Orijaš iz Kardifa

Desilo se to 16. listopada na imanju farmera
Williama C. Newela u trenucima dok su radnici kopali bunar. Iz zemlje je
izvuceno po mnogo cemu cudno, mumificirano tijelo dzinovskog muskarca,
koje kao da se - lezeci u zemlji - pretvorilo u kamen. Bio je visok 3,16
metara, a tezak cak nezamislivih - 1360 kilograma.
Otkopana grdosija
ili "Orijas iz Cardiffa", kako su ga nazvali americki novinari, bio je
razumljivo prava senzacija, pa se William C. Newell, vlasnik farme na
kojoj je iskopan tajanstveni dzin, uskoro obogatio svakodnevno
naplacujuci karte znatizeljnim posjetiteljima.
Smisljena podvala
Tko
zna kako bi se ova neobicna prica zavrsila da William C. Newell svoju
"zlatnu koku" nije prodao. Uskoro je "mumificirano tijelo" dospjelo u
ruke znanstvenika, a oni su bez po muke otkrili prevaru stoljeca -
"Orijas iz Cardiffa", bio je dobro smisljena podvala!
Americki su
znanstvenici otkrili da je dzin bio isklesan od sedre, a zatim pazljivo
preliven sumpornom kiselinom kako bi dobio zelenkastu patinu i djelovao
kao mumificirano i okamenjeno ljudsko tijelo!
Ovaj bizarni dogadaj
nije uticao da se price o dzinovima zauvije ugase. Naprotiv. Osamdesetih
godina minulog stoljeca profesor arheologije Luis Licky je otkrio
prahistorijsku lobanju dzinovskog djeteta, a u blizini lobanje nasao je i
golemo kameno orude, kojim su se, po svoj prilici, sluzili pripadnici
nepoznate dzinovske rase. Uskoro su jos neki znanstvenici, koji su
kopali na drugim arheoloskim lokalitetima, u indijskoj drzavi Penjab i u
kineskom dijelu pustinje Gobi, dosli do slicnih materijalnih otkrica
koja govore u prilog da su u proslosti nasim planetom, uistinu, hodale
dzinovske covjekolike kreature.
Tako se doslo i do znanstvene
spoznaje o Gigantopithecu za koga u svojoj zanimljivoj knjizi "Majmuni,
divovi, ljudi", znameniti istrazivac, profesor Franz Weidenreich,
predavac na americkom Sveucilistu u Chicagu, s pravom kaze: "To je bio
vise dzinovski covjek, nego dzinovski majmun!"
Postojanje divova u
proslosti naseg planeta, isticu mnogi istrazivaci, paleontolozi i
antropolozi, sasma je vjerovatna cinjenica. Posljednji njihovi
pretstavnici zivjeli su pocetkom historijske epohe, a uspomena na njih
dospjela je do nas u vidu legendi, zanimljivih predanja i uzbudljivih
svjedocanstava antickih autora. No, postoje dokazi i dokumenti da su
neki od njih jos dugo odolijevali zubu vremena i da uspjeli prezivjeti
sve do pocetka 16 stoljeca.
Dzinovi Patagonije
Iz
dnevnika Antonija Pigafette, koji je ucestvovao u prvoj plovidbi oko
svijeta sa znamenitim portugalskim pomorcem Fernaom de Magellanom
(1480-1521), i bio njegov brodski kronicar, saznajemo, naime, da se
jednom prilikom 1519. godine, u vrijeme kada su Magellanovi brodovi bili
ukotvljeni u jednoj tihoj morskoj uvali na obalama Patagonije, iza
brezuljka pojavio i prema iznenadenim i zbunjenim moreplovcima sisao
neki divljak neobicnog izgleda. Bio je dzinovske visine i ogromne snage.
Uplaseni su ga mornari primili prijateljski, te su ga cak i nahranili i
dali mu poklone. Kao sto stoji u Pigafettovom dnevniku, najveci mornar
na brodu dzinu je bio samo do pojasa, i njegova se visina mogla
procijeniti na fantasticnih - 3,5 metra!
"Orijas nije bio usamljen",
zapisao je Antonio Pigafette. "On se sljedeceg dana ponovo pojavio, ali
je ovoga puta sa sobom doveo isto tako dzinovsku zenu..."

