Žene koje stvaraju povijest

Frida Kahlo




Neki detalji iz Fridina života nisu do kraja poznati, što vjerojatno i nije toliko bitno, jer njezine slike su odraz njezina života koji je nije nikad mazio

Njezine slike odražavale su sve što se događalo u njezinom kratkom, teškom i prilično tragičnom životu, no to je ono što još više daje vrijednost njezinim slikama. Njezin surealizam u slikanju pun je alegorijskih elemenata, emocija koje je proživljavala, kulturnog nasljeđa iz kojeg je proizašla, a to je kršćansko i židovsko nasljeđe, te meksičko, indijansko i njemačko.

Radovi Fride Kahlo tek su 80-ih prošlog stoljeća doživjeli punu afirmaciju, jer za vrijeme života bila je manje poznata kao umjetnica, a više po svojem burnom braku s jednim od najvećih meksičkih umjetnika Diegom Riverom. Neki detalji iz Fridina života nisu do kraja poznati, što vjerojatno i nije toliko bitno, jer njezine slike su odraz njezina života koji je nije nikad mazio. Danas, njezini radovi su dio kolekcija mnogih nacionalnih muzeja. Ona je žena koja je stvarala povijest.

Rođenje, bolest i nesreća

Magdalena Carmen Frieda Kahlo y Calderon ili kasnije poznata kao Frida Kahlo (de Rivera) rodila se 6. lipnja 1907. godine u Meksiko Cityu točnije u Plavoj kući (La Casa Azul) koja se nalazila u malenom gradiću Coyoacán, smještenom tik do glavnog grada. Kasnije je tijekom života navodila da se rodila 7. lipnja 1910. godine, ali ne zbog vlastite taštine kako bi sakrila stvarne godine, nego je željela da njezina godina rođenja bude godina kada je započela meksička revolucija ili godina kada je „rođen“ moderni Meksiko.


Frida s ocem i sestrama 1911. godine

Bila je treće od četvero djece njemačkog imigranta Guillerma Kahla (Carl Wilhelm Kahlo) i Matilde Calderón y Gonzalez, španjolskog i indijanskog porijekla. Fridu, na žalost, život od same mladosti nije mazio, pa je 1913. godine kada je imala samo šest godina oboljela od dječje paralize, zbog čega joj se nakon toga desna noga i stopalo nisu razvijali proporcionalno s ostatkom tijela – noga bila je mnogo tanja, a stopalo malo i deformirano.

Upravo je to jedan od razloga zbog čega je cijelog života nosila duge, šarene i životopisne haljine i hlače. Postoje nagađanja da je rođena sa deformacijom spinom bifidom, koja je isto tako mogla utjecati na razvoj njezine kralježnice i nogu.No, ono što je iz korijena promijenilo njezin tijek života bila je tramvajska nesreća koju je doživjela s 18. godina. U biti pravo je čudo što je preživjela slomljenu kralježnicu, slomljenu prsnu kost, slomljena rebra, slomljenu zdjelicu, 11 prijeloma na desnoj nozi, slomljenu i dislociranu lijevu nogu i dislocirano rame i vjerojatno najgoru ozljedu. Naime, željezna šipka probila joj je abdomen i maternicu, zbog čega su njezine tri trudnoće završile pobačajima.

Tri mjeseca cijelo tijelo bilo joj je u gipsu te je trpjela strašne bolove. Iako se s vremena oporavila od nesreće i počela hodati, tijekom cijelog daljnjeg života s vremena na vrijeme trpjela je jake bolove, zbog čega je znala završiti u bolnici ili nije mogla ustati iz kreveta po mjesec dana. Također, zbog nesreće tijekom života išla je na 35 operacija kralježnice, desne noge i stopala.



Već u bolnici oslikala je svoj gipsani "korzet"



Politička angažiranost i počeci slikanja

Frida je prije nesreće željela postati liječnica, pa je 1922. godine upisala prestižnu meksičku školu Preparatoria, gdje nije bilo mnogo žena, a ubrzo je postala pripadnica političke i literarne grupe nacional-socijalista, te se zaljubila u njihovog ideološkog vođu Alejandra Gómeza Ariasa. U to vrijeme bila je svjedok žestokih oružanih borbi u Mexico Cityju koje su bile nastavak velike meksičke revolucije. U to vrijeme Frida je još uvijek nosila njemačku inačicu imena Frieda, te ju promijenila u Frida, a kao godinu rođenja počela je navoditi 1910. godinu.

Za vrijeme školovanja, Frida je pomagala svoje ocu, profesionalnom fotografu, razvijati fotografije u njegovom studiju, što joj je kasnije pomoglo u umjetničkoj karijeri. Također, u to vrijeme počeo se razvijati umjetnički pokret muralizam, čiji je začetnik bio Diego Rivera, za kojeg je Frida tada prvi puta čula.

Nakon nesreće 1925. godine Frida je ostavila studij medicine i započela slikati i to ponajprije kako bi ispunila vrijeme oporavka od nesreće kada je bila prikovana uz krevet. Vrlo je često slikala autoportrete što je ona komentirala: „Slikam sebe jer sam toliko često sama i zato što sam predmet koji najbolje poznajem.“

Njezini autoportreti kojih je sveukupno 55 ocrtavali su njezina psihička i fizička stanja kroz koje je prolazila u životu, a oni su bili puna boli zbog operacija, spontanih pobačaja, ljubavnih problema u braku i strastvenih afera.
Frida je govorila „Nikad ne slikam svoje snove. Slikam svoju realnost.“


Njene slike bile su protkane meksičkim kulturnim nasljeđem, slikane su živim bojama i dramatičnim simbolizmom, pa se primjerice nerijetko na njezinim slikama pojavljuju majmuni koji su u meksičkoj mitologiji simbol požude. Također, na njenim slikama nerijetko se mogu naći kršćanski i židovski simboli. Njezina dijela prvi puta su izložena u Meksiku tek 1937. godine na skupnoj izložbi u „Galeriji umjetnosti“ Sveučilišta u Meksiku.

Na poziv francuskog pisca i pjesnika Andrea Bretona odlazi u Pariz, gdje je imala uspješnu izložbu, pa je čak Louvre otkupio jednu njezinu sliku s izložbe. Njen uspjeh bio je još veći jer je njezina slika bila prvo umjetničko djelo meksičkog umjetnika koje je kupio Louvre u 20. stoljeću.


Ljubav njenog života

Osoba koja je sigurno najviše utjecala na njezin privatni, ali umjetnički život je njezin suprug i poznati umjetnik Diego Rivera. Upoznali su se kada ga je Frida kao mlada umjetnica zamolila za savjet i pomoć u slikanju, s obzirom da bila obožavateljica njegovih djela.

Diego je odmah prepoznao njezin talent, a njihovo prijateljstvo vrlo brzo se razvilo u strastvenu ljubavnu vezu, te su se vjenčali 1929. godine kada je Frida imala 22. a Diego 43. godine, čemu se najviše protivila Fridina majka. S obzirom da su oboje bili vrlo temperamentni i zbog činjenice da su se oboje vrlo lako upuštali u ljubavne afere s drugim osobama, njihov brak je bio pun svađa i trzavica. U nekoliko navrata živjeli su u SAD-u, gdje je Diego dobivao poslove slikanja murala.





Frida je bila biseksualka, pa se nerijetko upuštala u veze i s muškarcima i sa ženama, među njima je bila i Josephine Baker, američka plesačica, pjevačica i glumica.

Diego je priznao da je tolerirao njezine veze sa ženama, ali da je na njezine veze s muškarcima bio ljubomoran. Ono što je okončalo njihov brak je bila Diegova nevjera i to sa Fridinom sestrom Cristinom, zbog čega je Frida pobješnjela. Razveli su se nakon 10 godina braka, no godinu dana poslije ponovno se oženili. No, ni njihov drugi brak nije donio nikakve promjene, pa su živjeli u odvojenim dijelovima kuće, Frida se upustila u aferu s američkim kiparom Isamu Noguchijem.


Jedna od Fridinih ljubavnica je bila i Josephine Baker


Nikako se ne smije zaboraviti niti njihova aktivna uloga u komunističkom pokretu, pa ne čudi što su u svoj dom primili i poznatog ruskog revolucionara i vođu Crvene armije Leona Trotskog, koji je zatražio azil u Meksiku bježeći pred Staljinovim režimom. Frida je tijekom 1937. godine bez obzira na prisutnost njegove žene, imala s njim ljubavnu aferu, a samo tri godine poslije bio je ubijen njezinom gradu Coyoacánu, no u drugoj kući u kojoj je živio.

Tijekom 1928. godine Frida je upoznala poznatog fotografa Nickolasa Muraya, s kojim je održavala povremenu ljubavnu vezu sljedećih 10 godina.

Tragičan kraj

„Nadam se da je izlaz sretan – i nadam se da se neću vratiti –Frida“, bile su riječi koje je Frida Kahlo napisala u dnevnik samo nekoliko dana prije svoje smrti. Umrla je 13. srpnja 1954. godine s navršenih 47. godina života. Službeni uzrok smrti bio je plućna embolija, no zbog njezinih riječi sumnja se da se slučajno ili namjerno predozirala, no nikada se neće točno znati jer nije bilo autopsije.

No, činjenica je da je posljednjih godinu dana bilo vrlo bolesna. Zbog gangrene joj je amputirana desna noga do koljena, te je preboljela upalu pluća koja ju je izrazito oslabila.



Diego je kasnije u svojoj autobiografiji napisao kako mu je njezina smrt bila najgori dan u životu i da je na žalost tek tada shvatio da mu je najljepši dio života bila ljubav prema Fridi.

Diego je umro samo tri godine poslije, a njegova posljednja želja mu je bila da njegov pepeo bude pomiješan sa Fridinim te da urna bude pohranjena u La Casa Azul, no njegova supruga (s kojom se oženio godinu dana poslije Fridine smrti) i njegove dvije kćeri nisu ispunile njegovu želju.

Do današnjeg dana samo Fridin pepeo nalazi se u urni u njezinom domu La Casa Azul u gradiću Coyoacán, koji je 1958. pretvoren u muzej posvećen Fridi.


Izložbe

1931. godine – Fridina prva izložba na "Sixth Annual Exhibition of the San Francisco Society of Women Artists", gdje je izložena njena slika „Frieda i Diego Rivera“.

1937. godine – Fridina prva izložba u Meksiku. Četiri slike izložene se na grupnoj izložbi u „Galeria de arte“ u Meksičkom nacionalnom autonomnom sveučilištu.

1938. godine – Fridina prva samostalna izložba koja je održana u New Yorku u „Julien Levy Gallery“, gdje je izloženo 25 njezinih slika, od čega je polovica prodana.

1939. godine – Skupna izložba u Parizu pod nazivom „Mexique“ u „Colle galeriji“, gdje su izložena njezina djela zajedno s drugim djelima meksičkim umjetnika. Jednu od njezinih slika pod nazivom „Okvir“ je kupio muzej Louvre.

1940. godine – Frida izlaže u Galeriji moderne meksičke umjetnosti, zatim u „Palace of fine art“ u San Franciscu, te u njujorškom Muzeju suvremene umjetnosti.

Tijekom sljedeće četiri godine Frida je izlagala na brojnim skupnim prestižnim izložbama u New Yorku, Philadelphiji, Meksiku...
izvor

Marlene Dietrich




Fatalna žena, odlična glumica i osebujna pjevačica desetljećima je svijetom žarila i palila

Neki se je sjećaju po pjesmi „Lili Marlene“, neki po imidžu fatalne žene i stilu odijevanja, neki po dubokom glasu, neki po glumi ili kabaret nastupima, no to su sve vrline i talenti koji su činili osobnost i posebnost, njemačko-američke glumice i pjevačice Marlene Dietrich.

Njezin život definitivno je obilježila 60-godišnja glumačka i pjevačka karijera koja je doživjela veće uspone i padove, zatim politički angažmani i brojne ljubavne afere koje je uspijevala držati u tajnosti.

Svrstana je među 10 najvećih glumica i zvijezda svih vremena od strane Američkog filmskog instituta. Ona je bila žena koja je stvarala povijest.

Rođenje i djetinjstvo

Maria Magdalene Dietrich ili kasnije poznatija samo kao Marlene Dietrich rođena je 27. prosinca 1901. godine u Berlinu, Njemačka. Bila je mlađa kćer policijskog poručnika Louis Erich Otto Dietricha i Wilhelmine Elisabeth Josephine Felsing.

