I. Kozarac - ĐUKA BEGOVIĆ

ŽIVOTOPIS:
Ivan Kozarac (1885.-1910.) javio se u književnosti kao sedamnaestogodišnjak pjesmama i crticama u pravničkom glasilu ''Naša sloga''.
Brojne političke članke objavljivao je u ''Novu listu'' i u naprednjačkom ''Hrvatskom đaku''.
Za života je tiskao samo jednu knjigu, zbirku novela ''Slavonska krv'' (1906.). Posmrtno su objavljene njegove ''Izabrane pripovijetke'', zatim roman ''Đuka Begović'' te pjesnička zbirka ''Pjesme''.
Izabrana djela, dopunjena tekstovima iz ostavštine, tiskana su mu 1942. u redakciji Dragutina Tadijanovića.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; roman

MJESTO I VRIJEME RADNJE: neimenovano slavonsko selo krajem 19. st.

SADRŽAJ:
Nakon četiri godine provedene u zatvoru, Đuka Begović vraća se kući.
Došavši natrag, sve mu se činilo jednakim kao što je bilo i onoga trenutka kada je morao napustiti dom. Obišavši kuću, ispregao je konje i legao na travu pod šljivu. Bio je ganut, sretan što je uspio izbjeći sve seljane tog jutra jer bi ga samo odmjeravali i govorili o njegovu ocu, zbog kojeg je Đuka i završio u zatvoru udarivši ga žaračem po glavi, zbog čega je otac umro. Znao je da bi ga i žalili, a baš je to htio izbjeći jer nije volio te svoje seljane. Smatrao ih je licemjernima: u lice ti pričaju jedno, a iza leđa te osuđuju. ''Blatne duše!...''
Počeo se prisjećati prošlosti.
Vidio se dječakom, ''jedinkom'', kako ga je otac Šima nazivao. Bili su imućni. Otac Šima bio je lijen, odan piću i ženama, svuda se ''kerio'', a vodio i svog ''jedinka'' sa sobom. Nagovarao je Đuku da štipa cure i pije, da bude kao otac. Šima nije dopuštao Đuki ni da ide u školu jer: ''Što će sin Šime Begovića u školi! Da žulja kosti?... To može na stolcu i kod kuće. Neće on nikad biti ničiji sluga, već svoj gazda, pa što će onda - njemu, jedinku Šime Begovića - škola!?...'' I kad je odrastao, Đuka se počeo odavati razvratništvu, a bio je i lijen kao i njegov otac, te nikada nije previše radio. A kad bi i počeo nešto, brzo bi ga prošla volja.
Đukina je majka umrla kad mu je bilo pet godina, no u njihovoj je kući uvijek bilo žena koje je Šima dovodio i činio i pred Đukom svašta s njima, govoreći Đuki da bude bećar poput njega pa će znati da je živio.
Đuka je već u petnaestoj godini imao djevojku, i tada mu se Šima učinio kao i svaki drugi čovjek u selu, nije ga više smatrao uzvišenim, a promijenio je mišljenje i o Šiminim ženama, koje su za njega sada bile samo sluškinje kojima ima pravo zapovijedati. Takvo je mišljenje Đuka sada imao o svim ženama.
I Đuka i Šima nastavili su trošti novce, ne raditi ništa, a dug se gomilao. Đuki je došlo i vrijeme ženidbe kad je navršio devetnaest godina, i stoga oženi sitnu, tihu i mirnu Marijicu koju su mu tetke nahvalile, no budući da je bila takvog karaktera, omrznula mu se za dva-tri mjeseca. On je htio strastvenu ženu, a ne mrtvo puhalo.
Sad se sjećao kako ju je mučio, a bila je dobra. Sada mu je žao pokojne Marijice.
A zatim se sjetio i birtašice. Doselila se u selo taman kad je Marijica zatrudnjela pa se udebljala i izobličila i više mu se nimalo nije svidjela. Zbog birtašice su i Đuka i Šima zalazili u birtiju. Iako je birtašica bila udana, Đuka i ona su se ''spetljali'', što je ljutilo Šimu. No ubrzo je Đuka otišao u vojsku, gdje je proveo tri godine, a u međuvremenu mu je Marijica umrla. Kad se Đuka vratio, kći Smilju predao je rodbini na čuvanje, a vidjevši da se Šima spetljao s njegovom birtašicom i da je potrošio puno novca, posvađa se Đuka s ocem. Nakon toga Šima dovede u kuću opet neku ženu, a i Smilju vrati od rođaka, dok se Đuka opet zabavljao s birtašicom.
Tada je došlo ono što je Đuki promijenilo život. Saznao je da je Šima, pijan, prodao nekom Švabi komad zemlje pa su se zbog toga krvnički posvađali, što je rezultiralo time da je Đuka udario Šimu žaračem po glavi i ubio ga.
Sjećao se Đuka i dana provedenih u zatvoru, što je tamo radio, o čemu je razmišljao. Od tog prisjećanja nije ni shvatio da je dan već bio u punom jeku. Sjetio se kako je nekada jurio kolima po šumi i livadi, što je odlučio učiniti i sada. Konji su jurili sve brže i brže, postajali su sve umorniji, tako da su naposljetku i stali, što je razljutilo Đuku te je sišao i počeo udarati konje svom snagom. Tada se sjetio kako je i Marijicu ponekad tukao kad bi zaboravila nahraniti konje, i dođe mu jako žao jer je volio svoje konje više od ičega. Zagrli jednog konja oko vrata i ispriča mu se, te se vrate natrag kući. Ispregao je konje i nahranio ih i napojio, pa zaspao u štaglju.
Đuka je izbjegavao ljude. U dućan je odlazio samo kad je morao, u birtiju nije odlazio, a i počeo je raditi sve i svašta oko kuće.
