Dunavska bajka - kanuom Beograd - Brza Palanka, TID 2011

First topic message reminder :

NAPOMENA: Ova pričica će se postavljati u narednim danima. Vrlo je duga i shvatiti ćete zašto. Uživajte u njoj i molim da se suzdržite komentara dok ne bude gotova. Onda slobodno navalite s kritikama. HVALA





Kao "stari" rijekoplovac oduvjek sam želio svojim kanuom plovoti kroz Ðerdapske klisure. Tih oko 120 kilometara rijecnoga puta kroz klisure, kažu znalci , najljepši je dio Dunava od izvora do ušca. Vjerovao sam im mada nisam, do ove godine, nikada tamo bio.

Za ovu godinu sam si odredio rutu plovidbe od Beograda do Brze Palanke. Tih oko 285 kilometara dunavskoga puta planirao sam proci za 8 dana pridruživši se poznatoj dunavskoj regati TID 2011, koja se po 56. put organizira od izvora do ušca Dunava.





Prošle godine sam ucestvujuci na toj regati plovio od Mohaca do Beograda i ova ovogodišnja ruta je logican slijed nastavka plovidbe Dunavom.

Mjesto gdje sam "ušao" u regatu je Beograd, nedaleko od Nebojišine kule na desnoj obali rijeke Save, ili Dunava, ovisi kako se gleda jer se nalazi na samome ušcu rijeke Save u Dunav.

Do toga mjesta došao sam svojime automobilom na kojemu sam prevazao kanu i opremu, a usput i brata koji je trebao vozilo vrati po mome odlasku. Ujedno mu zahvaljujem na velikom trudu koji je uložio da mi omoguci bezbrižnu plovidbu Dunavom.

Milovane, hvala ti velika. Zaista si me zadužio i omogucio mi bezbrižnu plovidbu, plovidbu snova kroz Ðerdap.






Dolaskom na odredište vidio sam citavo naselje šatora koje su postavili pristigli regataši. Na slobodnom mjestu postavih i ja svoj i ukrcah stvari u njega.





Taman sam se malo rasteretio obaveza oko "skucavanja" i postavljanja šatora, a ono naide moj stari znanac koji me prošle godine ovdje i docekao. Popricasmo malo i slikasmo se za uspomenu. On živi u BG-u, i sa sinovima rekreativno se vozi biciklom uz rijeke Savu i Dunav.





Šatorsko naselje regataša, budnim okom su pazile oci policije, pazeci da sve protekne u najboljem redu.





Ove godine je na ovoj dionici puta bilo preko sto ucesnika iz petnaestak zemalja svijeta. Pogled na šarenilo šatorskoga naselja me zadivio.





Nakon podizanja šatora dobih i goste iz Beograda, ljude koji su htjeli osjetiti atmosferu regate. Sjedosmo malo i popricasmo, a pridružiše nam se i prijateji iz Bugarske.





Vrijeme u trenu proleti u dobrome društvu. Susreh i prošlogodišnjega prijatelja Vala iz Bugarske i Radu sa suprugom iz Beograda. Pricama nikada kraja.





Svjetla Kalemegdana obasjavala su nas cineci ugodanu atmosferu u polumraku.






Sa mrakom i mi utihosmo i povukosmo se u šatore na odmor. Iduci dan cekaju nas napori veslanja.

U noci zapoce i oluja nad Ušcem. Vjetar je podivljao, gromovi praštali šator gotovo poskakivao. Prošle godine sam imao jedan koji je imao izvrsno dno. nije propuštalo vlagu, ali je krov šatora puštao kišu tako da sam u vodi spavao.

Za ovu godinu sam si nabavio kvalitetniji šator koji je ova oluja nad Beogradom i te kako testirala. Moram ga pohvaliti, niti kap vode nije propustio, niti sa krova a niti odozdo. Ni olujni vjetar mu nije naudio. Ulio mi je sigurnost na samom startu regate.