Na žalost, Marlene je s 10 godina ostala bez oca, koji je iznenada preminuo, a nakon njegove smrti u njezinu obitelj aktivnije je došao najbolji prijatelj njezina oca Eduard von Losch, također policijski poručnik i aristokrat. Njezina majka se za njega udala tek 1916. godine, no njihov brak nije trajao dugo. Eduard je ubrzo preminuo od posljedica ozljeda koje je zadobio u I. Svjetskom ratu. S obzirom da Eduard nikada nije službeno posvojio Marlene i njezinu sestru Elisabeth, zadržala je prezime svojeg oca.



Marlene, je s 11 godina osmislila svoje novo ime, spojivši svoja dva originalna imena – Maria i Magdalene. Od malena je pokazivala talent za muziku, pa se školovala za violinisticu i željela postati profesionalna violinistica. Također, u školi je učila Engleski i Francuski. No, njezini snovi su propali jer je ozlijedila ručni zglob.

U tinejdžerskim godinama, postala je zainteresirana za poeziju i glumu, te je pohađala Dramsku školi Max Reinhardt i uskoro dobila malene uloge u njemačkim nijemim filmovima. Njezina obitelj nije odobravala njezin odabir zanimanja, pa je ime Marlene počela upotrebljavati kao umjetničko.



Teški počeci i brak

U 21. godini života postala je dio glazbenog sastava koji je svirao za kinopredstave nijemih filmova, no njezina karijera trajala je samo mjesec dana, nakon čega su ju otpustili. Marlene nije odustajala pa je 1922. godine bila na audiciji za kazališnog redatelja na Dramskoj akademiji Max Reinhardt, koju nije prošla. No, ubrzo je počela raditi u kazalištu kao pjevačica u zboru (koru) te je dobivala malene i nezapažene uloge. Iste godine glumila je filmu „So sind die Männer”, gdje je i počela njezina filmska karijera.

Svojeg budućeg supruga Rudolfa Siebera upoznala je 1923. godine na setu filma „Tragödie der Liebe”, i vjenčali se te iste godine. Krajem 1924. godine rodila je svoju jedinu kćer Mariu Elisabeth Sieber.



Tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća nastavila sa svojom kazališnom karijerom nastupajući u Berlinu i Beču, glumeći veće i manje uloge. Najviše pozornosti je privukla nastupajući u mjuziklima „Broadway”, “Es Liegt in der Luft” “Zwei Krawatten”.

Najveća prekretnica u karijeri bila je glavna ulogu u filmu „The blue Angel“ ("Plavi anđeo", snimljen na engleskom i njemačkom jeziku) u kojem je glumila kabaretsku plesačicu Lolu-Lolu. Režirao ga je holywoodski redatelj Josef von Sternberg, koji je kasnije uzeo zasluge za Marlenino otkriće. U filmu je, također, izvela pjesmu „Falling in Love Again", koju je kasnije snimila na ploči.



Veliki uspjeh

Film je postignuo internacionalni uspjeh, pa se Marlene 1930. godine preselila u SAD i potpisala ugovor s Paramount Pictures, gdje je trebala imati ulogu konkurentice švedskoj senzaciji Greti Garbo. Odmah je započela sa snimanjem filma Marocco, također pod redateljskom palicom von Sternberga, te zaradila jedinu nominaciju za Oskara. Ono što je zanimljivo spomenuti da je u to vrijeme znala vrlo malo engleskog, pa je rečenice učila i izgovarala fonetički.

S von Sternbergom je snimila sveukupno 7 filmova: „The blue Angel“, „Morocco”, “Dishonored”, “Shanghai Express”, “Blonde Venus”, “The Scarlet Empress” i “The Devil is a Woman”. Od nje je stvorio imidž fatalne žene koji ju je na kraju pratio cijeli život.


Marlene u filmu Morocco, 1930.godine.
Mušku odjeću voljela je nositi i u privatnom životu

Nakon što je von Sternberg otpušten iz PP-a, Marlene je doživjela neuspjeh s filmom „Knight Without Armour”. No, ipak 1939. godine ponovno je doživjela uspjeh u filmu „Destry Rides Again”, gdje je glumila Jamesom Stewartom u kojem je otpjevala jedan od svojih budućih hitova „The boys in the Black Room“. Tri godine poslije sličnu ulogu igrala je s Johnom Waynom u filmu „The Spoilers“. S njim snimila još dva filma „Seven Sinners“ (1940.) i „Pittsburgh“ (1942.), a navodno je u to vrijeme s njim imala ljubavnu aferu, koja je kasnije prerasla u čvrsto prijateljstvo.

Na žalost, nikada više nije povratila stari sjaj, makar je kasnije glumila u filmovima brojnih renomiranih redatelja kao što su Orson Welles, Billy Wilder i Fritz Lang.





Protivnica nacizma

Marlene Dietrich je 1939., godine dobila američko državljanstvo i bila je velika protivnica Nacizma, pa je početkom rata odbila njihovu ponudu da se preseli natrag u Njemačku i surađuje s njima.

Kada su 1941. godine SAD ušle u rat, Marlene je bila među prvima koja je krenula u potpomaganje savezničkih snaga prodajući „Ratne obveznice“, s kojima su se potpomagale vojne akcije. Navodno je prodala najviše obveznica od svih zvijezda koje su se priključile akciji.

Također, nastupala je pred vojnicima kako bi im podigla moral, a navodno je na svojoj turneji po Pacifičkoj obali nastupala pred 250.000 vojnika. Njena najpoznatija pjesma „Lili Marlene“ postala je omiljena pjesma ne samo „Savezničkih snaga“ nego i vojnika „sila Osovine“. Nakon rata dobila je odlikovanja od američkog predsjednika i francuske vlade za doprinos u ratu.

Postoje priče da Marlene vojnicima nije davala samo moralnu potporu već i svoje tijelo, te da je za vrijeme 1944. godine spavala i s običnim vojnicima. Ona je to, navodno, činila zbog toga što je smatrala da to momci u vojski zaslužuju te da bi ona kao potporu trebala pružiti sve što ima, pa čak i svoje tijelo.

Cijeli život ostala je politički aktivna na različite načine, pa je i tijekom 80-ih godina održavala telefonske kontakte s američkim predsjednikom Ronald Reganom i Mihail Gorbačovom.




Show zvijezda

Od ranih 50-ih do sredine 70-ih, Marlene je isključivo nastupala kao ekskluzivna kabaret umjetnica u velikim teatrima diljem svijeta. Sahara Hotel u Las Vegasu 1953. godine ponudio joj je tjednu plaću od 30.000 dolara da održi kratki kabaret show, u kojemu je nosila naoko prozirnu haljinu. Show je imao veliku popularnost, pa su joj ugovor obnovili sljedeće godine, a i potpisala je novi ugovor s „Cafe de Paris“ u Londonu.

U Njemačku se po prvi puta nakon rata vratila 1960. godine, u sklopu koncertne turneje, no nisu ju svi sunarodnjaci dočekali raširenih ruku. Naime, tijekom koncerta dio publike joj je vikao „Marlene, idi kući!“, jer su smatrali da je izdala svoju zemlju zbog svojeg angažmana u II. svjetskom ratu. Iste godine objavljena je i njezina biografija „Dietrich's ABC“.

Dvije godine poslije nastupila je u Izraelu, kada je izvela nekoliko pjesama na njemačkom, s čime je razbila tabu protiv upotrebe njemačkog jezika u toj zemlji. Na Broadwayu je nastupila dva puta tijekom 1967. i 1968. godine, te je primila za to nagradu „Tony“.


Kraj velike karijere

S godinama Marlene je postala sve osjetljivija na starenje, te je sve više tražila od fotografa da "obrade" njene slike (da, davno prije Photoshopa i bila je poprilično zloglasna po pitanju toga i maltretiranja fotografa). Isto tako, gotovo uvijek je nosila steznike i drugo rublje koje oblikuje tijelo. Podvrgavala se i nekirurškim privremenim faceliftovima, a uz pomoć eksperata za šminku i perike, te majstora za rasvjetu do kasne dobi je zadržala glamurozni imidž.

Sredinom 60-ih Marlenino zdravlje počelo se pogoršavati, pa je 1965. godine preživjela rak grlića maternice, te je imala probleme s cirkulacijom u nogama. Zbog svih zdrastvenih problema sve je više postala ovisna o tabletama protiv bolova koje je miješala s alkoholom.



Marlene je od fotografa tražila da obrađuju fotografije - da izgleda mršavije i mlađe...
Fotografija je s nastupa u Civic Theatreu u Johannesburgu, 1965. godine

No, početak njezinog kraja karijere označio je pad na pozornici koji je doživjela 1973. godine u washingtonskom „Shady grove Misic Fair“, prilikom kojeg je ozlijedila lijevi bok, što je rezultiralo presađivanjem kože. Dvije godine poslije tijekom turneje u Australiji, na pozornici je slomila lijevu nogu, što je označilo kraj njezine aktivne karijere, odnosno nastupanja na pozornici.

Posljednji puta na filmu pojavila se 1979. godine u filmu „Just a Gigolo“, u kojem je glumio David Bowie. Nakon toga, u potpunosti se povukla iz javnog života, te doslovno zatvorila u svoj stan u Parizu. Posljednjih 11 godina provela je u krevetu, dopuštajući samo rijetkim i odabranim osobama i zaposlenicima ulaz u stan. Dane je kratila dugim telefonskim razgovorima i pišući pisma.

Marlene je 1982. godine pristala na snimanje dokumentarnog filma o njezinom životu, no nije dopustila da ju se snima kamerama, nego je redatelju Maximilianu Schellu dopustila samo snimanje glas. Kasnije je dokumentarac bio nominiran za Oskara, te je proglašen najboljim dokumentarnim filmom o nekoj slavnoj osobi.

Također, je održavala blisko prijateljstvo s piscem Davidom Bratom, koji je bio jedina osoba izvan obitelji kojemu je dopuštala ulazak u stan i kojeg je samo dva dana prije smrti nazvala telefonom i rekla „Samo sam te nazvala da ti kažem da te volim i sada mogu umrijeti“.

Također, je cijelo vrijeme bila u kontaktu s kćeri, koja ju je redovito posjećivala. Umrla je 6. svibnja 1992. godine s navršenih 90 godina života od zastoja srca. Komemoracija je održana u Parizu, no nakon toga njezino tijelo je prebačeno u Berlin, gdje je pokopana na groblju blizu svoje majke i rodne kuće.



Brak, ljubavne afere i buran seksualni život

Marlene se 1923. godine udala za redatelja Rudolfa Siebera, te ostala s njim u braku sve do njegove smrti 1976. godine, ali je tijekom tog vremena održavala brojne ljubavne veze s više ili manje poznatim osobama iz javnog, kulturnog i političkog života. Također, potrebno je spomenuti da je bila biseksualne orijentacije, pa je već u 20-ih godina u Berlinu bila pripadnica gay scene, te je posjećivala balove transvestita.

Prema knjizi njene kćeri, Marlene nikada više nije spavala s Rudijem nakon trudnoće, ali ništa nije skrivala od njega. Sve njezine veze bile su poznate njezinom suprugu, kojemu je često pokazivala ljubavna pisma koje je dobivala od svojih muških i ženskih ljubavnika. On je to prihvaćao i odobravao, te i sam imao dugogodišnju ljubavnicu Tamaru Matul.

Poznato je da je jedan od njezinih ljubavnika, Maurice Chevalier, slao cvijeće i Marlene i njenom suprugu, njoj bijele ljiljane, a njemu različak koji je Rudolf volio nositi na zapećku. No njeni drugi ljubavnici, kao britanski šarmer Brian Aherne, s tim dogovorom se nisu slagali. "Dušo, ti mora da se šališ!", odgovorila je zbunjena Dietrich kad je zatražio od nje da ostavi muža. "Sve ove probleme radiš zbog jadnog Rudija... On je moj muž! A kakve to veze ima s bilo čim? Nisi valjda toliko buržoaski...".

Sve u svemu, Rudi i Maria bile su jedine konstante u njezinu životu, a većina drugih veza su, na kraju, bile prolazne. No ona je itekako tijekom cijelog svog života bila prava femme fatale! Njena pisma koja su sačuvana svjedoci su emocionalnog kaosa kojeg je uzrokovala i kod brojnih žena i muškaraca. Nazivali su je "Jedina savršena", "Samo jedna najdraža" i "Moja blagoslovljena najdraža obožavana". Jedna njena ljubavnica u pismu je napisala "Toliko te želim poljubiti da mi se vrti u glavi" i preklinjala je "Nemoj više nikoga voljeti kao što voliš mene!". Jedan muški "prijatelj" joj je napisao: "Tvoja ljubav u bilo kojem obliku - moja je sreća" i oplakivao je njihov rastanak, jer to znači da će "...moje tijelo biti 7000 milja od moje duše". Na ekranu i van njega Dietrich je bila kameleon koji je postao što god su njezin ljubavnik ili redatelj htjeli.

