Goethe – PATNJE MLADOG WERTHERA

O KNJIZI:
IZDAVAČ: Moja knjiga, Zagreb, 1993.

ŽIVOTOPIS:
Johann Wolhgang Goethe (1749.-1832.) najveći je njemački pjesnik, književnik i mislilac. Potekao je iz ugledne i imućne građanske obitelji. Pjesničke prvence objavio je u Leipzigu, gdje je studirao pravo. Plaćao je danak pomodnom klasicizmu u duhu rokokoa. To je bilo između njegove šesnaeste i sedamnaeste godine života, kad se vratio kući "slomljenih krila".
Roman "Patnje mladog Werthera" učinio ga je najpoznatijim i najslavnijim njemačkim autorom. Prvi je njemački pisac koji je postigao svjetsko značenje.
Djela: ''Faust'', '' Patnje mladog Werthera'', '' Rimske elegije'', '' Srodne duše'', '' Naukavanje Wilhelma Meistera''...

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu
- epiteti: crne oči, svježe usne, umni čovjek, istinska sreća

ZNAČENJE ROMANA:
Roman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje izražavanju misli i osjećaja). Značenje je romana:
1. dokumentarno-socijalno - sklonosti su i težnje mladog Werthera djelomično sklonosti i težnje Goetheova vremena
2. psihološko - opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i težnja za slobodnim razvojem ljudske ličnosti

WERTHER KAO ROMANTIČARSKI JUNAK:
Werther je romantičarski junak kojim upravlja strast, a ne razum, sklon je maštanju, uživa u prirodi, u opreci je s društvom i često pesimističan. Karakterizira ga hiperbolizacija osjećaja.

WERTHEROV ODNOS PREMA LJUBAVI I SMRTI:
Ljubav je za Werthera patnja, bolest koja mu onemogućuje racionalno prosuđivanje. On joj se ne može oduprijeti i jedini je izlaz iz te krize samoubojstvo. Smrt je za njega oslobođenje od boli i patnje, ali i otvara nadu u ostvarenje sreće s Lottom u nekoj novoj dimenziji postojanja.

KRATAK SADRŽAJ:
Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad.
Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju Wilhelmu. No, Werther opisuje i mnoge događaje vezane uz grad. U gradu na nekakvom balu susreće pukovnikovu kćer Lottu, koja ga isti tren očara svojom ljepotom. No, ona je zaručena za Alberta, ali Werther ipak provodi dosta vremena s njom.
Kako sam ja, za vrijeme tih razgovora, gutao one crne oči...
Kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu!
Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu.
Werther je bio tužan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način voli, što Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se Albert odlučio vratiti kući i povući se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice.
On me smatra umnim čovjekom, i to me čini sretnim.
Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača i on je bio sve tužniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti njegova.
Zar mora tako da bude? Ono što čovjeku predstavlja istinsku sreću, da mu to bude i izvor njegova jada?
Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad među zaručnicima, on odlazi.
Ne, ja ne mogu bez nje živjeti, a ipak moram. Teško je, ali moram otići odavde, s ovoga groznog mjesta.
Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome ć na ladanjskom imanju kratiti vrijeme .Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za Alberta. ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osječaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen. poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama.
Zlo sam ti za dobro vratio, Alberte, ali ti ćeš mi oprostiti. Zbogom, Alberte! Činim svemu tome kraj. Neka mi smrt bila na sreću!

Pun je. – udara dvanaest. Neka se dakle zgodi što treba! Lotta, zbogom, zbogom!!

Jedan susjed vidio je kad je planuo barut, i čuo je pucanj. Ali, kako je i dalje vladao mir, nije više obraćao pažnju.
Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi.
Werther je popio čašu vina, uzeo pištolj te opalio metak ravno u desnu sljepoočnicu. Sluga ga je pronašao ujutro još živog, no u teškom stanju. U podne je preminuo...
Prije smrti, Werther je izrazio želju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini, između dvije vitke lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
Preminuo je u podne. (...) Noću, oko jedanaest sati, dao ga je on pokopati na mjestu koje je sam bio izabrao. Stari je sa sinovima išao za lijesom, Albert nije mogao. Bojali su se za Lottin život. Werthera su nosili obrtnici. Svećenik ga nije ispratio...


LIKOVI:
WERTHER: sanjar, romantični, idealni (lijep, obrazovan, uglađen, prilično bogat) mladić. Nositelj je “svjetske boli” u kojem čitatelji vide ili žele naći sebe jer on je uzor kako treba osjećati. Gaji ljubav prema Lotti koja je od početka osuđena na propast. Ponaša se kao da ona nema zaručnika te stvara iluzije o zajedničkom životu s njom, čime se sve više udaljava od stvarnosti. Njegov emocionalni svijet dominira njegovom osobom i on se, svjestan da mu Lotta nikad neće pripasti, lišava života i kažnjava društvo.

LOTTA: nježna i iskrena djevojka koja dokazuje da je sposobna pridržavati se moralnog kodeksa. U svojim osjećajima nije površna, ali poštuje Alberta i zadanu riječ pa, iako pokazuje naklonost i možda čak ljubav prema Wertheru, nastoji je zatomiti i odbija ga. Osuđena je na isprazan život u svakodnevnom životu malog gradića.

ALBERT: stabilan i realan lik. Suprotnost je Wertheru. Voli Lottu, poštuje njezinu obitelj, a ona je sigurna u njegovu ljubav. Cijeni je i poštuje pružajući joj nadu i sigurnost za sretan i miran budući život. Time je što nije otjerao Werthera od Lotte dokazao da je baš on njena čvrsta ruka koja je čuva da ne prekorači konvencije društva.

O DJELU:
Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potaknuo na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dvije osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa.
Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.
... kukavan je onaj koji sebi život oduzima, kao što bi bilo nepristojno reći da je kriv onaj, koji bi umro od kakve opake groznice.

Trebao bi vidjeti kako glupim se činim kada se u društvu govori o njoj! A kada me još i upitaju kako mi se ona sviđa! - Sviđa! Smrtno mrzim tu riječ. Kakav bi morao biti čovjek komu bi se Lotta samo sviđala, komu ne bi ispunjavala sve misli, sve osjećaje! Sviđa!