U meduvremenu oblaci se razidoše, nastade prekrasan suncani dan. I vjetar oslabi, valovi se smanjiše. Ulazimo polako u prelijepe dijelove Ðerdapa.





Bez daha gledam predivnu prirodu kojoj se polagano približavam.








Okomite stijene kao da nicu iz vode. Uokolo mir, tišina, samo se cuje pjesma rijeke koju treba znati slušati.





Susresmo i "belu ladu" putnicki kruzer koji krstari Dunavom od ušca do daleko iza Beca. Kada prode prva tri vala su nezgodna za "jahanje" a dalje je lakše. Diže dosta velike snažne valove.





Uskoro dolazimo do lokaliteta Hajduckih pecina. Nalaze se na Rumunjskoj strani Dunava i u jednu od njih se može uploviti kanuom. Isprobah i tu mogucnost.





Pecina je neosvjetljena, tamna, mracna. Polako veslam da mi se oci priviknu na tamu.





Nakon nekoga vremena nalazim se u potpunome mraku. Slikam fotoaparatom i zatece me prizor koji blic osvjetljava. Nisam sam u pecini.

Iskljucujem blic fotoaparata i slikam produženom ekspozicijom kako bih docarao tamu u pecini. Na fotografiji ispod, ako imate malo mašte, nadzrijeti cete konture kolegice Eve koja je ušla za nama u pecinu. Pecina je duga tridesetak metara, hladna i tamna. Predivan je doživljaj uci u nju.





Nakon obilaska pecine podosmo dalje. Obala je strma, okomita, kamena.





Nedaleko prve nalazi se druga pecina. Pristup njoj je ureden i puno je obilazi izletnika u organiziranim izletima izletnickim brodovima koje Rumunji organiziraju.





Posjetio sam i nju prethodno pristavši na uredeno pristanište.





Unutrašnjost pecine je uredena i jako dobro je posjecena tokom dana.

Iz same pecine puca prekrasan vidik preko Dunava na Srbiju.





Priroda je ovdje predivna. Svi usporavamo kretanje prepustivši rijeci da nas nosi svojim tokom. Grupiramo se povremeno medusobno se casteci ili samo razgovarajuci. Ne gleda se tko je iz koje zemlje. bitno je da si druželjubljiv i da si na rijeci.





Osobno mislim da je ovo najljepši dio Ðerdapa. Usporio sam plovidbu koliko god sam to mogao i upijao prizore.





Pored su prolazili izletnicki brodovi prevozeci izletnike iz Rumunjske do Hajducke pecine. Bili su krcati izletnicima.





Nižu se prekrasni prizori . . .








Sa lijeve strane rijeke nalazi se mjesto Dubova. Zavuceno u rumunjskim brdima nestvarno izgleda u ovoj rijecnoj divljini.





Nakon širine kod Dubove od oko kilometar i pol, rijeka se suzuje na oko 230 metara.

Ugledah i signalnu kucu koja je balonima regulirala prolaz brodova kroz ovaj tjesnac. Naime, dva teretna broda sa teglenicama, nisu se tu mogla sigurno mimioci. Prolaz kroz tjesnac se regulirao podizanjem i spuštanjem balona. Kada je spušten onda se uzvodno nije smjelo ploviti dok nizvodni brodovi nisu prošli tjesnac. Podizanjem hidrocentrale Ðerdap, nivo rijeke se podigao tako da je otpala funkcija ovih "semafora" na rijeci. Takoder i razvoj telekomunikacije je tu doprinuo da stoljecima korištena signalizacija postane nepotrebna.





Rijecni put ide dalje. Scene se nižu jedna za drugom, jedna ljepša od druge.






U suženju, rijeka je valovita i osjeti se rijecna matica.





Na kraju suženja s rumunjske strane izgraden je Manastir Maraconia, kao svojevrsni cuvar klisure.












Nešto dalje nizvodno s rumunjske strane vidi se u živu stijenu uklesana glava kralja Decebala. Neobicno dijelo ljudskih ruku koje se sasvim lijepo uklapa u okolinu.

