Sergej Jesenjin

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (rus. Сергей Александрович Есенин, Konstatinovo, 3. oktobar 1895. - Lenjingrad, 28. decembar 1925.), ruski pjesnik

U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. Kasnije se odao boemskom životu, piću i bančenju, oženio se balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je u noći između 26. i 27.decembra 1925. razrezao lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu "Do viđenja druže, do viđenja".Sljedeće noći počinio je samoubistvo isjekavši vene, objesivši se i goreći tijelo od cijevi radijatora.

Stvorio je pjesništvo posvećeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje crpi iz seoskog života i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, razbarušeni individualizam, kafanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.

Djela

Breza (1913) Jesen (1914) Pjesma o keruši (1915) Mangup (1919) Ispovjest mangupa (1920) Ja sam poslednji pjesnik u selu (1920) Molitva za umrle (1920) Pugačov (1921) Pismo majci (1924) Kafana Moskva (1924) Ispovjest mangupa (1924) Ko sam, šta sam? (1925) Snježno polje (1925) Crni čovjek (1925) Kačalovljevom psu (1925) Do viđenja, prijatelju, do viđenja (1925)

izvor: Wikipedija

Do viđenja, prijatelju

Do viđenja, dragi, do viđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije -
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

Tko sam? Što sam?...

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.



Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

Ti ne voliš i ne želiš me

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća —
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče", tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema —
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

Ko je ljubio taj ne ljubi vise

Ti me ne volis i ne zelis, zar
lep nisam nimalo, mala?
Ne gledajuci, od strasti uz zar
na rame mi je tvoja ruka pala.

Sa kezenjem, mlada, osecajnim
ja s tobom nisam ni nezan ni zao.
Koliko si ih milovala sjajnih?
Ko ti je sve dosad ruke, usne dao?

Znam, oni su prosli kao sanke, mila,
ne dodirnuvsi tvoj oganj u snima,
na kolenima mnogima si bila,
a sada, evo, sedis na mojima.

Neka ti oci trepavica rubi,
neka ti u misli dodje drugi neko.
Ta i ja te bas jako ne ljubim
tonuc u nesto drago i daleko.

Ovu vatru sudbinom ocajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao sto smo se susreli slucajno
rastacemo se uz smesak nas dvoje.

Svojim putem otici ces u smiraj
da prokockas dane i plac novi.
neljubljene samo ti ne diraj,
negorene nikako ne zovi.

U corsokaku s drugim ces se naci,
o ljubavi brbljajuc bez svesti.
Tad cu mozda u setnju izaci
i sa tobom ponova se sresti.

Blize pleca okrenuvsi drugom
i malo se pognuv ne misleci.
-Dobro vece!, reci ces mi s tugom.
-Dobro vece, i ja cu reci.

I nista nece dusu da zanjise.
Nit u drhtanje moze da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi vise.
Izgorelog niko ne zapali.

KURVA

Za ženu priznajem samo kurvu
Poštene nek se ne naljute,
Jer zbog njih izgubih svu radost svoju,
Zbog njih izgubih svoje pute.

Kurva mi dade sve sto joj tražih
Sve slasti jedne žene
I nikad ne pokuša da mi ukrade
Ni delić uspomene

Uvek je volela da me nadje
Okruzena čašama vina
I nikad ne pokuša da se snadje
Da bi sa mnom dobila sina

Za ženu priznajem samo kurvu,
postene neka se ne naljute...

NE PITAJ ME O BOSFORU VIŠE

Ne pitaj me o Bosforu više,
Ja ti ne znam odgovor da dam.
Tvoje oči more mi otkriše
Kao plavi razbuktali plam.

Nikad nisam s karavanom svile
Putovao u bagdadski kraj.
Prigni k meni svoje grudi mile,
Daj da kleknem, odmora mi daj.

Zalud molbe i žar moj - pred njime
Tebi uvek svejedno će biti
Što Rusija – to daleko ime –
Kaže da sam pesnik znameniti.

Mojom dušom harmonika guče,
Mesečina sija i psi laju.
Persijanko, zar ništa ne vuče
Tebe plavom dalekome kraju?

Ne dođoh ti zbog čame i muke,
Kroz maglu sam zov tvoj čuo ja,
I labuđe ti si svila ruke
Oko mene, kao krila dva.