Dietrich je bila veoma prilagodljiva ljubavnica. Kada ju je njena kćer kasnije u životu pitala zbog čega je imala toliko seksualnih partnera, Marlene je slegnula ramenima i rekla: "Zamolili su me za to". Ona je očito uživala u zadovoljavanju svojih partnera i nije vjerovala u kondome, smatrajući da su muškarci "tako zahvalni kada im kažem da ga ne moraju staviti". Jednom kad je otkrila dijafragmu, nazvala ju je "Najboljim izumom od otkrića makeupa". Do tada, ona je pribjegavala svom tajnom oružju protiv trudnoće - ispiranju s ledeno hladnom vodom i vinskim octom, koji je, za svaki slučaj, nosila sa sobom gdje god je išla. (Desetljeća kasnije još jedan njezin kolega iz filma i velika ljubav, Douglas Fairbanks ml., rado se prisjetio njihove "lijepe afere", dodajući, "Znaš, ponekad kad sam u restoranu i kraj mene prođe konobar noseći ocat za salatu, uhvatim se kako razmišljam o Marlene.")

Kad već govorimo o seksu i Marlene Dietrich, treba reći da je ona preferirala felacio, jer je imala osjećaj da ima kontrolu nad seksualnom situacijom. Dvije su najpoznatije priče vezane za ovo. Prva se odnosi na Marlona Branda. Jedne večeri nakon uspješno izvedene predstave "I Remember Mama", Marlonu je netko zakucao na vrata. Bila je to Marlene koju dotad nikada nije upoznao. Pustio ju je u svoju garderobu i bez ijedne riječi ona se spustila na koljena i priuštila mu "najsavršenije pušenje na svijetu – prije ili poslije". Tek nakon što je progutala njegovo "sjeme", Marlene je ustala, predstavila mu se i kazala mu koliko je uživala u njegovom nastupu u predstavi. Ova priča postala je poznata samo zato što se Marlon dan kasnije pohvalio tračavom engleskom književniku Johnu van Drutenu, koji pak je to rastrubio svima živima u Hollywoodu.

No, ovakav način upoznavanja nije bio ništa čudno za Marlene. Ona je to radila svim umjetnicima i piscima koje je cijenila. Tako je poznata i još jedna priča - kada je upoznala slavnog irskog dramaturga Georgea Bernarda Shawa, glumica zauzela svoju uobičajenu pozu, otkopčala mu šlic i izvela vrlo profesionalan fellatio. "Morala sam to uraditi da bismo mogli pričati", kazala mu je nakon toga.

Što se duljih i poznatijih veza tiče - od 1938. godine bila je u vezi s poznatim piscem Erich Maria Remarquem, a od 1941. godine s francuskim glumcem i vojnim herojem Jean Gabinom. Njihova veza trajala je do sredine 40-ih. Ljubavnica joj je bila i kubansko-američka spisateljica Mercedes de Acosta.

Njezina posljednja velika strast tijekom 50-ih godina bio je glumac Yul Brynner, no čini se da je svoj ljubavni život nastavila i tijekom 70-ih godina. Imala još afere s Johnom Waynom, George Bernard Shawom, Frankom Sinatrom, Williamom Saroyanom, Edward R. Murrowom, Michaelom Wildingom, Haroldom Arlenom i J.F. Kennedyjem i njegovim ocem Josephom Kennedyjem.



Jedna od najbliskijih prijateljica (i ljubavnica) sve do kraja života bila joj je Edith Piaf.
Marlene je bila Edithina kuma na vjenčanju s Jacquesom Pillsom 1952. godine


Što se tiče JFK-a, iako su se Marlenina obitelj i Kennedyjevi puno družili (i ne samo zato što su Marlene i Joe Kennedy bili ljubavnici), seks je pao samo jednom. Dietrich je imala već 60 godina i bila je baka, a u Washington je 1963. godine došla održati svoj unaprijed rasprodani show. Prije nastupa iznenadio ju je Johnov poziv, koji ju je pozvao k sebi u Bijelu kuću. Kad je stigla odveli su je u njegove privatne odaje gdje ju je sam dočekao. Što se tamo dogodilo pohvalila se svojim bliskim prijateljima Kennethu Tynanu i Goreu Vidalu. Posjet se sastojao razgledavanja Johnove dnevne i spavaće sobe, gdje je predsjednik načinio "nespretan prvi korak".

Prema Vidalovom sjećanju, njeno inicijalno protestiranje "Znate gosp. Predsjedniče, ja više baš nisam mlada" ubrzo je zamijenilo "Nemoj mi previše raščupati kosu. Nastupam kasnije.". Nakon "ekstatičnih tri do šest minuta" John je zaspao. Marlen se digla i uredila, i već kasneći te ne želeći se gubiti po hodnicima Bijele kuće, probudila je uspavanog predsjednika. On je nazvao svog šofera koji je očito "bio naviknut na ovakve stvari". S ručnikom oko struka, predsjednik ju je odveo do malog lifta preko puta spavaće sobe i "rukovao se s njom kao da je gradonačelnik San Antonia", no nešto drugo je bilo na njegovoj pameti. "Ako te nešto pitam, hoćeš li mi reći istinu?", kazao joj je, tvrdi Vidal. Marlene nije ništa obećala, ali je potvrdno klimnula glavom. "Jesi li ikad spavala s mojim starim?", pitao je JFK. Znajući točno što želi čuti, Marlene je to zanijekala. "Pokušao je", kazala je nakon kratke pauze, "ali ja nikad nisam pristala". John je bio oduševljen te je uzviknuo: "Oduvijek sam znao da je gad lagao o tome!".

Nakon ove kratke afere Marlene se morala pohvaliti nekome. Kad se vratila u svoj njujorkški stan ondje ju je dočekao suprug njene kćeri koji je došao u posjetu. Prije nego mu je rekla zdravo, Marlene se pobjedonosno nasmijala, otvorila vrećicu, iz nje izvukla ružičaste muške gaće i počela njima mahati. "Pomiriši! To je on! Američki predsjednik! On... je... bio... divan!" Maria se prisjeća da je njen suprug istog trena otišao i prijavio se u obližnji hotel.

Nakon svih tih godina kao svjedok, Maria je za objašnjenje Marlenine "popularnosti" mogla ponuditi samo to da je neponovljivi spoj ljepote, pameti i sofisticiranosti njezine majke "učinio zatelebane adolescente od mnogih svjetovnih, uglednih ljudi".




izvor

Ayaan Hirsi Ali



Njezino teško djetinjstvo i mladost utjecali su na to što je danas – intelektualka, političarka, spisateljica i aktivistica za prava islamskih žena. Saznajte njezin dosadašnji nevjerojatan životni put...

Nema mnogo osoba koje su nakon teškog djetinjstva u Africi, obiteljskog zlostavljanja, sakaćenje, okruženosti islamskim ekstremizmom, prisile na neželjeni brak uspjele svoj život pretvoriti u požrtvovnu borbu za ljudska prava, slobodu i ravnopravnost spolova.

Somalka Ayaan Hirsi Ali, upravo je jedna od tih pojedinaca koja je uspjela na svojem nevjerojatnom životnom putu. Ona je danas jedna od najvećih zagovornica za prava islamskih žena, ravnopravnost spolova i reformaciju islama, te je osnivačica „AHA Fondacije“ koja se upravo bavi tom problematikom.

Živi pod 24-satnom zaštitom, zbog stalnih prijetnji ekstremnih islamista, no ne posustaje u svojem djelovanju i skretanju pozornosti javnosti na probleme islamskih žena. Njezina životna priča, posebno djetinjstvo i mladost, jednostavno su nevjerojatni, no na žalost njezina životna priča samo je jedna od mnogih u islamskim zemljama. Ona ih nastoji promijeniti.

U svojih 42 godine života živjela je u Somaliji, Saudijskoj Arabiji, Etiopiji, Keniji, Nizozemskoj, te SAD-u, a govori somalski, arapski, amharski, nizozemski, engleski jezik, te svahili.

Djetinjstvo i sakaćenje

Ayaan Hirsi Magan rodila se 13. prosinca 1969. godine u prijestolnici Somalije, gradu Mogadišu. Njezin otac, Hirsi Magan Isse, bio je pripadnik jednog od moćnijih somalskih klanova Hirshi Magan, te je jedan od vođa somalske „Demokratske fronte spasa“ koja se borila protiv diktatorske i represivne vlade Siada Barrea. Njezina majka Asha bila mu je druga žena, s kojom je imao sina Mahada i dvije kćeri Ayaan i Haweyu.

Ayaan je bila srednje dijete i imala je samo dvije godine kada je njen otac, zbog svog političkog angažmana, završio u zatvoru. U zatvoru je proveo oko pet godina, no u njezin život vratio se kada joj je bilo osam godina. Za to vrijeme živjela je majkom i bakom (s majčine strane), koje su zlostavljale nju i njezinu dvije godine mlađu sestru, a nešto manje njezinog starijeg brata.

Trpjele su psihičko i fizičko maltretiranje od najmanje dobi, a kada je Ayaan navršila pet godina, sa svojom mlađom sestrom bila je podvrgnuta obredu obrezivanju klitorisa, dok je njezin stariji brat, također, bio podvrgnut obrezivanju penisa. Sakaćenje je organizirala njezina baka, dok je njezina majka bila na putu, a otac u zatvoru. Naime, njezin otac se protivio obrezivanju s obzirom da se školovao na zapadu i bio je slobodnijeg svjetonazora, a s njim se slagala i njegova žena.

Ayaan je u svojoj autobiografskoj knjizi „Nevjernica“ opisala da joj je baka rekla kako će joj klitoris kada odraste visjeti do poda ako ga ne odrežu. U to doba, naravno, nije znala niti što je klitoris, niti za što služi. Nakon neopisivo bolnog sakaćenja, koje je još traumatičnije podnijela njezina manja sestra, bila je tjedan dana zavezana za krevet, kako šavovi s kojima su joj gotovo do kraja zašili spolne organe, ne bi popucali te kako ne bi dobila infekciju od koje su djevojčice često umirale.



Teško djetinjstvo i povratak oca

Ayaanin otac uz pomoć upravitelja zatvora uspio je pobjeći iz zatvora u Saudijsku Arabiju, tako da je s majkom, sestrom i bratom završila u toj ekstremno tradicionalnoj islamskoj zemlji, u kojoj žene nisu imale apsolutno nikakve slobode, te su bile u potpunosti podređene muškarcima. Nesreća je bila, što je na dan njihovog dolaska u Saudijsku Arabiju njezin otac, zbog političkih aktivnosti nenadano otputovao u Etiopiju, te se nije vraćao sljedećih nekoliko mjeseci.

Iako je njezina majka bila do određene mjere naklonjena tradicionalnijem i ekstremnijem Islamu i prakticiranju vjere, s druge strane u toj stranoj zemlji bez muškog zaštitnika, njezina majka je bila zarobljenica u vlastitom domu, a kada je htjela izaći na ulicu kako bi kupila namirnice, morala je sa sobom voditi svojeg desetogodišnjeg sina kao zaštitnika i glavu obitelji ili pak moliti muške rođake da joj obave određeni posao. Zbog toga je sve svoje frustracije još više i jače iskaljivala na svojoj djeci, posebno Ayaan koja je obavljala većinu kućanskih poslova.

Kad je stigla u Saudijsku Arabiju, nije znala arapski jezik, te ga je u školi morala od početka naučiti, pa je i zbog toga trpjela maltretiranje djece, tako dugo dok nije savladala jezik. Krajem 70-ih otac se vratio u Saudijsku Arabiju, a njegov dolazak gledala je kao na nadu za spas, iako se oca nije sjećala niti ga je poznavala. On je i u toj zemlji nastavio svoje političko djelovanje, pa su se u njihovoj kući često okupljali politički istomišljenici te i dalje kovali planove za svrgnuće Siada Barrea. S obzirom da je nakon nekog vremena zbog političkih okolnosti postalo nesigurno živjeti u Saudijskoj Arabiji, Ayaanin otac je cijelu obitelj preselio i Etiopiju, a nakon godinu dana u Keniju.



Sukob između vjere i slobode

Njezina majka žestoko se protivila preseljenju u Nairobi jer je Kenija pod britanskom upravom bila „nevjernička“ kršćanska zemlja. Ayaan se tako s manje od 10 godina, po treći puta sa svojom majkom, bratom i sestrom našla u stranoj zemlji gdje nije poznavala ni jezik, ni kulturu. Tamo je započela pohađati školu za muslimanske djevojke na engleskom jeziku kojeg je morala učiti od početka, no istovremeno je morala savladati i svahili kojeg su Kenijci koristili u svakodnevnom govoru.

