Od ateistkinje i lezbijke do majke šestero djece: Životna priča Brigitte Bedard

„Bila sam ateistkinja otkad znam za sebe“, pripovijeda Brigitte Bedard, mladolika 41 – godišnja novinarka i domaćica sa šestero djece, čije lice krase pramenovi pomno razbarušene kratke kose i elegantne naočale. Obraćala se skupini od 200 sudionika pro-life konferencije održane u organizaciji „Quebec Life Coalition“, dana 15. svibnja u gradu Quebecu.

Premda je Brigitte Beddard manje poznata od glavnog govornika na konferenciji, kardinala Marca Ouelleta, čije su čvrste pro-life izjave kasnije tog poslijepodneva bile prenijete u anti-life medijima u Quebecu, zacijelo je govornik koji je najviše dotaknuo srca tog subotnjeg poslijepodneva.

Gospođa Bedard odrasla je u vrijeme kada je društvo Quebeca prolazilo ono što povjesničari zovu „Tihom revolucijom“, razdoblje od ranih šezdesetih do sredine sedamdesetih kada je Quebec odbacio svoju kršćansku baštinu i prihvatilo sekularne vrijednosti. “Rođena sam 1968. — pričajte o zloj sreći,” našalila se.

Bedard je imala tipično djetinjstvo u nereligioznoj obitelji, i potom krenula na notorno ljevičarski „Université du Québec à Montréal“, gdje je studirala i naposljetku diplomirala književnost. “Napunila sam svoj um svom radikalnom feminističkom literaturom – sve sam upila“, kaže ona.

Započela je sa serijom heteroseksualnih veza, koje su sve završile loše. “Potaknuta onime što sam čitala, počela sam misliti – obzirom su sve moje heteroseksualne veze bile nesupješne – da sam možda lezbijka.“ I doista je uronila u lezbijski način života, te priznaje da je u tome dosta vremena i uživala. “Bilo je to zapravo jedno vrlo dobro vrijeme, na svoj način, biti uključena u veliko društvo djevojaka, obilaziti grad i paliti cigaretu za cigaretom kao da 'sutra' ne postoji. Također sam bila vrlo aktivna u seksualnom pogledu.”

Usprkos zabavi i uzbuđenju koje je takav način života nosio, osjećala se slomljenom, prisjeća se ona: “Bila sam mentalna olupina. Osjećala sam se kao da naprosto gubim kontrolu nad svime, održavajući vanjsku sliku, a pritom se osjećajući jadnom iznutra.” Kulminacija je nastupila kada je, bez vidljivog objašnjenja, jedne noći u tri ujutro briznula u suze i započela kričati u svojem praznom stanu u trendi četvrti Montreala, moleći Boga „da je uzme s ovoga svijeta“. “Tu sam bila ja, militantna feministička lezbijska ateistica, ležeći na podu moga stana i vapeći Bogu iz svega glasa. Nisam bila pri zdravom razumu, ali sam očajnički tražila pomoć.”

Krenula je tražiti pomoć, gubeći se u beskrajnim „12 – stupanjskim programima“, nadajući se da će naći neko rješenje svojim tjeskobama i „zbrkanom životu“. Da bi stvari bile gore, upravo je bila prestala pušiti: “Iznenada sam bila prisiljena da se suočim sa životom 'na živo', bez ikakve zaštite ili odbojnika.”

Na šaljivi način, opisala je kako joj je jedan poznanik prenio ideju o posjetu „fratrima“ u slavnoj opatiji Saint-Benoît u Quebečkom mjestu Saint-Benoît-du-Lac. Ideja ju je zaintrigirala, makar joj se činila bizarnom, te je onamo i otišla – ali ne bez rezervi. “Otišla sam u samostan naoružana svim prezirom i mržnjom prema patrijarhalnoj Crkvi koju sam poprimila tijekom godina studiranja radikalnog feminizma. Za radikalne feministice Crkva je, u osnovi, neprijatelj br. 1.”

U samostanu joj je bila dodijeljena soba i redovnik sa kojim je trebala razgovarati dva puta dnevno. “Tri dana za redom, dva sata dnevno, ja sam čovjeka gnjavila, vikala na njega, praktično se pjenila u lice tom redovniku, izvaljujući svaku uvredu, kliše i prljavo rublje kojega sam se mogla sjetiti ili izmisliti o kršćanstvu. Bila sam tako bijesna, tako povrijeđena i ljuta, i sve sam to servirala redovniku, koji čitavo to vrijeme nije rekao niti jednu riječ, nego me umjesto toga samo gledao, klimajući glavom.”

Tada, na kraju ta tri dana, nešto se dogodilo i promijenilo njen život zauvijek. „Dogodilo se to trećeg dana, šestog sata vikanja. Spremali smo se da opet završimo susret. U principu sam se iznurila vikanjem, nastala je stanka, i tada je redovnik podigao pogled i rekao mi: 'Vi ne možete zamisliti, apsolutno ne možete zamisliti koliko Vas mnogo Bog voli; On vas je stvorio iz ničega, on vas poznaje, nemate pojma koliko mnogo on voli vas, Svoju kćer. Zato se nemojte sramiti, pustite sve to da ode od vas. Predajte to, predajte sve to, predajte svoj život Njemu … On vas tako mnogo voli.'”

Te jednostavne riječi u ključnom trenutku su je posve „oborile na pod“, sjeća se ona. Od tog časa nadalje, njen se život posve promijenio. „Ja sam Njegova kćer, u to nema nikakve sumnje, i ja to naprosto ne mogu objasniti.” Ona priznaje da joj je teško objasniti što je točno uzrokovalo njeno obraćenje: “Ja samo kažem da me Bog oborio na pod, izbacio me iz ravnoteže; ja sebe nisam sama obratila, On me doveo Sebi.”

Ona sada radi kao nezavisni novinar, sretno je udana i majka šestero djece. Za nju, ipak, život danas nije med i mlijeko. “Kada tražim tišinu, ne mogu napraviti ništa osim jedne stvari: ustati u četiri ujutro. Što i radim, dosta često, samo da nađem malo mira.” Osvrćući se na razlike između njenog života danas i u njenim lezbijskim danima, našalila se: “Živjeti sa muškarcem je definitivno teško, ali živjeti sa ženom cijelo vrijeme bio je živi pakao.”

Brigitte Bedard, koja piše za Nouvel Informateur Catholique, bila je jedna od četiri sudionika (plus glavni govornik kardinal Marc Ouellet) na godišnjoj konferenciji „Quebec Life Coalition“, održanoj u gradu Quebecu 15. svibnja. Video zapisi govora (na izvornom francuskom, ili sa prijevodom na engleski) mogu se dobiti putem Quebec Life Coalition

Autor: Georges Buscemi

Preuzeto sa: http://www.lifesitenews.com/ldn/2010/may/10052001.html