Kartaga

Da bi ova prica iz povijesti, sa tek umetnutim malim umecima sadašnjosti dobila fotografije morao sam slobodu fotografiranja platiti 1 Tuniški dinar, odnosno nešto malo više od pola eura.





Prema predanju, nakon smrti kralja Tira Matana I, krajem 9. veka pne. nasledio ga je njegov sin Pigmalion. Pigmalion je bio u sukobu sa svojom sestrom, Elisom (Didona), te je naredio da se ubije njen muž, Aserba vrhovni Melkartov sveštenik. Elisa je pobegla sa svojim pristalicama na Kipar, i odatle na sever Afrike, današnji Tunis, gde joj je kralj Jarba dozvolio da podigne grad na površini koliko se prostire koža bika.









Domišljata princeza Elisa naredi da se kože bika isece na tanke trake sa kojima je uspela da okruži jedno brdo i okolne zemlje. Tamo je osnovala Kvart Hadašt (fenicanski: Quart Hadasht), što znaci "novi grad", to jest Kartaginu, 814. pne.







Kartaga je ubrzo nakon osnutka postala najbogatijom i najprosperitetnijom fenickom kolonijom te je ubrzo zavladala velikim dijelom Zapadnog Sredozemlja. U antickom su se svjetu najveci profiti mogli postici trgovinom, što je upravo ono cime su se bavili Kartažani.








Zbog svog strateškog položaja, Kartaga je nadzirala trgovinu i trgovacke rute cijelog Sredozemlja. Na tržnicama u drevnoj Kartagi se moglo pronaci sve sto se nabavljalo trgovinom, od slonovih kljova (slonovace), pa sve do robova.

Kartaški trgovacki, ali i ratni brodovi izgradeni su kao najmoderniji u ono vrijeme, a nekim rješanjima u brodogradnji nadmašili su vrijeme kada su izgradeni. Ta riješenja pocela su se primjenjivati u brodogradnji 18. i 19. vijeka





Dvije velike, umjetne luke su gradene u gradu, jedna za cuvanje velike mornarice od 220 ratnih brodova poznata i kao Koton, i druga trgovacka za trgovinu. Unutar vojne luke, koja je ujedno bila i središte grada, nalazio se umjetan otok sa ovalnom zgradom sa koje se moglo nadgledati pristaništa i brodove koji prilaze gradu.







Vojna luka nazivala se još i Koton Kartage, bila je kružnog oblika, a njezine se konture mogu razaznati još i danas. Lako bi bilo uzeti ove lagune kao djelo prirode, ali one su nedvojbeno ljudsko djelo. One su ostaci arhitektonskog cuda antike. Iskapanja su pokazala da su Kartažani sagradili stotine dokova od opeke na umjetnom otoku kružnog oblika, usred zdanja. Brodovi su se mogli dovuci na kopno za popravak.









Arheolozi su izracunali da su u izgradnji ovog mamutskog projekta, Kartažani uklonili cetvrtinu milijuna kubnih metara zemlje. Od trgovacke luke je bila zašticena ovalnim i masivnim zidom te u nju nije smio krociti niti jedan stranac. Smatrano svjetskim cudom u doba antike, ovo sofisticirano zdanje je moglo primiti oko 220 ratnih brodova u nadsvodene odjeljke, poput današnjih garaža. Bila je to najnaprednija luka svojeg doba. Sve je nadgledavala kapetanija koja je bila locirana u središtu, na umjetnom otoku. Od tamo su mogli nadgledati cjelu luku i obalu









Grad je imao masivne zidove, 37 kilometara duge, dulje od drugih gradova toga vremena. Veci dio zidina je bio smješten na samoj obali. Bio je to obrambeni sustav od tri dijela; jarka sa nasipom, manjeg zida i glavnog zida u kojem je živio i dio Kartaške vojske te konji i slonovi.