Tada ga posjeti baba Mara. Nije mu se svidjelo to, no sjetio se da je vjerojatno došla zbog njegove kćeri Smilje, koja je kod Mare, a nije ju ni posjetio. Maru je zanimalo što će biti sa Smiljom, no Đuka kaže da je bolje da ostane kod nje. Iako je Mara sumnjala u Đukine riječi, on joj govori kako se promijenio i da će sada biti najbolji što može. I toga se i držao.
Od jutra do večeri samo je radio, a ljude je izbjegavao koliko je god mogao. Na žene je rijetko pomišljao, smatrao je da mu ne trebaju.
Tako je došla i zima, a Đuka je korio sam sebe što se otuđio od ljudi. Nekad mu se činilo i ružnim njegovo cijenjenje rada i izbjegavanje ljudi. ''Rad mu omrznuo. Sam je sebi omrznuo. I blijedio je i mrknuo opet i mršavio. Žalovati je začeo za danima davnim, za momaštvom, za besnenim noćima, za potucanjima sokačkim.'' Opet je poželio vratiti te dane. Stoga se ostavio rada i počeo živjeti kao i davno prije.
Ubrzo je Đuka počeo redovito odlaziti na divane kod čiča Pane. Tamo se mnogi seljane nalaze pa pričaju o svemu i svačemu, a zajedničko im je to što svi vole slaviti mladost, momaštvo i bećarstvo. No Đuki se ipak nisu svidjeli ti ljudi, i stoga je iskorištavao svaku priliku da bi im proturječio. Smatrao je da su svi oni gledali kako drugi žive pa su tako onda i oni živjeli. Optuživao ih je da nisu živjeli po svojoj volji. Starci su ga voljeli unatoč tome što je uvijek bio protiv njih, no on njih nije. Kao što nije volio ni cijelo selo. Smatrao je da je selo krivo što on ne može živjeti dobrim, poštenim životom, a usto je uvijek govorio i da za šokca (tj. Slavonca) nije rad. Oni su stvoreni za hedonistički život, a ne rad. Toga se Đuka i držao, tako da se svakodnevno napijao i trošio imetak.
Uoči Uskrsa vratio se na stan (izvan sela). Tamo se i sastajao s čobanicom Ružom, koja mu je već osam mjeseci bila ljubavnica, iako je bila udana za čobana Radeta.
Ušavši u kućicu, nađe Bibliju te počne čitati. Sve su mu te riječi bile tuđe, a i shvatio je da se zapravo ni seoski svećenik ne drži Božje riječi.
Sjetio se tako i kako je upoznao Ružu. Dugo se sastajao s mnogim ženama, no nijedna mu nije bila dovoljno dobra, sve dok nije vidio Ružu. U početku su se nalazili pored potoka, pod vrbama. Katkad bi se Đuki ti njegovi susreti s Ružom činili nepošteni prema Radetu, znao bi se pitati što bi on učinio da mu netko dira ženu. No ubrzo bi prevladao onaj razvratni Đuka te bi jednostavno zaključio: da nije on s Ružom, bio bi neki drugi, a Rade je slabić jer ne shvaća da ga žena vara.
No i toj je ''vezi'' s Ružom došao kraj. Đuka je uvidio da je ona kao i svaka druga žena, nije ona ni po čemu posebna. Zasitio se. Trebao je još samo neki izgovor kako bi napokon okončao to sve, a ubrzo ga je i dobio kad ju je jedne večeri zatekao s nekim mladićem. Nakon toga ju više nije ni pogledao, te se okrenuo drugim ženama.
Takav je život ostavljao posljedice na Đuki. Tijelo mu je oslabilo, žalio je, a da nije znao za čim - za tim što život prolazi ili što mu imetak polako nestaje. Dosadila mu je i vlastita kuća. Smatrao je da mu je odbrojan svaki korak i dah, sudbina je to već sve odlučila. I bilo ga je toga strah. I seljani su primijetili da se promijenio, čak su mislili da je poludio. No ''on se samo mučio s mislima o svojoj sudbini''.
Počeo si je i predbacivati što je vodio takav loš život. Zavidio je svojim prijateljima koji sada vode miran, spokojan život, oženjeni su, imaju djecu i rade. Uza sve to, dolazila mu je baba Mara zanovijetati, pitati što misli učiniti za Smiljinu udaju, treba joj pripremiti miraz. Tada je Đuka obećao pobrinuti se za to. Odlučio je prodati svu zemlju koju ima te time namiriti dugove i dati Smilji za miraz. No kad je Mara došla konačno to dogovoriti, Đuka ju je istjerao i rekao da ništa ne da nikome.
Nije se Đuka obazirao na riječi upozorenja koje su mu upućivali seljani, da će ga Bog kazniti zbog svega što čini. No uskoro je počeo prolaziti pored crkve čak i po nekoliko puta dnevno. Kao da bi ušao, a ne da mu se. No jednog jutra ipak uđe. Kad je vidio kako ga svi gledaju i šapću, htio je otići. No nije. Sjeo je u zadnji red i promatrao sve oko sebe. Ugledao je kip sv. Đure, svojeg imenjaka, i sjetio se kako ga je otac kao dječaka uvijek podizao ka kipu da ga poljubi. Gleda Đuka i sve te starice koje se sada pobožno mole u prvim redovima, a u mladosti su bile raskalašene. I to mu se gadi.
Tada mu je sinula ideja da se i on pokaje, da ide na proštenje s ostalim seljanima u Ilaču po zagovor Gospe ilačke. Uvidio je da stvarno nije teško malo moliti i nažuljati koljena ako će nakon toga biti čist kao sunce. Ako mogu ostali tako, može i on. Također, babi Mari je obećao da će nakon proštenja prodati zemlju i dati Smilji za miraz.
