Mračna strana čovječanstva: 6 zastrašujućih povijesnih ličnosti

Oni su bili bešćutni i okrutni, i pokazali su nam dno čovječnosti


Kaže se da je istina ponekad čudnija od fikcije, a može biti i strašnija. Povijest je puna priča ljudskih grozota i divljaštva prema kojima se vampiri i zombiji ili američki hororci mogu činiti posve bezazlenima i pitomima. U nekim slučajevima, ovi zastrašujući povijesni događaji i ličnosti poslužile su kao osnova za priče, romane i filmove.

U povijesnim člancima u pravilu se bavimo pozitivnim stvarima, a sada ćemo se osvrnuti i na mračniju stranu ljudske povijesti. Da... Nažalost, ljudi su, osim za divne stvari, sposobni i za veliku okrutnost i zastrašujuće zločine.

1. Vlad Tepeš




Vlad III.Drakula bio je vladar Vlaške u 15. stoljeću koji je postao zloglasno poznat po mučenjima, sakaćenjima i masovnom ubojstvu. Nadimak Tepeš ili Nabijač/Probadač dobio je zbog navike da protivnike za kaznu nabije na kolac. Drugim nadimkom, Drakula, nazvan je prema svom ocu. Godine 1431. ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški primio je Tepešovog oca u viteški Red Zmaja zbog vojnih zasluga. Tad je dobio nadimak Zmaj (rum. Drakul). Poslije očeve smrti, Vlad Tepeš naslijedio je i njegov nadimak, ali kao Drakula, u značenju Zmajev sin.

Vlad je bio veoma uspješan u vojnim kampanjama, zbog čega su ga neki nazivali herojem, no njegova neviđena okrutnost i sklonost barbarskim smaknućima – često i vlastitih ljudi – doprinijeli su njegovoj reputaciji kao jednog od najhladnokrvnijih vladara. Njegove žrtve ubijane su na zaista grozne načine uključujući vađenje utrobe, obezglavljivanje, pa čak i deranje cijele kože ili kuhanje na život. No, najviše je ipak preferirao nabijanje cijelog tijela na kolac (na živo).

Nakon jedne slavne pobjede protiv otomanskih Turaka Vlad je navodno "nakolčio" oko 20.000 ljudi duž obale Dunava. Povijest tvrdi da se drugi val osvajača, kad su vidjeli šumu tijela koja ih je dočekala, odmah povukao. Prema nekim svjedočanstvima Vlad je uživao večerati "al fresco" među tim leševima, te je čak znao umočiti kruh u krv svojih žrtava. Ova bizarna navika – zajedno s nazivom Drakula i Transilvanijom kao mjestom rođenja – kasnije će (1897. godine) inspirirati najpoznatiju novelu o vampirima – Bram Stokerovog "Drakulu".


2. Rasputin



Velik dio života Grigorija Rasputina zavijen je u mit, no povijest je oslikala sliku "mistiku luđaka" koji je Rusiju gurnuo u kaos. Rasputin je karijeru započeo kao populistički sveti čovjek koji je propovijedao religijsku doktrinu da je pravo spasenje moguće doživjeti jedino kroz prepuštanje tjelesnim grijesima i užicima. Njegova reputacija vrsnog vjerskog iscjelitelja dovela je do toga da je čak pozvan na dvor cara Nikole II., gdje se sprijateljio s caricom Aleksandrom nakon što je svojim hipnotičkim moćima pomogao njenom sinu, koji je bolovao od hemofilije, da se oporavi od ozlijede. Do 1911. godine osigurao je svoju poziciju kao najbliskiji savjetnik carice (ona je u njemu vidjela božjeg poslanika koji se brine za budućeg cara), a nakon toga je počeo koristiti svoj utjecaj kako bi na čelne vojne pozicije postavio nekompetentne i pokvarene odabranike. Istovremeno se sve više prepuštao piću i svojim perverznim seksualnim apetitima, a bio je nadaleko poznat i po nedostatku osobne higijene (strašno je zaudarao) .

