Posjet špilji Veternici

Velike vrućine koje su vladale ovih dana "natjerale" su me da pronađem nekakav lijek protiv njih, ali ne da taj lijek bude sjedenje u nekoj klimatiziranoj porstoriji ili šetnja klimatiziranim šoping centrima, već da ga nađem u prirodi.

Moje razmišljanje je izgleda "pročitao" i moj vjerni pratilac čije je lice ukrasio osmjeh pri pomisli da negdje idemo u prirodu





Obožava odlaske u prirodu, obožava slobodu koju tamo ima, nove mirise, susrete sa nepoznatim. Pravi avanturistički duh je u njemu.

Ovoga puta odlučio sam se za posjet špilji Veternici na jugozapadnim obroncima Medvjednice.





Na put smo krenuli ujutro , automobilom i njime došli do puta koji će nas kroz šumu voditi ka cilju. Nismo imali u planu žurbu, nismo očekivali ništa neočekivano.





Na samom ulazu u šumu postavljene su jasne oznake puta. Veselo uđosmo u šumu, radujući se prirodi i ljepotama koje će nam pokazati.





Malo dalje put se račva. Bilo kojim da krenemo odvesti će nas na isto mjesto. Desni je asvaltiran, dok je lijevi šumska staza. Izbor prepuštam pratiocu . . .





. . . a pratioc, stari iskusni lisac, zasićen asvaltom i betonom, zavio je na šumsku stazu, prethodno dignuvši nogu i obilježivši put kojim idemo kao njegov teren.





Duboka hladovina šume pružila nam je veliko osvježenje zadržavši noćnu svježinu u svojim njedrima.





Mračna tajanstvenost šume nije nas zaplašila, naprotiv, dala nam je razlog da nam mašta proradi.





Samo drveće prekrasno se razvilo u razne oblike. Tako tajanstveno još je više pojačavalo našu maštu.

Polako hodajući šumskim putom, uživajući u miru i čistome zraku, naiđosmo i na prvoga stanovnika šume. Radoznalo je zastao na svojemu putu da nas promotri, pogledao nas s jedne, pa s sruge strane, a onda nastavio svojim putom ne smatrajući nas opasnošću. Ili je možda pomislio da smo ga se prestrašili kada ga nismo dirali niti mu ometali kretanje.





Nešto dalje, nedaleko šumske staze, zapazismo nekakav čudan humak. Nešto što je netko sagradio. Nešto nama nepoznato.








Oprezno priđosmo bliže. Mravinjak. Mravinjak sagrađen od malih grančica koje su vrijedni mravi donosili iz šume slagajući ih u nekakvom svom arhitektonskom smislu. Prekrasna građevina koja vrvi od života. Od mrava. Nešto prekrasno. Dugo sam ga promatrao, gledajući mrave kako se kreću njime donoseći još materijala za daljnju gradnju.Pravo čudo gradnje.







U šumi nikada nisi sam. To je staro pravilo koje se uvijek pokazuje kao tačno. Nismo jedini koji su u šumi potražili osvježenje.





Uskoro dolazimo do planinarskoga doma. Prekrasne građevine od kamena i drveta.








U ne tako davnoj prošlosti u tome domu je snažio i rastao radnički pokret koji se suprostavljao nehumanostima kapitalizma onoga vremena. Kamena ploča nas upoznava s time vremenom.





Dom ima prekrasnu terasu sa koje se pruža lijepi pogled na Zagreb i daljnju okolinu.

Tu nađoh i prve podatke o cilju našega današnega puta kroz šumu.





Krenismo dalje niz brdo.Šuma očišćena, prozračna, prekrasna.





Na stablima okačene posebne oznake koje nam govore da idemo prema špilji u kojoj obitavaju šišmiši. Veoma dobra ideja za te oznake. Čestitke autoru.








Na jednome suhome drvetu vide se tragovi pronalaženja hrane koje je djetlić ostavio dok je tražio hranu.





Polako silazeći niz brdo, napravljenim stepenicama, dođosmo i do špilje.








Ispred ulaza u špilju je mali plato na kojem se nalazi tabla sa podasima o samoj špilji.

Informacije o njoj su impozantne. Mnogi građani Zagreba ih ne znaju. Vama ih pokazujem, informacije radi.















Ulaz u špilju je zatvoren željeznim rešetkama koji je čuvaju od neželjenih posjetilaca. Kakvih sve ima posjetilaca mnogi bi je devastirali i uništili, a to se ne smije dozvoliti.








Obzirom da je bila subota, kada smo je posjetili, bila je zatvorena. Iz špilje je izlazio hladan zrak koji nas je vrlo brzo rashladio. Toliko je hladan da nam je u toplom ljetnom danu bilo zima na nekoliko metara od ulaza u špilju. Pogledao sam ulaz kroz rešetke.





Malo smo posjedili na klupama ispred ulaza, a kada nam je postalo hladno krenusmo nazad istom stazom. Pri povratku razgledasmo i objekte koje nismo razgledali pri dolasku . Najprije mi pažnju privuče ovaj objekat.





Ne znam o čemu se radi, ali u njemu se vidjeo nekakav metalni obli objekat kako je ukopan u zemlju.





Priroda uz stazu je prekrasna. Odmara oči.

Naišli smo i na maleni izvor. Iz njega je malim mlazom curkala voda. Izvor je ukrasilo bilje koje je izraslo oko njega.





Nešto dalje je sazidan nekakav objekat iz kojega su čuje žubor vode. Nisam vidio nikakav otvor da zurnem u njega, da vidim kako i zašto to voda žubori.





U svoj toj ljepoti prirode, u svemu tome miru koji je priroda stvorila, netko nepoznat ga oskrnavi. Netko nesavjesan takvu ljepotu poželio je da pretvori u smetište.





Znam pouzdano da smeće ne potiče od prastanovnika obližnje špilje. Znam pouzdano da ga nije donio niti jedan planinar, ljubitelj prirode ili normalna osoba.

Donesla ga je osoba kojoj mnogo toga nedostaje u glavi. Osoba koja umjesto u kući, trebala bi da živi u smetištu. Osoba vrijedna prezira od svih nas.





Oskrnaviti takvu ljepotu svojim nemarom, svojom lucidnošću.

A ljepota je na svakome koraku.








Na povratku susresmo i stablo kojemu se nije sviđalo da ga uznemiravaju. Voljelo je tišinu i mir, a ne nekakve korake posjetilaca. Svojom facom dočaralo nam je koliko mu smetamo. Tiho smo ga zaobišli u mislima mu se izvinjujući što mu narušavamo njegov mir i spokoj.





Hodajući šumom osvježili smo se, pobjegli smo od topline ljetnoga dana, odmorili oči na ljepotama šume, opustili uši šumskim mirom.

Pazili smo da iza sebe ne ostavimo nikakvo smeće, da ne pomjerimo ništa u šumi. Nama je bila prekrasna kada smo kroz nju išli i takvu prekrasnu je ostavljamo svima vama.

Uđite, prošećite prekrasnim šumama, ostavite ih netaknutim, nezagađenim i uvijek ćete uživati u njihovim ljepotama.