Došao je i dan proštenja. Svi se spremaju za put, pa tako i Đuka, a Smilja i Mara mu pomažu. Polazak je ispred crkve. Na čelu je povorke Tuna Ilijin koji nosi veliki drveni križ na kojemu je vijenac cvijeća. Župnik ih sve blagoslivlja svetom vodom. Litanije izgovara djevojka, a povorka glasno odgovara: ''Moli za nas!''. Kad su izašli iz sela, prestali su s litanijama i pjesmom. Kasnije žene predlože da bolje idu vlakom do Ilače nego da pješače, na što su kasnije svi pristali, tako da pred Ilačom izađu iz vlaka te nastave s pjesmom i litanijama.
Sutradan je Đuka bio nemiran zbog događaja prošle noći. Naime, svi su bili dugo u birtiji i napili se, pa se kasnije nije mogao kontrolirati kada mu se nabacivala njegova, inače udana, rođakinja Ola i stoga je došlo do toga da su ''proveli noć zajedno''. Tada je Đuka shvatio da nisu svi ti ljudi došli u Ilaču da se mole i pokaju, već da se nauživaju svega i svačega. Počeo se pitati što on uopće tu radi, što on to ima okajati. Sve mu je to postalo mrsko, i proštenje i ljudi. Stoga ih je sve ostavio tamo i otišao kući.
Sutradan proda zemlju, a 1200 kruna stavi u banku za Smilju. Odmah se razvedrio, bilo mu je lakše. Opet se promijenio nabolje. No svi su znali da to neće dugo trajati. I nije.
Opet se namrgodio i zatvorio u kuću, samo je izlazio u sumrak, da izbjegne ljude. Mučio ga je i onaj novac u banci. Zašto bi on to dao Smilji kad bi joj muž to ionako potrošio na tko zna što? Zato Đuka ode u banku, podigne novac i zapije se u varoškoj birtiji ''Velika pivara''. Sutradan je pak otišao piti u ''Staru poštu'', gdje je često kao dječak dolazio s ocem Šimom kad bi se vraćali sa sajma. Ubrzo mu je dosadio zvuk harmonike tamo, pa sav tmuran plati i vrati se u seosku birtiju, na cigansku glazbu koju je obožavao. Đuka plati ciganima da mu sviraju svu noć.
Takav pijan pred zoru ode ''uz blatnu rijeku u zabavište''. Kad su djevojke vidjele da Đuka ima novaca, sjatile su se oko njega, a on im je zapovijedao da skinu odjeću. Kasnije se Đuka opet vrati ciganima u birtiju, a kad je išao kući, naruči dvoja kola (jedna za sebe, druga za cigane) da ga svirkom prate kući. Prije sljedeće večeri, Đuka je prodao i kuću te nastavio sa zabavom.
Vrijeme prolazi, a Đuki svejedno. On je sada sluga kod Andre Mijaljeva. Čuva ovce. No Đuka ne žali ni za čim: ni za zemljom, ni za kućom, ni za razvratnim životom. Otupio je.
''Nego, bogzna hoće li on u tome završiti. Teško je rasuditi na Đuki Begoviću. Neda se to. Zagonetka je on. Možda će se on i opet izmijeniti, možda već sjutra, prekosjutra... Možda će se i opet dati na opijanja i bećarovanje, a pošto ne ima imetka, varat će, krasti će... Možda će...''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ĐUKA BEGOVIĆ: kontradiktorna ličnost: u jednoj osobi i bećar i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Snažan, energičan, impulzivan, vitalan. Đukino ponašanje određeno je afektima, fiziologijom, nagonima, autodestruktivnim silama. Njegov je život život njegove volje: čista spontanost, sloboda, pobuna protiv društvenih konvencija i moralnih okova. Životne snage i volje ima previše. Rezultat je svega toga rezignacija i propast. Najviše voli svoje konje. Smatra društvo licemjernim. Nije plošan lik (tj. nije samo negativan) s vremena na vrijeme dođe pameti pa bude marljiv, no svejedno se uvijek iznova vraća piću i razvratništvu. Kroz Đuku, odnosno kroz njegove pokušaje transformacije, propituje se stereotip razvratnog Slavonca, koji se ipak u velikom dijelu afirmira, iako se u malom dijelu provlači i ideja marljivog Slavonca, no ona nije do kraja uspjela biti realizirana.
''Đuka je slušao, slušao i pojmio sve do u najsitnije tančine. Ta u to doba već se svršavala njegova petnaesta godina rođenja, a prva njegova danomičnog potucanja sa svinjarima i šalabazanja svenoćnoga po sokacima te boravljenja u kolu i na divanu. I curu je već imao, kojoj je kupovao slatke kolače, koju je pratio od kola do avlijskih vrata, ali koju je i cjelivao i milovao i drpao...''
''I Đuka, zar je on ikad živio za sutra? Ne. On je znao samo šta je to: danas, pa opet: danas, i onda i opet danas.''
''- da, zašto sam? - zapito on sebe. - Da se pokajem?! Da se pokajem, što me rodilo? Šta ja imam okajivati! Ja - pa da okajivam! Bi l' možda morao malko i proplakati i pocmizdriti? - i odmah mu se potom vidjelo ludo što se uputio s tim babama, s Tunom Ilijinim i s djecom. Činilo mu se to bolesnom slabošću, nečim što nije dostojno njega: Đuke Begovića. Podišlo ga i čuvstvo stida, nepriličnosti. Ta on, on - Đuka, hulja prvog reda, bećar da mu para nema, pa on da poklecava, oltar ljubi - - - ?... To on neće. Ne, pa da se o životu radi!...''
''Posao bio dovršen, a on umoran, uznojen, ali i zadovoljan. Činilo se, barem zadovoljan je.''
''- Eh, prominio sam se ja. I prominili su me - ozbiljno izgovarao Đuka i malo mu se lice ovedrilo. Ćutio je primjesu radosna, snažna čuvstva u sebi što može da reče nekomu da se promijenio, da nije više onakav kakav je bio.''