Odnosi između njezine majke i oca s vremenom su se pogoršali do te mjere da ih je on po drugi put, napustio. Razlika je bila u tome što ih je napustio dragovoljno. Također, u Keniji im se ponovno pridružila i baka, koja je njezinoj majci trebala pomoći oko odgoja djece, pa su tako zajedno nastavile teror, posebno nad Ayaan i njezinom sestrom.

Ayaan je brzo savladala engleski jezik i svahili, što joj je omogućilo da po prvi puta dođe u doticaj sa zapadnom kulturom, posebno literaturom, koju je rado čitala sa sestrom. Po prvi puta je čula za ravnopravnost spolova, drugačiju filozofiju vjere, slobode pojedinca, pa tako i za brak iz ljubavi, te neopravdanost sakaćenja genitalija.

Kako je njezina majka smatrala da njezine kćeri dovoljno ne prakticiraju vjeru, za učitelja je uzela ma'lima (vjeroučitelja) da ih podučava Kur'anu, no kada ma'lim nije znao odgovoriti na njihova pitanja, nego samo čitao retke iz Kur'ana, sestre su se pobunile protiv njegovog podučavanja. Ma'lima je njihova majka otpustila, no tog poslijepodneva kada je Ayaan bila sama kod kuće, vratio se i pretukao ju. Kako njena majka uopće nije marila za nju, nije primijetila da je pretučena, a kada nije mogla obavljati kućanske poslove i slijediti njezine naredbe i ona ju sljedeći dan pretukla i svezala za pod. Sljedećeg jutra više nije mogla ustati, te je imala veliku oteklinu na glavi, što je na sreću primijetila jedna rođakinja koja im je tog dana došla u posjetu, te je organizirala njezin prijevoz u bolnicu, gdje joj je ustanovljena fraktura lubanje. Krv koja se nakupljala počela je pritiskati mozak, pa je podvrgnuta hitnoj operaciji. Ayaan je tada imala 14. godina.




Odrastanje i prosvjećivanje

U knjizi „Nevjernica“ priča da je sa sestrom „gutala“ zapadnjačke ljubavne romane, pa je kao tinejdžerka sve više maštala o takvom životu. S druge strane, u školi je jačalo fundamentalističko tumačenje vjere koje je poteklo iz Saudijske Arabije, a karizmatična profesorica Islama očarala je Ayaan, te je na njezin poticaj započela nositi hidžbab i prakticirati vjeru redovito se moleći, čitajući Kur'an i odlazeći u džamiju.

Kao tinejdžerka zaljubila se i u prijatelja svojeg brata, Kenijca, za kojeg na početku nije znala da nije musliman. Naime, njezin brat je izmislio njegovo lažno ime, kako bi ga mogao dovesti u kuću. Njihova majka nije podnašala osobe koje nisu bili muslimani. Odmah su se svidjeli jedan drugom, pa je s njime izašla nekoliko puta, te ga poljubila, što je za nju u to vrijeme bio vrlo veliki rizik. Mladi Kenijac uzvratio joj je ljubav i ponudio brak, no kada je shvatila da nije musliman, odnosno da uopće nije vjernik, prekinuli su svoje prijateljstvo.

U jednom periodu poslala je simpatizer pokreta „Džamija islamskog bratstva“, pohađala njihove sastanke, tako dugo dok nije shvatila da se ne slaže s njihovim uvjerenjima i slijepim tumačenjem Kur'ana. U ruke joj je došla i knjiga „Sotonski stihovi“ Salmana Rushdiea, koji je kritizirao muslimansku vjeru, te se složila s njegovim stajalištima.

Kada je završila srednju školu sa sestrom je upisala školu za tajnice, te se nadala da će se nakon završetka škole moći zaposliti i osamostaliti. Školu je završila, ali majka joj nije dopustila da se zaposli (prema običajima ona je to mogla), pa se s 19 godina sama vratila u somalsku prijestolnicu Mogadišu, očekujući novi i sretniji život u blizini svojeg oca koji je tamo živio sa svojom novom obitelji. Na žalost, ubrzo su uslijedila nova razočaranja.


Tajni brak i bijeg

Nakon povratka u Somaliju, upoznala je svojeg prvog bratića Mahmuda, po majčinoj strani i potajno se udala za njega, jer je mislila da je zaljubljena u njega. Zajedno su proveli jednu bračnu noć u kojoj je na bolan i razočaravajući način izgubila djevičanstvo, a njezin novopečeni suprug, nakon nekoliko dana otputovao je u Rusiju na školovanje i nikad se više nije vratio. S obzirom da je na vjenčanju bio samo jedan svjedok, a ona je jedina imala originalan vjenčani list, pa je svoj brak držala je u tajnosti. Za svoju obitelj i njezinog oca ona nije bila udana.

U Somaliji je tada izbio građanski rat u kojem je svrgnut Siad Barre, a ona je na vrijeme uspjela pobjeći u Keniju, zahvaljujući kenijskoj putovnici. Nakon povratka u Keniju, 1992. godine otac ju je obećao Osmanu Moussu, somalskom emigrantu u Kanadi, koji joj se nije niti malo sviđao. No, njezin otac je inzistirao na sklapanju tog braka, pa se tako našla na putu za Njemačku gdje je trebala kod rođaka pričekati dobivanje kanadske vize, kako bi se mogla pridružiti suprugu u Kanadi s kojim je formalno sklopila brak, ali ga nikada nije konzumirala. U Njemačkoj je odlučila pobjeći od neželjene budućnosti i braka, što joj je i uspjelo. Pobjegla je u susjednu Nizozemsku gdje je zatražila politički azil i s vremenom dobila i državljanstvo.





Azil i politička karijera

Prilikom prijavljivanja za azil, prijavila se pod imenom Ayaan Hirsi Ali, a ne Magan, dala je krivi datum rođenja, jer bi ju u protivnom njezina obitelj vrlo brzo pronašla. Ipak, nakon nekog vremena pismima je kontaktirala svoju obitelj, koja se je nakon toga odrekla.

Nakon dobivanja azila, radila je u tvornicama i kao sluškinja, no nakon nekog vremena upisala je Sveučilište u Leidenu, gdje je, također, radila i kao prevoditeljica za somalske imigrante. Tamo je po prvi puta upoznala i naučila razlike između zapadne liberalne kulture i muslimanske, plemenske i klanovske kulture, te s kojim se problemima susreću muslimani koji emigriraju na zapad.

Nakon što je diplomirala političke znanosti, radila je za „Fondaciju Wiardi Beckman“ u Amsterdamu. Aktivno se uključila u politiku, te je od 2003. do 2006. godine bila izabrana za predstavnicu u nizozemskom parlamentu. Tijekom svojeg zastupničkog mandata fokusirala se na pomaganje u asimilaciji emigranata u nizozemsko društvo, posebno braneći prava muslimanskih žena u toj zemlji. Također, radila je kampanje za podizanje svijesti o nasilju koje i dalje proživljavaju muslimanske žene u Nizozemskoj, od sakaćenja genitalija do ubojstva, koji su prisutni, ali zanemareni u toj zemlji.
U te tri godine mandata, postala je svojevrsni advokat za ženska prava i „prosvijećen Islam“, čime je s jedne strane postala poznata u pozitivnom i negativnom smislu.

Ipak, najviše pozornosti međunarodne javnosti dobila je nakon ubojstva nizozemskog redatelja Thea van Gogha s kojim je snimila kratki film „Podčinjenost“ („Submission“), a govorio je o podčinjenosti žena u islamskoj kulturi. Van Gogha je zbog toga na ulici ubio radikalni islamist, koji je na njegovom mrtvom tijelu ostavio poruku u kojemu ističe da će njezino ubojstvo biti sljedeće. Od tada živi pod 24-satnom zaštitom.

Ayaan je 2006. godine dala ostavku na zastupničko mjesto u nizozemskom parlamentu, zbog afere koja je izbila nakon što su mediji otkrili da je dobila azil na temelju njenog lažnog iskaza o tome zašto je zatražila azil i državljanstvo u zemlji. Iako je i prije afere naglašavala da je njezina izjava za dobivanje azila bila lažna (rekla je da direktno dolazi iz ratne Somalije, a ne da je nakon početka rata ponovno pobjegla u Keniju i da je u biti bježala od dogovorenog braka), šira javnost tražila je istragu.

Danska ministrica imigracije Rita Verdonk morala je ponovno preispitati legalnost njezinog nizozemskog državljanstva. Ayaanino nizozemsko državljanstvo je potvrđeno, no ona je svejedno dala ostavku u parlamentu. No, tu nije bio kraj priče. Njena afera, ali i druge političke okolnosti pridonijele su padu tadašnje nizozemske vlade.



Nastavak borbe

Ayaan danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama, te radi u „American Enterprise Institute“ u Washingtonu, gdje radi na istraživanjima odnosa između zapadnih zemalja i Islama, te nasilju nad ženama koje se propagira u ime vjere i kulturnog nasljeđa. I dalje je na meti ekstremnih islamista zbog svojih stajališta i hrabrosti da govori o skrivenim činjenicama islamske kulture.

Ayaan Hirsi Ali 2005. godine uvrštena je među „100 najutjecajnih ljudi na svijetu“, a te iste godine „Reader's Digest“ proglasio ju je „Europljankom godine“. Godinu dana poslije objavila je zbirku eseja pod nazivom „Djevica u kavezu“, dok je 2007. godine objavila svoju autobiografiju „Nevjernica“. Prošle godine izdala je knjigu „Nomad“ u kojoj piše kako pokušava pomiriti svoje islamsko nasljeđe i zapadnu kulturu, liberalizam i demokraciju.

Tijekom godina napisala je brojne članke i održala govore o važnosti slobode govora i zagovarajući princip prosvjećenja islama, potrebi za reformacijom Islama i zaštiti prava žena u islamskim zemljama.

Osnivačica je i predsjednica „AHA fondacije“, neprofitne humanitarne organizacije, s ciljem zaštite žena u SAD-u koje su i dalje u toj zemlji izložene ekstremnoj islamskoj kulturi, plemenskim i klanovskim običajima, a koji krše Ustav SAD-a i Međunarodne konvencije o ljudskim pravima. Kroz fondaciju, Ayaan također, zagovara pravo djevojčica na edukaciju, bori se protiv sakaćenja genitalija žena i djevojčica i zločina nad ženama koji su počinjeni u ime islamske vjere, a ostaju nekažnjeni zbog krivog tumačenja i nedorečenog prava o vjerskim slobodama u SAD-u i općenito u zapadnim zemljama.


Ayaan i ljubav njezinog života Niall Ferguson, britanski povjesničar i TV prezenter. Upoznali su se 2009. godine na partyju Time magazina posvećenom stotini najutjecajnijih ljudi na svijetu, a on je tada bio oženjen. Nakon sudbonosnog susreta je ostavio ženu i upustio se u ljubavnu vezu s Ayaan, a u listopadu bi trebali dobiti prvo dijete.
(vam)

izvor

Marija Jurić Zagorka




Zagorka - protagonistica nenapisane povijesti hrvatskog feminizma

Tekst je proširena i nadopunjena verzija predavanja o Zagorkinom feminizmu, održanog u Centru za ženske studije u Zagrebu (svibnja 2000.) a emitiran je na Trećem programu Radio Zagreba u emisiji "Ogledi i rasprave", 14. siječnja 2005. godine.

Tekst je kasnije objavljen u časopisima Republika (6/2006: 14-24) i Književna republika (5-6/2006: 43-52).


Autorica: Slavica Jakobović Fribec

"Opisati mi je život žene, koju su krasile sve ženske vrline. Bila je zahvalna i odana kćerka, uzor supruga, biser majka, požrtvovna baba, iskrena prijateljica, bogoljubna kršćanka i vrla Hrvatica. Milosrđe prema bližnjemu bila je karakterna crta te žene; ona je utrla mnogu suzu nevoljniku i siromahu. Njezino djelovanje bijaše tiho i skromno, ali po Hrvatsku znamenito, jer je svojim blagotvornim radom utjecala u sva narodna naša poduzeća."

