Nezaposlenih ima 500.000 više od statistike

Ljudima se mora dati šansa da se bore za svoj kruh, kazao nam je u intervjuu tjedna Danas.hr-a ekonomist Guste Santini, koji predlaže da se, umjesto likvidacije, radnicima predaju tvrtke u stečaju. Oštro se protivi privatizaciji Petrokemije i brodogradilišta, i to nevezano za otpuštanja koja bi mogla uslijediti nakon nje.

Ministar Gordan Maras izjavio je na neizravan način da kutinska Petrokemija nije strateška državna imovina. Što Vi kažete?
Ako postoji strategija razvoja Hrvatske i poljoprivreda nije bitna unutar nje i ako smatramo da tržišne silnice trebaju determinirati razvoj poljoprivrede, onda Petrokemija nije dio obiteljskog srebra i nije značajna. Međutim ja mislim upravo suprotno: poljoprivreda je bitan segment strategije razvoja i sve što je u vezi s njom. Tome se mora posvetiti pažnja. Danas znanje, kao temeljni čimbenik razvoja, mora biti implementirano u poljoprivredu, a mi trenutno imamo strategiju "što dade Bog". A Bog, evo, tu godinu nam ne daje vode.

Što treba napraviti s poljoprivredom?
Umjesto željeznica, možda bi trebalo razmotriti da se u Slavoniji povećaju površine koje bi se natapale, da bismo mogli upravljati žetvom. Poljoprivredi treba čitav niz tehnoloških procesa, opreme i obrazovanih ljudi, kojih u pravilu nemamo. Najvažnije svjetske multinacionalne korporacije su iz područja hrane. Jako se zavaravamo ako mislimo da je pitanje prehrane čovječanstva riješeno. Zatim, drugi je aspekt radnička košarica, o kojoj ovisi je li radnička plaća velika ili mala. Svaka plaća koja ne omogućuje reprodukciju građanina Hrvatske je mala plaća. To je definicija iz klasičnog doba ekonomije, tzv. željezni zakon nadnica koji je govorio o minimalnoj nadnici.

Zašto se protivite privatizaciji Petrokemije i brodogradilišta?
Nemamo koncepciju razvoja i kad govorim da se u ovom momentu ne treba vršiti prodaja, govorim da trebamo stvoriti strategiju. Trebamo široki sporazum političkih snaga, maltene ići na referendum i odlučiti o budućnosti Hrvatske, a ne da nam se mijenja svake četiri godine! Tako je došlo do tragedije brodogradilišta, jer je svaka vlada njima upravljala poput vatrogasca – gorjelo je, nije bilo novca, evo novca. A čim politika daje, ona i kontrolira. Nažalost, osim Uljanika, znamo kakva je sudbina brodogradilišta.

Što im prognozirate? Prošloga je tjedna Vlada odlučila pojedina prodati, neka prepustiti stečaju.
Najprije treba reći što je trebalo napraviti – objediniti sva brodogradilišta u jedinstvenu tvrtku. Ja bih to napravio i danas, preko Uljanika. Zaboga, cijeli svijet djeluje preko branši, zašto mi ne bismo imali jedinstveno brodogradilište u Hrvatskoj koje bi bilo sastavljeno od segmenata, tako da svaki segment funkcionira po načelu ekonomije? Dalje, ukidanjem brodogradilišta, ukinuli smo dio znanosti! Ne treba zaboraviti da je Hrvatska radila odlične brodove, brodovi iz Trogira, ali i druga brodogradilišta dobivala su međunarodne nagrade. Imali smo znanje, a mi smo ga doveli u pitanje u zadnjih 20 godina. Imali smo Brodograđevni institut, koja je njegova budućnost? Imali smo fakultete, na svakom sveučilištu u Hrvatskoj imali ste studij brodogradnje. Naši ljudi su danas savjetnici i eksperti u drugim brodogradilišta, u nadzoru i slično. Mi smo to sve ugasili.