Rasputin je bio veoma, veoma šarmantan, no uživao je u veoma čudnim i ružnim stvarima. On je uživao ponižavati žene iz visokog društva, tako su one, osim seksualnih eskapada, morale lizati njegove prljave prste nakon što bi ih umočio u juhu. Bio je optužen da je silovao časnu sestru i često je posjećivao prostitutke noću, čak je tamo odlazio direktno nakon posjete carici. Plašeći se divljookog čarobnjaka koji je vodio Rusiju u propast 1916. godine grupa aristokratskih konspiratora otrovala ga je cijanidom (u vinu i kolačima), no, otrov nije djelovao. Zatim su ga ustrijelili iz neposredne blizine, pa je Rasputin pao na pod naizgled mrtav. Nakon nekoliko minuta ustao je i pokušao pobjeći, ali su ga urotnici uhvatili, istukli, ispalili u njega još nekoliko hitaca, te ga bacili u hladnu rijeku Nevu. Kad je Rasputinovo tijelo pronađeno, pluća su mu bila ispunjena vodom. To je pokazalo da nije bio mrtav i da je pružao otpor sve dok se nije utopio u hladnoj rijeci.

Rasputinova smrt došla je prekasno da bi spasila carsku familiju javne sramote. Car i njegova cijela obitelj (uključujući suprugu i petero djece) ubijeni su 1918. godine za vrijeme revolucije.

izvor

3. H.H. Holmes



Rođen kao Herman W. Mudgett, zloglasni serijski ubojica Harry Howard Holmes početak svoje poslovne karijere proveo je kao prevarant (u osiguranju) prije nego se preselio u Illinois ususret Svjetskom sajmu u Chicagu 1893. godine. Raznim prijevarama i mutnim poslovima namaknuo je veliki novac koji je uložio u izgradnju ogromne zgrade trokatnice koja je služila i kao hotel za vrijeme Svjetskog sajma. Trokatnicu je Holmes nazivao svojim dvorcem – koji je pretvorio u pravu tamnicu i mučilište. U prizemlju "Dvorca" bila je ljekarna i drugi dućani, dok su na gornja dva kata bili njegov osobni ured i labirint od oko stotinu sobica bez prozora i hodnika. Neke sobe imale su skrivene špijunke za gledanje, plinovode, tajna vrata (uključujući i podna okna) te su bile zvučno izolirane, dok su druge imale tajne prolaze, ljestve i hodnike sa slijepim završecima (nisu vodili nikuda). Bio je tu i dobro podmazani odvod za smeće koji je vodio u podrum gdje je Holmes postavio kirurški stol, krematorij, pa čak i srednjovjekovnu spravu za mučenje. Holmes je stalno mijenjao radnike za vrijeme izgradnje "Dvorca", pa je samo on u potpunosti razumio dizajn kuće.

I prije, a i za vrijeme Svjetskog sajma, Holmes je odvodio mnoge žrtve, većinom mlade žene, u svoje zastrašujuće skrovište. Žrtve je birao među svojim zaposlenicama u dućanima i ljekarni (od kojih je kao uvjet za zaposlenje tražio da podignu životno osiguranje za koje bi Holmes plaćao premiju, ali je također bio jedini nasljednik), ljubavnicama i drugim nasumičnim ljudima. Neke žrtve su bile zaključane u dobro izolirane sobe u koje je bio instaliran plinovod te su ugušene plinom, druge su bile zatvorene u ogromni zvučno izolirani sef blizu njegovog ureda, gdje su također ostavljene da se uguše. Tijela su tada bačena u odvod za smeće, nakon čega bi u podrumu vršio užasne eksperimente na njima. Zatim bi se tijela ili riješio u krematoriju ili bi im oderao kožu i mišiće pa bi kosture i organe prodavao medicinskim školama. Holmes je na kraju osuđen za ubojstva četvero ljudi, ali je priznao još barem 27 ubojstava, od kojih je devet potvrđeno (a sumnja se da ih je bilo i do dvije stotine) prije nego je obješen 1896. godine. Holmesov dvorac horora kasnije je pretvoren u groteskan muzej, ali je zgrada izgorjela prije nego je muzej otvoren.

Još jedna zanimljivost - potomak H.H. Holmesa, Jeff Mudgett, objavio je prije dvije godine knjigu "Bloodstains" u kojoj je prezentirao znanstvene dokaze koji potvrđuju da su Holmes i Jack Trbosjek jedna te ista osoba. On je dao usporediti rukopise Holmesa i Trbosjeka, a program koji je sposoban raspoznati i usporediti milijune rukopisa razvijen na Sveučilištu Buffalo potvrdio je da su imali isti rukopis. Rezultat programa je bila sličnost rukopisa (uspoređena su Jackova pisma policiji i Holmesove zabilješke u zatvoru) u 97.95 posto što je prilična potvrda ako se uzme u obzir da čak i ako se uzmu dva ispisana papira iste osobe - sličnost neće biti baš sto postotna. Samo strojevi mogu slova otisnuti apsolutno istovjetno. Mudgett tvrdi kako te 1888.godine (od kolovoza do studenog) ne postoje nikakvi dokazi gdje je točno Holmes bio, te da postoji šansa da je otputovao u London, da bi se zatim vratio u Chicago i počeo ostvarivati svoj plan o zastrašujućem dvorcu.

