Na izvoru Crne rijeke

Zov prirode i divljine odveo me zajedno sa prijateljem u brda Like. Tacnije na podrucja Plitvickog Ljeskovca, mjesta smještenoga u samom Nacionalnom parku Plitvicka jezera. Mjestu koje samo što nije izumrlo.





Cilj posjete mjestu nije samo mjesto, vec posjeta izvoru Crne rijeke koja se tako zove. Kod Plitvickog Ljeskovca spajaju se Crna i Bijela rijeka tvoreci rijeku Maticu koja utice na samom južnom dijelu Prošcanskog jezera, najgornjeg u nizu Plitvickih jezera, od kojega smo krenuli prema izvoru.





Ujedno rijeka Matica najveci je "snabdijevac" vode za Plitvicka jezera. Mirno tece kroz živopisnu dolinu, cista i nezagadena u svojem toku dužine oko 2 km.











Crna rijeka dobila je ime po svojemu dnu koje je pretežno obraslo mahovinom, tako kada se gleda sa manje udaljenosti voda se u njoj cini crna.

Bijela rijeka ima šoderasto dno i kada se gleda ima se osjecaj da je bijela zbog bjeline šodera. U jednom kracem dijelu jedna tece sa jedne, a druga sa druge strane ceste tako da dok hodamo cestom nalazimo se izmedu Bijele i Crne rijeke.











Nedaleko od ušca ove dvije rijeke, gledajuci uzvodno, Bijela rijeka prolazi kroz gustiš obrastao vrbama tako da se niti ne vidi sve dok se ne ude u samo selo Plitvicki Ljeskovac.








Samo selo nije veliko, svega nekoliko naseljenih kuca, a nekada je imalo poljoprivrednu zadrugu, trgovinu, poštu, školu na kat, šumariju... Sada se svelo samo na tih nekoliko kuca





Izmedu tih kuca Bijela rijeka krivuda svojim tokom...

Ušli smo u selo samo kako bi se javili stanovnicima da se zna za nas. Nekoliko dana prije najavili smo svoj dolazak upravi Nacionalnoga parka od koje smo dobili saglasnost za posjet ovom dijelu parka u koji turisti mahom ne zalaze.

Nakon što smo porazgovarali sa seljanima vratismo se nazad pred selom i puteljkom krenusmo u šumu...








Iza table predosmo preko dotrajaloga mosta rijeku i krenusmo njenim tokom uzvodno prema izvoru.














... put je cijelo vrijeme išao uz rijeku, ciji tok nam je priredivao lijepe slike prirode...

... na nekima mjestima tišinu šume narušavao je veseli žubor potoka koji se spretno probijao kroz kamenje i raslinje svojega korita ...














Cisti planinski šumski zrak prosto nas je opijao svojom reskošcu i mirisima divlje prirode.








... Negdje na pola puta zaculi smo zvuk automobila koji nam je dolazio u susret, a uskoro iza krivine naidoše Rendžeri koji su obilazili ovaj dio Nacionalnoga parka. Razmjenismo nekoliko prica, oni nastaviše svojim, a mi svojim putem...

... Lagano smo prolazili kroz prekrasne predjele pokušavajuci upiti svaki prizor, svaki miris i zvuk koji je dopirao do nas...








...mada smo se kretali po putu, osjecali smo divljinu oko sebe svim svojim culima..





Nedaleko izvora na maloj zaravni sagradena je nadstrešnica, nekoliko stolova i klupa...





Namjena nadstrešnice je da se pod njenim krovom peku odojci i janjci i po kišnom i lošem vremenu. Ideja i gradevina koja mi se veoma svidjela. Nema da janjac ili odojak pobjegnu s ražnja zbog poremecaja vremena...








Podosmo još malo uz rijeku...

... najedanput nestade rijeke. Pomislih da ju je kamenje zatrpalo. Kada pridoh bliže vidjeh da ona na tome mjestu izvire i odmah brza nizbrdo prema dolini.











Izvor rijeke je smješten na samom kraju doline. Oko njega se dižu visoke strmne strane brda ...











Nakon odmora pored izvora vratismo se nazad do nadstrešnice da korisno iskoristimo prostranstvo stolova sagradenih pored nje ...

Poslije okrepe i još malo dodatnoga odmora uputismo se na sami južni dio Prošcanskoga jezera da malo odmorimo oci i dušu u prelijepim prizorima jezera...











Šta na kraju reci. Ništa. Neka fotografije sve kažu. Nama je bilo prelijepo, a vi "napasajte" oci na ovim fotografijama i pokrenite se od vaših kompjutera, ugasite ih i krenite, ako ne ovdje, a ono u obližnji šumarak. Biti ce vam ljepše nego kraj kompjutora...