...izgubljenost u sistemu zvan škola

osobno nemam ništa protiv škole,osim toga u što me pretvorila...ili u što sam se nevoljko pretvorio!
nakon 4 godina školovanja u srednjoj školi(nebitno i koja je ) osjećam da nisam iz toga ništa dobio.Svaki put kad ulazim kroz ta velika vrata osjećam kao da sam izgubio dio sebe..polako uviđam da sam postao stroj koji samo uči i prirema se za ispite itd.(postao sam pasivan građanin i čovjek) Pokušavao sam biti bolji za druge,za sebe,ali samo su drugi uspjeli mene zavoljeti dok ja sam se osjećao sam u toj hrpetini ljudi..no mene ništa niko nije pitao(kako si?kako ide? jel te što muči?),svi se prave slijepi,gluhi i nijemi kad su u pitanju osobe s problemom koji bode oči.Probleme sam uspio sam riješavati,a pojam prijatejlstva je nestao i zamijenio sam ga s pojmom kolega u školi.Profesori su me puno toga naučili..no ništa nemam od toga ili jako malo.Nisu me naučili živjeti,voljeti i prihvačati bilo što osim komada papira s brojem bodova i ocijenom.Sve to kuliminira u meni i polako izlazi van kao kad nešto u loncu kipi.Počeo sam meditirati,crtati baviti se stvarima koje volim...no nikako ni za te stvari nemam vremena.S time sam izgubio sebe u cijeloj toj priči,a izvan škole mi je ostao samo alkohol,internet i pokoja "neprava"(hladno pivo-ranjeni i ludi).Pa vas forumaše pitam,kako da se onda ja razvijem kao osoba dok me cijela ljudska civilizacija,društvene institucije i sve ostalo guše u mojim pokušajima da se izvučem iz ovog blata.Jednostavno više ne znam kuda i kako,doduše mislim da ću prihvatiti rečenicu iz Sigmundove Freudove knjige:"Čovjek ništa ne smije propustiti što se može imati I onda ako s tim ide mala nepravda ;ne treba propustiti ni jednu priliku,život je tako kratak,a smrt neizbježna." Valjda je sve to proces odrastanja...