izvor

4. Elizabeta Báthory



Poznata i kao "Krvava grofica" Elizabeta Báthory bila je mađarska plemkinja koju povijest pamti kao jednu od najluđih ženskih serijskih ubojica. Rođena je 1560. godine u jednoj od najstarijih i najbogatijih obitelji u Nyirbatoru, Mađarskoj i imala je puno moćnih rođaka; kardinala, princezu i bratića koji je bio ugarski premijer.

Elizabeta je bila žena iznimne ljepote. Njezina duga crna kosa bila je u kontrastu sa svijetlim tenom. No, bila je iznimno tašta i narcisoidna što ju je nerijetko vodilo do novih dubina perverzije. Provodila je dane ispred velikog zrcala koje je dala dizajnirati posebno za sebe. Da bi joj bilo što udobnije, pošto je provodila sate pred ogledalom, imala je posebne naslone za ruke da se ne bi umorila.

Već u mladosti počela je mučiti sluškinje uz pomoć svoje stare dadilje Iloone. Vjerovala je i u crnu magiju, a s okultnim se upoznala preko sluge Thorka. Prijelomni trenutak u razbuktavanju njene poremećenosti bio je kad je kao mala prisustvovala izvršenju smrtne kazne nad Ciganinom optuženim za izdaju – rasporili su jednom konju trbuh i ušili nesretnika unutra. Okrutnost tog čina nije je dirnula, naprotiv – shvatila je da može raditi što želi s onima koji nisu plemićkog roda.

Godine 1604. njen suprug grof Ferencz umire i legenda o Elizabeti Bathory počinje bivati stvarnost. Nema sumnje da je Elizabeta počinila grozne zločine i da je sadistički uživala u mučenju mladih žena. Báthory je navodno masakrirala čak 80 djevojaka, iako se mnogi povjesničari slažu da bi brojka mogla biti i do 600 djevojaka prije nego je zaustavljena. Što se točno zbivalo u njenom dvorcu može se samo nagađati, ono što se zna jest da su njena mučenja uključivala rezanje škarama, bušenje iglama, ugrize, žigosanje užarenim željezom, probadanje oštrim šiljatim kolcima...

Postoji mnogo legendi o Krvavoj grofici. Ova verzija stoji na Wikipediji: "Grofica je bila lijepa i tašta i starenje ju je plašilo više od svega. Jednog je jutra sluškinja češljajući slučajno počupala groficu. Elizabeta ju je udarila jako, do krvi. Krv mlade sluškinje zaprljala je grofičine ruke. Ovoj se učinilo da je njena koža poprimila svježinu i mladost djevojke. Naredila je domaru i Thorku da raščetvori sluškinju i iscijede njenu krv u veliki kotao. Elizabeta Bathory se okupala u kotlu punom krvi zbog ljepote vlastitog tijela. Tijekom sljedećih deset godina sluge su dovodile nove djevojke za rituale i krvave kupke.

Krv je postala grofičina opsjednutost, a nastavila je mučiti svoje žrtve sa žiletima, bakljama i vlastoručno načinjenim posebnim srebrnim pincetama. Stigla je u dvorac unijeti i najokrutnije instrumente za mučenje. Jedna od njih bila je kutija oblikovana po ljudskom tijelu s oštrim šiljcima koji su stršali u unutrašnjost kutije. Mučitelj bi u kutiju zatvarao žrtvu, a kada bi zatvorio poklopac kutije, šiljci bi probili tijelo uzrokujući nevjerojatne boli i patnju te obilno krvarenje. Potom bi željeznu kutiju užad povukla u viseći položaj, a jedna od grofičinih sluškinja bakljom bi palila žrtvu te bi se ona vrpoljila u agoniji i sve jače nabijala na šiljke. Grofica bi sjedila ispod kaveza, a krv bi curila po njoj. Sadističko i erotsko značenje ovih postupaka potvrđeno je činjenicom da je sprava za mučenje imala nacrtane stidne dlake i crvene bradavice. Postojali su i posebno konstruirani kanalići kojima je krv mogla istjecati, filtrirati se i sakupiti u posudu te pohraniti i kasnije koristiti za grofičine krvave kupke.

