklonjen u Tvome srcu. Hoću pripadati Tvomu novom svijetu, radovati se u Tebi i slobodno Ti se povjeriti.

Gospodine, Ti budi središte moga života. Ti budi moj put - prema Tebi ću se orijentirati. Ti budi moj ideal - za Tobom ću poći. Ti budi moj učitelj - Tebe ću slušati. Ti budi moj prijatelj - Tebe ću nasljedovati. Ti budi Gospodar moga života i prati me. Daj mi s Tobom iznova započeti

3. ožujak 2010.

Dr. Tomislav Ivančić

Kome sam to odgovoran?

Čovjekova savjest jasno govori da ne smijemo činiti zlo i da moramo činiti dobro. U tom osnovnom etičkom principu svi se ljudi slažu. To je usađeno u srž čovjekova bića. Tko je to baš tako odredio?
Činimo li zlo, osjećamo krivicu. Bojimo se. Stojimo pred nevidljivim ali stvarnim i konkretnim sudom. Tko nas to sudi? Pred kime moramo odgovarati za svoje čine? Samima sebi? Zašto onda ne možemo opravdati ni jedno zlo? Savješću ne raspolažemo. Jesmo li odgovorni ljudima? Zašto nas onda muče tajni grijesi za koje ljudi nikada neće doznati? Možda smo odgovorni povijesti čovječanstva? Tko je ta povijest? I zašto onda ljudi rade i protiv uvjerenja čitave povijesti čovječanstva kad to traži njihova savjest? Savjest je, znači, iznad povijesti ljudi i iznad uvjerenja skupine ljudi i iznad osobnog mišljenja.
Za savjest ljudi daju živote. Činiti dobro važnije je od života. Za slobodu, za ljubav, za mir, za drugoga, za pravdu ljudi daju živote. Savjest nas prenosi u onostranost, transcedentnost. Tko nas tako neodoljivo sudi i privlači da činimo ono što je pravedno i dobro?
Kad čovjek gazi savjest, postaje nečovjek. Uzalud je sve što čini i zaludan je boravak na Zemlji. Kad, naprotiv, čini što je dobro i pravedno, sretan je i kad nema ništa doli kruha i ruha.
Savjest je otvoren put k Iskonu, k Izvoru. Savjest je izravno komuniciranje s Bogom i onda kad toga nismo svjesni. Onaj tko čini dobro jest s Bogom. Bezbožan je onaj tko čini zlo pa makar riječima i prizivao Boga.

4. ožujak 2010.

Stanko Mikulić

Sud - presuda

Osposobljen da svijet izvan sebe vidi, čuje, opipa, osjeti, okusi, miriše; da nad tim informacijama razmišlja, umuje; čovjek je po svojoj naravi osposobljen o sebi i svijetu nešto reći, zaključiti i donijeti sud kao svoje uvjerenje. Ova zatečena osposobljenost čovjeka da donosi sudove odnosi se najprije na njega samoga kako bi odredio svoje mjesto u svijetu: hoće li ostati ili otići, reći ili prešutjeti... Naravno stanje čovjeka da donosi sudove o sebi i svijetu oko sebe može dobivati nove oblike kroz vještine učenja i vježbanja. Kroz učenje i vježbanje osposobljavanje dobiva čovjekovu dimenziju, dimenziju ljudskosti u civilizacijskome smislu. No učenjem i vježbanjem čovjekove sposobnosti moraju očuvati Savez sa sposobnostima koje je zatekao u sebi, kako bi čovjek sačuvao tjelesno-duhovnu ravnotežu bića u sebi, i poželjno uozbiljenje svijeta oko sebe.

Kako pojedinac s drugim ljudima čini društvo koje kao jedna cjelina ipak nadilazi puki zbroj pojedinaca, a zadržava svojstva nužna za život pojedinca, tako društvo kao jedno tijelo nosi naravnu sposobnost donositi sud i presudu. Ta društvena sposobnost da sudi i presuđuje uosobljuje se u osposobljenim pojedincima. Društvo svoje presude donosi u odnosu na postavljena pravila ponašanja i na temelju prikupljenih informacija koje razumom razumijeva a umom prosuđuje opunomoćeni pojedinac.