Tim riječima Marija Jambrišak opisuje Korneliju Kukuljević Saksinsku u trećem svesku Znamenitih žena, objavljenom 1896. godine (1896:1). Iste godine Marija Jurić, s nepune 22 godine tek započinje novinarsku karijeru u Obzoru i tekstove - žestoko protumađarski intonirane još potpisuje anonimno. Ništa nije u tom trenutku dalje od nje od takve idealizirane slike žene kakvu je predočila Jambrišak, a koja je u osvit novog stoljeća u Hrvatskoj bila društveno prihvatljiva, čak poželjna[1]. Marija Jurić, naime, ima već iza sebe tri godine propalog i neželjenog braka na koji su je prisilili u osamnaestoj, kako bi je disciplinirali i obuzdali njen revolucionarni karakter.

Podatak o datumu, godini i mjestu Zagorkinog rođenja dosad je bio samo približno poznat.[2] U najiscrpnijoj monografiji o Zagorki[3] Stanko Lasić navodi datum 1. siječnja 1873. a kao mjesto rođenja selo Negovec kraj Vrbovca. Istraživala sam u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (Jakobović Fribec, 2006.) i prema podacima u Matičnoj knjizi rođenih i krštenih za godinu 1873. otkrila kako je Marija Jurić rođena 2. ožujka 1873. godine u kuriji – plemićkom dvorcu Negovec, u blizini Vrbovca a krštena je dan kasnije kao rimokatolkinja imenom Marianna. [4] Rođena je kao kći Josipe, rođ. Domin[5] i Ivana Jurića, imućnih roditelja koji su imali još troje djece, dva sina i kćerku Dragicu koja je bolovala i umrla od tuberkuloze. O Zagorkinom ocu postoje indicije da je bio nezakonito grofovsko dijete ali one nisu potvrđene.

Djetinjstvo je provela u Hrvatskom Zagorju gdje je otac kupio imanje Golubovec u blizini Varaždina i dobio posao kao upravitelj posjeda baruna Geze Raucha (koji je bio u kumstvu s hrvatsko-ugarskim banom Khuenom Hedervaryjem). Osnovnu je školu pohađala u Rauchovom dvorcu i u Samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu. Bila je natprosječno dijete i odlična učenica pa ju je otac namjeravao poslati na studij u Švicarsku (uz Rauchovu financijsku potporu) čemu se majka energično usprotivila («Nikad ne ću dopustiti da se poteže po nekim visokim školama gdje je izložena muškarcima!») i ispisala iz završnog razreda (Lasić, 1986: 34). Obiteljski odnosi Jurićevih bili su kronično poremećeni i Zagorka je proživjela nasilničko djetinjstvo. Iz atmosfere stalnih tučnjava i svađa bježala je u zaštitničko okružje seoskih ljudi kakvi su bili njezina dadilja Marta i pripovjedač Tenšek.

Književni talent, duboki osjećaj za socijalnu pravdu ali i 'revolucionarni karakter' u ponašanju, Zagorka je pokazivala već od najranije dobi. U desetoj godini izazvala je incident zbog kojeg je obitelj skoro bila optužena za veleizdaju (na prijamu u banovu čast pozvala je samog Khuena da brani Hrvate od Mađara!); u dvanaestoj je zbog samoinicijativno pokrenutih (svojih prvih) Samostanskih novina (u kojima je prenijela Tenšekove narodne priče i legende) zaradila školski ukor; u osamnaestoj je s bratićem pokrenula amatersku kazališnu družinu i školski list Zagorsko proljeće (1891.) u kojem je kao urednica s muškim imenom (M. Jurica Zagorski – njezin prvi pseudonim) objavila uvodnik o nacionalnom junaku Hrvatskog Zagorja i vođi seljačkog ustanka iz 1533. Matiji Gupcu, čiji duh, vraćajući se u 19. stoljeće optužuje Hrvate što su još uvijek pod stranim hegemonom.[6] Zbog tog teksta list je bio zabranjen a njoj savjetovano da se prestane baviti pisanjem jer javni (politički) rad nije za žene: one moraju biti poslušne i baviti se kućanskim poslovima.

Onemogućena u daljnjem školovanju, Zagorka želi postati glumicom ali je roditelji, da bi je 'disciplinirali', udaju za 18 godina starijeg neženju kojem je bio obećan veliki miraz. Brak je Zagorka doživljavala kao novo ropstvo u kojem je bila «podvrgnuta moralnoj inkviziciji» (Prohaska,1921: 267) a muža kao mađarskog šovinistu, no solidno je naučila 'jezik svog kolonizatora' i završila tečaj telegrafije što joj je koristilo u kasnijem radu.




Mala revolucionarka

Element revolucionarnosti pripisan svom karakteru, Zagorka varira u više autobiografija dok u Maloj revolucionarki, romanu iz 1939. godine, iznosi tek humornu sintezu svojih stvarnih revolucionarnih iskustava. Njezin autobiografski žanr više je od faktografije vlastita interpretacija onih uzroka i okolnosti zbog kojih je trpjela u životu - samo zato što nije prihvaćala podređen ženski status:
Godine 1891. zagorski dvorac Šanjugovo - piše Zagorka, "gospodin kotarski predstojnik sjedi u naslonjaču. Pred njim stojim u sedamnaestoj godini kao okrivljenik i slušam njegov ukor (...) Pronašli smo da je tvoja školska torba bila spilja urotnika u kojoj su se održavali tajni sastanci tvojih revolverskih misli protiv vlade i vlastelinstva. Roditelji su pogriješili što su te od djetinjstva prepustili seoskoj družini na dvoru gdje si disala njihovim duhom pa te ni materinski odgoj u samostanu nije popravio. Evo, danas, tu na stolu leži corpus delicti: prvi broj omladinskog lista «Zagorsko proljeće» (...) Zabranio sam ga, a ti slušaj nesretno dijete: revolucionarno danas misle samo luđačke muške glave, a ženi je određen život pokornosti i nježnosti. Vraćam ti taj tvoj mali notes što smo ga našli skrivenog u kaminu da bi te jednom podsjetio na dane kad si počinjala sudbonosne atentate. Neka te tvoj notes odvraća da ti, žena, ikada pokušaš pisati i da proslijediš ovakvo sramotno revolversko mišljenje jer ćeš onda učiniti najveći atentat na svoj život." (Đorđević,1979: 18)
Godina 1891. koju evocira Zagorka, kad je njoj bilo tek sedamnaest, svakako je predrevolucionarno razdoblje u političkom životu Hrvatske. Iste godine u Dubrovniku izlazi Supilov pravaški tjednik Crvena Hrvatska a budući da je njemu tek 21 godina, najmlađi je urednik nekih političkih novina u Hrvatskoj. On je i prvi od generacije koja će u narednih deset godina stupiti na političku scenu. Stjepanu Radiću tada je 20 a Svetozar Pribićević tek je godinu dana mlađi od Zagorke. Prema povjesničaru Josipu Horvatu i oni, kao i Supilo, kroz novinstvo postaju politički radnici (Horvat, 1962: 287). Dotadašnja politička elita okupljena oko dvije najjače stranke - Nezavisne narodne stranke i Stranke prava već je stara po godinama. Strossmayeru je 76, Starčeviću 69, Račkom 65 a Mrazoviću 67 godina. Zastarjelost njihovih koncepcija sve je očitija pa ne čudi da dolazi do smjene generacija, jer mladi, prema Horvatu, stranačke stege osjećaju kao luđačku košulju (Horvat, 1962:287).


Zagorka kao ozbiljena gilbertgubaričina metafora luđakinje u potkrovlju

Ta je najmlađa, Zagorkina generacija, uskoro žestoko demonstrirala svoju revolucionarnost. U nacionalnoj povijesti i danas se ističe datum kad su studenti, predvođeni Stjepanom Radićem, prilikom posjeta Franje Josipa I Zagrebu, javno spalili mađarsku zastavu. Zagorku je taj događaj u listopadu 1895. zatekao u Mađarskoj gdje joj je muž radio na željezničkoj postaji. Nakon neželjene udaje i oporavka od nervnog sloma, «delikvent» je (kako je samu sebe nazvala), u potkrovlju uredio/la sobicu u kojoj je nastavio/la pisati.

Feminističke kritičarke Sandra Gilbert i Susan Gubar u knjizi The Madwoman in the Attic upotrijebile su upravo metaforu luđakinje u potkrovlju da bi predočile društvenu percepciju i sliku žene koja je pisala u 19. i na prijelazu u 20. stoljeće.

Kad je Zagorkino «zločinstvo» bilo otkriveno «mađarski je suprug» htio unovčiti njezino pisanje. Poslao je rukopise u Budimpeštu odakle su mu potvrdili da ima dara, samo neka je pošalje «da se u otmjenim spisateljskim krugovima izliječi od krivih ideja» (Đorđević, 1979:148).

Zagorka je iz novina saznala za zbivanja u Zagrebu, pa je u zanosu napisala «hvalospjev toj mladeži» među kojom bi se itekako i sama rado našla. Uskoro je bilo zatraženo da za budimpeštanske novine napiše članak u kojem će najoštrije osuditi taj hrvatski politički incident. Ona je odbila a suprug je zaprijetio ponovnim zatvaranjem u umobolnicu pa je bila prisiljena pobjeći u Hrvatsku. Preodjevena u sluškinjinu odjeću kao većina njezinih kasnijih literarnih protagonistica, pobjegla je u slobodu, izabravši vlastitu neovisnost. Tako se revolucionarni politički događaj podudario s njezinom osobnom revolucijom. «Osobno je političko», postat će tek desetljećima kasnije revolucionarna krilatica feminizma drugoga vala.



«Zagorčice, Vi ste muž na mjestu!»

Razdoblje od listopada 1895. kad je pobjegla od supruga do listopada 1896. kad je u Obzoru objavila članak «Egy percz», Zagorka je potanko opisala u memoarima objavljenim 1952. godine (Lasić, 1986: 52-55), a djelomično i u romanu Na cesti[7] (u kojem fikcionalna junakinja uslijed sličnih okolnosti počini samoubojstvo).

Što se zbilo kad je stigla u Zagreb? Suprug je raspisao tjeralicu za njom kao za umobolnom i odbjeglom ženom, a tadašnji zakon bio je na njegovoj strani. U autobiografiji Kako je bilo, objavljenoj 1953. godine, ona piše da je u Zagrebu bila uhvaćena i stavljena u bolnicu na promatranje ali joj je pomogao jedan liječnik (koji je izjavio da je s njenim mozgom sve u redu) pa se pod lažnim imenom skrivala i uzdržavala prodajom nakita. Pisala je političke reportaže i anonimno ih objavljivala u Obzoru (najpoznatija «Egy percz» o upotrebi službenog jezika na hrvatskim željeznicama) dok ih nisu zapazili neki političari, među kojima i biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je bio većinski vlasnik Obzora. Zahvaljujući njegovom pokroviteljstvu dospjela je u redakciju kao urednica za mađarsko-hrvatsku politiku.

Uz utjecajnog mentora, Zagorka je odmah stekla i moćnog neprijatelja. Za glavnog urednika Šimu Mazzuru, žensko u redakciji bio je prvorazredan kulturni i moralni skandal jer, tvrdio je on «ni u Londonu gdje sufražetke vuku redari po ulicama, nema ženske u političkoj redakciji».[8] Mazzura je, prema Lasiću, bio antifeminist s «patološkom sviješću o muškoj superiornosti» koji je Zagorki narednih godina prilijepio etikete što su je pratile sve do smrti: «baba bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama» (Lasić, 1986:68).

