Dvorac na labuđoj stijeni

Ako ste zanesenjak, romantik, zaljubljenik u bajke, poeta s glavom u oblacima, onda ste maštali o dvorcima visokim na liticama stijene, okruženim zelenim šumama, s tornjevima gustom maglom obavijenim... Ako ste zamišljali dvorac iz najljepših snova, onda ste ga sigurno zamišljali baš ovakvim. Jer ovaj je stigao upravo iz bajke, ili bolje rečeno, ušao je ravno u pravu pravcatu bajku – o Trnoružici. Izabrao ga je nitko drugi, nego sam Walt Disney kao ideal po kojem je napravio dvorac u Hollywoodu za svoju junakinju Trnoružicu.

Ma nije samo Trnoružica spokojno snivala svoj stogodišnji san, mnoge današnje mlade djeve bi u takvom dvorcu zaspale i čekale svog princa na bijelom konju. Znam da pogađate – govorim o Neuschwansteinu, toj nenadmašnoj, luckastoj, presmionoj tvorevini još luđeg bavarskog kralja Ludwiga II, samozvanog 'kralja mjeseca'. Mnogo sam čitala o njemu, tom čudnom, nastranom, suludom kralju, kojeg su svrgnuli s vlasti, jer se nije uklapao ni u kakve regule svog vremena, a takvog vladara nije želio ni narod ni plemstvo.

No oni nisu znali ono što mi danas znamo: Ludwig je bio jednostavno romantik, čovjek s dušom, zaljubljen u glazbu Richarda Wagnera, duboko inspiriran francuskim kraljem Lujem XIV, i svim lijepim što ga okružuje, ponajviše fascinantnim životinjama i pticama. Samog Ludwiga su zvali 'kraljević-labud', jer je cijeli dvorac Neuschwanstein ukrašen labudovima: slikama, skulpturama ... pa i sam naziv dvorca u prijevodu znači 'nova labuđa stijena'.

Kad je moja dugogodišnja skrivena želja postala stvarnost, priliku za obilazak Ludwigovog dvorca zgrabila sam objema rukama. Iako je vremenska prognoza bila nevesela, kiša je prijetila da će umiješati svoje prste na planiranom putovanju, rekla sam sebi: ljepota ugođaja stvar je samo našeg unutarnjeg doživljaja.

Ako želimo da nam je lijepo, bit će nam lijepo po svakom vremenu. Tako je i bilo. Sredinom lipnja nosili smo kišobrane, tople jakne i čizmice, ako smo ih ponijeli. Ali vedrina našeg duha izbijala je i dalje od stakala autobusa, pa je dolazak u podnožje Alpa, u mjesto Schwangau, pomalo umilostivio bogove s neba. Kapi su se prorijedile i dozvolile da sklopimo svoje kišobrane. Vedrina me ponijela, znala sam da čarolija počinje. Šetnja po Schwangau se pokazala kao dobar uvod u priču. Mjesto je malo, izgrađeno isključivo zahvaljujući ljepoti na visinama. Sve se svodi na suvenire, restorane, prenočišta ... život posvećen naslijeđu 'ludog kralja'.



Ubrzo smo krenuli uzbrdo. Nismo uzeli kočiju, nismo tražili kombi koji vozi prema gore, najljepši osjećaj pruža lagano pješačenje. Šuma gusta, ozelenjela bjelogorica. Sitni crveni plodovi šumskih jagoda proviruju izazivački iz mokre zemlje, nemam vremena sageti se za njima. Naokolo se širi opojni miris bazge. Mami me, razmišljam koliko bih cvjetova nabrala da sam bliže kući, koliko bih ukusnog soka napravila od svih ovih bijelih tanjurića. Začarana mirisom nastavljam dalje, sve brže i brže, prava ljepota je uvijek smještena visoko i treba biti uporan.