No,
bila je to njegova neoprostiva greska. Ovaj put mornari su ga na
prevaru uspjeli da vezu i da ga prebace na brod. I dok su se oni borili
sa orijasem, zena je uspjela da se domogne tropske sume i da se tamo
sakrije.
Magaellanova je bila zamisao da patagonijskog dzina povede u
Europu i da "daruje" kralju kako bi dokazao da u Novom svijetu zive
ljudi drukcijeg izgleda i stasa. Ali, tokom cetveromjesecne neizvjesne
plovidbe Tihim oceanom posada je dozivjela nezapamcenu glad. Jedan od
prvih je stradao siroti patagonijski kolos, jer za njegov prozdrljivi
organizam nije bila dovoljna jednolicna i oskudna ishrana, koju su sutke
podnosili Magellanovi mornari.
Mada, kako kaze ruski istrazivac i
pisac Solomon suljman, znanstvenici ni dan-danas ne mogu da objasne
egzistiranje dzinova na tlu Patagonije, ipak je dnevnik portugalskog
kronicara Antonija Pigafette historijska dokument. Pojedinosti vezane za
njegov boravak na brodu opisane su detaljno i precizno, tako da ne
postoje razlozi da mu se ne vjeruje. Ukratko, dzinovski ljudi izgleda
uistinu nisu nikakva novost ni rijetkost za stanovnike nase planete,
tako da je sasvim vjerojatno da drevne price o njima nisu puke
izmisljotine.
Bilo kako bilo, rasa dzinova je s vremenom iscezla s
lica naseg planeta ili se ocuvala samo na rijetkim, pustim mjestima
(poput Maunt Shaste) ili na usamljenim otocima, od kojih je jedno
vjerovatno bilo i Polifemovo, na koje je za vrijeme svoje neizvjesne
odiseje dospio junak Homerovog epa Odisej!
No, time se ne zavrsava
prica o dzinovima koji, navodno, i dan-danas vrsljaju prostorima naseg
planeta. Istrazujuci fenomen letecih tanjira (NLO) i citajuci
svjedocanstva onih koji su se sreli sa enlonautima, dakle, s
covjekolikim bicima iz tajanstvenih intergalaktickih letjelica, nerjetko
se pominju dzinovske kreature, najcesce visoke izmedu 2,5 i 3,5 metara!
Takvih iznenadnih susreta bilo je u mnogim krajevima svijeta, od
Italijee do Brazila, a ufolozi smatraju da su vecina tih svjedocanstava
istiniti i da se ne mogu svrstati u pretjerivanja dokonih mastara.
Hormoni rasta
Posljednjih
decenija, medutim, znanost pocinje da produbljuje saznanja o utjecajima
atmosfere, ishrane, svjetlosti, temperature, svemirskog zracenja,
elektricnih i magnetskih polja i gravitacije na rast zivih celija,
narocito na akceleraciju celijskih organizama. Godine 1966. kineskom
biokemicaru Choh-Hao-Liu poslo je za rukom da u laboratorijima
Kalifornijskog sveucilista otkrije strukturu hormona rasta, koji se
sastoje iz 188 aminokiselina a proizvodi ga - hipofiza!
Taj se hormon
vec sinteticki proizvodi, a mnogi su znanstvenici na tragu otkrivanja
raznih fizickih i kemijskih utjecaja, koji mogu da povecaju ili smanje
lucenje hormona rasta. Takva ce istrazivanja, isticu znanstvenici, moci
pruziti odgovor na pitanje zasto su i zbog kojih prirodnih utjecaja
izumrli dinosaurusi, a mozda ce uspjeti odgovoriti i na pitanje za kojim
tragamo - kakvi su utjecaji izazvali pojavu i nestanak divova na
Zemlji?!
Zbog svega toga, postojanje dzinova, gorostasa, titana,
kiklopa...u proslosti naseg planeta je krajnje vjerovatno. Uostalom,
kako smo vec rekli, danas su vec poznate dvije izumrle dzinovske vrste -
meganotropi i gigantopitheci, a dijelovi njihovih gorostasnih kostura
danas se otkrivaju na mnogim mjestima u svijetu: u juznoj i istocnoj
Africi, juznoj Kini, Indiji, na Javi, u Mongoliji, Kanadi...
Istini
za volju, znanstvenici ne smatraju da su oni neposredni covjekovi preci,
vec da su samo jedan od ogranaka osnovne linije antropogeneze. Njihovo
je egzistiranje na Zemlji bilo istodobno s izravnim precima suvremenog
covjeka - homo sapiensa. To potvrduju i prastari mitovi i legende, kao i
djela antickih autora. Jer, sasma je logicno pitanje - otkud su nasi
davni preci mogli znati za postojanje dzinova, kada se zna da su
paleontoloska istrazivanja zapocela koristiti znanstvene metode tek u
19. i 20. stoljecu.
A pitanje - da li i danas postoje divovi - ostaje otvoreno.
Mozda
na planini Mount Shasta... Ili u nepristupacnim, planinskim predjelima
naseg planeta gdje, prema nekim istrazivacima, caruju jeti, almas,
bigfoot ili mono grande...


Izvor