Nisam išao bliže da bih fotografirao iz same blizine. Slušao sam razne price o strogosti rumunjske rijecne policije pa nisam želio imati ikakve naugodnosti zbog neovlaštenoga prelazka granice. Poslije sam cuo da su neki ucesnici regate pristajali na toj strani rijeke i da nije bilo nikakvih problema.





Prilazim bliže desnoj obali. Nekako su fotografije puno bolje ako se snimaju iz ugla bliže obali nego sa sredine rijecnoga prostranstva.








Ploveci tako doplovih do poznatoga pisanoga spomenika iz davnina - Trajanove table. O njoj necu puno. Na netu je toliko podataka da je napotrebno da ih ovdje iznosim. Za napomenuti je samo da su je graditelji hidrocentrale izrezali iz stijene sa prijašnjega mjesta i podigli je na nivo da se vidi i da nije potopljena rastom vode u akumulacionom jezeru.











Gledajuci niz dunavsko prostranstvo u daljini vidjeh Tekiju. Mjesto gdje danas završava dnevna etapa. Vec se dobro osjeca umor današnje borbe s valovima. I ovdje na širokome rijecnome prostranstvu valovi su poveci.





Pored umora osjeti se i glad. Društvo koje se nalazilo nedaleko mene odluci da negdje pristanemo i osvježimo se jelom i picem. U daljini u zavjetrini vidjesmo pogodnu splav. Uputismo se prema njoj ocekujuce da je ovdje kakav restoran.

Splav je bila napuštena. Pristasmo uz nju i iskoristismo nadstrešnicu, stol i klupe da se malo odmorimo i okrijepimo.





Nakon odmora krenusmo dalje.Valovi su se, s dolaskom jacega vjetra, povecali.





Nezgodno je da su nam dolazili s boka tako da smo veslali cik - cak izbjegavajuci bocne valove.





Sa zapada dolazili su novi oblaci, ali i dan se bližio kraju.





Doplovismo u Tekiju. Postavismo šatore, opremu unesismo u njih. Nakon toga malo razgledanje mjesta. Upoznah i legendu sa Dunava - Jocu Krofnu, covjeka koji postade nezaobilazan svima koji ovuda prolaze cestom ili rijekom. Njegove krofne i palacinke poznate su ne samo ovdje nego po cijelome svijetu.





Domacini, Turisticka zajednica Tekije, uciniše nas njihovim gostima i pocastiše predobrom vecerom. . Udavismo se u njoj.





Nakon vecere vratismo se u kamp. S padom noci Dunav se prekrasnim prizorima opraštao od nas.





Nekako kao da nas tješi što u pocetku dana svojim valovima i vjetrom nam oteža plovidbu. Vidjevši ga ovakvoga oprostih mu sve muke koje sam ovoga dana proživio boreci se sa rijekom, valovima i vjetrom.





Padom mraka logor utihnu. Umorni regataši zaspaše od umora ovoga napornoga dana.


NASTAVLJAMO SA PLOVIDBOM

6. DAN Tekija 956. rkm - Kladovo 934. rkm




S dolaskom jutra kamp oživje. Oni koji su tu prvi puta, kao ja, s nestrpljenjem ocekuju polazak prema hidrocentrali Ðerdap 1. Nisam nikada vidio niti doživio prolazak kroz ustave bilo koje hidrocentrale. Ali kroz Ðerdap, to mora da je poseban doživljaj.





Sa velikom radoznalošcu pokušao sam zamisliti kakva je to gradevina koja zaprecava ovako mocnu rijeku Dunav - oca svih Evropskih rijeka. Osjetio sam njegovu snagu, vidio prostranstvo vode koju vodi svojim tokom, i nikako da zamislim kakva je to tvorevina koja najednom kaže svoj toj vodi STOP. Pogledavam u pravcu iz kojega sam jucer doplovio ...