Kaže se da se previše državnog novca daje u brodogradnju i da to ne možemo više podnositi.
To nije točno! Ja nisam vidio niti jedan dokaz da je brodogradnja nerentabilna. Zamislite da je kuna deprecirala 20 posto. Pa zbrojite sve poreze i doprinose i one koji će sutra postati nezaposleni, ne samo u brodogradnji, nego i one koji su neizravno zaposleni zbog bitnih elemenata brodogradnje koje smo razvijali. Brodogradnja ima nekoliko desetaka tisuća različitih proizvoda koje objedinjujemo u riječ "brod". Uspoređivanje hrvatske brodogradnje s vijetnamskom nije korektno jer radimo daleko sofisticiranije brodove.

U Vladi se nitko, koliko se dalo zamijetiti u medijima, nije hvalio nagradama koje su dobili brodovi Piana i Orange Star. Kako gledate na to?
Zato što smo mi, kakvi već jesmo, bez kriterija preuzeli obveze prema Europskoj uniji, koja je postala cilj, a ne sredstvo. Mi to sada moramo izvršiti i najbolje je – ne pričaj, ne talasaj, izvrši što prije, već ćemo vidjeti, već ćemo riješiti. A ništa se neće riješiti.

A što je, po Vama, Unija točno tražila?
Ništa oni nisu tražili od nas što nismo prihvatili i mi smo sami sebi skuhali kašu, jer 20 godina u brodogradnji nismo radili ništa. Iz brodogradnje je trebalo napraviti hrvatsku Nokiju! Gledajte što nam se dogodilo s INA-om, Plivom, koja je iz ozbiljne farmaceutske tvrtke postala proizvođač generičkih lijekova. To je nedopustivo. Privatizirali smo HT, banke... Strani kapital dolazi ovamo da ostvari natprosječnu profitnu stopu! Za prosječnu će ostati u svojoj zemlji jer je bolje poznaje i kontrolira. Izlazak na inozemno tržište stvara troškove, što znači da mu to tržište mora dati šansu za veću dobit nego što to jest. To se u ekonomiji zove pitanje financijske poluge – dajemo je strancima, a mi je ne koristimo. A osnovni smisao financijske industrije je korištenje te poluge, koja se onda operacionalizira u realnoj ekonomiji.


To, pretpostavljam, objašnjava interes koji ruske kompanije pokazuju za Petrokemiju.
Sasvim sigurno. Oni moraju "metastazirati" jer ne žele ostati isključivo proizvođači i distributeri plina, oni to žele pretočiti u finalni proizvod, a gnojivo to jest.

Ministar Čačić i dioničar Petrokemije Nenad Bakić proturječe jedan drugome po pitanju složenosti tog procesa, za Čačića je to jednostavno, a Bakić kaže da je ta tehnologija složena.
Znanost je postala determinanta razvoja i uspjeha, a onda više nemate jednostavnih tehnologija. Nema više nijedne tvrtke koja može čekati i stajati. U svijetu se događaju ogromna restrukturiranja da se poboljša položaj tvrtke kada završi kriza na tom globalnom tržištu, kojem smo se mi otvorili bez kriterija. To je dio neoliberalističke koncepcije koju je sedamdesetih osmislio Milton Friedman. Zemlje koje se razvijaju shvatile su koncept – da tržište ne može po sebi riješiti probleme i da ih nikad i nigdje po sebi nije riješilo. I zato treba upravljati procesima.

EU nameće koncept neoliberalizma, u kojem najjači diktiraju

To vam je kao kad ste bolesni i nećete dobiti nikakav lijek, jer ćete se sami od sebe ozdraviti – to je tržište. Međutim kad odete kod liječnika, to je intervencija u zdravstveno stanje bolesnika i to vam daje veće šanse za izlječenje. Bez obzira koliko farmaceutska industrija bila puna otrova, ona je nama produžila život. Tako je i u gospodarstvu. Međutim neoliberalizam, čiji je glavni zagovornik EU, nameće takav koncept, u kojem najrazvijeniji diktiraju svoju politiku. To ne znači da se nismo mogli suprotstaviti tom konceptu. Nažalost, imamo 20 godina grijeha propusta i sada su vidljive posljedice.