No, kada pojedinac donosi sud za vlastitu potrebu, tada je usmjeren na informacije koje je prikupila njegova osoba i introspekcijom ih usklađuje sa vlastitim svijetom pokušavajući ostvariti Savez, dok društveni sud, kao razumijevanje prikupljenih informacija, može biti različit od presude, kao konačnog stava društva. Tada društvo raskida svoju prirodnu osposobljenost da bude oaza u kojoj čovjek može sa svojim Savezom živjeti. Takvo društvo gubi razloge svoga postojanja. Ono nije oaza za život čovjeka već omča u kojoj pojedinac gubi svoju narav i pronalazi smrt.

Prva postaja križnoga puta oslikava događaj pojedinca koji živi svoj Savez gradeći oazu za život Čovjeka, a pranjem ruku ovlaštenog pojedinca olako prepušta presudu drugima i time priznaje svoju suvišnost. Da je Pilat pranjem ruku osvježio svoj status presuditelja, morao bi ozbiljno promotriti i ovaj, za njega nevažan događaj, i vidjeti da su činjenica na strani čovjeka koji živi svoj Savez, te ga zaštititi pa makar se svijet srušio. No, Pilat je sud donio - to je njihova stvar! - ruke je oprao, presudu prepustio drugima; Pravednik - čovjek koji se uravnoteženo razvija u svojoj naravi i u svome sudu je stradao, narod nije u presudi našao svoj mir, Pilat je završio u progonstvu. Sud i presuda svojstvo su i pravo pojedinca i društva ako počivaju na naravi pojedinca i prirodi društva da sačuva, uozbilji i uzdigne život čovjeka.

5. ožujak 2010.

p. Luka Rađa

Duh Sveti - Životvorac

Svijet je vidljiva manifestacija Duha Svetoga, odnosno ljubavi Oca i Sina.
Duh Sveti je Životvorac, Duša svijeta, Besmrtnost.
Plodna voda u kojoj se odvija život.
Humus iz kojeg klijaju žive misli, prave ideje.
On je onaj koji je omogućio stvaranje: "Duh je Božji lebdio nad vodama." I čovjek je nastao tako da je Bog u zemljano biće dahnuo.
Istim Dahom nas podržava u postojanju. "Oduzmeš li im dah oni ugibaju." Život je sav od tog disanja Božjeg u nama.
Svodi se na: udahni, nadahni, predahni, odahni, izdahni.
Život je vatra koju treba poticati, žeravica koju treba raspirivati. "Raspirujte u sebi milosni dar."
Slikovito rečeno u život treba puhati da se ne ugasi i ne okameni. Za to se brine Duh Sveti.
"Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe."

6. ožujak 2010.

Tomislav Ivančić

Klanjam Ti se

Meditaciju ćeš najbolje obaviti klečeći. No dobro je i stojeći ili sjedeći.
Opusti se, mirno diši, upravi pogled prema gore i onda...
Lagano se nakloni i u tom stavu pusti da ti srce govori ono što želi. Zatim se uzdigni i onda opet nakloni sve do poda. Ostani tako neko vrijeme i govori Isusu da ti je on dragocjen i da se nikome ne želiš klanjati, jedino njemu. Osluškuj svoje srce i Duha u sebi. Opet se uspravi pred živim Bogom.
Nije važno samo klanjanje, nego Bog kome se klanjaš. I ta prisutnost Boga počinje te silno mijenjati. Nakon petnaestak minuta izmoli "Oče naš" i završi meditaciju.

Bog je apsolutno biće. Od njega sve počinje i sve u njemu završava. Nitko ne može izbjeći njegovu kontrolu i njegovu volju. Klanjati se Bogu zato znači priznati ono što jest - da je Bog apsolutni Gospodar stvorenja i našeg života.
No, Bog je naš Otac. Zato se njemu ne klanjamo ropski, kao oni koji su poraženi. Njemu se, naprotiv, klanjamo u ushićenju. U divljenju što je nedokučiv, što je naprosto Ljubav a ne samo onaj koji ljubi. Što je naprosto dobrota a ne samo onaj koji je dobar. Što je naprosto svemoć a ne samo svemoguć. Klanjanje je divljenje, ulaženje dubinom svoga bića u neizrecivost Božjeg bića. Klanjanje je nova spoznaja, novi način razgovora s Bogom, novi pristup Ocu svega stvorenoga.
Bog nas je otkupio. Zato mu se klanjamo u zahvalnosti, u dubokoj spoznaji da smo voljeni, da smo slobodni, da smo dionici Božje naravi.

