Piramide

Mnogima su zagolicale maštu, potakle radoznalost, ušle u snove i želje da ih posjete. I sam sam jedan od tih koji su ih željeli vidjeti, dodirnuti rukom, pogledati u visine kako bi im vrhove u nebu ugledao. Puno sam čitao o njima, njihovoj povijesti, tajanstvenosti tehnike gradnje, naučnu fantastiku o njima.





Puno se mistike uvuklo o njima, puno kojekakvih zemaljskih i nezemaljskih teorija o nadljudima, svemircima, nekim došljacima iz tko zna koje galaksije, o uplitanjima ovakvih i onakvih bogova u njihovu gradnju. . .

Same piramide su zaista veličanstvene građevine, toliko veličanstvene da i sada mnogo ljudi vjeruje da ih nisu mogli sagraditi mali ljudi, da su preveliki građevinski poduhvat za vrijeme kada su građene i za tehniku kojom je čovjek tada poznavao.





Već takvo polazište u razmišljanju, već sam skepticizam o ljudskim mogućnostima i ljudskoj pameti doveo je do stvaranja raznih mitova o njihovoj gradnji, razlozima zašto su građene, odnosima dimenzija piramida, njihovom prostornom položaju, međusobnim razmacima jedne od druge, a potom i njihovoj udaljenosti od raznih objekata na zemaljskoj kugli.





Poznata i prihvatljiva povjest piramida govori nam da su one u stvari grobnice nekadašnjih vladara Egipta. Namjena im je bila da u njihovu unutrašnjost sahrane posmrtne ostatke vladara kako bi ovi mogli nastaviti nekakav zagrobni život.





Njihova izgradnja povezana je sa religijom toga vremena. Po toj religiji život i smrt, vidljivost i nevidljivost, nisu bili nespojive pojave koje bi bile razdvojene. Sama smrt je bila prijelaz u drugi, trajniji, da ne kažem vječni, oblik postojanja. To shvaćanje života i smrti je uvjetovalo da su se još u prapovjesnim vremenima na podzemnim gorbovima gradile simbolične kuće.





Postepeno, kroz povijest, te nadzemne gradnje dobivaju oblik nastambi. Bile su izdužene sa ravnim ili blago zasvođenim krovom, s ravnim ili ukošenim zidovima, koje su mogli samo bogati ljudi sebi priuštiti i za života sagraditi. Postepeno građevine postaju višlje, mjenjaju im se oblici . . . Ne idem dalje u povijest, nije mi to cilj.





Piramide koje su meni zagolicale davnašnju dječačku radoznalost, sagrađene su prije 4.500 godina. U vremenu kada još nije bilo nekakve tehnike za gradnje poznate kao u današnje vrijeme, pa ipak su sagrađene tako precizno i čvrsto, da ih ni sa današnjom tehnikom ne bi lagano izgradili. Ako bi uopće i mogli?





Prema nekim teorijama gradilo ih je oko 100.000 ljudi, 20 godina. Impozantna brojka. Za ono mjesto gdje su sagrađene, u pustinji, trebalo je osigurati toliku logistiku prehrane tih ljudi, tekućinu za piće, smještaj. Ma kako bili mizerno hranjeni i imali mizerne uvjete smještaja, opet je sve to trebalo organizirati.





Građene su od blokova kamena vapnenca i granita vađenih iz kamenoloma sa lijeve obale rijeke Nil, koje su dopremali čamcima niz rijeku. Najvažnija činjenica u tome je da se to moglo raditi samo u proljeće kada se Nil izlijevao.. Izgleda jednostavno, ali . . .

Svaki kameni blok visok je oko 2 metra, neki dugi i po 5 metara, teški nekoliko tona. Pa sada se zamislimo uz tehniku koja je bila u to vrijeme poznata i korištena, trebalo je odvaliti takav blok kamena, obraditi ga, od kamenoloma do čamca prevesti, zatim ga po nabujaloj rijeci prevesti do najbližega mjesta gradilištu piramide, pa onda istovariti, dovući do same građevine i postaviti na odgovarajuće mjesto na njoj.





Sama , najvišlja od njih, Keopsova piramida, ima u sebi 2.500.000 (dva miliona petsto hiljada) kamenih blokova. Koliko truda za to, ljudskih žrtava, koliko energije da se sagradi, da bi netko u njoj imao zagrobni život, odnosno prelazak iz jednoga u drugi život. Građevina u pustinji od 145 metara visine. 145 metara muka, napora, sakaćenja i smrti mnogih ljudi. Tragedija porodica, plemena, naroda.Vrijedno li je to sve toga?