Poljska brodogradnja je, primjerice, desetkovana ulaskom u EU.
Nikad poljska brodogradnja nije bila ravnopravna hrvatskoj, to su stvari koje se ne smiju uspoređivati! Hrvatska je bila svjetski proizvođač ozbiljnih brodova u bivšoj zemlji. Zašto je bitna kvaliteta broda? Zato što osiguravajuće društvo Lloyd dolazi i kontrolira gradnju broda u određenim fazama. Ako je dobar, dobije zvjezdicu, ako nije dobar, ne dobije. Što je veći broj zvjezdica, to su manje premije osiguranja na robu koju prevoze, jer je manji rizik. Nije svejedno kakva je kvaliteta broda, to je jako bitno jer sutra o tome ovisi konkurentnost vlasnika broda koji iznajmljuje taj brodski prostor zato što može polučiti bolju cijenu. A zbog globalizacije, broj brodova će se povećavati. More je temeljni medij, transportni put za robu. Možete li zamisliti kako bi Japan ili Kina prevozili robu bez mora? Ja ne.

Je li se Unija pokušala riješiti konkurencije u Hrvatskoj zadiranjem u brodogradnju?
Nije nama kriva EU. Da smo imali koncepciju, znali bismo da nam brodogradnja nešto znači i svoje bismo znanstvene potencijale uložili u nju. Imali bismo danas veliku brodogradnju.

Zašto smo ispregovarali uvjete koji nam ne odgovaraju?
Nisam ja pregovarao. Evidentno je da nam je Unija bila cilj, a ne instrument blagostanja. Ja kao cilj i važnu stvar to ne sporim, ali u EU trebamo ući pripremljeni. Vidjeli ste da su pojedine tvrtke poput Kraša najavile da će preseliti dio proizvodnje iz Hrvatske zbog CEFTA-e. Mi nismo gospodarstvo pripremili za uvjete punopravne članice EU. Bilo nam je bitno da što prije uđemo. A koja je šansa da će naša tragična poljoprivreda nešto značiti u EU? Reći ću vam što će se dogoditi. Europski proizvođači i prehrambena industrija će kupiti ova bogomdana područja i naši će radnici biti najamnici na našim zemljištima. A mogli smo posložiti tako da budemo jedan od bitnih čimbenika proizvodnje hrane u EU.

Ima li vremena da se nešto promijeni prije ulaska u EU?
Nikad se ne postiže dno i nikad nije kasno, uvijek se može i treba nešto napraviti. Sad se govori da će se privatizirati sve tvrtke u kojima država ima ispod 25 posto vlasništva. Odlično! Ali mene zanima želi li se Hrvatska riješiti tog portfelja da ga nema i da dobije neku likvidnost, da krpa proračun? Ili to želi iskoristiti da se poveća učinkovitost? Privatizacija koja ne ide za time je loša i to smo dosad uvijek dokazivali. Za mnoge tvrtke danas u stečaju ja predlažem model radničkog dioničarstva, tako da se ljudi mogu boriti za svoj kruh! Najjednostavnije je zatvoriti tvrtku, a vrlo ju je teško pokrenuti. Problem je trivijalan.

Trivijalan?
Danas su sve proizvodnje poznate u svijetu. Problem je u tržištu. Treba racionalno identificirati može li se neko tržište razvijati. Ako ima šanse, onda se stečaj mora shvatiti kao premosnicu za neki život. Vidite svaki dan u sredstvima javnog priopćavanja kakve se stvari događaju. Recimo Dalmacijavino. Mi sada donosimo zakon da se neće moći isplaćivati osobne dohotke bez doprinosa, a to je država sebi mogla nametnuti. Privatnici nisu radili ništa drugačije od onog što je radila država, to je copy-paste. Nadalje, cijena rada nam je dramatično velika i zato sam tražio da se neoporezivi dio plaće poveća na 5.000 kuna, a on je sada 2.200 kuna. Mislim da imamo što raditi i da možemo djelovati.