Mir odavno od sudbine tražim,
Ali prošlost prokleti ne želim.
O svojoj mi domovini kaži
Nešto lepo, da se razveselim.

Nadjačaj mi harmonike jeku,
Nek’ čarima novim se omamim,
Da, žaleći devojku – severku,
Ne uzdišem, ne snatrim, ne čamim.

Pa nek nisam bio na Bosforu,
Opis njegov mogu da ti dam,
Jer se oči tvoje, slične moru,
Talasaju kao plavi plam.

OBMANJIVAT SEBE NEĆU VIŠE

Obmanjivat sebe neću više,
U dušu se klete brige zbraše.
Šarlatanom zašto me krstiše?
Izgrednikom — zašto me nazvaše?

Nisam pljačkaš šumski, zlotvor adski,
Ne ubijah u apsi nesretne.
Ja sam samo obešenjak gradski
Koji uz smeh prolaznike sretne.

Lumparoš sam moskovski, lutalo.
U Tverskome kvartu, i u svakom
Sokačetu, svaki pas bezmalo,
Poznaje me po koraku lakom.

Svako kljuse glavom mi se javi
Pri susretu, kad put mi prepreči.
Životinja prijatelj sam pravi,
Svaki stih moj dušu zveri leči.

Ni cilinder moj zbog žena nije —
Ta strast glupa duši se ne mili —
Smanjiv jad svoj, mnogo je zgodnije,
Zlatnu zob u nj sipati kobili.

Međ ljudima nemam druga, brata,
Pokorih se drugog carstva volji.
Svakom psu sam tu za oko vrata
Gotov da dam i svoj kravat bolji

Neću više bolet boljku ovu.
Ambisi se duše provedriše.
Jer zato me šarlatanom zovu,
Izgrednikom — zato me krstiše.