Ulaskom u redakciju Zagorka se suprotstavila tradicionalnom uvjerenju kako je pisanje 'u suštini muška aktivnost' a pritom je prekršila još jedan tabu: onaj da žena ne može (ne smije) biti političko biće. U spomenutoj autobiografiji 80-godišnja Zagorka svjedoči:
"Pod teškom društvenom zabludom da su novinarsko zvanje i politički rad isključivo samo muško poprište rada, prolazila sam u svojem novinarskom zvanju kao nevino okrivljeni kroz pranger španjolske inkvizicije. Taj mi je rad bio potrebom života kao hrana, zrak i sunce tijelu i moje političko djelovanje smatrala sam nečim sasvim prirodnim. Pošto nisam uvažavala društvenu zabludu, koja je stvorila nepisan zakon protiv javnog rada žene, naišla sam na putu toga rada na neprijateljstva, čije posljedice snosim još danas." (Zagorka, 1953:23).
Isti stav ponovila je i nekoliko godina kasnije:[9]
"Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. U redakciji Obzora svatko me gledao s čuđenjem ( ...) A ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena." (Đorđević, 1979:161-162).
Zagorku su u redakciji isprva doista zaključavali u sobicu kako je nitko od posjetitelja ne bi vidio. Međutim, 1903. godine, za vrijeme općenarodnog ustanka protiv Khuenove diktature, kad se cijela redakcija bila povukla da ne bi završila u zatvoru, ona je sama punih pet mjeseci vodila i uređivala najveće zagrebačke dnevne novine. Ujedno je aktivno sudjelovala u radu Glavnog narodnog odbora, a kad su uhićene članice Kola radnih žena (ženske udruge tipografskih radnica koju je osnovala još 1897. godine), predvodila je prve ženske demonstracije s tisuću žena. I sama je završila u zatvoru, a početkom 20. stoljeća otići u zatvor, i to zbog politike, prema Lasiću, «bilo je za jednu ženu ono krajnje što joj se moglo dogoditi: bio je to skandal bez presedana» (Lasić, 1986:114).[10]

Za samu Zagorku, prema osobnom svjedočenju, bilo je to najljepše razdoblje njezinog života. U zatvoru je napisala dramu Evica Gupčeva u kojoj je feministički 'reinterpretirala' nacionalnu povijest i povijest vlastitog mladenačkog pisanja i anticipirala svoj budući literarni rad. Pretpostavila je, naime, da je vođa seljačke bune iz 1533. bila ustvari žena (koja je kao takva već fiktivno postojala u usmenoj predaji) a ne muškarac – kako je to zabilježeno u pisanoj povijesti u kojoj žena nije mogla biti pravni subjekt (osim kao svjedokinja u procesima protiv vještica).[11] Drama je zbog cenzure ostala neobjavljena, ali se s uspjehom (iz rukopisa) prikazivala u Dubrovniku i u Splitu (pod austrijskom vlašću) a tek s padom Khuenovog režima i u Zagrebu.

Zagorka se u desetogodišnjoj novinarskoj karijeri od 1895. do 1905., prateći rad zajedničkog hrvatsko-ugarskog parlamenta u Budimpešti, afirmirala kao prva moderna novinarka i politička reporterka u Jugoistočnoj Europi. U europskim političkim krugovima javno ju je podržavao Tomaš Masaryk a jedno od rijetkih, i njoj najdražih priznanja u Hrvatskoj (jer joj je bilo upućeno kao ravnopravnom čovjeku) stiglo je od hrvatskog političara i novinara Frana Supila. On joj je napisao iz Egipta:

"Saznao sam da ste odbili sjajno namještenje u Pester Loydu. Politički izvjestitelj ovoga lista značilo bi stupiti na europsku pozornicu. Vi ste ostali radje iza kulisa svoje domovine. Zagorčice, vi ste muž na mjestu."[12]

Horvat ističe kako je upravo Zagorkina europska afirmacija zbog novog načina izvještavanja, jer je «politička vijest bila servirana na posve nov način», značajno doprinosila modernizaciji hrvatskog novinstva (Horvat, 1962: 421).


U borbi za ravnopravnost spolova

Zagorka je pisala mnogo i s lakoćom ali još do danas nije izrađena potpuna bibliografija njezinih radova.[13] Do 1910. godine, kad je po Strossmayerovom nagovoru počela pisati feljtonske romane koji su vrtoglavo podizali novinsku nakladu (zbog čega je bila izgurana iz redakcije kao novinarka), već je bila objavila dva romana s aktualnom društvenom tematikom (Roblje,1899. i Vlatko Šaretić,1903.). U to je vrijeme, osim s Obzorom, surađivala i s mnogim drugim časopisima pišući često anonimno ili pod pseudonimima.[14]

Zagorka je 1909. godine sudjelovala u jednoj od najznačjnijih feminističkih polemika u Hrvatskoj - o ravnopravnosti spolova. Nju je otvorila Mira Kočonda temom «žena i naprednjaštvo» a uključile su se Zagorka, tekstom «Napredna žena i današnji muškarci» i Zofka Kveder, pišući o «modernoj ženi i braku». [15] Njihove feminističke teze odmah je žestoko napao Antun Gustav Matoš,[16] koji je još 1900. godine izvještavajući sa Svjetske izložbe u Parizu, mizoginim rječnikom opisao izložbu u Feminističkom paviljonu.[17] Obrušavajući se na tadašnje svjetske feministkinje, on je tvrdio da žena može biti isključivo majka i bračna družica, ali je poželjno da bude i poezija i vjernost, a da je sve ostalo prostitucija, posebno «nekakva borba za emancipaciju» (Lasić, 1986: 173). Osam godina kasnije u toj polemici, Matoš je ženu sveo samo na dvije dužnosti: da rađa djecu i da bude ljubavnica mužu, odnosno sveo ju je na kuhinju i na spavaću sobu. Ta je polemika mogla postati, prema Lasiću, jedna od najplodotvornijih da nisu obje strane ostale nepomirljivo pri svojim stavovima. Kočonda je tvrdila da žena mora postati čak superiornija muškarcu da bi ostvarila ravnopravnost. Rješenje suprotnostima među spolovima – muškoj superiornosti i ženskoj inferiornosti, Zagorka nije vidjela u tome «da žena ubije u sebi ženu» [18] i pretvori se u ženskog muškarca, već u skladnom prožimanju dvaju principa, i muškog i ženskog - čemu se Matoš narugao kao feminističkom pokriću za hermafroditstvo.

Spomenut ću da su Matoševi mizogini stavovi našli daleki odjek u sličnoj polemici vođenoj osamdesetih godina u Hrvatskoj/ SFRJ s pojavom neofeminizma i ženskoga pisma.[19] Tada se književni kritičar Igor Mandić u knjizi frojdovskoga naslova Što, zapravo, hoće te žene? (1984) narugao ženama da su sposobne samo za trač[20] i za pisanje «kuhinjske književnosti», proglasivši propast/ kataklizmu feminizma.[21]




Od novinarke do moderne Šeherezade

Zagorka se 1910. udala za Slavka Amadeja Vodvaršku, popularnog pisca humoreski i komedija, a već je 1911. koristila dvostruko prezime. Iste je godine objavljen njezin roman Kneginja iz Petrinjske ulice, prvi u nizu od četrdesetak 'povijesnih' romana kojima je stekla veliku popularnost i brojnu publiku ali i neprijateljstvo ideoloških sustava (crkve, vlasti i književne kritike).[22]

Pod zajedničkim imenom Grička vještica objedinjeni su romani koje je objavljivala (u novinama) od 1912. do 1918. godine (Tajna krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleus Maleficarum, Suparnica Marije Terezije, Dvorska kamarila i Buntovnik na prijestolju). Činjenica da su pisani kao romani u nastavcima govori o njihovoj strukturi – gomilanju kratkih epizoda koje se prekidaju na najzanimljivijem mjestu, što je «pandan Šeherezadinoj tehnici pričanja priča», prema Alidi Matić (1987: 138).

Kao i mnoge europske spisateljice 19. i početkom 20. stoljeća koje su bile onemogućene u dominantnom književnom (muškom) kanonu i Zagorka se okrenula tradiciji pučke (usmene) književnosti, odnosno marginaliziranim (tzv. trivijalnim) žanrovima proisteklim iz nje[23], iako je građu za romane pomno istraživala po bečkim i peštanskim arhivima. Karakterizirajući Zagorkin opus, Nada Popović-Perišić naglašava funkcioniranje žanrovskog stereotipa «ženskog» - «čijem diskursu nedostaje tijelo a u kojem naglašeno djeluju kategorije poštovanja i stida» (1987: 58) kao osnovni mehanizam u građenju ženskih likova. Naprotiv, za Matić, upravo je otklon od trivijalnog žanra nesumnjiv u karakterizaciji Zagorkinih ženskih (glavnih) likova: one su nositeljice pozitivnih osobina (pametne, poduzetne, hrabre, bore se protiv društvenih nepravdi i pokretačice su radnje) a te su osobine inače u trivijalnim romanima namijenjene isključivo muškarcima. Za Lasića pak, Zagorkini ženski likovi su svojevrsni travestiti upravo zbog njezinog stava o dvojstvu muških i ženskih principa.

Nakon opusa o Gričkoj vještici (po kojoj je dobila i nadimak «grička vila») Zagorka je napisala socijalno-utopijski roman Crveni oktobar inspiriran oktobarskom revolucijom i suvremeni roman o kriminalnom podzemlju Tozuki (1918.) te povijesne romane Kći Lotršćaka (1922.), Kameni križari (1928-29) i Gordanu u 12 svezaka (1934-39.). Slijedili su Kraljica Hrvata (njezin drugi nadimak) i autobiografski roman Kamen na cesti (1939.). Zagorka je više svojih romana sama adaptirala kao kazališne predstave (do 1940. godine u HNK-u je bilo prikazano 14 njenih adaptacija).

Feminističko djelovanje nastavila je aktivno se vraćajući novinarstvu – osnivajući 1925. godine Ženski list u kojem je pisala do 1938. godine. Tada je pokrenula Hrvaticu koju su 1940. godine ustaše u NDH (novoformiranoj državi s rasnim zakonima) obustavile, zaplijenile joj svu imovinu a njoj zabranile svako javno djelovanje. Ona je pokušala samoubojstvo ali je preživjela i do kraja rata osjećala posljedice. Odbijala je ikakvu suradnju s tadašnjim institucijama, pomišljala na odlazak u partizane (ali je bila prestara) a preživljavala je uz pomoć vjernih čitatelja. (Đorđević, 1979:171-175)

Po svršetku rata Zagorka je, kao i mnoge književnice iz Društva hrvatskih književnica (1936.-1939.) čija je bila suosnivačica,[24] postala nepoželjna kao javna osoba, kao što je i sam pojam građanskog feminizma postao neprijateljski socijalističkoj ideologiji. Za tu je ideologiju feminizam i prije bio reduciran na žensko pitanje koje je bilo subordinirano klasnom pitanju a ono je bilo 'upravo riješeno' uspostavom novog poretka (Bl. Despot, 2004:181-189).

O Zagorkinim romanima nije se javno ni govorilo niti pisalo, iako su 1947. i 1948. godine bili ponovno tiskani u feljtonskom obliku u velikoj nakladi Slobodne Dalmacije. Književni ideolozi socijalističkog realizma, zaokupljeni 'izgradnjom novog čovjeka', Zagorkinu su literaturu, baš kao i patrijarhalni kritičari početkom 20. stoljeća, ponovo proglašavali – običnim šundom. Ne dočekavši valorizaciju (koja je uslijedila tek nakon smrti), Zagorka je umrla 29. studenog 1957. godine u Zagrebu. Sahranjena je u Mirogojskim arkadama 4. prosinca 1957. godine među grobovima koji pripadaju najvećoj hrvatskoj političkoj i kulturnoj eliti kamo, nesumnjivo, zbog svojeg feminizma, i sama pripada.

Međutim, kako je još 1988. godine upozorila Lydija Sklevicky, a nažalost, to vrijedi i danas, Zagorki, toj patuljastoj amazonki hrvatskog feminizma, iako je Lasićevom knjigom osigurano mjesto u povijesti hrvatske književnosti, nenapisana povijest feminizma još joj nije vratila dug (Sklevicky, 1996: 245-247).



izvor

Marilyn Monroe




"Dajte mi cipele sa visokim štiklama, na njima ću osvojiti svijet." MM

Prije pedeset godina ovaj svijet zauvijek je napustila jedna od najseksipilnijih i najkontroverznijih žena na svijetu. Marilyn Monroe očarala je svijet svojom senzualnošću i svojim prelijepim osmjehom, a njena osobna povijest i dostignuća učinili su je jednom od najpoznatijih žena na svijetu i najvećih svjetskih ikona. Ona je inspirirala glazbenike, pisce i umjetnike kao što su Madonna, Elton John, Joyce Carol Oates i Andy Warhol koji su ovjekovječili njen vječni glamur i nesvakidašnji karakter. Marilyn je definitivno žena koja je ostavila svoj trag na ovoj planeti, a njen život i ostavština još uvijek plijene pažnju, jednako kao i prije više od pedeset godina.


Američka glumica Marilyn Monore rodila se 1. lipnja 1926. u Los Angelesu kao Norma Jean Baker. Njezina majka, filmska montažerka Gladys Monroe, ostavljena od zakonitog supruga Mortensona i ljubavnika Gifforda (vjerovatnog oca djevojčice), bila je problematičnog psihičkog zdravlja i nespremna za odgovornu dužnost samohrane majke. Skrb o Normi Jean preuzela je stroga vjernička obitelj Bolender koji su Normi Jean pružali čistoću i hranu, ali ne i nježnost. Posjeti neurotične majke i bake samo su pogoršavali loše dane djetinjstva. Pri jednom posjetu baka Della je u napadu manične depresije pokušala unuku usmrtiti gušenjem. Baka je potom smještena u duševnu bolnicu gdje je ubrzo i preminula. Rijetki stvor koji je Normi Jean davao ljubav i posvuda je slijedio bio je njezin pas Tippy. Jednog dana pas je pronađen mrtav i od tada traje Normina potraga za ljubavlju.