. . . gledan niz rijeku prema smjeru gdje plovim danas. Svuda valovi, neugodni bocni valovi koji su vec ujutro veliki. Naslucujem da ce i danas borba s njima oduzeti veliki dio energije koju imam. Ali to je izazov. Nizašta na svijetu ne bih izbjegao tome izazovu.





Prije polaska uprilicismo malu svecanost da našem dragome Joci Krofni urucimo zasluženo priznanje za sve ono što je za nas ucinio kao domacin mjesta Tekija, ali i kao covjek Dunava, kao covjek sa Dunava.





Priznanje je simbolicna zahvala ljudi koje je svojim zaslugama zadužio. Ovom prilikom i ja mu se zahvaljujem. Joca neka te zdravlje i sreca služe cijeloga života koji želim da ti bude dug, dug kao i Dunavske price.





Nakon kratke, a srdacne svecanosti, okupismo se oko kavice, rakijice i razgovora u kojem se pravi strategija za današnju plovidbu. Dunav baš ne izgleda gostoljubljivo. Do hidrocentrale imamo još dosta plovidbe, ima nas koji ne poznajemo sve okolnosti. Uz kavicu i rakijicu razmjenismo informacije.





Nakon jutarnjega brifinga, spremismo stvari i opremu u plovila, prihvatismo vesla . . .





. . . i zaplovismo . . . u ljepote Ðerdapa.

Dunav, kao sudac, svojim valovima presuduje tko može da prode uz malo, a tko uz puno poteškoca. Prethodni dani donijeli su pored smrti jednoga ucesnika regate i više izvrtanja plovila. Oni koji su se izvrnuli olako su shvatili ljepotu rijeke, a nisu uvažili njenu cud i zapreke koje stavlja pred one koji je žele savladati. Rezultat takvoga ponašanja je izvrtanje plovila, gubitak i mocenje opreme koja se ima uza sebe.





Prolazim i pored spomenika uz srpsku obalu. Nije mi poznato o cemu se radi, ali ovako djelomicno potopljen vodom, nekako zagonetno i misticno djeluje.





Kako mi je kanu otvoren, bez pokrova, a ja visoko sjedim te sam velika silueta vjetru koji puše, (duva na ovim podrucjima), tako sam usporen i uz veci napor moram savladavati teškoce plovidbe. Pored mene prolaze drugi kojima je lakše veslati i imaju zatvorene kajake.














Nezaobilazna "bela lada" prolazi pored nas na svojemu turistickome putu po Dunavu.

Nakon podužega (za nas) cekanja sirena dade znak da se ude u prvu komoru prevodnice. Otpustismo se i svatko za sebe krenu u komoru prevodnice.











Ušavši u komoru morali smo gotovo pola sata veslati na mjestu okrenuti prema vjetru i nadolazecim valovima.Netko je od ucesnika kasnio i svojim nemarom ostalima zadavao probleme.





Napokon smo se svi okupili i pocne pregrada da zatvara komoru. Podizanjem pregrade nivo vode u komori poce padati.








Postupak oticanja vode iz prve komore nije tako brz. Iskoristih vrijeme da je malo oplovim.





Komora je ogromna, a kajaci i kanui u njoj djeluju kao vjetrom nanešeno lišce.

Cekanje da se komora isprazni na potrebni nivo iskoristismo za medusobno druženje, razgovore, pjesme. . .











Nakon što se nivo razine vode u prvoj komori ispraznio do željene razine podiže se pregrada druge komore u koju cemo uploviti.





Nakon nekoga vremena, kada su se izjednacili nivoi vode u obje komore, vrata pregrade su se spustila. Time je omogucen ulazak u drugu komoru prevodnice.





Uplovismo i u tu drugu komoru prevodnice.








Malo proplovih i njome. Sa nama je u komoru ušlo puno biljnoga cvata cineci vodu zelenom.





U komori susretoh i prijatelja Vala iz Ryse, Bugarska. Dolaskom u Kladovo doživio je napad bubrežnih kamenaca te je zbog toga morao odustati od regate. Pružena mu je ljecnicka pomoc. došli su po njega njegove kolege iz Bugarske i njega i plovilo odvezli u Bugarsku. Sve to sam saznao drugi dan i bilo mi je žao da se nismo oprostili, da ga nisam ispratio pri odlasku.