ŽENE JESENJINOVE

Sergej Jesenjin je, 1914. godine, kao devetnaestogodišnjak, dok je radio u štampariji „Sitina“ u Moskvi, u „građanskom braku“ sa Anom Izrjadnovom, koja je radila u istoj štampariji i đe su se i upoznali, dobio sina Georgija, ili Jurija kako su ga svi zvali. Jurij je odrastao uz majku Anu, plemenitu i skromnu ženu, koja je živjela povučeno dostojanstvena u svome ponosu, ali s jarkim sjećanjem na dane ljubavi sa Sergejom. Rukopis njenih „Uspomena“ sačuvala je Jesenjinova sestra Kaća, a prvi put su objavljeni tek 1965. godine, gotovo dvije decenije poslije Anine smrti.
Anin i Jesenjinov sin Jurij je, u namještenom procesu, kao „narodni izdajnik i terorista“, strijeljan 1937. godine za vrijeme Staljinovih čistki. Imao je tada samo 22.godine.
Svjedok tragičnog kraja Jurija Jesenjina bio je i jugoslovenski komunista Karlo Štajner, tada zatvorenik u Lefortovu, kao žrtva Staljinovih čistki.
„Neočekivano otvorila su se vrata naše ćelije“, svjedoči Štajner u knjizi Povratak iz Gulaga, u kojoj daje sliku užasa u logorima u kojima je uništeno na stotine hiljada ljudi. „Dežurni nadglednik je naprosto bacio jednog mladića između nas... Došljak je, ne pogledavši po ćeliji, počeo šakama udarati po vratima. Okance na vratima se otvorilo i čuvar mu je, provirivši, naredio da ućuti. Mladić je odvratio najvulgarnijim psovkama među kojima je ’job tvoju mat’ bila još najblaža. Tada se vrata otvore, a tri nadglednika zgrabiše mladića za ruke i noge. Uhvativši ga za kosu, počeli su ga vući na hodnik. Do nas su dopirali samo tupi udarci i galama mladića koji se očigledno odupirao. Padale su riječi koje još do tada nismo čuli, kao; ’Se.em ja na vašeg hozjajina! (time je mislio na Staljina).’ Desetak minuta kasnije, mladića su ponovo ugurali nazad u ćeliju. Rukavom svog kaputa brisao je krv sa lica. U ruci je držao nekoliko zuba. Digao je poklopac od kante i bacio ih tamo. Tad se osvrnuo i vičući upitao; ’Šta, svi 58-8? (Bio je to u kaznenom zakonu paragraf za teroriste)’. Okrutno prebijanje mladića uznemirilo je zatvorenike u ćeliji, pogotovo kada su saznali da je to sin pjesnika Jesenjina. A veoma je ličio na oca. Onako pretučen, kad se malo pribrao, bacio se na ležaj i zaplakao. Vikao je: ’Koliko dugo će ruski narod trpjeti ovu bandu? Zašto dozvoljavate da vas jedan Gruzijac istrebljuje?’ Na tako opasne riječi protiv Staljina, zatvorenici su zaćutali, a jedan je upozorio: mladić je provokator! I ćutali su sve do jutra, kada su čuli pojedinosti: mladić je uhapšen u kasarni – vojnici su znali da je on Jesenjinov sin, da i sam piše pjesme i rado su ga slušali kad im je recitovao svoje stihove, zavoljeli su ga i uvažavali“.
Poslije mučnih saslušanja u Lefertovu (’nije ga bilo 36 sati’), u ćeliji su saznali i zašto je uhapšen. Jurij Jesenjin je imao djevojku, studentkinju prava, čiji otac je bio državni tužilac u sudu. Jednog jutra, uzbuđena i uplašena, javila je Juriju da joj je oca te noći odveo NKVD. Mladić i djevojka su otišli u stan prijatelja i tu se ubrzo okupila grupa poznanika. Uz čaj i votku, bili su bučni, a Jurijeva đevojka je povikala:“ Dokle će Rusi trpjeti ovu sramotu?“ „Nije teško sve to završiti“, uzvratio je neko od prisutnih. „Dovoljno je baciti bombu na Kremlj i ono čudovište staviti u lisice“.
Sve što je rečeno na toj sjedeljci, neko od prisutnih je dojavio NKVD-u. Svi su pohapšeni. Njih četrnaestoro sa sjedeljke, tvrdi Štajner, osuđeno je na smrt i strijeljano.
Juriju Jesenjinu je suđeno 13.avgusta 1937. Na tajnom suđenju je bilo prisutno samo njih pet: trojica sudija, zapisničar i Jurij. Presuda: strijeljanje i konfiskacija imovine! Presuda je konačna i izvršiće se odmah! Suđenje je počelo u 10 časova i završeno u 10,20. Tada je Jurij Jesenjin strijeljan u zatvoru, a ne zna se đe je sahranjen.
Njegova majka Ana Izrjadnova uzalud je čitavih deset godina, sve do svoje smrti 1946, pokušala da sazna šta se dogodilo njenom i Jesenjinovom sinu. Tek dvadeset godina poslije Jurijevog nestanka, javno je saopštena istina o njemu kao žrtvi staljinizma: mladić je uhapšen, osuđen i strijeljan na osnovu falsifikovanih optužbi doušnika, policije i suda. Vojni kolegijum Vrhovnog suda SSSR, svojom odlukom iz 1956, rehabilitovao je Jurija Jesenjina – tada je i najšira javnost saznala za taj zločin. Nikada se nije saznalo đe je sahranjen.

Ime Zinaide Rajh veoma rijetko se sreće u Jesenjinovim rukopisima i u knjigama o njemu, i pored toga što je s njom bio najduže u braku i imao dvoje djece, a sve govori da mu je Zinaida značila mnogo više od drugih žena u njegovom burnom i rastrzanom životu. Vjenčali su se iznenada, a nisu se ni upoznali, a rastali su se kada im je ćerka Tatjana imala tri, a sin Konstantin tek godinu dana. Najbliži prijatelji svjedoče da je i u Jesenjinu i u Zinaidi do kraja života ostala tuga zbog rastanka. Zinaidina tragična smrt za vrijeme najvećih Staljinovih čistki, kada je mučena i ubijena, najviše su uticali na to da njeno ime bude prećutkivano.
Zinaidina ljepota bila je očaravajuća, podsjećaju njeni biografi. „Apsolutna ženstvenost“, govorila je o njoj slikarka Sofija Višnjevska. Biografi pominju fotografiju iz 1918: preobražena ljubavlju i materinstvom, Zinaida na rukama drži tek rođenu ćerku Tanju i blista od sreće, a u njenoj produhovljenoj ljepoti ima nešto što podjeća na madone na platnima italijanskih majstora.

