Zaštićene žabe

Polako ali sigurno u svojoj bahatosti, bezobzirnosti i nemaru pomješanim sa licemjerstvom prema prirodi, dođosmo pred kraj. Kraj spoznaje i saznanja da se ne smijemo tako bahato ponašati, da ne smijemo ići protiv prirode, da ne smijemo uništavati životinjski i biljni svijet radi profita, bogatstva i komfornog življenja, koje nismo zaslužili.






I da barem iskoristismo takvo svoje negativno ponašanje. Da barem bolje i komfornije živimo, da imamo više. Niti bolje, a niti komfornije živimo, a niti nemamo više. Imamo malo, gotovo ništa.

Ratovima, bezumnim izmjenama prirode poduzimanjem velikih radova, isušivanjem terena koji su milenijumima bili mokri, uništavanjem šuma ugrozismo ne samo svoj opstanak na ovoj prelijepoj izmučenoj planeti, već ugrozismo život uopće na planetu.







Šta dobismo od takvoga ponašanja?

Korisno ništa, A štetno?

Uništismo svježinu zraka, čistoću vodotokova rijeka, jezera i mora, zatrovasmo tlo, narušismo prehrambene lance životinjskog, ali i lance opstanka biljnoga svijeta, zarazismo i sebe i druge boleštinama koje do sada nisu postojale, a za koje nemamo ljekove.

I najgore od svega još nije prevladala misao u većine stanovnika ovoga planeta: "Šta osobno iz svoje domene mogu napraviti da poboljšam to stanje"?







Pod hitno nam je potrebna ogromna, nemjerljiva doza ekološke svijesti, jer ako nju ne stvorimo odosmo u nepovrat kao bića koja su nekada stanovala na zemlji pa izumrla. Naše fosilizirane ostatke možda netko za koji milion ili više godina će proučavati čudeći se da smo pored toliko razvijenoga mozga i sposobnosti mišljenja ostali najveći glupaci od svih živih bića u prošlosti. Pominjati će nas kao i mi što sada pominjemo dinosauruse. Biti ćemo bića koja ostadoše ugrađena u okamine.







Raduje me kada u životu sve češće susrećem tragove i napore ljudi da se otrgnemo dosadašnjih loših navika i poduzmemo makar i male akcije da ispravimo veliku nepravdu koju majci prirodi učinismo. Nepravdu kojom je uništavamo na svim poljima, u zraku, površini zemlje i vode, u dubinama zemlje i vode.

Jedan od tih, pohvale vrijedan, napor mogli ste vidjeti na fotografijama koje se promeću između redova ovoga teksta. Javno ga pohvaljujem, ja osobno koji sam kapljica u moru čovječanstva, ja koji ako ovime napravim mali valić u tome moru uspijeh barem nešta.






Uspjeh da vas malčice zamislim da li svatko iz svoje domene može nešto učiniti da nam priroda ne trpi, da bude čistija, da se vrati flora i fauna tamo gdje je sa vjekovnih prostora otjerasmo. Da se sagnemo i pokupimo sa tla prvo smeče na koje naiđemo, a koje netko neljudski odbaci tamo gdje mu nije mjesto. Da promjenimo negativne navike u pozitivne, da priznamo sami sebi da nam je najveća Majka u biti svuda prisutna Majka Priroda.

ako i treba ih zastititi i one su ziva bica nikad nebih ubio zivotinju zato sto je to greota