Odgojne pogreške s trajnim posljedicama

Osjećaj krivnje javlja se kad osoba prekrši moralne norme i pravila ponašanja, što umanjuje i ugrožava osjećaj osobne vrijednosti

Nisam na svijetu da živim prema tvojim očekivanjima, niti si ti ovdje da bi živio po mojima. To znači da ima mnogo izvora frustracija u životu. (F. Pearls)

Poznati američki psihoterapeut dr. Albert Ellis na temelju dugogodišnjeg iskustva zaključio je: "Što se osoba više osjeća krivom i smatra da je činila pogreške koje ne može sebi oprostiti, manja je šansa da će biti sretna i zdrava". Istraživanja su pokazala da 11,5 posto ljudi ima izražen osjećaj krivnje, zbog čega ih muče različite teškoće.

Koliko često se osjećate krivima? Možete li si oprostiti pogreške u životu? Ne možete prestati žaliti što niste drukčije postupili? Imate li teškoća s prekomjernim jedenjem? Osjećate li se katkad depresivno ili izrazito anksiozno? Ispričava li se često vaše dijete ili se osjeća krivim?

U situacijama kad osoba naruši ili prekrši moralne norme i pravila ponašanja, javlja se osjećaj krivnje. Može osjećati krivnju kad procijeni da je svojim postupkom drugoj osobi neopravdano izazvala neugodne osjećaje i zbog toga se osjeća odgovornom. Tada se identificira, odnosno suosjeća s drugom osobom i vjeruje da je druga osoba vrijedno biće i da je važno kako se osjeća. Dakle, krivnja nije strah ili stid pred drugima, nego neugodan osjećaj umanjene i ugrožene osobne vrijednosti.

Ključna uloga roditelja

U razvoju osjećaja krivnje ključnu ulogu imaju roditelji i njihov način zabranjivanja i kažnjavanja djetetova ponašanja. Zabrane određuju koja su djetetova ponašanja neprihvatljiva i nepoželjna, a kaznom se utvrđuje kršenje zabrane, te u skladu s tim dijete počinje razvijati norme ponašanja i moral. Dijete treba naučiti razlikovati ponašanja koja mu čine ugodu, a društveno su nepoželjna, od ponašanja koja mu nisu ugodna, ali su društveno poželjna. Roditelji tada očekuju da dijete prihvaća smislene zahtjeve okoline, da ih spremno izvršava na poželjan način, kako za sebe tako i za druge, odnosno da se prilagodi zahtjevima. Ako dijete prekrši normu (ne poštuje zabranu) i suoči se s kaznom, doživljava strah da možda neće više biti voljeno. Roditelji imaju ulogu vanjskih motivatora u kreiranju djetetova ponašanja, koje se s vremenom internalizira i postaje dio dječje unutarnje psihičke strukture. Kad dijete, iz nekog razloga, prekrši internaliziranu zabranu, tada će osjećati krivnju. Način na koji roditelj kažnjava dijete je način na koji će dijete kasnije kažnjavati samoga sebe kad odraste, vlastito dijete.

Međutim, kad mu se kaže: "To što si učinio je loše", on čuje i zapamti: "Ti si loše dijete". Ono nije na stupnju spoznajnog razvoja da bi moglo razlikovati osjećaj krivnje od osjećaja bezvrijednosti. Upravo zbog toga važno je točno specificirati što je loše učinio, a u drugim prilikama naglašavati mu da je vrijedan, voljen, čak i kad se ljutimo na njega i kad ga kritiziramo. Osoba koja nije naučila razlikovati ta dva osjećaja, počinje razvijati samoprezir. Presnažan osjećaj krivnje kod djece može se manifestirati kroz paniku, strahove, socijalnu povučenost, osjećaj srama, poremećaj spavanja, nedostatak inicijative, gubitak samopouzdanja i razvijanje anksioznosti.

Osjećaj krivnje razvija se i na posve bezazlene načine. Primjerice, ako je vaše dijete učinilo nešto što nije smjelo, napravite tužnu facu i pravite se da plačete, te tražite od njega da vas poljubi u znak pomirenja. Vama se možda čini da je to bezazlena igra, međutim dijete se osjeća anksiozno i poljubit će vas jer želi da se bolje osjećate. Time ga učite da mora poljubiti (tj. ispričat se i pokloniti pažnju) svakoga tko se osjeća loše.