Ljubavna priča Jesenjina i Isidore Dankan, čiji je život bio ispunjen brojnim ljubavnim avanturama, kao uostalom i Jesenjinov, prepričava se već decenijama. Isidora je od Sergeja bila starija 18 godina.
Dva moćna duha poezije, igre i muzike, koliko slična toliko i različita, dali su jedno drugom mnogo, ali su mnogo i oduzeli. Već postoji čitava biblioteka o njima: knjige sjećanja, bezbroj zapisa u štampi i časopisima pisali su njihovi savremenici i prijatelji – pjesnici, istoričari umjetnosti, znalci baleta, a ovjekovječeni su i na filmu.
Maksim Gorki je bio među onim Jesenjinovim prijateljima koji nisu blagonaklono gledali na Isidorinu umiješanost u pjesnikov život. U svojim „Sjećanjima“ Gorki piše: „Postarija, otežala, s crvenim nelijepim licem, utegnuta u haljinu boje cigle, ona se okretala, izvijala u tijesnoj sobi, pritiskajući na grudi buket sparušenog uvelog cvijeća, a na njenom gojaznom licu sledio se osmijeh koji ništa nije kazivao. Ta čuvena žena, koju su proslavile hiljadu evropskih esteta, prefinjenih poznavalaca baleta, pored ovog kao dječko malog, čudesnog rjazanskog pjesnika, bila je savršeno oličenje svega onoga što njemu nije potrebno. U mojim riječima nema predubjeđenja, ničeg što je izmišljeno ovog časa, ne, govorim o utisku onog mučnog dana kada sam, posmatrajući tu ženu, mislio: kako ona može osjetiti smisao lirskih uzdaha pjesnikovih...“.
I M.M.Pešić, sa prostora ex-Jugoslavije najpoznatiji i najbolji poznavalac Jesenjinovog života i djela, osuđivao je Isidoru: „Ova perverzna glumica, koja na poziv sovjetske vlade dolazi u Rusiju kao balet-majstor, somnabulistički se sreće sa pjesnikom, i bez znanja ruskog jezika, svira na violini njegovih najsuptilnijih osjećanja. Starija od njega 18 godina, Evropljanka, puna duha, ali na izmaku ljepote i draži, ona mađijski vezuje za sebe popularnog pjesnika. Jesenjin joj se opire, čak je i mrzi, ali neka nepojmljiva, možda i sadistička snaga gura ga k njoj, i on se ženi... Po nekima, ova perverzna strankinja bila je kobna za ruskog pjesnika, kao i ubica Dantes za Puškina“.

Galina Benislavska... Od tolikih žena koje se pominju uz Jesenjina, njeno je najčešće u danima pjesnikove usamljenosti i umora, „od muka bez cilja“, od kraja 1923. do 1925. godine. U Galjinoj ljubavi našao je oslonac: povjeravao joj je svoje književne poslove od kojih je živio, izdržavao sestre Kaću i Šuru i pomagao roditeljima, a u mnogim pismima upućenim Galji ispovijedao se o svom životu, pjesništvu, radostima, rezignaciji. Bila mu je melem poslije burnih dana sa Isidorom po svijetu. Gotovo svako pismo je počinjalo: „Mila Galja“, „Galja rođena...“.
Dani sa Galjom – bio je to početak novog razdroblja u Jesenjinovom životu. Obožavala ga je, činila sve da mu obezbijedi mir.
Pjesnik Jevgenij Numov je pisao nadahnuto o Galji – čestita, strasna i beskompromisna. On podjeća da je i glumica Avgusta Miklaševska imala za Galju, iako su bile suparnice, najljepše riiječi: „Bila je lijepa, pametna. Pri svakom susretu s Galjom bila sam ushićena njenom unutrašnjom snagom, duševnom ljepotom“.
Galja je bila jedina koja je imala Jesenjinovu neograničenu punomoć za sve njegove književne poslove u Moskvi dok je boravio na Kavkazu gotovo devet mjeseci 1924-1925. Odlično je poznavala svjetsku književnost i ovladala finim poetskim ukusom, što joj je i Jesenjin priznavao. Rastanak sa Jesenjinom je teško preboljela, doživjela je nervni slom poslije njegovog odlaska.
Galja je završila život na Jesenjinovom grobu. Godinu dana poslije njegove sahrane, izvršila je samoubistvo na grobu čovjeka čiju smrt nije mogla da preboli. Ostavila je i oproštajnu poruku: „’Ubila’ sam se ovdje, iako i znam da će poslije toga još više pasa nasrtati na Jesenjina. Ali i njemu i meni to će biti svejedno. U tom grobu je sve moje najdrže“.
Sahranjena je pored Jesenjina.

