Živjeti u harmoniji s pustinjom

Sve o čemu su sanjali hipiji ostvaruje se u Sirijskoj pustinji, 30-ak kilometara od gradića Palmyre. Živjeti u harmoniji s pustinjom, na mjestu odsječenom od svijeta nešto je što većina ne bi nikad prihvatila. No na licima beduina i na licima njihove djece naći ćete najiskreniji osmijeh i gostoprimstvo.



Tri obitelji koje zajedno dijele jedan nož za rezanje povrća, nekoliko limenih zdjela, deke i stado deva najsretniji su ljudi koje sam ikad vidio. Svakako da imaju mogućnosti da odsele u naselje i žive u kući ograđeni zidovima ali to im nije ni na kraju pameti jer u pustinji imaju slobodu.

Većinu južnog dijela Sirije zauzima Sirijska pustinja koja je u stvari prostrana visoravan. Dio je to velike Arapske pustinje koja se proteže preko arapskog poluotoka do Sirije, a na sjeveru je zaokružena plodnim polumjesecom. Rijeke Eufrat i Tigris istočna su granica pustinje ili "Sahre" kako je zovu Arapi. Na golemom prostranstvu od 2 500 000 km2 raslinje se pojavljuje jedino zimi, a uvijek ga se može naći na rubnim područjima koja se još nazivaju i polupustinjom.

Na pola puta između Damaska i rijeke Eufrat smjesten je gradić Palmyra. S populacijom od 30.000 ovo mjesto svoju veličinu ne mjeri brojem stanovnika već se na tom pridjevku ima zahvaliti ruševinama na rubu grada. Nekoć slavna "nevjesta pustinje" kako su je nazivali u prošlosti danas je skup kamenih kolonada i zubom vremena nagriženih hramova. Kompleks svojom veličinom zadivljuje i putnike koji su se starog kamenja nagledali za nekoliko života, a predmet su istraživanja arheoloških ekipa iz cijelog svijeta.


Mjesto je u prošlosti bila važna stanica na prelasku pustinje u vrijeme kada još nisu postojali automobili ili zrakoplovi. Tada su glavni posrednici u trgovini bili pustinjski nomadi – beduini. Uvijek u pokretu, sa svojim stadom prelazili su ogromne udaljenosti. Danas su ih zamjenila moderna prometala ali duh pustinje u tim je ljudima prepoznatljiv i nezamjenjiv.

Noć sam proveo među ruševinama, na kraju velike kolonade. Taj je dio na malom uzvišenju i u daljini se jasno raspoznaje mjesto gdje se prestaje zeleniti oaza, a počinje velika pustinja. Iz te perspektive mjerenje udaljenosti djeluje kao najlakša stvar na svijetu dok je pješačenje preko istih horizonta nešto sasvim drugo. Sitni pjesak ulazi u cipele dok vas težina vode koju nosite pritišće još dublje.




U takvom je ritmu prošlo cijelo prijepodne, od kada sam napustio ruševine i krenuo u potragu. Osim fatamorgane i sunca nisam pronašao ništa. U daljini se ukazalo nešto nalik na šatore ali nakon dva sata bilo je jasno da su to samo nanosi pijeska. Počeo sam gubiti nadu, razmišljati o mogućem prenoćištu. Bližila se noć, a oaza je sada već postala hrana horizontu i nemoguće bi bilo vratiti se istoga dana. Sjeo sam, popio vode i razmislio. U isto vrijeme su se na udaljenosti od oko tri kilometra zgusnute crne točke počele komešati čas lijevo čas desno.

Nesiguran u vjerodostojnost viđenog krenuo sam prema njima. Nakon sat vremena začulo se i glasanje. Nešto između krave i magarca. Bile su to deve. Smeđe, bijele, crne deve. Iza velikog stada u nizu su se našla zaredana tri šatora. Napokon! Nakon cijelog dana pješačenja i kupanja u vrelom pijesku cilj potrage bio je pred očima.