Vrlo je važno da roditelj dijete ne kažnjava odbacivanjem, ignoriranjem, prijetnjama odbacivanjem (ako ne budeš dobar, dat ćemo te smetlarima). Također je važno da kaznu ne povezuje s ljubavlju, primjerice "ne volim te kad si…" i da ne etiketira identitet djeteta nego samo njegovo ponašanje. Ako mu kaže da je lijenčina, dijete to čuje na razini identiteta i može stvoriti uvjerenje da je lijenčina, iz čega nadalje proizlazi osjećaj krivnje. Svi navedeni postupci potiču razvoj infantilne krivnje. Razvije li osoba infantilnu krivnju koja se zadržava i u odrasloj dobi, imat će problema u iskrenoj komunikaciji i intimi, iz jednostavna razloga što će se za sve osjećati krivim. U svim situacijama u kojima će se toj osobi činiti da ga netko kritizira, što najčešće neće imati veze s realnošću, mučit će se osjećajem krivnje.

Osjećaj krivnje je odgovarajući ako se osoba osjeća krivom nakon što je prekršila neku, društveno razumljivu moralnu normu, ili je zbog toga nastala neka šteta zbog koje će netko patiti i koja svojim intenzitetom i trajanjem odgovara nanesenoj šteti, te se izražava na socijalno prihvatljiv način.

Višestruka funkcija

Osjećaj krivnje nižeg intenziteta ima kompleksnu ulogu u psihičkom i socijalnom životu pojedinca:

motivira osobu da prekine sadašnje ponašanje zbog kojeg se osjeća krivom
budući da osjećaj krivnje ima i funkciju samokažnjavanja, osobu motivira da se u budućnosti ne ponaša na taj način
motivira osobu da nadoknadi drugome štetu, ako je to moguće
motivira osobu da suosjeća s drugom osobom, da izrazi žaljenje i krivicu, čime pokazuje da je poštuje i cijeni
izražavanje osjećaja krivnje pokazuje oštećenoj osobi da je počinitelju žao, da nije zlonamjeran te potiče da oštećena osoba smanji agresivnost i da oprosti
priznanjem krivnje prekida se osjećaj neizvjesnosti (hoće li biti kažnjen ili ne)
osjećaj krivnje podržava, potvrđuje i stabilizira vrijednosni sustav osobe.
Što se događa u odrasloj dobi

Osobe koje imaju pretjeran osjećaj krivnje mogu biti jako odgovorne i radoholičari koji će možda prihvatiti krivicu za djela koja nisu počinila. To su osobe koje su dobile poruke poput: "Nemoj biti dijete", "Nisi važan" ili "Nemoj uživati". Možda će pokušavati biti savršene i činiti sve da zadovolje visoke moralne standarde, a kad pogriješe, jako se kritiziraju. Kad stvari izmaknu kontroli, mogu se javiti i depresivni osjećaji. Dakle, u tim situacijama osoba osjeća da nije u redu.

Da bi smanjila ili otklonila neugodno stanje osjećaja krivnje, može aktivirati obrambene mehanizme i reagirati usmjeravajući se na smanjivanje ili otklanjanje neugodna stanja. Obrambeni mehanizmi mogu se manifestirati kroz poremećaje prehrane, anksioznost, opsesivno-kompulzivni poremećaj, alkoholizam, konzumaciju droga, depresiju. Izraženiji osjećaj krivnje može utjecati i na probleme s partnerom/partnericom zbog nemogućnosti stvaranja zdrave, intimne veze. Aktiviranjem obrambenih mehanizama osoba se zapravo ne suočava s pravim problemom.

Savjet nikad nije naodmet

Ako ste roditelj i želite doznati više o osjećaju krivnje te koje postupke možete primjenjivati u odgoju svog djeteta da ono ne razvije izraženiji osjećaj krivnje, možete zatražiti savjet psihologa.
Ako ste odrasla osoba koja želi riješiti teškoće s kojima se susrećete u svakodnevnom životu, možete zatražiti savjet psihologa ili psihoterapeuta.

Kako savjetovanje može pomoći vama i/ili vašoj obitelji:

osvijestit ćete poruke koje ste dobili kao djeca od svojih roditelja
identificirat će se negativne poruke, razgovarat će se o njima, istražiti drugi načini i pronaći zdraviji oblici ponašanja kako biste zadovoljili svoje potrebe
osnažit ćete samonjegovanje, koje će ublažiti bol zbog osjećaja krivnje
dobit ćete potporu kako bi se osjećali dobro i prihvaćeno, naučili načine kako sebi oprostiti pogreške i kako te pogreške ne ponoviti
osvješćivanjem poruka koje ste dobili kao dijete, shvatit ćete kako to utječe na vaše odnose i kako se može promijeniti.

Autori:
Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, trener komunikacijskih vještina
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom

izvor

Najveća pogreška u odgoju je stalno kritizirati dijete i tako mu ubiti samopouzdanje koje se teško kasnije vraća.