Životni putevi doveli su me i do toga mjesta. Do piramida. Gledao sam ih, divio se graditeljskom umjeću ljudi koji su je gradili, razmišljanjima "inženjera" koji su je projektovali, nadzirali gradnju, radili inovacije u gradnji ne bi li sagradili piramide. Koliko su nepoznanica pri tome u hodu riješili.





Na vrelom suncu (temperatura u hladu je bila 41 stupanj Celzijusa) polako sam obilazio ta čuda ondašnjega graditeljstva. Opipavao sam kamen da se uvjerim da li je to stvarno kamen, prilazio blizu radi usporedbe visine kamena sa svojom visinom, koracima mjerio poveće gromade. Veličanstveno, impoznatno, zastrašujuće . . .









Gaza, kako se taj predio Kaira zove, prepuna je piramida. Šetajući među njima upitao sam se koliko je boli ovdje zadano, koliko patnji, koliko nevolja i jada. Da li je više bilo nesreća ili sreća.





U tome razmišljanju pomalo postadoh svjestan i okoline koja me okruživala, a koju u prvi mah nisam uočavao. Okoline koja me zgrozila, zaprepastila, ali zbog koje i pišem ovu pričicu.





Tako vrijedne povjesne građevine dužni smo svi čuvati, paziti, ne oštećivati. Okolinu njih držati čistom, nas samih radi, turista koji dolaze u pohode, ali i u spomen svih graditelja koji su životom platili izgradnju objekata - piramida.

Kultura od prije 4.500 godina kao da je zamrla, kao da se izgubila, nestala. Ostalo je nešto što me zgražalo.





Na tome, za sve na svijetu svetom lokalitetu ljudskih ruku, sami domaćini pokazaše svoju nekulturu, svoj prezir prema tradiciji, kulturi svojih predaka, prema samima sebi. Umjesto da zaštite okolinu, da je održavaju čistom, oni je zanemariše.

Na cijelom lokalitetu ne postoji koš za smeće, smeća posvuda, plastičnih boca također. Uokolo se jašu deve i konji, po tlu njihovoga izmeta koji se raspada na vrelini sunca, smrad, haos.

Napasni vodiči deva, konjovodci, prodavači suvernira, dodatna su velika napast koja veoma ružno utiče na doživljaj toga mjesta impozantnih građevina. Ne smiješ ih pogledati, ne smiješ im ništa reći, jer ih se poslije ne možeš riješiti. Prate te u stopu ometajući ti mir i spokoj koji bi trebao osjetiti na tome mjestu.











Izbjegavao sam ih fotografirati jer i to naplaćuju, izbjegavao sam kontakte sa njima, bilo kakve razgovore. Gledao sam kako je zapušten okoliš, koliko je smećem zagađen taj lokalitet na kojega hodočaste turisti iz cijeloga svijeta, čudio se da nadležne vlasti nisu tu uvele reda.

Pa to nije samo Egipatska povjesna baština, to je svjetska baština, materijalni ostaci razvoja čovjekove kulture. Čovjeka.








Čudio sam se i da nadležni iz svjetskih institucija koji su obilato sponzorirali određene konzervatorske zahvate nisu i ne reagiraju prema takvoj devastaciji okoline. Da barem ne progovore da se uredi okolina, da se uvede čistoća, red . . . Pa piramide su u samom predgrađu grada koji se sa njihovoga platoa vidi.Grada koji je također krcat smećem.

Činjenica ipak ostaje. Ima se tamo što vidjeti. Ima se pored velike vrućine što i osjetiti. Lijepih scena snimiti. Scena na koje naše oči nisu navikle. Scena koje mnoge oči uživo neće vidjeti.








Pogleda prema pustinji koja tu započinje u nepreglednom prostranstvu.Pogleda prema krajoliku kakav nismo viđali.











Bilo mi je divno ispuniti svoju davnašnju želju, vidjeti piramide. Bilo je prekrasno hodati putovima kojima je i faraon hodao, gledati tajnovite građevine ljudskih ruku, Osjetiti moć i svetost ovoga mjesta civilizacije. Bez obzira na to što je zapušteno, smećem oskrnavljeno i poniženo. Još uvijek veoma snažno i prekrasno.

Nisam odolio niti da iskoristim mogućnosti fotoaparata. Napravih ovu fotku.





Niti ogorčenost prema viđenom nemaru nije umanjila moj san. San da vidim piramide uživo. Da prošećem pored njih. Da "osjetim" mističnost mjesta gdje su sagrađene.

Zato svima savjetujem, ukoliko ste u mogućnosti, ispunite si snove, proživite ih, nemojte sanjati život.

Za sebe sam tuda hodio, a za vas sve postavljam ovu priču. Da pođete njome do piramida, da ih vidite. Barem u priči.

Pozdravlja vas Olimp.