ŠIMA BEGOVIĆ: Đukin otac, odan ženama i piću, lijen
''A otac Šima, krupan, crvenolik, ali lijen, gnjio, odan piću. Radio je samo toliko koliko je baš nužno bilo. A i to eno nije radio sam. Naimao je nadničare, zamobivao komkomšije. Nedjeljama i svecima i kroz cijelu zimu išao danomice ili po selu na razgovore ili po birtijama na pijuckanje, a u doba poklada eno i kerio se.''
''Majka pak njegova umrla još za njegove pete godine i jedva se nje sjećao. Doduše njegov otac nije bio bez žena. I još malen pojmio je Đuka dosta toga u njihovu kućnom životu. I naučio se bio već iz te dobi da gleđe uz oca uvijek po ženu koja vodi kućne poslove, šije, krpa.''

MARIJICA: Đukina žena, umrla
''Bila je sitna, malena, mlada. I tiha, mirna je bila. Uvijek je šutjela, na psovke nije odgovarala i štogod se Đuki ushtjelo vršila je bez prigovora. Ipak mu omrznula već nakon dva-tri mjeseca. On je htio ženu snažnu, živu, ženu strasti i žudnje, ženu krvi neobuzdane, a ona je bila upravo bolesno tiha, bolesno mrtva i bestrasna.''