BRIK i jaka državna intervencija

Ali mi smo rekli da ćemo u turizmu uvesti međustopu PDV-a od 10 posto. I ja vas sad pitam: svi kažu da imamo najljepšu zemlju na svijetu i sad još treba dati subvencije turizmu? Postajemo zemlja monokulture, jer kad zemlja ima oko 18 posto BDP-a u turizmu, mora se toga bojati! To je opasnost. Kakav turizam imamo? Sezona traje 90 dana, što Bog dade. Gdje je koncepcija? Predlagao sam da se ide na izgradnju desetak gradova s po 10 tisuća kreveta za treću životnu dob. Životna dob se produžuje, a nama su starački domovi čekaonica za smrt. Ne vodimo brigu! Imamo područja koja su djevičanska, a ne donose dobit. To je loša imovina. Imamo što raditi, ali kod nas je uvijek "ne talasaj" – te zbog lokalnih te zbog državnih izbora. Nije izvjesno da izlazimo iz krize, niti da je svijet izašao. Rast BDP-a imaju zemlje BRIK-a, Brazil, Indija, Kina, Rusija, ponešto SAD i Njemačka i "azijski tigrovi", ostale su u problemima. A sve te države imaju odlučan državni intervencionizam, o kojem su učili od Japana nakon Drugog svjetskog rata. Danas Kinezi to rade tako savršeno da su bolji od Japana.

Gdje su naše šanse?
Učinkovitija poljoprivreda, zadržavanje Petrokemije.

Kroz kontrolu cijene gnojiva?
Svi smo svjedočili toj fantastičnoj svađi oko toga tko će dobiti zemlju na eksploataciju. Ljudi hoće raditi, pa dajte im! Ne, ta se zemlja ne da iz ne znam kojeg razloga. Treba rajonizirati Hrvatsku, gdje će se nešto proizvoditi. Ne može se u Biogradu proizvoditi pšenica. Za državu su jako bitne i državne rezerve. Sjećate se kad smo imali nisku cijenu pšenice? Ti jadni seljaci je nisu mogli prodati. Da smo imali rezerve, kupili bismo je i sada bismo je prodavali. Kontrolirali bismo cijene. A mi o tome ne razmišljamo. Svaki put vodi ili prema cilju ili od cilja.

A što Vam se čini nakon sto dana, kamo ide ova Vlada?
To je složeno. U ovom momentu si može pripisati velik iskorak donošenjem državnog proračuna i sačuvanjem kreditnog rejtinga. Ali bojim se da su se počeli pojavljivati šumovi. Loše je što nije prihvaćen moj prijedlog o zaštiti kamata na kapital, nego se uvodi oporezivanje dividendi i oslobađa se od poreza na reinvestiranu dobit. Mislim da poduzetnici znaju najbolje gdje će investirati svoju dobit.

Činjenica je da se zadržavanjem dobiti povećava likvidnost. Nelikvidnost nije ništa drugo nego sintetički izraz realne inflacije koja nas nije napustila od 1994. godine, dakle otkad je uveden stabilizacijski program u listopadu 1993. Tu je trebalo staviti zaštitnu kamatu, povećati neoporezivi dio dohotka, Vlada je morala hrabrije reorganizirati klasičnu državu i državni aparat. Neki dan su rekli da je za 400 ljudi smanjena zaposlenost, a to je biološki odljev, treba je smanjiti na tisuće. Mi smo mala i siromašna zemlja, treba nam mala i učinkovita država.

