Otisci vražjih stopala

Zima 1855. godine bila je osobito oštra, čak u i jugozapadnoj
Engleskoj gdje su zime obično blage. Ujutro 8. veljače, Albert
Branlsford, ravnatelj seoske škole u Topshamu u Devonu, izišao je iz
kuće i vidio da je noću sniježilo. Iznenadio se kad je vidio niz otisaka
stopala – točnije kopita- niz ulicu. Na prvi pogleda izgledali su kao
obični otisci potkovanog konja; ali kada je bolje pogledao, vidio je da
to nije moguće jer su otisci tvorili neprekinutu crtu, a nisu išli jedan
ispred drugog. Ako je to bio konj, morao je imati samo jednu nogu i
skakutati na njoj. A ako je stvorenje imalo dvije noge, moralo je
pomnjivo spuštati jednu pred drugu, kao da hoda na špagi. Što je još
čudnije, između otisaka koji su bili dugi desetak cm, bilo je samo
20-ak cm razmaka. Svaki je otisak bio vrlo jasan, kao da je žigosan u
zaleđeni snijeg vrućim željezom.
Seljani su ubrzo slijedili trgove kroz snijeg prema jugu. U čudu su
zastali kada su kopita prestala pred zidom od opeke. Bili su još
zbunjeniji kad je netko od njih otkrio da se nastavljaju s druge strane
zida, a da je snije na zidu netaknut. Tragovi su se približili plastu
sijena i nastavili s druge strane iako na sijenu nije bilo tragova da je
neko stvorenje prešlo preko njega. Tragovi su prolazili ispod grmova
grožđa, viđeni su čak i na krovovima kuća. Počelo je izgledati kao da je
neki ludi šaljivdžija odlučio zapanjiti selo.
Ali ubrzo se pokazalo da to objašnjenje ne dolazi u obzir. Uzbuđeni
istraživači slijedili su tragove kilometar za kilometar kroz krajolik.
Kao da su nasumce prolazili kroz neke gradiće i sela. Da je bila riječ o
šaljivdžiji, morao bi prevaliti 60 km, velikom dijelom kroz dubok
snijeg. Osim toga, šaljivdžija bi se sigurno žurio da prijeđe što veću
udaljenost, a tragovi su često prilazili ulaznim vratima kuća pa se opet
udaljili, kao da su se predomislili. Stvorenje je prešlo i estuarij
rijeke Exe – čini se između Lympstona i Poederhama. Ali, bilo je tragova
i u Exmouthu, niže južno, kao da se okrenulo i vratilo. U toj
krivudavoj putanji nije bilo nikakve logike.
Na nekim mjestima izgledalo je kao da „potkovica“ ima razrez, što bi
ukazivalo na raskoljeni papak. Bilo je usred viktorijanskog doba i malo
tko je na selu dvojio o postojanju vraga. Muškarci su tragove slijedili
naoružani puškama i vilama; kad bi pala noć, ljudi su zaključali vrata i
držali nabijene sačmarice pri ruci.

Nikada se nije uspjelo objasniti kako su tragovi uspjeli prelaziti
krovove i stogove stijena. Jedino što je sada sigurno da nikada nećemo
ni saznati što tada zapravo dogodilo.
Izvor

Ne znam zbog čega su ljudi odmah došli do zaključka da su to otisci vraga.Mogu biti otisci neke kriptozološke životnje.