7. ožujak 2010.

Tomislav Ivančić

Došao je da bi smo imali život

Dobro je čuti da je Isus rekao kako je došao da bismo imali život, u izobilju da bismo ga imali.

Ili još više čuti poruku da je on došao i umro za nas, da je Bog dao svog jedinog Sina da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni.

Isus nas je upozoravao da se ne bojimo jer, iako nam se čini kao da smo malo stado, Otac je odlučio dati nam kraljevstvo.

Učio nas je da odbacimo male sitne brige kojima se bavimo, da dademo svoje male torbice, vrećice, džepove, novčanike, a da uzmemo torbe koje ne stare, u koje može stati kraljevstvo vječnost, neotuđivost i mir.

Isus je došao da nam pokaže tko smo, da bi nas upoznao s nama samima, da bi nas uvjerio da se njemu isplatilo postati čovjekom i čak poginuti za nas, te uskrsnuti, da bi spasio u nama ono veličanstveno.

Božja objava je otkriće čovjeka i Boga.

Zadaća Crkve je ljudima otkriti njihovo dostojanstvo i pokazati izvor tog dostojanstva.

Među nama se stalno čuje veličanstveni govor, siloviti događaji odnosa "ja" - "ti", neprestani susreti, dozivi, stalni pozivi Boga čovjeku.

Zapravo svi ti mnogoliki glasovi i pozivi samo su odašiljači jedinih usta, jednog jedinog Srca - Stvoriteljeva.

Preko svega nam se javlja Bog, u svemu nam govori i doziva nas Stvoritelj, iz svega nam govori i po svemu nam neprestano pristupa veličanstveno Srce Isusa iz Nazareta i njegova Oca, Stvoritelja neba i zemlje.

8. ožujak 2010.

Paul Haschek

Moliti je sasvim jednostavno!

Moliti je sasvim jednostavno: Nalazim malo vremena i zahvalno upravljam pogled na Onoga koji mi je dao život i vrijeme. Obraćam se dragomu čovjeku i radosno mislim na Onoga koji je povezao nas dvojicu. Promatram cvijet i divim se njegovu umjetniku. Opažam koliko je Bog sa mnom sretan što se ja radujem Njegovim darovima. On na mome licu čita koliko sam sretan zbog Njega, jer me ljubi. Kako je jednostavno o svemu tome razgovarati s Bogom!

9. ožujak 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Odmoriti se u Isusu

Čitajmo evanđelje u jednostavnosti njegove poruke. Isus je neprestano u službi ljudi. Nije čudo da se i on umori. Djeluje, govori, liječi, pridiže brojne ljude koji mu dolaze. To je neprestana aktivnost na koju se moraju priviknuti i njegovi učenici. Moraju slijediti njegov ritam sebedarnog života.

Međutim, Isus ne zapada u napast aktivizma. Ne gubi živce, ne gubi glavu. Zna da je čovjeku potreban odmor i da mu je potreban predah. Pretjerani aktivizam može mu oduzeti unutarnji mir i tada nije sposoban dati ono najbolje od sebe.

Isus primjećuje ljude u njihovoj klonulosti i gladi pa im pruža svoju riječ, hranu duše. Svoje apostole šalje u osamu jer im treba mira i odmora. Isus vidi kad drugima treba odmor, ali na sebe ne misli, za sebe ne mari. Ne vodi računa o sebi. O njemu se nitko ne brine, niti mu tko želi osigurati odmor i predah. Nema za Isusa godišnjeg odmora. Isus je tu za druge.