No uspon nije strašan, još malo pa će se pojaviti i on, objekt našeg truda. Još ga skrivaju krošnje, ali tu je, namiguje kroz lišće. I onda je bljesnuo, svojim bijelim kamenom, gotovo ga mogu dotaknuti. Ni svjesna nisam njegove veličine, previsok je, kao gorostas me oholo gleda s visine. Žurim ka ulazu, grupa se okuplja, nestrpljiva da uđe. Ali ne ide to tako lako, ovdje je tehnologija razvijena do perfekcije. Ulazak je tempiran u sekundu, ne možete ući ni prije ni poslije. Kad sat pokaže točno 10, i kad se na displeju pojavi broj naše grupe 464, onda možemo svoje ulaznice ubaciti u čitač bar coda koji nas propušta i šipka na ulazu se pomakne za naš prolazak. Sve točno u minut. Nema šale, cijela grupa je brzinom munje prošla kroz čudne sprave i našli smo se s druge strane – u okružju kraljevića-labuda. Odmah su nas poveli na kat, u diskretno zamračene kraljeve odaje.


Ono što se pokazalo u tim odajama, bilo je šarenije od mojih očekivanja, a očekivala sam razigrano zabavište. Ili je kralj bio nedoraslo dijete koje je ostalo živjeti u bajkama, ili je bio nepopravljivi romantik, zaljubljenik u biljni i životinjski svijet, u svakom slučaju – prepoznala sam sebe u tim maštarijama. Sve nakićeno, puno detalja. Izmiješani razni stilovi gradnje, kralj se nije držao propozicija u graditeljstvu, važna je bila zanesena rasplesanost. Svi ti stilovi međusobno se isprepliču stvarajući čudesnu simfoniju.

Ovdje je došla do izražaja njegova očaranost labudovima. Samo u dnevnoj sobi, osim obilja zlata, ima oko 100 labudova, što na slikama, lusterima, zavjesama, kvakama i raznim drugim detaljima. Zato je ova soba i nazvana 'labuđi kutak', posvećena vitezu Lohengrinu, iz istoimene Wagnerove opere. Ludwig II se prepoznao u neshvaćenoj i tragičnoj sudbini viteza, pa se slično i oblačio, a nažalost tragično je okončao život, baš kao i njegov junak iz opere. Raskošna je Ludwigova spavaonica, napravljena u gotičkom stilu s izrezbarenim slikama koje ilustriraju legendu o Tristanu i Izoldi. I tu temu je uglazbio kraljev idol Richard Wagner.




Masivni krevet s dekorativnim filigranom na baldahinu izrađivalo je 14 majstora preko 4 godine. I pored sve te grandioznosti, krevet djeluje usko, jer ga Ludwig nije imao namjeru ni s kim dijeliti. Nikad se nije oženio. Iznad glave je bogorodica, odraz kraljeve velike religioznosti. U sobi je umivaonik sa tekućom vodom, koja je stizala iz izvora pored grada. S isturenenog prozora pruža se lijep pogled na divlju vodu rijeke Pollat sa svojim 45 m visokim slapom, nad kojim se na 92 m uzdiže viseći Marijin most, nazvan po Ludwigovoj majci, pruskoj princezi.

Most je prvobitno napravljen od drveta, ali je 1866. zamijenjen današnjom željeznom konstrukcijom. Nakon spavaonice, gle čuda, ulazite u pravu pravcatu špilju ! Ona je pretvorena u prostoriju u kojoj su za kralja održavani koncerti. Baš je znao uživati taj Ludwig. Dvije najvrjednije i najatraktivnije prostorije u dvorcu su Prijestolna dvorana i Dvorana pjevača. Prijestolna dvorana je pravljena po uzoru na Aja Sofiju. Na uzvišenju je trebalo biti postavljeno prijestolje, ali nikad nije dovršeno. Dakle to je prijestolna dvorana – bez prijestolja. No i bez toga je jako vrijedna, prepuna zanimljivih mozaika na podu i po apsidama. Na podu je kružni prikaz životinja napravljen od 2 milijuna kamenčića.


Radna soba
Na zidovima su slike svetaca, a iznad planiranog prijestolja Isus Krist, Majka Božja i Ivan Krstitelj. Sredinu krasi dragocjeni pozlaćeni luster u obliku bizantske krune sa 96 svijeća. Dvorana pjevača je najveća prostorija u dvorcu i za Ludwigovog života nije nikad korištena. U njoj su uprizorene scene srednjovjekovne sage o Parsifalu, koju je također uglazbio Wagner, kao i scene iz drugih opera omiljenog kompozitora, koje su se za kralja ovdje izvodile uživo.