Tri žene, svaka ispred svog šatora i svaka s djetetom mjese tijesto i peku kruh na užarenom limenom pladnju. Omotane su svakojakim šarenim bojama, a pokraj oka imaju utetovirane ukrasne točkice. Nakon neuspjele komunikacije arapskim jezikom ponuđen mi je čaj. Gledali smo se neko vrijeme i mašući rukama ustvrdili kako, zašto sam stigao. Djeca su se razbježala i boježljivo škiljila sa strane. Malu Miraam poslali su po devlji izmet za potpalu vatre.




U pustinji je malo drva pa je takav način savršen za održavanje vatre. Žene su se smijale nečem što nisam razumio. Pokazale su prstom na cipele. Cipela je bila u svježem devinom izmetu (za potpalu se koristi sušeni). Obrisao sam je u pjesku i sjeo na tepih ispred šatora. Tako sam i dočekao glave obitelji. Jašući na devama, omotani karirano crveno bijelom maramom iz daljine su se približavali beduini. "Marhaba" (zdravo). Domaćin iz srednjeg šatora Fuzzy uzeo mi je torbu i odnio je u svoj šator. "Od danas spavaš ovdje" (možda ne baš tim riječima ali nešto slično). Fatma! pozvao je ženu da donese večeru i čaj.

Već je zahladilo i tepihe smo odvukli u šator. Šator je zdanje od spojenih devinih i goveđih koži. Iznutra se nalaze noseće gredice, a izvana je sve zajedno nategnuto debelom užadi i pribijeno čvrstim metalnim šiljcima. Pod je od nabijenog pijeska. Unutrašnjost je podijeljena na dvije cijeline krhkom bambusovom pregradom. Jedan dio služi kao kuhinja i spavaća soba, a drugi dio je soba za goste i objed, koja se na kraju pretvara u spavaonu. Fatma je donijela povrće, krumpir i pečena jaja zajedno s kruhom koji je ispekla tokom dana.

Poredali smo se u krug oko pladnja. U šator je ušao susjed Ahmujdi i dva dječaka od 13 godina, Fuzzijevi rođaci koji pomažu oko stoke. Jedan je drugome polijevao ruke prije večere. Cipele su izuli van tepiha, ali van tepiha moglo se i pljunuti i baciti otpad. Bilo je dosta prašine. Prvo što će "uljez" iz drugačijeg svijeta primjetiti je da ne postoje žlica i vilica. Sva hrana grabi se rukama, odnosno beskvasnim, plošastim kruhom.

Ovakav unos hrane u tijelo mnogo je prirodniji jer čovjek je u direktnom dodiru s hranom, a ujedno mu treba i manje da se najede. Kruh se uzme, razlomi, uhvati se između palca i prstiju te se njime zagrabi određena količina hrane. Nakon jela opet se polijevaju i ispiru ruke. Mjesto na tepihu koje služi kao stol, navečer se pretvara u sobu prekrivenu debelim podlošcima koji zamjenjuju madrace, a uz deke kao pokrivači služe i debeli ogrtači podloženi goveđom dlakom. Temperatura je noću u pustinji znatno niža od dnevne. Danju je recimo 25 stupnjeva, a noću između 5 i 10.





Doručak je u beduinskom šatoru nezaobilazno devino mlijeko. Te životinje ne daju mnogo mlijeka ali je zato ono toliko jakog okusa da se iz jedne omanje zdjele napije nekoliko ljudi. Tu je i nezaobilazni metalni čajnik i kruh od dan prije. Dječaci Mhana i Abdul prilaze stadu i tvrdim bambusovim štapovima tjeraju deve u smjeru istoka, prema pašnjacima. Nisko raslinje i grmovi hrana su velikom stadu koje mora proći posvemašnju udaljenost ne bi li zadovoljilo prehrambene potrebe.