Prisjetimo se sličnih Isusovih riječi i poziva: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" (Mt 11,28). "Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!" (Iv 7,37-38). To je poziv i nama. Bilo bi dobro da to svaki slušatelj ovoga evanđelja istinski osjeti i povjeruje. Isus se brine za tvoj život, za tvoje zdravlje, za tvoj odmor. Isus zna da živimo u neprestanim napetostima i nemirima. Prati sve što se zbiva oko nas. Vidi da ima puno razloga za zabrinutost i nemir. Međutim, on nam ipak nudi svoj mir. Svojom riječju želi i u naše dubine prenijeti svoje svjetlo, svoj optimizam i svoje potpuno povjerenje prema Ocu. Isus želi i danas nama reći da nismo više kao ovce bez pastira, budući da je on preuzeo vodstvo na našem putu. On je ispred nas, on nas vodi, on će nas dovesti k cilju. Nadalje, Isus vodi brigu i o našem zdravlju. Kao što se mnoštvo okupljalo oko Isusa u vrijeme njegova zemaljskog života jer je svojom ljubavlju znao čudesno pridići bolesne i vratiti im zdravlje, on to tako čini i danas. Smijemo na njega računati i u svim poteškoćama tijela. Svakako, nismo neranjivi niti besmrtni. Ali s Isusom možemo proživjeti svoj vijek u predanju koje smiruje dušu i tijelo. S Isusom možemo bolest, starost i nemoć prihvatiti kao izvor milosti i mira. U njemu možemo hraniti i nadu da će nas on uvijek ozdraviti kada je to za naše dobro.

Na osobit način se u današnjem evanđelju spominje odmor, osama, povučenost. Ovo je evanđelje u tijesnoj povezanost s našim godišnjim odmorima. Vrijeme je dopusta, kada se ljudi malo udaljuju od svojih radnih mjesta. To se zove godišnji odmor. Nekima se mijenja samo radno mjesto te svoje odmore iskoriste da naprave nešto za svoju kuću. Neki se ipak uspiju malo povući, naspavati, odmoriti. Neki stignu čak i do mora, do pravoga ljetovanja.

Bilo bi dobro da se u svim okolnostima svoga života znademo odmoriti u Isusu, na njegov način. To je stanje poniranja u sebe, to je vrijeme koje čovjek odvoji za sebe, za svoju dušu. To je vrijeme susreta s Bogom u vlastitim dubinama. Kako se često dogodi da ljudi na godišnjim odmorima zaborave na Boga, misleći da se moraju i od njega otkinuti. Šteta što se ne znamo odmoriti u Isusu koji nas želi zaštititi od vreve ovoga života, od napasti da uvijek moramo nešto raditi, od bijega pred samim sobom. Godišnji bi nam odmor mogao pomoći da se u Isusu i s Isusom istinskije susretnemo sa samim sobom; istom ćemo tada biti sposobni u miru i ljubavi susresti ljude oko sebe, možda i ostvariti novi, kvalitetniji susret s osobama s kojima smo već dugo u zategnutosti i nemiru. Za sve to koristi godišnji odmor kakvoga bi nam ga Isus htio omogućiti.

"Idite u osamu!" govori Isus učenicima. Slično govori i nama: "Saberi se malo; imaj malo vremena za sebe. Idi sa svojim bračnim drugom, svojom djecom, svojim roditeljima, svojim prijateljima u osamu. Imajte malo vremena vidjeti se i razgovarati u miru. Odmorite se od svijeta oko vas da biste mogli otkriti jedno drugo u novom svjetlu. Idi malo u osamu sa mnom. Neka to bude susret u kojem ćeš osjetiti moju blizinu koja će ti biti izvor svjetla i spasenja."

10. ožujak 2010.

Martin Gutl

Dođi, Duše Sveti

Dođi, Duše Sveti, u naše gradove, u naše domove, u naše obitelji,

u naše poglede, u naša srca.

Bez tebe čitamo knjige, a ne bivamo mudri,

bez tebe mnogo razgovaramo, a ne bivamo bliži.

Bez tebe sve su za nas samo događaji, činjenice i brojke.

Bez tebe naš se život raspada u dane bez smisla.

Bez tebe nema vjernosti. Bez tebe misli postaju mahnitosti.

Bez tebe nas tehnika rastače. Bez tebe crkve postaju muzeji.

Bez tebe molitva je brbljanje. Bez tebe nam se smiješak skamenjuje.

Bez tebe okoliš postaje pustoš.

Dođi, Duše Sveti, naša praznina vapije za tvojom puninom.

Dođi, Duše Stvoritelju, nastani se u našemu svijetu!

11. ožujak 2010.

Stanko Mikulić

Posrtaj - pad

Svojom anatomskom građom čovjek je osposobljen za različite vrste kretanja. U kojem god pravcu se kretao, čovjek može na putu poletjeti, ali, također, posrnuti i pasti.

