Dijamant Hope

Kao i „kobna lubanja“ priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljudskih osjećaja.
Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean –
Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog
idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u
Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.
Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de
Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu
„aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za
ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat
Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad
prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao
oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a
gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su
poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de
Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio
nesreću.
Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi,
kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom
ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio
jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala
bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta posudila
dijamant, ubila je svjetina.
Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih
112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine.
Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800
funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu
dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije
završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea.
Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant
donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za
to je okrivljavala dijamant.
Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama,
početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom mešetaru Jacquesu
Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant
prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici,
a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega
su zaklali revolucionari.
Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u
provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga
je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći
vlasnik, Habib Bey, utopio se.
Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u
Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo
potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji
sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao
čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean
se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i
završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često
ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći
1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na
dan vjenčanja nosila dijamant.
Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine
dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun
dolara. Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio
darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom
pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen
zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim
svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput
užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen
među dijamantima.
Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice,
smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva
nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi
preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.
Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni
događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu
teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je
smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“.
Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je
razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.
Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu
Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su
doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji
se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako
„snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli
su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet
osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina
rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.
Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt
tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a
onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči
sa stijene.
Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s
te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi,
jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu
na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov
vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije
psihometrije.
Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle
popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih
štiti od svjetlosti i topline.
Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta
negativne snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na
neke ne.
Izvor