Norma Jean s majkom

S majkom je zajedno stanovala tek nakratko. Gladys je uspjela od ušteđevine kupiti kućicu koju je održavala iznajmljivanjem. Za sebe i kćerku zadržala je samo dvije sobe. Godinu dana (1933.-1934.) dijeljenja doma s obitelji glumca Georgea Arlissa unijelo je veliku promjenu. Tu se upoznala sa svijetom filma, naučila pjevati prve nereligiozne pjesme i počela zamišljati i željeti da joj Clarck Gable bude otac. Njezin biološki otac do konca života ostati će samo lice s fotografije. Sve njene pokušaje da se sretnu on će grubo odbiti.

Teško djetinjstvo

Nakon što doznaje za samoubojstvo djeda Hogana, majka postaje depresivna i 1934. doživjevši živčani slom biva smještena u bolnicu. Agonija će potrajati do 1935. Povremeni dolasci vikednom biće prekinuti, kuća prodana, a Norma će nemoćno čekati odluku o vlastitoj budućnosti. Iz umobolnice njezina će majka često nepravedno sebično odlučivati o sudbini svoga djeteta – odbijajući u nekoliko navrata potpisati papire za trajno posvojenje zbog čega se Norma Jean selila od skrbnika do skrbnika. Kratkotrajan boravak u obitelji Giffen zamijeniti će smještanje u Dom za siročad. Tu će provesti 21 mjesec s još 26 od roditelja ostavljenih djevojčica.



Mala Norma Jean

Život u gomili nije joj se uopće svidio. Slobodu joj vraća majčina prijateljica Grace McKee, ali lutanjima neće biti kraja. Neko je vrijeme smještena u domu jednog para iz Comptona koji ju je čitave dane tjerao na ispomaganje u raznošenju potrepština kupcima. Potom se našla u domu notornog alkoholičara. Konačno će se novopečeni bračni par Goddard (Grace McKee se udala) smilovati i uzeti k sebi, ali kraj godine opet dočekuje u sirotištu. Ponovni povratak, sada službenoj skrbnici Grace, bit će zasjenjen pokušajem napastvovanja alkoholiziranog Goddarda.

Konačni oproštaj od djetinstva nastupit će samo 18 dana nakon 16 rođendana. Kako ne bi bila vraćena u sirotište, a bez želje da je u novi grad vode sa sobom, njezini je staratelji nagovaraju na udaju. I tako je 19. lipnja 1942. Norma Jeane Baker uplovila u bračne vode. Njen susjed, pet godina stariji Jim Dougherty postao joj je suprug. Početak braka bio je idiličan no uskoro, u doba 2. svjetskog rata, njezin suprug odlazi u trgovačku mornaricu. Norma živi s muževljevim roditeljima i radi u Burbanku u ratnoj industriji (lakira trupove aviona, te pregledava i slaže padobrane).



Norma Jean postaje Marilyn Monroe

I tu se mijenja njen život. Fotograf David Conover doći će u tvornicu snimati žene koje predano pomažu uspjeh ratnih operacija i tamo otkriva Normu. Potpis za rad fotomodela u agenciji za modele Blue Book omogućit će joj da se do proljeća 1945. pojavi na 33 naslovnice nacionalnih magazina. U prosincu boji kosu u plavo i debitira u kratkom nijemom filmu agencije - reklamira ljetnu haljinu i kupaći kostim. To dovodi do toga da 11. ožujka 1946. potpisuje ugovor s agencijom za talente National Concert Artists Corporation, a u svibnju, s obzirom da joj muž brani ostvarivanje karijere, u Las Vegasu čeka papire za razvod.

Želja da postane filmska glumica dovest će je (16. srpnja 1946.) u prostorije filmske kompanije Fox gdje će razgovarati s agentom za nove talente Benom Lyonom. Nakon probnog snimanja i nagovaranja šefa tvrtke Darryla Zanucka buduća je zvijezda pozvana da potpiše ugovor na šest mjeseci. Rasplakana i raznjenežena pristala je i na uzimanje umjetničkog imena. Nakon razmatranja mogućnosti da postane Jean Norma ili Carold Lind, pobijedilo je ime Marilyn Monroe. Ben Lyon prisjeća se toga dana: "Pregledavali smo kataloge glumica tražeći ideju i odjednom sam ugledao ime Marilyn Miller, Ziegfildove zvijezde iz New Yorka. Pogledao sam je i rekao - Ti si za mene Marilyn. Priznala je kako joj se ime sviđa. Zamolila me da joj dopustimo zadržavanje bakina prezimena. Čudno, poslije dosta godina postala je žena s imenom koje sam joj želio nadjenuti. Udajom za Arthura Millera postala je Marilyn Miller."




Preko kreveta do zvijezda

U kolovozu 1947. Fox s Marilyn raskida ugovor, jer je unatoč ljubavnoj vezi s izvršnim producentom Joe Schenckom, ispunjenoj seksualnim užicima koji su je rasterećivali i usrećivali, dobila samo ulogu veslačice u dnu jednog kadra romantične komedije Scudda Hoo! Scudda Jay!. Potpisivanje ugovora s filmskom tvrtkom Columbia Pictures dovelo ju je u vezu s Fredom Kargerom, glazbenikom koji ju je povremeno podučavao pjevanju. On će njezin tihi, ali senzulani glas kultivirati. On je bio rijedak, možda čak jedini muškarac koji nije u potpunosti pao na njezine čari (iako su bili u seksualnoj vezi i on se u međuvremenu rastavio, nije se želio vezati za Marilyn), međutim ona je bila luda za njim i neki tvrde da je on bio prva prava ljubav u njenom životu. Ostali su prijatelji i nakon što je odbio postati njen suprug. U njezinu životu izuzetnu će ulogu imati agent za glumce Johnny Hyde, muškarac koji će zbog nje ostaviti svoju obitelj, do smrti je bespogovorno voljeti i predano profesionalno pomagati. Iako mu nikada nije mogla uzvratiti osjećaje bila je beskrajno zahvalna za zaštitu i sigurnost koju joj je pružao. Nakon njegove smrti prvi put će pokušati izvršiti samoubojstvo, znajući kako vjerovatno nikad više neće biti tako voljena i pažena.

Bila je samoironična kad su je 1953. pozvali da nakon filma Muškarci vole plavuše zajedno s Jane Russel u cementu ostavi otisak ruku i stopala, rekavši: "Jane bi trebala ovjekovječiti svoju stražnjicu, a ja grudi. Po tome nas pamte". Susret s američkim vojnicima u Koreji i njihovo burno odobravanje, tada već slavnoj zvijezdi, činit će joj se najljepšim trenutkom koji je ikad proživjela. Zasićena ulogama koje je ne zadovoljavaju 1955. okrenula je leđa Hollywoodu i otišla u New York učiti glumu u Actor's studiju. Želeći se osloboditi tiranije holivudskih studija i njihovog eksploatiranja s fotografom Miltonom Greenejem osniva vlastitu tvrtku Marilyn Monroe Productions.


S Jane Russel ostavlja ostike za vječnost

Još u braku s Doughertyjem upušta se u nove ljubavne odnose. Njeni životopisci podijeljeni su po pitanju Marilyn i njene seksualnosti. Neki tvrde kako je ova senzualna žena voljela voditi ljubav. Da je uživala davati se i uzimati tjelesno, tvrdeći da je seks jedan od rijetkih čistih i jasnih odnosa između dvoje ljudi. Dok drugi tvrde da je to sve činila samo da bi napredovala u karijeri, osim s nekoliko rijetkih iznimaka, te da u stvari uopće nije uživala u seksu te da nikada niti nije doživjela orgazam (što je ona i sama izjavila svom psihijatru pred kraj života). Zato se povremeno znala okretati i seksualnim avanturama sa ženama – među njima su bile: Joan Crawford, Barbara Stanwyck, Liz Taylor, Marlene Dietrich i njena učiteljica glume Paula Strasberg...



Tri ili četiri braka? Ni jedan sretan...

Svaki njen pokušaj da u braku nađe smirenje nije bio plodotvoran. Njezini prijatelji tvrdili su da je za nju, u duhu ipak provincijalno odgojenu, ljubav uvijek zahtijevala potvrdu matičara. Mogla se upuštati u slobodne seksulane odnose bez obveza, ali je prvi znak zaljubljivanja budio misao na bračne vode. Imala je tri neuspješna braka. Uz momka iz susjedstva supruzi su joj bili i dvojica slavnih Amerikanaca.

Drugi suprug, slavni igrač bejzbola, Joe DiMaggio bio je muškarac koji joj je bio spreman pružiti sve, osim spremnosti da tolerira pažnju drugih muškaraca i pristane na to da ona nastavi hodati vlastitim putem slave. Joe je bio ekstremno ljubomoran i na muškarce i žene, a njihove burne svađe često su znale završiti s modricama na Marilyninom tijelu. Njegova ljubomora ih je na kraju rastavila (brak je trajao od siječnja do listopada 1954. godine), no i nakon rastave bilo je povremenih incidenata. Tako je jednom prilikom Joe u pratnji svog prijatelja Franka Sinatre provalio jednoj ženi u stan, urlajući i fotografirajući je u krevetu (treba li napominjati kakav je šok žena doživila). Zašto je to Joe učinio? Bio je uvjeren da je u tom stanu Marilyn sa svojim novim ljubavnikom. Marilyn je u stvari te večeri bila u istoj zgradi, ali u drugom stanu na večeri s prijateljima. Međutim unatoč svemu Marilyn je ostala povezana s Joe-om. I iako je umrla osam godina nakon njihovog razvoda upravo je DiMaggio snosio troškove njezina pogreba. Osim toga, on je još 20 godina nakon njene smrti tri puta na tjedan slao buket crvenih ruža na njen grob. Joe se nikada nije još jednom oženio, a često se tvrdi da su mu posljednje riječi bile: "Konačno ću ponovo vidjeti Marilyn".



Treći suprug Arthur Miller (oženili su se u lipnju 1956. godine) nije čak bio ni na pogrebu. Kada se pročulo kako ne namjerava doći na posljednji ispraćaj, novinari su Millera upitali o razlozima nedolaska, na što je on kratko odgovorio: "Zašto bih trebao doći? Nje tamo ionako neće biti." Radi istog tog Arthura Millera prihvatila je židovstvo i ženom mu postala prema obredima njegove vjeroispovjesti. Uz nekoliko spontana pobačaja, pokušaje samoubojstva i tisuću sukoba uspjeli su svoj brak održati gotovo četiri i pol godine. Sve je došlo kraju kada je Marilyn pronašla pismo u kojem se Arthur požalio prijatelju kako ga je često sram ponašanja i ograničenih intelektualnih dosega njegove supruge. Iza njih, kao najvrijednija zajednička tvorevina, ostao je tek film Neprilagođeni.


Arthur Miller je smatrao da Marilyn nije na njegovoj intelektualnoj razini

Novinar Robert Slatzer navodno je bio njezin četvrti, tajni, suprug. No, za to, osim njegove izjave i nekoliko knjiga na tu temu, ne postoji nikakav dokaz. Navodno su se oženili naprasno tijekom zajedničkog putovanja u listopadu 1952. godine u Meksiku. Međutim kada su se vratili kući njen studio je tražio da odmah ponište brak. Zbog toga su odmah, nekih tjedan dana nakon braka, otputovali ponovo u Meksiko, pronašli odvjetnika koji ih je vjenčao i od njega zatražili da spali dokument o vjenčanju, što je isti za 50 dolara i učinio. Na četrdesetoj godišnjici njene smrti Robert Slatzer na njezin je grob položio najveći vijenac od bijelih ruža. To je bilo njeno najomiljenije cvijeće.


Nikad nije dokazano da se zaista udala za Roberta Slatzera


Tko je kriv za smrt? Ona sama? FBI? Braća Kennedy?

Marilyn je imala ljubavnika na pretek u toku svog života. Osim brojih studijskih glavešina (tada je to bilo posve normalno i opravdano i gotovo sve glumice iz onih vremena bile su poznate po lakom širenju nogu) Među njenim drugim poznatim ljubavnicima je Yves Montand, baš kao Marlon Brando i braća Kennedy, ali i Frank Sinatra (s kojim je nekoliko mjeseci živjela u stanu u New Yorku, i koji joj je ostao bliski prijatelj do kraja života. A u njegovom je društvu provela i posljednji vikend svog života. Navodno ju je pozvao na druženje kako bi je upozorio da drži jezik za zubima po pitanju braće Kennedy). Bila istina ili ne neporecivo je da je Johnu Kennedyju otpjevala najseksipilniji Happy birthday ikada.




