Naše male i velike ovisnosti - kockanje, kupovanje, seks, telefoniranje..

Kad se spomene ovisnost, obično pomislimo na alkohol, nikotin, opojne droge i analgetike, no predmeta ovisnosti ima mnogo više. To mogu biti namirnice poput ugljikohidrata (čokolada i drugi slatkiši), naprave (telefon, računalo) i aktivnosti (kupovanje, seks, nasilje i razni oblici riskiranja). Ukratko, sve što može izazivati ugodu i što nam može nedostajati kad nam nije na raspolaganju.
Ljudi su ovisni o onome što im pruža ugodu kad je prisutno, a bol kad je odsutno. Bez obje komponente, ugode i boli, nema ovisnosti. Bol o kojoj govorimo zove se apstinencijska kriza i ona je ključ shvaćanja ovisnosti.
Tko je ovisan o kockanju, Internetu, alkoholu ili nikotinu, ima mogućnost snagom volje prestati uzimati svoju drogu, ali nema mogućnost izbjeći apstinencijsku krizu! Kad bi to bio u stanju, ne bi uopće bio ovisan. Upravo je u apstinencijskoj krizi razlika između zdravih ljudi koji povremeno uplate listić u kladionici i ovisnika, koji to moraju činiti svakodnevno, da bi novom dozom ublažili bol.

Kako nastaje ovisnost

Kakva osoba uopće postaje ovisnik? Prije svega, kod svakoga mora postojati barem djelić genetske predispozicije koja uvjetuje potrebu za jakim podražajima te nisku toleranciju na neugodu kakvu izaziva apstinencija. Mozgovi ovisnika različiti su od neovisničkih, i po strukturi i fiziologiji, utoliko što pod različitim uvjetima luče i koriste hormone ugode, iznad svih dopamin.
Američka i njemačka istraživanja pokazala su da sve ovisnosti, i one koje podrazumijevaju uzimanje tvari, i one koje se odnose na aktivnosti poput kupovanja ili kockanja, imaju jednake fiziološke temelje. Dobivanje na kocki, čin kupovanja ili spolnog odnosa izazivaju biokemijske promjene u istim dijelovima mozga koji su podraženi kad čovjek uzima jake droge. U svakom slučaju, u mozgu dolazi do lučenja većih količina dopamina, moždane tvari koja stvara osjećaj zadovoljstva, ali i sudjeluje u razvoju ovisnosti.

Osim toga, mora postojati i barem jedan od sljedećih čimbenika:

tjeskoba ili depresija, za koju osoba otkriva da je može ublažiti uz pomoć neke tvari ili postupka
visok stupanj radoznalosti koji osobu tjera da kuša nešto što može izazvati ovisnost
jak pritisak okoline na osobu, obično vršnjaka, tako da joj se pripadnost grupi uvjetuje činjenjem nečega, primjerice pijenjem, pušenjem ili kockanjem. Ovaj čimbenik je najopakiji i najzastupljeniji. Jak protuovisnički utjecaj obitelji i škole može dio mladih zaštititi od ovisnosti, ali nije sva mladež jednako prijemčiva na utjecaj starijih i autoriteta. Dio mladih podložniji je utjecaju vršnjaka i ne sluša glas onih s kojima se ne može poistovijetiti.
Ovisnost o kockanju i šopingu

Neke ovisnosti temelje se na potrošnji novca ili riskiranju s novcem ili imovinom. Potrošnji novca, kupovini kao drogi, češće pribjegavaju žene, no novija istraživanja pokazuju da su muškarci neznatno manje ugroženi. Navodno je ženama od prvobitne zajednice usađeno skupljanje materijalnih dobara, dok su muškarci više bili okrenuti lovu, kao opasnijoj i riskantnijoj aktivnosti.
Stoga muške ovisnosti imaju veze s opasnošću u većoj mjeri nego ženske. Kockanje u raznim oblicima tipična je manifestacija muške potrebe za neizvjesnošću i koketiranjem s opasnošću. Ovisnici o kockanju nisu samo tipovi koji su opsjednuti kockarnicama i kladionicama, nego i mnogi od "hrabrih" poduzetnika i burzovnih špekulanata.

Kako kockanje može izazvati ovisnost? Kao i druge adiktivne stvari - kroz utjecaj na mozak i središnji živčani sustav. U trenucima kockanja kod ovisnika dolazi do aktivacije središnjeg živčanog sustava i snažnih fizioloških promjena. Raste razina hormona stresa i ugode, diže se krvni tlak, srce ubrzano kuca, a koža postaje podražljivija. Ovisnici o kocki i o bilo kojem drugom obliku riskiranja zapravo su ovisni o učinku raznih hormona koji djeluju na mozak tijekom upražnjavanja ovisnosti.
Ako ne postoji mogućnost većeg dobitka i gubitka, ovisnički se mozak ne aktivira u dovoljnoj mjeri. No, kad je u igri novac ili neka druga znatnija vrijednost, dolazi do snažnih elektrokemijskih procesa u mozgu već pri razmišljanju o predstojećem kockarskom činu.