Dramatičan ugovor koji se trivijalizira u RH

Što smo napravili s restrukturiranjem zdravstva? Ogromne su primjedbe na liječenje. Ako je netko teško bolestan i ne može doći do terapije da si spasi život, to je jako sumnjiva priča. Ja sam imao tumor i preživio zato što sam imao terapiju odmah i sada, već je 20 godina prošlo otkad sam to preživio. Što je s lokalnom upravom i samoupravom, one moraju biti instrument za razvoj? Ja sumnjam da u tih 500 i nešto općina ima kompetentnih ljudi da govore o razvoju. To su i društveni problemi, a stvari se dramatiziraju. Danas je bolje nego sutra, a jučer je bolje nego danas.

Kako gledate na restrikcije koje EU uvodi članicama vezano za državnu potrošnju? Mađarskoj je odrezana kazna zbog deficita koji je prevelik za oko 0,2 posto BDP-a, a Milanović je poručio da mi već pristajemo na to.
To pitanje je dramatično i treba mi dva sata za odgovor. Taj ugovor o financijskoj stabilnosti sada de facto znači smanjenje suvereniteta zemalja potpisnica i one su se odrekle samostalne politike, pristale su na reviziju koja je bitna za njihov proračun.

Milanović je o tome rekao otprilike da se radi o ne toliko dramatičnoj kontroli javnih financija.
Pazite! Mi sada imamo veće prihode nego što to pokazuje porezni sistem. Država zarađuje na deficitu robne razmjene s inozemstvom, jer kad vi uvezete robu, ona podliježe carinama i PDV-u, što su državni prihodi. Ne, to je dramatično! Vi ćete morati voditi oktroiranu politiku. Imate tri osnovna instrumenta ekonomske politike – tečajnu, koju smo izgubili vezanjem kune za euro, zatim smo izgubili monetarnu, jer smo bili mala i otvorena zemlja, a fiskalnu ćemo izgubiti ovime. I sad više nemate politika.

Nemamo državu?
To ste vi rekli. Posljedice tog ugovora su dramatične.

Mogu li se izbjeći?
Mislim da neće. Zato nam trebaju politike kako da to prođe što bezbolnije. Objektivno, Hrvatskoj nije trebala EU, ali kakvi smo mi karakteri... O tome se radi. Ja mislim da EU nama treba onoga dana kad Švicarska uđe u EU.

A imamo li vanjsku politiku? Zbog embarga koji je Unija nametnula Siriji, Hrvatska se odrekla čitave dobiti INA-e i uopće eksploatacije njihovih naftnih polja, iako se narod Sirije na referendumu, u daleko većem postotku i s daleko većom izlaznosti, izjasnio za novi Ustav koji je predložio aktualni vladar, nego što smo mi za EU.
Nisam političar, ja sam ekonomist, i na politička pitanja mogu odgovarati samo kao građanin. Problem je kapital odnosa koji determinira ukupne odnose u svijetu. Bankarski sistem, recimo. Kad bismo iz BDP-a izbacili tvrtke u stranom vlasništvu, vidjeli bismo u kojem smo problemu. Nama je društveni proizvod veći od nacionalnog. Cijelo bankarstvo nije naše, samo par malih bančica! Zašto je ukidanje brodogradnje tragedija? Ona je bitno poboljšavala robni izvoz iz Hrvatske i ukidanjem će se povećati deficit na tekućem računu, u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Takva zemlja uvozi štednju, a mi oporezujemo imovinu, koja je kumulativ štednje. Znači, mi građane želimo destimulirati da štede. S interpretacijom da želimo nekoga kazniti zbog privatizacije! Ako je ona nezakonita, ne možete drugim zakonom to rješavati. Mi se trebamo okrenuti suficitu, i građani, i tvrtke, i država.

