Je li dopuštanje isto što i predaja?

Spoznaja tko si je početak i kraj svih izazova ovog malog Ja kojeg trenutno poznaješ. Spoznaja je uzbudljivo putovanje kojem se s radošću prepuštaš, jer se nemaš čega bojati.




Promatram razvoj svijesti kao jedan rollercoaster. Turbulentna vožnja, gdje se emocije i misli smjenjuju nevjerojatnom brzinom. U jednom trenutku se smijem i sve mi je divno, a poslije par sati plačem ili me savlada očaj. Što je više izazova u životu to je vožnja turbulentnija i ako osoba ne shvati tko je i poistovjeti se s tim rollercoasterom, pregazit će je ili će ispasti iz sjedišta i nestati.

Duboko vjerujem da se svaka osoba nalazi na svom duhovnom putu, na ovaj ili onaj način. Većina ljudi nije toga svjesna, ali to ne znači da nisu na putu, već samo znači da su još uvijek nesvjesni i to je sasvim u redu.

Zapravo, put je jedino što postoji, putovanje je naša jedina svrha, to osjetimo onda kad shvatimo tko smo. Kad shvaćamo da je putovanje smisao ovog fizičkog života, to znači da smo zakoračili u Svjesnost, znači da smo se počeli prisjećati tko smo, da smo Duša koja ima ovo tijelo, um i emocije da bi kroz njih imala iskustva po koja je i došla ovdje.

Mi već neko vrijeme možda ‘radimo na sebi’ ali to ne mora značiti i da znamo tko smo zaista. Fokusirani smo da UMOM shvatimo gdje trebamo ići, što trebamo mijenjati, a on je samo jedan od alata.. snažan, ali ne i jedini. More informacija koje su nam dostupne, more tehnika koje ‘rade’, fokusirane su samo na um. Svi mi samo gomilamo informacije, a da ne dopuštamo iskustva koja ih prate. Ne možemo umom shvatiti tko smo.

Spoznaja polako dolazi najprije kroz emociju. Mi smo Promatrač, koji ima sve te divne i korisne alate, ali on nije ni svoje ni tijelo ni svoje emocije ni misli. Mi smo Duša, koja je iskreirala sebi tijelo, um i emocije i koja kroz njih traži samo iskustva.



Imate li osjećaj da vam je um toliko pretrpan da osjećate kako u njemu više nema mjesta ni za jednu jedinu informaciju? Ja ga često doživljavam kao hard disk kompjutera, koji pokazuje da je memorija ‘u crvenom’. OSLOBODITE PROSTOR, piše vam vjerojatno često kad želite nešto sačuvati, u telefonu ili u računalu.

U takvom jednom overload trenutku konačno sam shvatila da odgovori nisu vani i da samo Um (Ego) govori kako su tamo. Pritom, ego dijete uvijek prepoznaje kada je JA u prvom planu, bilo da je ‘ja sam najbolji’, ili suprotno ‘jadan ja’, ‘nitko me ne voli’.. Onda tako umorni i čekajući da se nešto izvana dogodi, nailazimo po putu na pojam Dopuštanje.

Da, utišaj malo taj um i dopusti već jednom da ti dođe ono što ti pripada. Ovaj pristup je i najlakši i najteži. Najlakši jer ne trebate raditi ništa, kao Duša vi ste već prosvijetljeni,blaženi i sretni. Nije potrebno da ništa više dodajete, već da oduzimate.

Trebate samo dopustiti da se dogodi, da se s potpunim povjerenjem prepustite onome što (već) JEST. Istovremeno, taj je put i najteži jer ego, naša iluzija o nama, govori nam da ništa od toga nije točno i da su to sve gluposti.

Njegove potrebe nikad ne mogu do kraja biti zadovoljene, on uvijek traži još i još. I pošto smo se već umorili po putu i kod onih kod kojih je ego izražen, to –dopuštanje- se može doživjeti i kao predaja. Jednostavno, čovjek odustane od sebe, a da pri tome nije ni shvatio tko je.

I predaja je zamka Ega. Samo će vas on uvjeriti u to da se predajete i ako se poistovjetite s njim, ako mu povjerujete, to će zaista i biti vaše iskustvo.





Ali, ako znate tko ste, da ste Duša koja ima tijelo, um i emocije, da ste veći i jači od tog glasa u glavi koji govori besmislice, da ste Promatrač koji s uzbuđenjem prolazi kroz iskustva, tada vam ni ego, niti bilo tko ili bilo što izvana, ne može ništa.

Spoznaja tko si je početak i kraj svih izazova ovog malog Ja kojeg trenutno poznaješ.



Spoznaja je uzbudljivo putovanje kojem se s radošću prepuštaš, jer se nemaš čega bojati.

izvor