Nakon završenog stručnog vođenja, ispred nas su se otvorile pomoćne odaje, koje su također iznenadile svojom modernom izradom. Kuhinja bi izvanredno pristajala i nekoj suvremenoj palači ili restoranu, bakreno posuđe kao iz moderne trgovine, sprovedena topla i hladna voda, te sva pomagala naokolo pokazuju da i ovdje kralj nije štedio te doveo sve novotarije vrlo napredne za ono doba. Iznad roštilja je dimnjak u koji su ugrađene lopatice koje su se okretale i odvodile dim kroz dimnjak, a ujedno okretale meso na roštilju. Nažalost, predviđeno vrijeme za obilazak bilo je strogo određeno, sljedeća grupa nas u stopu slijedila, te nakon nekih pola sata put nas je odveo vani.

Željela sam se vratiti, još jednom zamišljati kraljev život, ali surova pravila nisu to dopuštala. Pomirljivo sam izašla znajući da me čeka još jedan ugodan obilazak – šetnja do Marijinog mosta, kojeg sam sa čežnjom gledala kroz prozor dvorca.


Schwangau
Sad sam taj most na visokim liticama stijena osjetila pod svojim nogama, kao i brojni turisti koji su se natiskali oko njegovih ograda. Možda me malo bilo i strah, ipak uski most lebdi na gotovo sto metara, što je previše za moju fobiju od visine, ali začara vas ljepota prizora nad rijekom koja se svom silinom obrušava u ponor, a kad dignete pogled sudarite se sa bijelim zidinama labuđeg dvorca u daljini, te je potpuna glupost u tom trenutku misliti još i na strah. Nažalost sat tuče neumitno i poziva da se mora natrag, autobus će uskoro krenuti dalje. Mašem Neuschwansteinu, tako zapetljanog imena, a tako nestvarnom, i udaljavam se od Marijinog mosta. U lipnju sva šuma na labuđoj stijeni poprimi onu bogatu odoru i mirise koji pod kišnim kapima dobiju zanosne note prirodnog parfema, te vas šetnja kroz nju opija i niste svjesni je li ovo raj o kojem ste cijeli život slušali.


Dvorac Neuschwanstein
A onda shvatite da je raj mjesto do kojeg ste upravo stigli, na kojem morati neupitno zastati i zaboraviti sve ovozemaljske brige: razgrnula se šuma i sa vidikovca puca pogled na susjednu uzvisinu, a na njoj žuti dvorac. Pomalo oronuo, baš onakav kakav treba biti u starim pričama, koje i dalje žive u vašem sjećanju, sa visokom kulom gdje je zatočena nesretna djeva. Ona s prozora u daljinu čeznutljivo gleda čekajući svog viteza. I već vidite taj prozor, njena marama se gotovo pomalja kroz rešetke, a huk vjetra vas natjera da uokolo potražite odakle se čuje topot kopita konja s hrabrim vitezom na leđima. Negdje između bajke i stvarnosti, zurila sam u Hohenswangau, dvorac u kojem je Ludwig II proveo djetinjstvo.

A kad oko skrene lijevo i u nevjerici ugleda Alpsee, kristalno čisto jezero uokvireno Alpama, shvati onu osnovnu stvar: taj Ludwig je bio pravi genijalac! Izabrao je najljepše mjesto na svijetu za podizanje svog dvorca, izabrao je način kako dotaknuti čaroliju. A onda mi se vratila priča o njegovoj nesretnoj sudbini, o neshvaćanju od strane naroda, koji je priznavao samo osvajače, ratnike, a nikako poete ni zanesenjake. Nažalost, Ludwig se rodio u krivo vrijeme. Taj neshvaćeni kralj učinio je za svoju zemlju puno više nego mnogi koji su se oružjem dokazivali, jer čitav svijet danas hrli u njegove dvorce, što zemlji donosi pravo bogatstvo.

Stojeći i dalje na vidikovcu, nasmiješila sam se zgodnom zanesenjaku, jer i pored surove smrti u 41.g., njegov duh je ostao lelujati ovim šumama, šetati odajama prepunim labudova, a negdje iz pravca jezera dopirali su zamišljeni zvuci 'Tristana i Izolde'. Mahnula sam mu, do susreta u sljedećem dvorcu.





Slavica Dobrota / cudaprirode.com

lepa prica nema sta svaka ti cast blizanka