Gosti u Čibukliji

Ploveći rijekama često sam bio pozivan od ljudi sa obale da im se pridružim u društvo kako bi me pogostili jelom i pilom, te porazgovarali sa mnom. Pozive nisam nikada odbijao. Smatrao sam se naročito počašćen takvim pozivima i odazivao sam se na njih.

Častili su me onime što su imali kod sebe, ali i ja sam njih častio pićem koje se toga trenutka zateklo u mojemu kanuu.

Razgovore smo vodili o svemu i svačemu. Jedino u politiku nismo dirali želeći uživati u prirodi i rijeci opuštajući se izvan vremena i prostora, a ne doticati se crne stvarnosti u kojoj se nalazimo. . .

Na Dunavu u sklopu 56. regate TID 2011. prvi puta mi se dogodilo da me pozovu iz čamca da se pogostimo na kopnu.

Događaj je za mene nezaboravan, a da li će vama biti zanimljiv sami prosudite.


Drugoga dana mojega učešća u regati, regata je krenula iz Smedereva sa 1119. km Dunava. Nismo kretali svi zajedno već kako je tko želio. Cilj dnevne etape nalazio se 60 km nizvodno u mjestu Veliko Gradište. Vrijeme sunčano, vjetrovito. Dunav najprije umjereno valovit.

Ploveći susretoh učesnicu iz Mađarske, gospođu Evu.






Malo smo porazgovarali "Dunavskim jezikom", odnosno mješavinom riječi iz svih, nama poznatih, jezika koje smo razumjeli. Nije bitno što ne znamo jedan jezik na kojemu bi se sporazumjeli. Bitno je da imamo volju i želju da se sporazumimo.


Nismo dugo pričali. Ipak se u komunikaciji osjeti manjak riječi koje oboje poznamo. Ali i da smo znali jedan zajednički jezik ne bismo dugo pričali. Jednostavno na rijeku smo došli uživati u njoj, slušati nju kako nam priča, a to je nešto posebno i tu nema mjesta ljudskim glasovima.

Plovili smo jedno iza drugoga na razmaku stotinjak metara. Vjetar je postepeno pojačavao svoju snagu, valovi su postajali sve veći, pogotovu oko 1084. riječnog kilometra, na ulazu u proširenje prije grada Rama, gdje je Dunav širi od 2 kilometra.

Polako veslajući i savlađujući valove koji nam dolaze gotovo sa boka napredujemo prema Zavojskoj adi. Cilj nam je proći prolazom između Zavojske ade koja će nam biti s desne strane i Ade Čibuklije koja će nam s lijeve strane štititi bok od sve većih valova.

Gospođa Eva prvi puta plovi tom dionicom, kao i ja. U prednosti sam jer imam dobru kartu terena, a ona je u prednosti jer joj je kajak nizak i bolje se drži na valovima, stabilnija je.





Ulazimo u prolaz između ada. Na samom ulazu približava nam se čamac sa motorom kojim upravlja jedan čovjek. Zove nas, pita tko smo, a kada je čuo da smo učesnici regate okrenuo je čamac i pozvao da ga slijedimo.





Kolegica iz Mađarske ga nije razumjela. Uputila mi je upitni pogled i rukom joj pokazah da nas slijedi. Pođosmo za čamcem u prolaz između ada. Voda je ovdje mirna, nema valova. Užitak za veslanje.





Plovimo tako nekoliko stotina metara kada se kroz uski prolaz u obali čamac provuče u nekakvo manje vodeno prostranstvo. Krenuh za njim. Kolegica iz Mađarske nepovjerljivo se nećka. Tek kada sam je pozovao da me slijedi, pođe za mnom.





Prolazimo kroz prolaz . . .





I uđosmo u prostran kanal kojega nismo vidjeli od raslinja na obali. Poslije smo čuli da je kanal nastao kada se zemlja iskopavala radi gradnje obrambenih riječnih nasipa. Pogledasmo oko sebe . . .





. . . ostasmo zapanjeni ljepotom prirode, raslinja i vode.

Naš budući domaćin je već odmakao. Pratimo ga i razgledamo okolinu. Prekrasno.





Uskoro doplovismo do mola o koji domaćin priveže svoj čamac, a mi svoje kanue uz njega. Poviše mola je terasa i kuća. Znakovi na terasi pokazuju da se ovdje odvija život. I to onaj pravi, riječni život.





Izađosmo iz kanua i tu nam se domaćin predstavi. Zove se Slobodan Kostić, veći dio godine živi na ovome mjestu u svojoj vikendici, a inače je iz obližnjeg mjesta Beranja. Prvo nas počasti rakijicom, a potom izvrsno ohlađenim domaćim sokom. Dok smo se rashlađivali "pade" i kavica.





Započesmo i priču. Tek tada je shvatio da je u goste pozvao i dobio jednu Mađaricu. Oduševila ga je ta spoznaja i poželio je jednu fotografiju sa gošćom. Želju mu nisam mogao odbiti . . .





. . . ali sam i ja morao da ovjekovječim svoje prisustvo sa domaćinom.





Naš domaćin ponudio nas je i hranom koju smo odbili jer nismo bili gladni. U razgovoru spomenu da mu je cilj na ovim prekrasnom mjestu razviti riječni turizam. Da ponudi ribolov štapovima, čamce, napravi malu ergelu gdje će se moći jahati na konjima, mali skromni restorančić sa jelima iz toga kraja.
Planovi veliki i primamljivi, ali za sada su, nažalost, sredstva oskudna.

Povede nas da sa gornje strane, sa kopna, razgledamo objekat.

U vikendicu se ulazi s gornje strane, sa nasipa. Uokolo predivna priroda. Mir. tišina, predivan zrak.





Uđosmo i u gornje prostorije. Još su u fazi adaptacije i uređenja. U jednoj dominora ogromna škrinja za duboko zamrzavanje. Domaćin je otvara, a unutra . . . prava Alibabina pećina za ribolovce. Puna škrinja velikih riječnih riba. Domaćin nam ih pokazuje govoreći o kakvim se ribama radi. Nisam ribič, ne lovim ribu, ali ostadoh zadivljen viđenim.





Nakon kratkog vremena oprostismo se od domaćina. Zaželismo mu puno zdravlja i uspjeha da realizira svoje projekte. Odbismo sa sobom ponesti ribe koje nam je velikodušno nudio da si ih sami odaberemo.





Polako prođosmo kroz prolaz, uđosmo između ada i krenusmo prema mjestu Ram.





Kolegica iz Mađarske bila je oduševljena i dirnuta takvom dobrodošlicom, ljubaznošću i otvorenošću našega domaćina koju nije do sada doživjela na rijekama. Nekako sam joj objasnio da je to normalna pojava na "našim" rijekama, na rijekama oko kojih žive moji narodi, bez obzira gdje se one nalazila.

Prođosmo i kroz prolaz, izgubismo zaštitu Ade Čibuklija i suočismo se sa vrlo neugodnim i velikim valovima. Krenusmo prema Ramu . . .





Na rastanku smo našem domaćinu obećali da ćemo ga uvijek posjetiti kada budemo ovuda prolazili. Ne samo da ću to obećanje održati, nego poželih i da se ovdje pored njega, na obali Dunava i nastanim. Da tu živim, da uživam u vodama i ćudima rijeke koja mi je prekrasna i srcu prirasla . . .

Da se družim i živim sa prekrasnim ljudima .