„Ispovijesti“ Sv. Augustina

Moj osvrt na djelo
U izvatku teksta iz biografskog djela „Ispovijesti“ Sv. Augustina, saznajemo o autorovoj podijeljenoj dvojbi duše i tijela. On se čudi zašto je to tako neobično i pita se, zašto kad duša zapovijeda tijelu, tijelo joj se lako pokorava, a kad duša zapovijeda sebi samoj nailazi na otpor. On to spominje kao bolest duše koja podiže istinu, a pritišče naviku.
Smatra volju bolešću duše. Bolest duše po njemu je to što ne vrši svoju volju potpuno, nego se mu se duša djelomično nećka, zato što je volja slaba pod pritiskom tjelesne navike.

Kad je sv. Augustin sam odlučivao imao je velike dvojbe s kojima se borio, kao je on sam rekao cijepao je sam sebe, a to cijepanje za njega bila je njegova duhovna volja i tjelesna volja, grijeh koji je prebivao u njemu kao kazna. Tako on vidi da se u jednom čovjeku protive dvije suprotne volje, jedna dobra, a druga zla.
Te zle volje dijele njegovo promišljanje da čovjeka raskidaju na još tri i četiri volje koje su u suprotnosti i stalno se bore. I zaključuje da se isto to dešava i kod dobrih volja. On je u dilemi između tjelesnog i duhovnog i pita se stalno je li dobro sve ono što nas veseli. Kad duša svojom voljom želi ovo ili ono, što misli da je dobro, zašto se onda kida u muci.
Otkud te njegove dvojbe duhovnog i tjelesnog i razapetost na dvije strane? Proizlaze iz činjenice da je Sv. Augustin bio zaljubljenik u kazalište, koje je u ono doba bio način života, a koje je on doživljavao kao grijeh u suprotnosti s Božjim. Jednako tako imao je problem s ženama, jer u ono vrijeme gnosticizma kad se preziralo tjelesno, žene su smatrane krivima za prolongiranje grijeha za muškarce. Augustin je imao te dileme jer se odlučio za Boga i to je onda u njemu stvaralo neodlučnu borbu između ispraznosti i prljavštine tjelesnog spram poziva da služi Bogu. On spominje ženu kao primamljivu ludost koja ga stalno podsjeća na tjelesne navike bez kojih neće moći, kojih se stidio i zbog njih oklijevao jer je želio umrtviti te tjelesne radosti. Stalno se susprezao da ne živi u nečistoći i zadovoljstvu tijela, čitajući o tome dolazi do toga da spas vidi u Božjoj ljubavi i spasenju. I Tada dolazi do obraćenja u njegovom srcu.

Zaključak: Zakon je duhovan, a čovjek je tjelesan i podložan grijehu.
Ova tematika me navela na razmišljanje i moje stanje neodlučnosti. Da li bi mi kao kršćani trebali raditi sve ono što hoćemo, volimo i želimo, da bi mogli ostati slobodni, ali i u slozi za Božjim zakonom? Čineći ono što hoću, što ja mislim da je dobro, nije uvijek u slozi s Božjim zakonima, a onda je to grijeh. Htjeli ili ne, ne činimo uvijek dobro mada mislimo tako, nego zlo koje ne želimo i zarobljeni smo grijehom. Tako ispada da umom služimo Božjem zakonu, a tijelom grijehu. Pokušavam ostaviti neke loše navike, neke je lako ostaviti, a neke su teške.
Pokušavam se usmjeriti prema onom što je lijepo i dobro za Boga, da će biti lijepo i dobro za mene. I da ako ljubim Boga, ne mogu učiniti ništa loše, već samo dobro i sebi, a tako i njemu.
Ljubav je ta koja ne dozvoljava i pokriva sve grijehe.