U drugoj komori se opet okupismo po grupama. Šale, zafrkancija, pjesma . . . Svi su dobroga raspoloženja.





Posebno sam uživao u pjesmama kolegica, regatašica iz Madarske Agneze i Eve. Imaju zaista prekrasne glasove i njihove pjesme je bilo carobno slušati.











Recital bugarske poezije nam je spontano i bez straha pripremio najmladi regataš, Vasko, spretno stajajuci na dnu kajaka. Oduševljeni, zapljeskasmo mu.





Vrijeme u ugodnoj atmosferi medusobnoga druženja proletjelo je u trenu. Vrata druge premosnice poceše se otvarati oslobadajuci nam put. Prolaskom kroz njih izlazimo iz prevodnica hidrocentrale i nastavljasmo daljnju plovidbu rijekom.








Izlaskom iz komora prevodnice docekaše nas vjetar i visoki valovi.

Osvrnuh se na predeni put. Valovi su veliki, vrijeme suncano, jasno, toplo, vidik prekrasan. U daljini se vidi Hidrocentrala Ðerdap.





Nakon odmora nastavismo put do tvrdave Fetislam, u cijoj unutrašnjosti je odredeno mjesto za podizanje kampa.











Logor podigosmo, ukrcasmo stvari u šator, na obližnjim cesmama oprasmo se.





Domacini grada Kladova dodoše po nas autobusima i prevezoše u prostore gdje nam zaželiše toplu dobrodošlicu, a nakon toga nas pogostiše jelom i picem. Nakon cašcenja vratiše nas nazad u kamp.








Dolaskom u kamp rano se povukosmo u šatore izmoreni današnjim putem. Sutra je slobodan dan i imati cemo vremena da obnovimo snagu i odmorimo se.


NASTAVLJAMO SA PLOVIDBOM

7. DAN Kladovo - slobodan dan





Osvanuo prekrasan suncani dan. Vjetar je jak, valovi poveliki. Sreca da je dan odmora. Oporavka od duge plovidbe ometane valovima i vjetrom. Danas se ne plovi, danas se sreduje oprema, pere veš, odmara, ili se smjenjuju ekipe ucesnika na regati.





Obidoh malo kamp da vidim okolinu, Dunav, valove . . .





U kampu atmosfera na nivou. Društvo veselo, spremno za zafrkanciju. Pijemo rakijicu, kavu, VINJAK (namjerno stavih velika slova za one regataše koji znaju što je to, a koji ce tko zna koliko puta citati ovu reportažu).)





Promatram ekipu iz Madarske kako se sprema za povratak kuci. Nekako mi se želudac steže od spoznaje da stari prijatelji odoše. Tko zna gdje i na kojoj rijeci cemo se ponovo vidjeti, družiti, jesti, piti i zajedno pjevati.

Svjesni smo cinjenice i da se neki necemo nikada vidjeti. Tješi nas spoznaja da cemo ipak biti povezani. Kada god u bilo kojoj rijeci zamocimo veslo u vodu, rijeke ce nas povezati svojom vodom. Znati cemo da dok god žive sjecanja jednih o drugima, da smo tu, u rijekama, u vodi. Da smo zajedno.





Ispratismo prijatelje iz Madarske, a potom se uputih sa društvom razgledati grad Kladovo. Malo ugodno mjesto.





Pogledasmo štand domacih delicija, kojima nismo mogli odoljeti. Kupismo malo toga šarenila.





Obidosmo i tržnicu gdje se snabdjesmo vocem i povrcem . . .

. . . a potom se vratismo u kamp. U kampu se sprema ekipa iz Njemacke i Austrije da napusti regatu. Oprostismo se i od njih,





I kako to biva u svim bajkama, okupismo se zajedno, sjedosmo za stol, isukasmo noževe, razne caše postavismo pored sebe i navalismo na sve ono što postavismo ispred sebe na stol. Vodismo tako bitku sa sadržajima na stolu sve dok se ne nasitismo.

