EVO što se događa kad se naš lažni EGO konačno počne raspadati!

Foto: pixabay.com
Ego je zapravo čep koji nam ne dopušta da nam iz grudi poteče čista iskra ljubavi pa “volimo” selektivno samo ono što podilazi našem egu. Kada se ego sruši i skloni se čep s duše, tek onda postoji mogućnost da iščupamo iz korijena nesvjesne motive i da ih iznesemo na svjetlo.




Često nailazimo na priču o zloupotrebi zakona privlačnosti na način da se isti koristi za privlačenje određene osobe u život ili se ta osoba rastavlja od partnera i sl. To je evidentan karmički prijestup, ali mi se često pravimo naivni pa “ne znamo” da je to čin ega, a ne čin ljubavi. To je samo potvrđivanje egu da može posjedovati predmet svoje želje.

Ima jedna priča koja to lijepo opisuje:

‘Nosila vrana orah u kljunu, orah ispadne iz kljuna i upadne u dimnjak. Zamoli orah dimnjak da ga ne tjera i da mu dopusti da se tu sakrije od ptica kako ga ne bi pojele. Dimnjak to prihvati, ali nakon izvjesnog vremena orah pusti klicu u zemlju i počne rasti drvo. Pošto je drvo sve više raslo, dimnjak je postao tijesan i počeo je da se ruši, na kraju je drvo naraslo veliko, a dimnjak se potpuno srušio.’

Kada kroz takav čin primimo karmičko sjeme, šta možemo očekivati nego da prije ili kasnije plod naraste i počne rušiti naš ego kao što je orah srušio dimnjak.

Nema veće boli od one koju prati raspadanje ega. Ego će srušiti upravo plod onog sjemena koje smo posijali, ma koliko mi u trenutku prijema sjemena djelovali veliki, moćni i sretni.

Isto tako, naš ego prihvaća karmičko sjeme svakog trenutka kada uradimo nešto što nije čin ljubavi.



Sjeme može biti sve – misao, emocija, djelo, riječ. Ego je oklop koji nam ne dopušta da pristupimo centru našeg bića koja je čista božanska ljubav, a predstavljen je četvrtom čakrom.

Ego je zapravo čep koji nam ne dopušta da nam iz grudi poteče čista iskra ljubavi pa “volimo” selektivno samo ono što podilazi našem egu, ne volimo ljude koje ne razumijemo, koji ne razmišljaju kao mi ili ne vjeruju u istog Boga kao mi. Ne zanima nas kako se neko osjeća zbog naših djela, bitno nam je samo da je nama dobro i da otmemo djelić sreće za sebe.

Sve to što “volimo” predstavlja hranu našem egu i dokle god ga kvalitetno hranimo, on će rasti i smanjivati mogućnost prolaza ka ljubavi. Kada nam se, kroz neku situaciju, ego počne raspadati, javlja se patnja i mi ga svim silama nastojimo zakrpati, umjesto da dopustimo da se sruši i pristupimo neistraženim poljima naše unutrašnjosti.

Kada se ego sruši i skloni se čep s duše, tek onda postoji mogućnost da iščupamo iz korijena nesvjesne motive i da ih iznesemo na svjetlo, puštajući da se korijen osuši i zauvijek prestane rasti. Korijenje će rasti dokle god je u tami nesvjesnog, čim ga sunce (svijest) sprži, ono više nema nikakve šanse za rast. (Osho).

Što znači, treba osvijestiti uzrok koji nas dovodi do ideje da otimamo ono što nam ne pripada ili hrani našu inferiornost koja nam govori da nismo vrijedni ljubavi, te pristajemo na razne vidove trgovine i nagodbe, pristajemo da budemo “sa strane”, ili samo za provod, seks ili se viđamo samo kada partneru odgovara čekajući kao stvar na polici i sl.





Što je to zbog čega se plašimo izraziti vlastito mišljenje i iskazati svoje potrebe u vezi? Strah da ćemo biti odbačeni, ostavljeni, kažnjeni?

Jesu li nam u djetinjstvu govorili “šuti, šta ti znaš…pametniji si kad šutiš” i nisu dozvolili da razvijemo svoje mišljenje? Ili su nam ljubav kompenzirali hranom, odjećom, obućom i govorili kako su nam sve dali da bismo bili sretni, a mi tako nezahvalni?

Zbog svega toga mogli smo razviti oholost prema sebi i osjećaj da nismo dostojni ljubavi, pa smo svoju ljubav sahranili i podigli joj spomenik u obliku ega.

Naše ego-ja je snažno težilo da se razvije i bude prihvaćeno, svaki oblik neprihvaćanja snažno ga je bolio, jer je ego stvoren samo da bi glumio nas na pozornici života ne bi li pokupio što više aplauza i potvrdio našu vrijednost.

Zato smo se počeli ponašati isključivo prema društveno-prihvatljivim normama ponašanja i izgubili spontanost.

U skladu s tim, nastavili smo putem koji potvrđuje našu vrijednost, a preotimanje partnera je jedno od mnogobrojnih takvih mjerila vrijednosti koje nam govori “ja vrijedim više, on pripada meni, nisam više bezvrijedna, on je moja medalja, dokaz da sam voljena, prihvaćena i sl.”, dok ustvari ta “otimačina” kopira model neuspjelog privlačenja očeve pažnje, rivalitet sa superiornijom sestrom, nemogućnost dobivanja željenog i sl.





Ako takve motive ne osvijestimo i ne iščupamo iz korijena, oni će rasti i ponižavati naš ego dokle ga potpuno ne poruše.

Mi imamo izbor da se sami obračunamo s egom ili da srljamo u iskustva poniženja ega. Kada napravimo karmički prijestup, to je izbor odloženog suočavanja s narastajućim oblikom onoga što nam je bilo pred nosom pa metaforički rečeno, umjesto da smo odbacili sjeme mi smo ga posijali i sačekali da se cijelo drvo sruči na nas.

izvor