O genitivu množine

Kako me često pitate za genitiv množine nekih imenica (npr. je li pravilno fresaka, freskâ ili freski), evo nekoliko rečenica o tom problemu. Najprije, u navedenom su primjeru svi oblici dobri. Ali možemo govoriti o tome koji su u hrvatskom jeziku češći.

Ostavimo li po strani imenice ženskoga roda koje pripadaju i-osnovama (ili se sklanjaju po i-deklinaciji: radost, radosti; kost, kosti; starost, starosti; mladost, mladosti; kći, kćeri...), u najbrojnijima, koje pripadaju a-deklinaciji odnosno e-vrsti (pritužba, pritužbe; ženidba, ženidbe; izložba, izložbe...), u našem je jeziku uobičajeno da se suglasnički skup razbija tzv. nepostojanim a. Dočim srpski preferira uporabu nastavka -i u genitivu množine tih imenica. Triplete su stoga maslo naših istočnih susjeda, bez obzira na to što ih danas priznaju i hrvatski gramatičari.

Ruski lingvist V. Gudkov proučavao je naime taj padež u djelima hrvatskih i srpskih pisaca i zaključio da je nastavak -a karakterističniji za hrvatske, a -i za srpske književnike. I o tome je raspravu u Hrvatskom tjedniku još godine 1971. napisao Stjepan Babić (broj 21, objavljen 10. rujna).

Znači, u srpskom pretežno imamo izložbi, izvedbi, narudžbi, ženidbi, žrtvi itd., a u hrvatskom izložbâ – izložaba, izvedbâ – izvedaba, narudžbâ – narudžaba, ženidbâ – ženidaba, žrtvâ – žrtava...

Povijesno gledano, genitiv množine imenica ženskog roda u konzervativnim je sustavima (čakavskom, kajkavskom i staroštokavskom) nulti morfem (npr. čakavsko i razgovorno kajkavsko žen) ili -ah (štokavsko i književno kajkavsko ženah). Svi su ostali gramatički morfemi (-a, -i, -u) noviji, odnosno nalazimo ih u revolucionarnim sustavima. Takav je novoštokavski, a otud i standardni jezik, u kojima je najrašireniji nastavak -a. Imenice koje se semantički vežu uz par (dvojinu) imaju i -u (nogu, ruku). Morfem -i dolazi, rekoh, iz i-deklinacije (kost – kosti), a imaju ga imenice sa suglasničkom skupinom na kraju osnove (breskva – starije bresaka i novije breskvi). Postoje imenice u kojima je -i razlikovno (recimo lopata – lopti).

Što se muškog i srednjeg roda tiče, oblik za genitiv množine s nastavkom -a proširio se razmjerno kasno u štokavskome, zamijenivši oblik na -ov, koji je očuvan u čakavskome i većini kajkavskih govora, usp. čak. vûk, G mn. vukóv. Ta se zamjena može pratiti u tekstovima na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće, u doba prijelaza poluglasa u -a; čini se da je genitivno -a u množini postalo od poluglasa koji se očuvao u nekim uvjetima. Potom je nastavak -a poopćen u svih o-osnova i jo-osnova te analoški prenesen i na a-osnove i ja-osnove. I-osnove muškoga roda postale su u hrvatskome o-osnovama ili jo-osnovama, usp. gost, G gosta prema stsl. gost., G gosti.

U imenica svih rodova pravilno je stoga rabiti (i) danas rijetke i neobične genitivne oblike (u kojima se bezvučni suglasnik nikada ne vraća pa je zato biljež+ka > bilješka – bilježaka, ali svjedoč+ba > svjedodžba – svjedodžaba) koje su u posljednjih stotinjak godina potisnuli tuđi: klubaka, nebaca, srdaca – uz domorodaka, tvrdaka, bresaka, zibaka...

izvor

O genitivu množine:www.pitajtelektora.com/?p=1249