Motivi čovjekova kretanja mogu se podijeliti na one »zbog« (jela, pića, bolesti...) i one »radi« (izgleda, rezultata, karijere...); ali i jedni i drugi mogu ostati samo na fiziološkoj razini.

Motivi fiziološkog karaktera vrlo su snažni, imaju sliku ideala, i vezani su uz anatomski vremenski tijek. Karakteriziraju prvo razdoblje čovjekova života - karakterizira ih izraz: »Ja ću!« No, zapečatiti motive na fiziološkoj razini znači doživjeti da s anatomskim padom čovjeka propadaju i motivi. Tu je čovjekov pad tako dubok da označi čitavo razdoblje čovjekova života (kriza srednje dobi), a mnogi u tome padu - koji je sraz gubitka motiva i potrebe nastavka života - potpuno odbace društvo i sebe. Pad i smrt postanu istoznačnice.

Međutim, motivi »zbog« i »radi« imaju svoje šire značenje od čovjekove pojavnosti i ne mogu se svesti na razinu fiziološkog; oni se ne moraju svesti na razinu biološke stanice. Anatomska osposobljenost čovjeka za kretanje podrazumijeva motive kretanja. Motivi se mogu gledati u skupinama »zbog« i »radi«, ali jedan postignuti rezultat pojedinca ili skupine ima veće značenje od pojedinca ili skupine. Isto tako taj rezultat pojedinca ili skupine ima korijene dubljeg značenja od samih fizioloških značenja i anatomskih sposobnosti. Korijeni motiva prožimaju anatomsku strukturu i ispunjaju fiziološku potrebu, ali nadilaze razinu biološkog i pojavnog.

Motivi su odgovor na Poziv čovjeku da bude Subjekt, Partner života i da u sebi izgradi lik koji će živjeti partnerski život odgovarajući Pozivu i bivajući Poziv. Tada motivi »zbog« i »radi« dobivaju plodove i imaju svoje korijene, a njihov subjekt - Čovjek - kroz pravce kretanja živi. Tada na putu ima posrtaja i padova, ali su oni znak umora i padovi su predah - odmor - na putu kretanja.

Ako čovjek izgradi lik kao odgovor na Poziv, on ne priželjkuje posrtanja i padove, ali prihvaća život u kojemu može biti anatomskih padova, ali ne i samo fizioloških motiva.

Tako nam Isus u svojim padovima ne skriva anatomsku osposobljenost, ali nam otkriva svijet u kojem pad nije srušio ljudski lik. Prihvaćajući posrtaje i padove Isus odgovara na Očev poziv, daje predah anatomiji, ustaje, tješi majku i druge žene, poziva razbojnika, a stotniku skida koprenu s očiju, a nas poziva u svoj svijet.

12. ožujak 2010.

Camilo Maccise

Gora


Kličimo i veselimo se spasenju njegovu,
jer ruka Jahvina na ovoj gori počiva!
(Iz 25, 1-10)

Prihvatimo svoju putničku usmjerenost prema vječnosti. Promislimo u osobnom razmišljanju svoje vrijeme i svoj put. Prihvatimo Božje putove, ljubimo ih, makar ih ne razumjeli. Hrabro koracajmo i usred poteškoća, čvrsto uvjereni daje do u sitnice sve uređeno za naše dobro. S vjerom i s nadom napredujmo na putovima Gospodnjim, jer po njima Bog upravlja i velikom, općom poviješću kao i našim malim osobnim povijestima. Svi su Božji putovi samo milosrđe i istina. Zato putujmo zajedno s Kristom, jedinim putom. Budimo radosni i usred muka i nesigurnosti našeg hodočašćenja.

13. ožujak 2010.

Thomas Merton

Želite li upoznati Boga?

Tada naučite razumijevati slabosti i nesavršenosti drugih ljudi. Ali kako možete shvatiti slabosti drugih, ako ne shvaćate svoje? A kako možete vidjeti značenje svojih ograničenja, ako niste primili od Boga milost, kojom upoznajete sebe i Njega? Nije dovoljno drugima opraštati: moramo im oprostiti ponizno i samilosno. Ako im opraštamo neponizno, naše je opraštanje ruganje: ono pretpostavlja da smo bolji nego oni. Isus je sišao u ponor naše sramote da nam oprosti, pošto je, u nekom smislu, postao niži od nas sviju. Zato ne smijemo drugima opraštati sa uzvišenih prijestolja, kao da smo bogovi koji gledaju s Neba dolje na njih. Moramo im oprostiti u plamenu njihova pakla, jer Krist, po našem praštanju, još jednom silazi da ugasi taj osvetni plamen. On to ne može učiniti, ako mi ne oprostimo drugima Njegovom samilošću. Krist ne može ljubiti bez osjećaja i srca. Njegova je ljubav jednako ljudska kao i božanska, i naša će ljubav biti karikatura Njegove, ako tvrdi da je samo božanska, a ne pristaje da bude ljudska.