Preko Franka Sinatre ju se povezivalo s mafijom


Prije no što je popila (svojom ili tuđom voljom, a možda tek slučajno) preveliku količinu barbiturata pomiješanog s viskijem i tako zauvijek u noći s 4. na 5. kolovoza 1962. napustila ovaj svijet Marilyn je bila izbačena sa snimanja filma Something's Got to Give. Neumoljivost filmske mašinerije više nije mogla trpjeti njene nedolaske, kašnjenja, drogiranost i izgubljenost.

Što se smrti tiče, postoji mnogo teorija o tome kako je Marilyn umrla (čak i onih koji tvrde da je lažirala svoju smrt) – da ju je ubio FBI, ili ubojice braće Kennedy, ili mafija, ili ubojice Fidel Castra... Tadašnji svjedoci nekoliko su puta mijenjali priče. Njena pomoćnica je prvo tvrdila da je s Marilyn te večeri bio Robert Kennedy, koji pak je tvrdio da je bio u San Franciscu, iako je automobil u kojem je on bio te iste večeri u Los Angelesu zaustavio policajac. Pomoćnica se tada predomislila i kazala da je Marilyn naprosto našla mrtvu. Sumnjivo je i to što je ona prvo zvala u pomoć njezina liječnika i psihijatra, te su policiju pozvali tek nekoliko sati (oko 4 ujutro) nakon što je nađena mrtva.




Marilyn je voljela zaviriti u čašicu

Susjedi su tvrdili da je ondje bila grupa ljudi u odijelima koja je odnosila stvari i papire, drugi pak su tvrdili da je prije ponoći ondje došla hitna pomoć koja je odvela još živu Marilyn, a zatim je ponovo dovezla natrag mrtvu. Jack Clemmons, prvi policajac koji je došao na scenu je kazao slijedeće: "Marilyn je ležala licem prema dolje u vojnički ravnoj pozi. Njene ruke i noge su bile savršeno ravne, a to definitivno nije položaj u kojem je netko prirodno preminuo. Plahte su bile savršeno čiste i još mirisne. To je očito sve bilo namješteno, čak su i pilule kraj kreveta bile savršeno uredno poredane. Sve je to izgledalo nekako prečisto.". Njemu je sumnjiva bila i pomoćnica koja je u 4 ujutro, za vrijeme dok je saznala da je Marilyn mrtva, prala plahte.

Možda je uzrok njezine smrti sporan, ali je posve jasno da je godinama uspijevala opstati samo zahvaljujući gomili lijekova i litrama šampanjca koje je lila u sebe ne bi li zaboravila sve ono što ju je trajno tištilo – strah da ne završi u ludnici kao njena majka, nemilosrdna filmska industrija, muškarci koji su je samo iskorištavali, nemogućnost da postane majka...

Zanimljive činjenice o Marilyn
Kozmetičke operacije
Prije nego je snimila film Ladies of the Chorus (1948.) dr. Walter Taylor, ortodont specijaliziran za plastičnu kirurgiju popravio je njene prednje zube koji su malo stršali. 1950. godine Johnny Hyde je sredio da ode (i on je platio) na plastičnu operaciju nosa (stanjen je) i brade (dobila je implantant koji se s vremenom apsorbirao). Ona je jedna od prvih hollywoodskih ljepotica koja se podvrgla kozmetičkim operacijama.




Abortusi
Marilyn je žarko željela dijete, nažalost nije joj bilo suđeno. Autor Norman Mailer, u svojoj knjizi "Marilyn" tvrdi da mu je Milton Greene, fotograf i bliski Marilynin prijatelj rekao da mu se Marilyn povjerila da je imala nekoliko abortusa. Mailer tvrdi da ih je imala najmanje 12 prije 29 godine. I Amy Greene i Henry Rosenfeld potvrdili su ovo. S obzirom da su u ono vrijeme abortusi bili ilegalni, nema nikakvih dokaza za to. No to može objasniti zbog čega kasnije Marilyn nije mogla s Millerom imati djece (nekoliko puta je spontano pobacila).
Marilyn – escort dama?
U kasnim četrdesetima prošlog stoljeća Marilynina karijera je stagnirala. Dobila je otkaz u Foxu i očajno joj je trebao novac. Zato se okrenula modelingu i drugim manje prihvatljivim poslovima. Negdje između 1947. i početka 1948. Marilyn se u nekoliko navrata slikala gola, a navodno je povremeno radila kao escort dama i glumica u porno filmovima. Kasnije u karijeri Marilyn je brinulo da će njena nekonvencionalna metoda zarađivanja novca biti otkrivena te da će joj uništiti reputaciju. To se skoro i dogodilo kada su u Playboyju 1953. godine izašle njene gole fotografije. Međutim ona se pred javnosti pokajala i objasnila da je to učinila samo zato da bi preživjela – javnost se smilovala, a Marilyn je postala jadna, prelijepa djevojka u raljama nemilosrdne filmske industrije koja se snašla kako god se znala. S vremenom se doznalo i za njen film. Njen tada već bivši muž
Joe DiMaggio pokušao je kupiti njen pornić i ponudio je 25,000 dolara (ogromna svota za ono vrijeme), međutim vlasnik filma je odbio njegovu ponudu. Filmić, odnosno slike iz filma, su svjetlo dana ugledale tek 1980. godine kada su prikazane u Penthouse magazinu.



Marilyn i FBI
FBI ima dosje o Marilyn na 34 stranice, na kojima se jasno ukazuje da je bila simpatizerka komunističkog pokreta. Uključene su njena molba za izdavanje više za posjetu USSR-u kao i njezina intimna poznanstva s osobama za koje je FBI vjerovao da su komunistički simpatizeri.
Bila je veoma načitana
Iako su je stalno smatrali samo glupom plavušom, Marilyn je bila daleko od toga. Uvijek je bila svjesna "rupa" u svojoj edukaciji, pa je to pokušavala nadoknaditi učeći sama kada je god imala vremena za to. U slobodno vrijeme stalno je čitala i posjedovala je mnogo knjiga. Prema aukcijskoj kući Christie's koji su 1999. godine rasprodali njenu ostavštinu – njena osobna biblioteka imala je preko 400 knjiga. Njen književni materijal obuhvaćao je većinu autora koje ne biste povezali sa seks-božicom – Freud, Tolstoj, Dostojevski, F. Scott Fitzgerald, Camus, Ralph Ellison, James Joyce,F. Matthias Alexander ...



Voljela je trčati davno prije nego je to postalo popularno
Ako ste se motali po ulicama Hollywooda u ranim pedesetima, onda ste možda susreli Monroe koja je često trčala. Ne, nju nisu naganjali paparazzi. Ona je naprosto uživala u džogiranju i to je obično činila ujutro obučena u traperice i majicu bez naramenica – i to dobrih dvadeset godina prije nego je Jim Fixx Ameriku (i ostale zemlje) zarazio manijom džogiranja. Ona je i kao dio svojeg režima vježbala i sa utezima, a pred kraj života, 1962. godine se počela baviti i jogom, i počela se sklanjati sa sunca kada god je to bilo moguće.
Ona je mogla svoju Marilyn osobnost uključiti i ugasiti po želji
Kao i svi drugi glumci Monroe je imala svoju osobnost koja je bila potpuno drugačija od one koju smo mogli vidjeti na velikom platnu. Ona je u stvari bila veoma sramežljiva, čak je znala od nervoze dobiti osip kada je morala upoznati nove ljude. "Činila se veoma sramežljivom, i sjećam se da kada bi radnici u studiju zviždali za njom, njoj bi bilo potpuno neugodno", rekao je Cary Grant koji je s njom glumio u filmu Monkey Business.

Ona se i u privatnom životu oblačila poprilično čedno – u majice i hlače i svoj lik Marilyn je smatrala samo likom iz filma – nekim tko je potpun drugačiji od nje. Kad nije bila "Marilyn" mogla je postati potpuno nevidljiva. Primjerice, kada je živjela u New Yorku, ako je izašla nenašminkana i obučena kako se obično oblačila u privatnim trenucima, nitko je ne bi prepoznao. Njen kolega Eli Wallach je ispričao priču o tome kako je jednom šetao s njom po Manhattanu. Nitko ih nije primjećivao sve dok se odjednom svi nisu počeli buljiti u njih i okretati za njima. Nekako, Marilyn je promijenila govor svog tijela i pretvorila se u svjetski poznatu božicu seksa. Wallachu je tada rekla: "Došlo mi je da budem Marilyn na trenutak".


Loše plaćena glumica većinu karijere?
Za svoj prvi ugovor s Foxom 1945. godine Monroe je dobila 75 dolara na tjedan. Za filmove River of No Return, There’s No Business Like Show Business i The Seven Year Itch (1954.-1955.) plaća joj je bila 1500 dolara na tjedan. Na svu sreću tu su stvari krenule na bolje. Za Neki to vole vruće (1959) dobila je 100,000 dolara plus 10% od profita, a za film Neprilagođeni (1961.) dobila je 300,000 dolara plus 10% od profita, a da je završila sa snimanjem filma Something’s Got To Give dobila bi još 100.000 dolara. No sve to bila je prava sića u usporedbi s milijun dolara koje je Elizabeth Taylor dobila za Kleopatru (1963.), a koja je time postala prva žena koja je za film dobila milijun dolara..

Marilynini omiljeni nastupi u filmovima bili su oni u: The Asphalt Jungle i Don’t Bother to Knock.



U filmu Autobusna stanica (1956.)

Trebate novi pseudonim? Što mislite o imenu Zelda Zonk? Marilyn je koristila ovaj pseudonim da bi zadržala privatnosti dok je putovala i prijavljivala se u hotele.
Marilyninu zvijezdu možete posjetiti na Hollywoodskom bulevaru broj 6774, odmah ispred McDonaldsa. Zvijezda je ovdje postavljena 9. veljače 1960.
Hugh Hefner vlasnik je grobnice odmah pored Marilynine u Westwood Memorial Parku u Los Angelesu. Zanimljivo je i da je vlasnik grobnice iznad Marilyn zatražio da ga preokrenu u lijesu kako bi vječno gledao u nju. Njegova udovica ispunila mu je tu želju.
Haljina koju je Marilyn nosila kad je pjevala za rođendan predsjedniku Kennedyju 1999. godine prodana je na aukciji za 1.26 milijuna dolara.
Monroe nikada nije nosila gaćice. Zbog toga kad je umrla njena garderobijerka s odjećom – njenom omiljenom haljinom zelene boje, nije poslala gaćice. Ali je zato poslala male umetke za grudi. Njih je Marilyn počela nositi pod kraj života, kada je vidjela da su joj se grudi malo opustile. Nakon što je obukla grudnjak za njega bi s vanjske strane pričvrstila umetke (koji su imali bradavice) da bi izgledalo da ne nosi grudnjak i da su joj grudi još uvijek jedre.




Marilynine mjere - po tvrdnjama studija - 93.9 – 58.4 – 91.4 cm
- po tvrdnji njene krojačice - 88.9 – 55.8 – 88.9 cm
oko 53 kg na oko 166 cm visine
Marilyn je imala polusestru Berniece Baker Miracle. Djevojke se nisu poznavale sve dok Berniece nije bilo 19, a Norma Jean 12 godina. No, jednom kad su saznale jedna za drugu, ostale su u bliskom kontaktu prije i poslije nakon što je Norma Jean postala Marilyn. Marilyn je Berniese ostavila 10.000 dolara u svojoj oporuci.

Citati Marilyn Monroe:

Ja sam dobra, ali nisam anđeo. Griješim, ali nisam vrag. Ja sam samo jedna mala djevojka u velikom svijetu koja pokušava pronaći nekoga koga će voljeti.

Sanjati o tome kako je biti glumica, je uzbudljivije nego biti jedna.

Novac me uopće ne zanima. Samo želim biti predivna.

Ako sam zvijezda, tada su me ljudi učinili zvijezdom.

Tijelo je namijenjeno gledanju, a ne pokrivanju.

Sebična sam, nestrpljiva i nesigurna. Griješim, često sam izvan kontrole i ponekad me teško trpjeti. Ali, ako me ne možes podnijeti u mom najgorem izdanju, onda me ne zaslužuješ ni kad sam najbolja.

Nesavršenstvo je ljepota, ludilo je genijalnost i puno je bolje biti apsolutno smiješan nego apsolutno dosadan.


Izvor: biografije.org