Kavez, prenizak da bi se u njemu stajalo, ali preuzak da bi se u njemu sjedilo bio je grofičina najdraža igračka. Kavez je imao mnoštvo šiljaka koji su ulazili u njega, a njihao bi se kako bi djevojke unutra ostale razderane u dijelove zbog šiljaka."

Uhićena je tek kada je počela ubijati plemićke kćeri umjesto seoskih služavki (organizirala je akademiju za plemkinje, no i one su tragično skončale). Smaknuli su sve koji su joj pomagali, a nju su 1611. zazidali u jednu sobicu sa samo malim otvorom za hranu. Elizabeta nikada nije pokazala žaljenje zbog svojih djela. Slavna je njena rečenica: "Zar ja izgledam kao netko kome je stalo što si Bog misli?" Umrla je 1614. godine.

Neki povjesničari vjeruju da su Elizabeti Báthory sve ovo smjestili politički neprijatelji. I dok drugi ovu tvrdnju osporavaju, nema sumnje da se povijesna istina u ovom slučaju kroz sve ove godine ispreplela s mitom i legendom.

izvor

5. Gilles de Rais



Gilles Montmorency-Laval, barun de Rais bio je francuski velikaš iz 15. stoljeća, vojni zapovjednik i pratioc Ivane Orleanske u Stoljetnom ratu. Vojna karijera pružila mu je mnogo slave, no njegova ugledna reputacija i raskošni stil života skrivali su strašnu tamnu stranu koja je uključivala optužbe za prakticiranje sotonizma, silovanja i ubojstva. Počevši od 1430-tih Rais je navodno krenuo s mučenjem i brutalnim ubojstvima male djece, od kojih su mnoga bila djeca seljaka koja su došla u dvorac raditi kao njegove sluge. Nakon što ih je seksualno zlostavljao, Rais bi ih ubio rezanjem grla ili slamanjem vrata uz pomoć toljage. Drugi su bili obezglavljivani i raskomadani, a Rais je često znao ljubiti odsječene glava nekih od svojih žrtava.

Rais se prepuštao ovoj sadističkoj praksi sve do 1440. kada je napao svećenika zbog spora oko zemlje. To je privuklo pažnju i gnjev Crkve koja je pokrenula istragu i ubrzo otkrila povijest i domet barunove izopačenosti. Uslijedilo je poznato suđenje u kojem je Rais optužen za ubojstvo i sodomiju te je optužen za prakticiranje alkemije i ostalih sotonskih obreda. On je na kraju, za vrijeme mučenja, priznao da je ubio i do 140 djece, premda su neki tvrdili broj mogao biti mnogo veći. Za svoje je gnjusne zločine obješen, a zatim i spaljen u listopadu 1440. godine. Neki povjesničari smatraju da je upravo Rais bio inspiracija za narodnu pripovijetku iz 17 stoljeća "Plavobradi" koja govori o bogatom barunu koji ubija svoje mlade žene.


6. Tomás de Torquemada



Od 1483. do 1498. godine Tomás de Torquemada predsjedao je španjolskom inkvizicijom, zloglasnim katoličkim tribunalom kojim se sudilo hereticima i nevjernicima. Kako bi izvukli priznanja, te žrtve bile su podvrgnute jezivim kaznama uključujući davljenje ili rastezanje na drvenoj spravi. Druge su potapljali pod vodom ili vješali za zapešća sve dok im se ruke ne bi dislocirale.

Inače franjevac, Torquemada je odgovoran za reorganizaciju inkvizicije i širenje njenog djelokruga kako bi uključivala i zločine kao što su bogohuljenje, lihvarenje, pa čak i prakticiranje magije. Torquemada je, također, naredio protjerivanje tisuća Židova, muslimana i crnaca za koje je vjerovao da će pokvariti duhovnu čistoću Španjolske. Oni koji bi se preobratili na kršćanstvo smjeli su ostati, ali su riskirali mučenja ili pogubljenje ako bi se otkrilo da svoju vlastitu vjeru prakticiraju i dalje u tajnosti. Sve u svemu, oko 2.000 ljudi je ubijeno za vrijeme Torquemadine vladavine kao vrhovnog inkvizitora, a većini njih odrubljena je glava ili su spaljeni na lomači.

izvor