Kada druge ljubimo Njegovom ljubavlju, ne poznamo više dobro i zlo {a to je zmija obećala) nego samo dobro. Nadvladavamo zlo u svijetu Božjom ljubavlju i samilošću, i dok činimo tako tjeramo sve zlo iz naših srdaca. To zlo u nama je više nego moralno. Postoji i psihološko zlo, iskrivljenje što ga je uzrokovala sebičnost i grijeh. Dobre moralne nakane dovoljne su da isprave što je formalno zlo u našim moralnim činima. Ali da naša ljubav može ozdraviti rane grijeha u čitavoj našoj duši, mora doprijeti u najdublje dubine naše čovječje naravi, da iščisti svu zarazu tjeskobe i lažne krivnje koja izlazi iz oholosti i straha, da oslobodi ono dobro što ga je zaustavljala sumnja, predrasuda i utvaranje.
Sve u našoj prirodi mora naći svoje pravo mjesto u životu dobrotvorne ljubavi, tako da se čitav čovjek može dizati Bogu, da se ta cijela osoba može posvetiti, a ne samo nakane njegove volje.

Bog koji je beskrajno bogat postao je čovjek da osjeti siromaštvo i bijedu paloga čovjeka, ne zato jer Mu je trebalo to iskustvo, nego jer je nama bio potreban Njegov primjer. Sada, kada smo vidjeli Njegovu ljubav, ljubimo jedan drugoga kao što je On ljubio nas. Tako će Njegova ljubav raditi u našim srcima i preobraziti ih u Njega.

14. ožujak 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Ostanite u meni

Govoriš, Gospodine: "Bez mene ne možete učiniti ništa!" Misliš li to ozbiljno?
Nije li to pretjerano? Ja mogu učiniti toliko toga i bez tebe! I toliki koji ne vjeruju u tebe, tako su poduzetni ljudi. Čovjek te ne treba da nešto pronađe, sagradi, da obradi zemlju, da osvoji prostore.
Imaš pravo!
Istina je da ste već radili bez mene i da ćete još učiniti velike podhvate, ali nećete moći pobijediti ono zlo koje je u korijenu vašeg srca, zlo koje ranjava vaše ljubavi, zbog kojeg loše završavaju sva vaša poznanstva i veze, koje kvari vaša najljepša iznašašća i pretvara ih u tamne sile koje će i vas same uništiti.
Da, sve možete učiniti, ali to što vi činite ništa je pred neizbježivom slijepom ulicom smrti koja zamagljuje obzorja svih vaših planova.
Da, i bez mene možete sve činiti, ali ne možete istinski ljubiti i živjeti vječno.
Ja sam Život u grobovima vaše prašine.
Ja sam Ljubav jača od svih vaših desktruktivnih snaga, ljubav koja pobjeđuje silu mržnje u samom izvoru grijeha.
Vaša sposobnost rasuđivanja, vaš razum, vaša pamet ne mogu a da ne časte onoga koji vas je stvorio.
Međutim, kad biste se lišili dragocijena dara moje ljubavi, kada svoje srce ne biste otvorili mojem kucanju na vaša vrata, sva vaša smiona i velika dostignuća ne bi nikad pridonijela sreći radosti ljudi na zamlji.
Samo plodovi moje Ljubavi što ćete ih donijeti, samo plodovi moga Duha koje ćete umožiti, sposobni su preobraziti ljude u braću, svijet učiniti lijepšim i životnijim i tako u potpunosti proslaviti Oca vašeg.
Samo obdareni mojom ljubavlju, zahvaćeni plamenom što sam ga ja bacio na zemlju, možete osjetiti puninu života, možete učiniti nešto što će ostati za vječnost.
Zaista, bez mene ne možete učiniti ništa!