Ovisnost o seksu

Mada većina ljudi seksualne probleme poistovjećuje s nedostatkom seksa, bilo zbog odsustva želje, snižene potencije, neprivlačnosti ili partnerova pomanjkanja interesa, postoji i suprotan problem koji potječe od prevelike spolne želje i potencije: neizdrživa potreba za seksom!
Prosječnoj je osobi teško objasniti da neki ljudi imaju stvarnih problema zbog prevelike potrebe za seksom, a pogotovo malo tko može sažalijevati dotične kad dozna da oni i uspijevaju zadovoljavati te goleme, svakodnevne potrebe, i to s raznim osobama. Kako može san većine nekima biti problem?
Međutim, između 5 i 8 posto odraslih ima toliko jak i nekontroliran spolni nagon da mu podređuju svu životnu energiju i stoga upadaju u ozbiljne teškoće. U zapadnim je zemljama ovisnost o seksu priznata kao poremećaj srodan ovisnostima o alkoholu, drogama, kockanju i sličnim štetnim tvarima i aktivnostima. Takvim ljudima seks nije izraz ljubavi niti ugodna rekreacija, nego nasušna potreba koja im život pretvara u pakao. Neki stručnjaci smatraju da su seksualni ovisnici zapravo ovisnici o ljudima, osobe koje se bez prisnog kontakta osjećaju bolno osamljenima, pri čemu im je jedini dovoljno prisan kontakt onaj seksualni.
Jasno je da seksualni ovisnici mogu biti samo osobe s izrazito velikim libidom i potencijom, fiziološkim procesima koji ne ovise o čovjekovoj volji. Međutim, mora postojati još neki čimbenik koji navodi ljude da bjesomučno traže seksualno zadovoljenje. Psiholozi okrivljuju manjak prisnosti ili stresove, primjerice nasilje, u djetinjstvu. Moguće je da je kod nekih pojedinaca genetska predispozicija prevladavajuća te da im nije ni potreban kasniji podražaj kao aktivator ovisnosti.

Telefoni i Internet

Psiholozi često među ovisnosti navode i ovisnost o telefoniranju, osobito mobilnom, i komuniciranju putem Interneta. Upotreba mobitela i Interneta može uzrokovati novčane probleme korisniku ili osobi koja plaća račune, a može i oduzeti vrijeme koje bi bilo korisnije upotrijebiti u druge svrhe - učenje, rad, sport, ljubav, higijenu.
Međutim, valja znati da telefoni i Internet mnogima pomažu održavati bilo kakve kontakte s ljudima i da bi bez njih mnogi bili tragično osamljeni. Na mobitel, internetske chatove, komunikatore i servise za upoznavanje upućeni su ljudi koji imaju realnih teškoća u stjecanju i održavanju kontakata u "stvarnom" svijetu. Riječ je o osobama koje zbog bolesti ne mogu napuštati kuću, zatim onima koje su smanjeno privlačne i napokon onima koje su posebno osjetljive pa ne mogu podnijeti stresove svojstvene komunikaciji uživo.
Ljudi koji bez vlastite krivnje trpe odbijanje, podsmijeh i uvrede nisu oni "zločesti" ili "nepristojni", nego krhki, ranjivi i najčešće krajnje dobroćudni. Budući da je njihova osjetljivost na društveni stres ukorijenjena u živčani sustav, preostaje im jedino izbjegavati ono što im izaziva bol, a svoje potrebe za druženjem zadovoljavati na daljinu - telekomunikacijama.

Kako izgleda ovisnički ciklus?

Kakva stanja proživljava ovisna osoba, što je potiče da posegne za novom dozom svoje droge? Osoba prvo osjeća nešto neugodno - tjeskobu ili depresiju - što se vremenom pojačava. Zatim se osoba sjeti da joj je dosad u takvim slučajevima pomoglo ako je uzela neku tvar (alkohol, nikotin, kofein, kokain, šećer itd.) ili nešto učinila (otišla u kupovinu, uplatila listić u kladionici i sl.).

Pri pomisli na tu tvar ili aktivnost, javlja se ugodno iščekivanje, koje već počinje ublažavati neugodu. Zatim osoba poseže za svojom drogom - ispija piće, pali cigaretu, kupuje cipele, odlazi u poslovnicu lutrije itd.). Dok provodi svoju ovisničku aktivnost, osobi se psihičko i fizičko stanje popravlja, s tendencijom prema vrhuncu ugode. Nažalost, ugoda brzo popušta i ustupa mjesto prvobitnoj neugodi, koja osobu opet tjera da posegne za svojom drogom.
Kod svih ovisnosti, mozak postupno razvija toleranciju, pa su potrebne sve veće doze za jednak učinak. Konačno, osoba više ne pije ili kocka da bi uživala, nego da bi se zakratko osjećala normalnom.

Terapija odvikavanja

Osim što mora osvijestiti svoj problem i donijeti odluku o prekidu sa svim ovisničkim aktivnostima, ovisnik se mora obratiti profesionalcu, dakle psihologu ili psihijatru. Ukratko, sve što vam ublažava tjeskobu i depresiju ujedno će i smanjivati vašu potrebu za upražnjavanjem vaše ovisnosti.
To znači da djelotvorna može biti psihoterapija (ako ste tip koji reagira na psihoterapiju), ili lijekovi s učinkom na središnji živčani sustav - antidepresivi i sredstva za smirenje. Antidepresivi su vrlo pouzdani i djelotvorni te ne izazivaju naviku i ovisnost, dok sredstva za smirenje valja koristiti umjereno i prema potrebi.
Mada postoje snažne genetske i društvene predispozicije za razvoj ovisnosti, one ne isključuju odgovornost ovisne osobe. Najkasnije u onom trenutku kad je upozorena ili kad počne osjećati tegobe, svaka osoba ima mogućnost odlučiti hoće li početi terapiju odvikavanja ili će neodgovorno nastaviti živjeti kao ovisnik.
Praktično je svaki ovisnik, koja god bila njegova droga, svjestan da sebi i drugima čini štetu i zna da postoje načini da se svoje ovisnosti otarasi. Nažalost, mnogi ovisnici svjesno biraju nastavak ovisnosti, jer im je to u prvi mah najudobnije i zahtijeva najmanje odricanja. Zato su ovisnici u cijelosti moralno i kazneno odgovorni za svaku štetu koju prouzroče te ne zaslužuju nikakva popusta od okoline i pravosuđa za svoje postupke.

izvor