Slava Raškaj

Slava Raškaj (Ozalj, 2. siječnja 1877. - Stenjevac, Zagreb, 29. ožujka 1906.), hrvatska slikarica

Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od rođenja gluhonijema, osnovnu i srednju školu završila je u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču. U slikanje ju je povremeno upućivao Bela Čikoš – Sesija, no u biti je bila samouka. Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli. U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi, Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli "Kruške", "Suncokreti", "Potočnice", s transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u prirodi. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod nazivom "Lopoči" najpoznatiji Slavini radovi pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkom botaničkom vrtu.

Nedugo prije duševnog poremećaja, Slava je naslikala i svoj poznati "Autoportret", a nakon toga njezini radovi postaju sve više izraz ekspresije, mješavina vizualnog i fantastičnog, da bi napokon u samoj duševoj bolesti 1902. počela slikati potpuno halucinantno.

izvor: Wikipedija

Već u ranom djetinstvu otkrivena je njezina darovitost u slikanju cvijeća.
Od sedme do petnaeste godine života (1885-1893.) živi u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču. Pod utjecajem profesora crtanja, koji je prepoznao njezin talent, usavršava se u crtanju. U svojoj osamnaestoj godini (1895.g.), na nagovor ozaljskog učitelja Ivana Otoića-Muhe, odlazi u Zagreb kako bi pohađala slikarsku školu. Od 1896.g. polazi slikarski tečaj kod slikara Bele Čikoša-Sesie. Slika cijeli niz tamnih mrtvih priroda, gvaširanih akvarela ispunjenih neobičnim predmetima: morsku zvijezdu, srebrnu škrinjicu za nakit, crvenu ružu uz sovu, jastoga uz lepezu.
G. Otoić omogućuje joj otvaranje slikarskog ateljea u bijeloj okrečenoj sobici, nekadašnjoj mrtvačnici (danas Akademija likovne umjetnosti, gdje slika svoje prve akvarele. Vjerojatno je tu nastao i njezin “Autoportret” (1898.g.). Tijekom 1898/9.g. najviše boravi kod kuće, u Ozlju, lutajući prirodom, slikajući pejsaže ispunjene fluidnom atmosferom. Zatvorena u svoj tihi svijet, obdarena velikim talentom, uspjela je stvoriti svoj vlastiti slikarski izraz te potpuno ovladati tehnikom akvarela.
1898.g. izlaže i na izložbama “Društva hrvatskih umjetnika” u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, te 1899.g.u St. Petersburgu i Moskvi.To će biti početak njenih najplodnijih godina. Slikala je tonske vrednote s istinskim slikarskim duhom.
Oko 1900.g. nastaju njeni najvredniji radovi poput slika: “Stablo u snijegu”, “Rano proljeće”, “Proljeće u Ozlju”, “Zimski pejsaž”...Tada nastaje i nekoliko nezaboravnih slika “Lopoča”.
No nakon kratkog vremena javljaju se i prvi znakovi bolesti – otuđenost, potreba za tihim kutcima, samoća, bijeg u prirodu. To se najviše očituje u izboru motiva: stari napušteni mlinovi, kanjon Kupe, ruševine...Godine 1902.,zbog napredovanja bolesti i stanja potpune rastrešenosti,agresivnosti i depresivnosti smještena je u Zavod za umobolne u Stenjevcu.
Njen mladi život polako se počeo gasiti i potpuno nestao jednog proljetnog dana (1906. g.) nakon teške bolesti. Pokopana je na Stenjevačkom groblju, ali su nedavno njezini ostaci prebačeni u Ozalj, kraj crkve sv.Vida.