I zidine Kartage su bile smatrane svjetskim cudom, te su i one bile najsofisticiraniji obrambeni sustav svojeg vremena u koje su stanovnici imali veliko povjerenje. U pravilu, veci dio zida nikada nije bio probijen. Grad je takoder imao velike nekropole i podzemna groblja, sakralna podrucja, tržnice, Vijece starješina, tornjeve, veliku knjižnicu i kazalište, i bio je podijeljen u cetiri stambene površine jednake velicine sa istim rasporedom.







Otprilike u središtu grada nalazila se visoka citadela zvana Byrsa, a njezini se ostaci mogu vidjeti i danas. Sa svojim velikim brojem stanovnika (500 000), Kartaga je bila jedan od najvecih gradova helenistickog doba (po nekim procjenama samo je Aleksandrija bila veca) i ujedno spada medu najvece gradove pred-industrijske povijesti. Kartaga se može usporediti sa Manhattanom u New Yorku, jer je velika populacija živila na relativno malom podrucju.





[img][/img]


Buduci da je bila jaka želja da se nastavi živjeti unutar gradskih zidina, unatoc rastucoj populaciji, gradski su arhitekti kao riješenje uzeli apartmane i višekatnice. Zanimljivo je da su stanovnici Kartage, kako bu uštedili novac, svoje kuce oblagali nekom vrstom žbuke, tako da su izgledale kao da su izgradene od skupocjenog mramora.






Rimska vojska se 149. pr. Kr. iskrcala u Africi i opsjedala Kartagu. Kartažani su se zatvorili unutar svojih zidina i gotovo nadljudskom snagom, složno i hrabro branili grad dvije godine. Onda je rimski vojskovoda Scipion Mladi (unuk Scipiona Starijeg) sprjecio opskrbu grada hranom.









Poceli su harati glad i bolesti. Na iscrpljeni narod u gradu poceo je opci juriš u proljece 146. pr. Kr. kada su Rimljani provalili u grad preko zidina. Šest dana Kartažani su se borili za svaku ulicu, za svaku kucu. Unatoc tome, Rimljani su zauzeli grad i spalili ga. Navodno je grad gorio punih 17 dana i noci, pri cemu je izgorila i velika gradska knjižnica te su izgubljena brojna saznanja o Kartažanima tako da do danas o njima neznamo gotovo ništa, što su upravo Rimljani i željeli.






Nakon sto se vatra ugasila Rimljani su grad razorili te su cak izrekli formule bogovima smrti i obasipali ga soli tako da tamo više nikada nitko ne bi mogao živjeti. Gradsko je stanovništvo palo sa 500 000 na samo 50 000. Pobjednici Rimljani opljackali su Kartagu, a preživjelo i zarobljeno stanovništvo prodali u ropstvo.

S Kartagom je ucinjeno ono što je tražio Katon u rimskom senatu - razorena je. Nije bilo više Kartage, "Biser Sredozemlja", bio je sravnjen sa zemljom.





Otišao sam i obišao ovo gradevinsko cudo od grada od kojega ostadoše samo ostaci zidina. Gledajuci crteže koji su napravljeni rekonstrukcijom grada na osnovu arheoloških nalaza zapitah se tko je imao toliko tvrdo srce da tako barbarski uništi tako veliko i lijepo djelo ljudskih ruku, ali i kakvi su bili ti ljudi Kartažani da su na sebe navukli takav gnjev ondašnjega svijeta da poduzme opsežnu vojnu akciju i sve uništi i spali, a sav narod koji je preživio raseli odvevši ga u ropstvo.

Gledajuci te ostatke zidina na nemilom africkom suncu koje je prosto žarilo, toliko sam ožednio da bih popio pola gajbe pivce. Unatoc mojoj žedi od pivce ne nadoh niti "P". Tada stvarno zamjerih starim Rimljanima. Ako su vec razorili i spalili cijeli grad, mogli su ostaviti na životu samo jednu jedinu prigradsku krcmicu za nas, buduca pokoljenja ,da u njoj možemo nazdravljati i pobjednicima, ali i poraženima.