U Petrokemiji ljudi strahuju za radna mjesta. Je li to opravdano?
Tu se miješaju kruške i jabuke. Jedno je zadržati Petrokemiju i učiniti je učinkovitom, jer ako ima viška radnika, onda će oni biti otpušteni i ako ostane u državnom vlasništvu. A drugo je pitanje zapošljavanja. Sindikati nemaju pravo kada govore o čuvanju Petrokemije jer govore o čuvanju radnih mjesta, a ja govorim o njoj kao resursu, to su dva pristupa. Mi smo sustavno neoliberalističkim konceptom uništavali zaposlenost.

500.000 penzionera su zapravo – nezaposleni

Nezaposlenost je puno veća nego što je prikazano jer joj se treba pridodati barem 500 tisuća penzionera, koji to ne bi bili da su mogli raditi. Mi imamo jednu prilično veliku dramu u penzionom, zdravstvenom i socijalnom fondu. Nije naš proračun socijalan zato što se vodi svjesna socijalna politika, nego zato što je neoliberalizam otvorio toliko problema da je država zbog socijalnih nemira morala gasiti požar. Riječ "politika" znači da je ona svrsishodna, da ima cilj, a naša ga nema.

Prodaja Croatia osiguranja promijenit će sustav premija za dvije godine

O obrazovnom sustavu...
U velikoj je krizi. Možete li mi reći jednu srednju ili osnovnu školu koja djecu obrazuje o financijskoj kulturi? Ne. Učim kako bum kuhal, ne? Niz tragedija u društvu je nastao zbog neobrazovanosti financijskih ljudi.

O izmjenama zakona o visokom obrazovanju, znanosti i sveučilištu koje je pokušao HDZ...
To nije na tragu onog što nam treba. Mi trebamo obrazovati ljude koji obrazuju. Trebaju nam ljudi koji stvarno znaju i koji su dio globalnog znanja. Znanje je uvijek globalno, a u kojoj smo mi mjeri njegov dio? Upišite u Google ime pa ćete vidjeti tko se poziva na koga, vidjeti znanstvene radove, tko je što napisao i tko se za što zalagao. Oni kojima se svijest aktivira kad kiša pada pa to kažu, to nije znanost, nego su to oni koji kažu kada se mogu očekivati oborine. Znanje je dio vremenskog horizonta, i što je on dalji, znanje je veće. Mi trebamo znati što će biti Hrvatska 2025. i 2050. godine. Smatra se da će se do 2050. europsko i rusko stanovništvo prepoloviti. Svako treće dijete rođeno u Berlinu danas je muslimanske vjeroispovijesti. O tome se vodi računa! Ne da znamo zašto je to tako, nego da se stvaraju uvjeti za suživot! Mi ne sijemo da bismo ubirali plodove, nego smo 20 godina gasili požare i destruirali imovinu koja se stvarala generacijama.

O nezaposlenosti...
Imamo problem sa strukturnom nezaposlenosti. Tražio sam da sa mnom rade ekonomisti, ali kad sam tražio i određeni kvantum znanja i da treba živjeti od svog rada, nitko se nije javio. Evo, ponavljam sada oglas da mi se jave diplomirani ekonomisti i pravnici koji misle da znaju i spremni su na daljnje učenje i život od svog rada.

O HPB-u i CO-u...
Prvi sam u Hrvatskoj tražio nacionalnu komercijalnu banku i mnoge su me kolega tada ironizirale. Danas svaka budala zna da nam ona treba. Ovakav HPB kakav je to nije, jer ja sam govorio o najvećoj banci, price leaderu, koja će određivati kamatne stope, kredite i neće pratiti te strane banke u politici, nego će nametati svoju politiku. Danas to imamo s Croatia osiguranjem. Kad i ako se rasproda, za dvije godine će se bitno promijeniti premijski sustav u Hrvatskoj. Povećat će se premija, ljudi će se još manje osiguravati. Hrvati ne razumiju što znači individualizacija komercijalnih rizika! Da vi za par stotina kuna ne osigurate stan i time dovodite u opasnu zonu cijelu svoju obitelj.

Ana Benačić net.hr