Gonjenje traje do večernjih sati i nakon dvadesetak prijeđenih kilometara dječaci se vraćaju kući. Naravno, sa sobom u pustinju nose nekoliko rajčica, kuhano jaje, kruh i čaj. Putem se skupi nešto šiblja, iako ga nema mnogo u silnom pijesku i zapali se vatrica. Voda u čajniku vrije usred pustinje gdje pogled u svakom smijeru daje istu sliku: pijesak, pokoji grm i deva. Iz daljine se često začuje zavijanje kojota čije su jazbine u rupama izdubljenim u pijesku. Zbog opasnosti od pustinjskih zvijeri većina beduina opremljena je puškama ili pištoljima.

U vrijeme dok su dječaci sa devama na ispaši žene prolaze kroz redovitu dnevnu rutinu pečenja kruha, pranja veša i brige o djeci. Muževi Fuzzy i Mahmud izležavaju se na tepihu i pijuckaju čaj. Pričaju nešto o prodaji deva: "buhra", "buhra", "đamel" (sutra, sutra, deva). To im je jedini izvor prihoda dok se sami vrlo rijetko počaste devinim mesom. Glavnina prehrane im je vegetarijanska.

Namirnice kupuju jednom mjesečno u gradiću Palmyri. Naravno beduini više ne žive životom od prije sto godina. U njihovom kampu nalazi se "sijara" (kamion) star pola stoljeća kojim se odvezu u naselje i kojim prevoze deve na prodaju. Istim kamionom u kamp dovoze i vodu koju koriste zajedno s devama. Toalet, kako bi rekli nalazi se svuda oko nas i najmanji je problem snaći se po tom pitanju.


U popodnevnim satima ispilo se ispred šatora nekoliko litara čaja, a Fuzzy je zaspao na tepihu dok mu je jednogodišnji sin skakao po leđima. Kasnije je stiglo nekoliko ljudi iz susjednog kampa udaljenog 3 km. Spremali su se na veliki pothvat jer svi su zajedno otišli prema devama koje su se sad već vratile s ispaše. U nekoliko trenutaka deve su se razbježale, a oni za njima. Prašina se dizala i zaklanjala pogled.

Okomili su se na jednu životinju i nemilosrdno je vukli za rep, uši, tukli je štapom. Kasnije je Fuzzy pokazao na vreće pijeska za koje noću privežu pokoju devu. Tamo borave životinje pripitomljene za jahanje. Takvu su namjeru imali i s ovom nesretnicom. Jednu nogu privezali su da ne može pobjeći i nemilosrdno je udarali po butu. Krikovi su parali uši. Deva je nekoliko puta skoro ušla u šator da bi nakon sat vremena napokon stigla do mjesta koje su joj namjenili. Privezali su je da se smiri. Za nekoliko dana biti će spremna za jahanje!

Živjeti u harmoniji s pustinjom, na mjestu odsječenom od svijeta nešto je što većina ne bi nikad prihvatila. No na licima beduina i na licima njihove djece naći ćete najiskreniji osmijeh i gostoprimstvo. Tri obitelji koje zajedno dijele jedan nož za rezanje povrća, nekoliko limenih zdjela, deke i stado deva najsretniji su ljudi koje sam ikad vidio.

Svakako da imaju mogućnosti da odsele u naselje i žive u kući ograđeni zidovima ali to im nije ni na kraju pameti jer u pustinji imaju slobodu. Teleće i devine kože ne bi zamjenili ni za zlatne zidove, mramorne podove i čvrste krovove. Dokazali su da čovjek nije sretan kad puno ima već ako mu malo treba, ali vjerujte mi ovi ljudi imaju jako jako puno. Njihovo bogatstvo ne nalazi se u džepovima ili u novčanicima već u srcima i stavu prema životu.

Kad sam nakon deset dana odlučio otići bilo je teško rastati se od jednostavnosti i bezbrižnosti pustinje. Prihvatili su me kao svog, a mali dječak imenom Turki je i zaplakao. No sunce je tog dana bilo posebno jako i oko dvanaest sati valjalo je poći. Brzim korakom i bez lutanja do oaze stižem za šest sati.



Hrvoje Ivančić / cudaprirode.com

jao breeeeeee ovo je tuga tuzna