Ime Sofije Tolstoj, unuke slavnog Lava Tolstoja, pojavilo se u danima Jesenjinove usamljenosti i skitačkog života poslije povratka iz Bakua. Njihov brak trajao je svega sedam mjeseci. Koliko su jedno drugom donijeli sreću? Sestra Šura nije krila ono što se govorilo u porodici: "Sergej je ubrzo uvidio da su oni potpuno različiti ljudi, s različitim interesovanjima i različitim pogledima na život".
Sonja je ostala u lijepoj uspomeni Jesenjinovim prijateljima kao "ozbiljna, pametna, obrazovana - žena širokog ruskog srca". Za Sergejev skitački život, od jednog do drugog tuđeg stana, gdje su mu bili i rukopisi i prtljag, mogla je da bude spasenje: da ga udomi, smiri, odvoji od lošeg kafanskog društva, da najzad počne to svoje drugo, kako je govorio i želio. Ali, to nije moglo bez njegove odlučne volje i upornosti, a one su već bile izranjavane.
Nervozni i nestrpljivi Jesenjin nije dugo izdržao: postalo mu je tijesno u tome braku. U jednom pismu iz tih dana kaže: "Sve ono o čemu sam maštao, čemu sam se nadao, odlazi u prah. Očigledno, u Moskvi nisam našao sebe. Od porodičnog života nemam ništa. Hoću da bježim. Kuda? Na Kavkaz".



Jesenjinu nije bilo ništa važnije od poezije, živio je za nju i od nje, rado je i neumorno govorio svoje stihove. Umio je to veličanstveno, na najvećim pjesničkim pozornicama Rusije. Savremenici su pisali u svojim uspomenama o divljenju koje je izazivao nezaboravnim moćnim glasom i gestom, emocijom i ritmom pjesme.
Ilja Šnajder je bio oduševljen Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopuše, iz poeme Pugačov. "Toliko često je govorio te stihove da ga i sad vidim i čujem", pisao je Ilja Šnajder, četrdeset godina kasnije. "Obrve mu se sastave, lice postane blijedo, a malo uvučene oči zasvijetle".
I Maksim Gorki je bio ushićen Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopuše. Gorki piše da ga je Jesenjinov glas toliko potresao da su mu potekle suze, ali ne zbog toga što je to bilo umjetničko kazivanje: "Glas pjesnikov zvučao je malo promuklo, kreštavo, potmulo, a to je, ne može biti oštrije, podvlačilo Hlopušine teške riječi. Recitujući, on je toliko poblijedio, da su mu čak uši postale pepeljave. Mahao je rukama, ali ne po ritmu stihova, a tako je i trebalo. Njihov ritam nije bilo moguće uhvatiti, težina kamenih riječi bila je ćudljivo različita. Izgledalo je da ih baca, jedne pod noge, druge - daleko, treće - u nečije lice koje mu je mrsko.I, uopšte, sve: promukli, isprekidani glas, netačni pokreti, tijelo koje se ljuljalo, oči u kojima je gorela tuga - sve je to bilo kako je i trebalo da bude, kako je odgovaralo trenutnoj okolini pjesnika". Gorki priznaje: bio je tako uzbuđen da mu se grlo steglo, oči ovlažile i umalo nije zaridao.I nije mogao da progovori, nije mogao da kaže Jesenjinu ni riječ pohvale - a nije mu ni bila potrebna.



Kako je nastalo i kome napisano "Pismo ženi", pouzdano se saznalo tek četrdeset godina poslije objavljivanja te pjesme. Tada se otkrilo: jedini svjedok scene iz prve strofe bio je Jesenjinov sin Konstantin, dječak sa nepunih pet godina. U svojim uspomenama "O ocu", on je "iz maglovitih sjećanja" izdvojio prepirku roditelja, Jesenjina i Zinaide Rajh, u domu njenog drugog muža, poznatog glumca i reditelja Vsevoloda Mejerholjda, gdje su živjeli i on i sestra Tatjana: "U mislima mi je jasno ostala scena kada su se u našoj trpezariji otac i majka energično prepirali. Sadržaj ne pamtim, ali je stav bio karakterističan: Sergej stoji u sobi, u kaputu, sa šeširom u ruci. Stizao je malo da govori. Kad bi ga mati za nešto prekorijevala, on se branio. Mejerholjda nije bilo. Mislim, majka je tako željela. Nekoliko godina kasnije, pročitao sam redove:

Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao…

Ja sam naivno pitao majku: 'Šta je u tom slučaju napisano?' Mati se nasmiješila. Najvjerovatnije, karakter razgovora, njegov ton, već su bili tradicionalni pri sukobu dva tako reska temperamenta, kakvi su bili moj otac i majka".
Ove uspomene Konstantina Jesenjina prvi put su oobjavljene u Lenjingradu 1967. Od tada više nije bilo zagonetno kome je posvećeno "Pismo ženi": u toj ispovijesti krije se Zinaida Rajh

PISMO ŽENI

Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao
vama sučelice;
uzbuđeno ste hodali po sobi amo, tamo
i grube mi riječi
bacali u lice.

Govorili ste:
rastati se treba,
da vas je slomio,
ovaj život gadan,
da vam je služit koru hljeba,
a meni je -
da sve niže padam.

Ljubljena!
Srce niste dali meni.
I niste znali da sred toga drača
ja bijah kao konj, i sav u pjeni,
ošinut bičem smiona jahača.
Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura,
mučim se stoga što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.

Licem k licu
lica vidjet nije.
Vidi se bolje na rastojanju.
Kad more kipi i vrije -
brod je u bijednome stanju.
Zemlja je brod!
I naglo neko
u život novi, novu slavu
i pored bure, ravno prijeko,
uputio je lađu pravu.

Tko od nas nije na palubi tako
psovao, bljuvao, padao s nogu?
Malo je tih što sasvim lako
valjanje takvo podnijeti mogu.

Tada sam i ja,
uz huku voda,
no dobro znajući što radim,
sišao na dno ovog broda,
jer povraćanja tog se gadim.

To dno bješe -
ruska krčma neka
i ja uz čašu svakim danom,
znajuć da patnji nema lijeka,
ubijam sebe
u otrovu pjanom.

O ljubljena!
ja bijah zao
i oči su vaše
bolno sjale,
jer pred vama sam često znao
traćiti sebe na skandale.

Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura
mučim se stoga
što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.

Godine su prošle.
ja sam u dobu inom.
Ne osjećam i ne mislim po staru.
I govorim za praznike, uz vino:
hvala i slava kormilaru.
Danas me neka
tiha nježnost peče.
Sjetih se vašeg umora i jada.

I evo, žurim,
hoću da vam rečem
kakav sam bio
i kakav sam sada!

Ljubljena!
Mogu ponosno da pišem:
ja nisam pao umirući
i sad u ovoj zemlji, više
od sviju, saputnik sam ljući.

Ja nisam taj
što bijah tada.
Ne bih vas mučio
ko u ono vrijeme.
Za znamen slobode
i časnog rada
čak do Lamanša spreman sam da krenem.

Oprosti mi ...
ja znam: vi ste druga -
vi provodite s mužem život čedan
i ne treba vam prošli jad i tuga,
i ja sam vama
posve nepotreban.

Nek život vodi vas
zvijezda što plamti,
pod toplim dlanom obnovljene sjeni;
No s pozdravima
zauvjek vas pamti
poznanik dobri, vaš Sergej Jesenjin

PESMA O KERUŠI


Jutros u košari,gde sja,šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.


Do u sumrak grlila ih nežno
i lizala niz dlaku što rudi,
i slivo se mlak sok neizbežno,
iz tih toplih materinskih grudi.


A uveče,kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
izišo je tad domaćin tmuri,
i svu štenad potrpo u džak.


A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.


Pri povratku, vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.


Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
i skrio se za hum u poljima.


Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči pseće,
Ko zlatni sjaj zvezda, u sneg.

Sergej A.Jesenjin

Znam da joj nisam blizak i mio:
Malo sam plesao, premalo pio.
Bio sam tužan, uvek u seni,
Dok pesma ječi i vino peni.

Srećnik, jer on je bestidnik mali,
Njegova brada prsi joj pali.
I dok u plesu vatra je greje,
Ona se meni u lice smeje.