Poslije odosmo malo na odmor i podnevno dremuckanje svatko u svoj šator.





Popodne predstavnik organizacionoga odbora regate sazva kratki brifing na kome iznese sve negativnosti koje je primjetio na regati. Cilj takvih brifinga je da se ukaže na negativnosti i da se nastoji iste ubuduce izbjeci.





U predvecerje se opet uputismo do grada. Popismo u gradu koje pivce, prošetasmo ulicama grada . . .






. . . bacismo pogled prema Rumunjskoj obali . . .





. . . a najviše sa strepnjom gledasmo u Dunav. A Dunav kao da je odlucio da se igra sa nama. Razvio svoje valove na košavi koja se razbahatila.





Cak niti smiraj dana ne donese smiraj vjetra i valova. Nekako kao da se valovi i vjetar pojacaše.





Mnogi slušaše na radiju vremensku prognozu koja najavljuje vrijeme bez promjene, što bi za nas znacilo da cemo sutra imati i te kakvih problema pri plovidbi. Neki praviše planove da se kopnom prebace jedan dio sutrašnje dionice.

Ohrabri me jedino moj drugar Rade, stari regataš, koji glasno rece: " Šta se bre brinete, ovaj vetar i talasi ce da se nocas smire oko 2 sata".

Povjerovao sam mu znajuci da je veoma iskusan i da o Dunavu i vremenu na njemu zaista puno zna.

Po vjetru legosmo spavati.

8. DAN Kladovo 934. rkm - Brza Palanka 884. rkm





Osvanulo prekrasno jutro. Vjetar se oko 3 sata, tokom noći, smirio pa smo mogli Radu zezati da se prevario u prognozi za cijeli sat vremena. Bili smo sretni da je tako. Da se vjetar održao kao prethodnoga dana bilo bi velikih problema. Ove godine se dosta učesnika regate prevrnulo.





Jutarnje pripreme počele su odmorom od spavanja, čitanjem novina i pijuckanjem kave.





Nakon doručka potrpah stvari u kanu i zaplovih rijekom. Voda prekrasna za put, valovi jedva da se pojavljuju. Dan sunčan, gotovo bez vjetra.








Vrijeme omogućava prekrasne i jasne poglede prema Rumunjskoj.





Pogled prema naprijed je veličanstven. Na sredini rijeke velika riječna ada.





Plovim držeći se srpske strane rijeke. Obala pruža prekrasne scene.

U toku plovidbe susrećem se sa regatašima iz Njemačke i Austrije. Malo se osvježismo i popričasmo uživajući u zajedničkoj plovidbi mirnom rijekom.





Drugi pristaše na dunavske plaže da se malo ispruže i posunčaju.





Rijeka postaje kao ulje, mirna, gotovo bez ikakvoga vala na površini vode.





Na jednome djelu puta ugledah i "spomenik" šumi, koja je nekada ovdje postojala a izgradnjom hidrocentrale Đerdap II, preplavljena je vodom i uništena. Kao uspomenu na te dane jedno deblo se ne da vremenu i vodi.





Iza toga "spomenika" puca daleki pogled prema riječnoj krivini i mjestu Milutinovac.





Očekivao sam da če uz obalu rijeke da bude nekakva birtija sa hladnime pivcem, pa da barem jednim hladnim ohladim motor kanua. Usput od riječnih ribara dobih informaciju da nema nikakav ugostiteljski objekat u mjestu koji je blizu obale rijeke. Čežljivo pogledah prema mjestu iz daljine i nastavih plovidbu.

Sa riječne krivine puca pogled prema mjestu Velešnica. Niti ovdje nema nikakve pivce.





Putem susresmo i našu pratnju iz Riječne granične policije. Priđoh im bliže, popričasmo. Prije dva dana su iz Dunava izvukli regataša Vasila iz Bugarske, Vjetar i valovi iza hidrocentrale su ga prevrnuli. Zahvaljujući ekipi sa fotofrafije sve je prošlo u najboljem redu, ali o tome ću jednom drugom prilikom.