RUŽA: čobanica, Đukina ljubavnica
''Ona je bila udata za Radeta, čobana u Andre Mijaljeva. Nije bila šokica. Njeno lice je bilo garavo s par pjega samo, oči crne i velike, kosa još crnja, tijelo oblo, gipko i puno, bedra i usne crvene ko poluzrela trešnja - bez premca u selu.''

O DJELU:
Kratki roman ''Đuka Begović'' Kozarac je počeo pisati za vrijeme služenja vojske u Karlovcu 1907. godine.
Radnja započinje in medias res (u središtu stvari) povratkom glavnog lika iz zatvora, a zatim se retrospektivno prikazuju scene iz djetinjstva i mladosti te događaji koji su kulminirali Đukinim zločinom: ubojstvom vlastita oca.
Završne rečenice romana ostavljaju mogućnost promjene, potencijal i slutnju nečeg novog.
Znatan prostor u romanu zauzimaju lirski pasaži i stilizirani opisi krajolika koji prikazuju unutrašnje stanje glavnog lika. Postoje impresionistički opisi personificirane prirode u koje su vješto utkani osjećaji, misli, stanje duha.
Modernistčko u romanu: neizravni unutarnji monolog (prikazuje se stanje Đukine svijesti, no to donosi pripovjedač); postupak defabularizacije (svaki taj monolog zaustavlja naraciju); pojam erotizma; neprilagođeni pojedinac; otuđenost lika; psihička nestabilnost lika; zatim bilježenje trenutka, osjetilni mimetizam (auditivni, vizualni i taktilni motivi), nizanje dojmova (lutanje među dojmovima), precizno imenovanje biljaka -> što su ujedno i elementi impresionizma, jednog od pravaca u moderni.
Postoje i elementi naturalizma (krvno nasljeđe), no nisu toliko problematizirani.
Erotizam:
''Cura se omata, povija oko njega kao zmija, pa se razmiljava, a u njemu raspojasost i draž, a iz njega jagma, lakomost oblagivanju nje tašte i pristrasne... A šta istom dalje!... Onda kad uz jezd prigušenih i rastrgnutih uzdaha - upaljen - golu ruku među naga joj sune bedra! Ona se tobože - bajage - brani, a ovamo sva dršće, gori, luduje! I oboje sopte zagrcavaju, kao da će im suze. A ono se uistinu tek stisnu i sljube. Zamru u klonuću, pjani u pripoju slasti i razdrage...''

''Mrtva vuka ne plaše se janjci.''

''- Duša! Kakva duša!... Gdi je duša u čo'eka! Da čo'ek ima dušu - ne bi krao, varo, lagao, otimo. Pa zar bi i umr'o! Ovako, što dođe pod zemlju - to je sve. Sav čo'ek. A to se ismrdi, izgnjije, istrune, nestane i ništa ne ostane.''

''- Čudno! - vidjelo se Đuki. - Kako to ide, samo ide. Htio ne htio čovjek, to ide ni brže ni lakše. Kaži danu ''stani!'' - jok! On samo ide, a ti plači za njim ako te volja.''