Objasniše nam gdje možemo do hladne pivce, skuhaše i odličnu kavicu, odbiše ponuđenu rakijice, popričasmo, zahvalismo im se i nastavismo plovidbu.








Lagano ploveći susretoh i kolega iz Novoga Sada, Boru i Acu. Ustrajno i zajednički su se borili sa visokim valovima rijeke u proteklim danima. Zaplovih nedaleko njih.

Prema uputama Granične policije nađosmo mjesto na plaži gdje možemo pristati. Pristašmo i izvukosmo kanue iz vode . . .





Popesmo se na obalu i zauzesmo pozicije . . .





. . . i prihvatismo se jelenka da bi njime ohladili motore kanua i kajaka.





Nakon okrijepe, krenuso dalje. Plovim polagano uživajući u zadnjim kilometrima puta.





Dopuštam da me prestižu svi oni koji nastavljaju dalje s plovidbom od Brze Palanke. Ja ovdje prekidam put. Završavam Dunavsku bajku koju sam si priuštio, koju sam godinama maštao doživjeti.





Preko pramca kanua u daljini nadzirem završetak puta. Nekako me steže u želucu pomisao da dalje ne plovim, da je gotova za ovu godinu duga plovidba.

Kraj samo što nije došao. Mjesto Brza Palanka sve se jasnije vidi.





Na kraju pristadoh. Kraj. Izvukoh kanu iz vode . . .





Uđoh u kamp i pivcom ohladih motor kanua.





Odjavih se kod organizatora regate, domaćina iz Srbije. Zahvalih se za sve lijepe trenutke koje sam s njima proživio u proteklim danima.





Nenadano mi priđe i regataš iz Njemačke. Vidjevši da ovdje završavam plovidbu, poklonio mi je bočicu njemačkoga pića, kao znak zahvalnosti što sam ga ranije tokom plovidbe počastio rakijom koju sam imao u kanuu.

Oprostih se od svih regataša. Istrpah stvari iz kanua na obalu. Moje iskrcavanje bilo je praćeno radoznalim okom Kristine iz Niša koja je došla vidjeti što se događa na obali. Popričasmo dok sam iskrcavao stvari.

Reče da nikada nije plovila nijednom rijekom, a da bi to željela. Nakon iskrcavanja opreme iz kanua ponudih joj jedan krug plovidbe po Dunavu. Radosno je prihvatila. I tako zaplovih ponovo u oproštajnu plovidbu, sa osobom kojoj se možda toga trenutka rodila ljubav i želja da sama zaplovi. Bilo mi je drago da sam joj plovidbom razbio strahove koje je imala od vode.





Prošle godine u Novome Sadu pomogao mi je da isplovim sa plaže Jugoslav. Tada mu se rodila želja da i sam plovi i ove godine je krenuo sa izvora Dunava na plovidbu do ušća Dunava u Crno more. Sreo sam ga ove godine i zajedno smo plovili. Možda iduće godine negdje na rijekama sretnem i Kristinu. Tko zna?

Ukrcah stvari u automobil sa kojem je pred mene došao brat Milovan. Stavih kanu na krovne nosače vozila, Još jedan pogled prema kampu koji nastavlja daljnji riječni život.





Teška srca pođoh kući.

Što reći na kraju. Ispunio sam si još jedan san u plovidbama po rijekama. San kojega svakome preporučujem da proživi. Da se upusti u putovanje rijekama, da živi u prirodi i sa prirodom. Da je čuva i da se čuva.


Ja sam jedan san proživio u Dunavskoj bajci. Pokušao sam ga ovdje prenijeti vama koji ovo čitate. Krenite i vi u riječne snove, u riječne bajke.


Pozdravlja vas Olimp







P.S. Hvala što ste se uzdržali od komentara. Sada navalite, svaka kritika dobro je došla.