Potomci gospodara planete

O njima su napisane knjige i snimljeni uzbudljivi filmovi, ali još uvijek niko nije dokazao da i u današnjem vremenu na našoj planeti, uistinu, obitavaju cudovišta. No, ako malo bolje zavirimo u mora i okeane, osvjedocit cemo se da u mracnim morskim dubinama još uvijek žive neobicna stvorenja ciji su preci bili gospodari planete Zemlje!

Posljednjih godina prirodnjaci svijeta istražuju podrucja koja nisu nastanjena. Obilaze krajeve, kojima rijetko plove brodovi. Zaviruju u lagune u kojima još uvijek vladaju cari prahistorije. Njihova otkrica pokazuju da na našoj planeti još uvijek žive cudovišta. Doduše, ona nisu džinovskih dimenzija, ne ubijaju i ne terorišu, ali po svom izgledu ništa se ne razlikuju od onih iz horor filmova. Uostalo, pogledajmo...

Morska guja
Chauliodus coleoni ili morska guja je zastrašujuci mesožder s kukastim zubima kojima hvata plijen. Da bi ga uhvatila u zamku, koristi nesvakidašnju iluziju koju stvaraju celije fotofore koje nosi na površini trbušnog dijela gipkog tijela. Te svijetlece celije pomažu joj da se približi i prode kroz jato riba. Zahvaljujuci fotoforama, ona uspavljuje budnost buducih žrtava. To je i efikasna kamuflaža da bi se zavarale druge grabljivice. Ova strašna celjust iz košmarnih snova pliva samo u dubinama i - zamislite - nije veca od 30 cm. Nema nikakvog rizika da cete na nju naici, jer morska guja živi u mracnim morskim dubinama nižim od 500 metara.

Ribe oklopnjace
Sa kacigama i oklopima na tijelu - izgledaju kao da su izmilile direktno iz Srednjeg stoljeca. Izuzetno su spretne, pokretljive i brze, a te znacajne vrline ribe oklopnjace ili placodermes, duguju koži obloženoj debelim plocicama. Njihovi su prapreci nestali prije 370 miliona godina i niko zbog toga mnogo ne žali. Pogotovo, kada se zna da su neke vrste riba oklopnjaca dostizale cudovišne dimenzije. Bile su duže od 10 metara, nevjerovatno proždrljive i oštrim zubima su lomile sve što bi im se našlo na putu.
Prirodnjaci pretpostavljaju da su ove dobro naoružane morske grabljivice vodile život slican krvožednim ajkulama, a imale su i jednu izuzetno važnu osobinu: bili su to prvi kicmenjaci opremljeni sa celjustima!
Kupa geograf
Na prvi pogled ništa toliko ne lici jednoj školjki kao druga školjka. Samo uz jednu malu napomenu: na nekim plažama na Filipinima, Tahitiju ili na otocima u indo-pacifickoj regiji, greška može biti smrtonosna. U blizini atola i koralnih grebena, izmedu obale i 15 metara dubine, živi najopasnija školjka na svijetu - kupa geograf. Duga je samo pet do deset centimetara, ali je dovoljno spretna i opaka da ispali jednu od svojih otrovnih strelica i da napadne ribe deset puta vece od nje ili cak da ubije covjeka.
Za iznenadni je napad opremljena mocnim, šiljastim oružjem: to su iglasti zubi povezani sa otrovnom žlijezdom koji cim pogode žrtvu ispuštaju otrov, poput ubojitih strelica. Svaka strelica predstavlja smrtonosni mini harpun natopljen žestokim nervnim otrovom. Ti zubi “mlažnjaci” stalno se obnavljaju - cim jedan ispadne, drugi zauzima njegovo mjesto i spreman je da poleti prema žrtvi!

Liliputanski ljuskari
Svijet liliputanskih ljuskara su pješcane morske plaže a zovu ih “meiofaune” (od grcke rijeci meion što znaci najmanji). Ovo minijaturna cudovišta, koja imaju zastrašujuci izgled, rijetko prerastu - jedan milimetar! U poredenju s njihovim krhkim tijelima zrno pijeska djeluje poput ogromne stijene.
Ovi liliputanski ljuskari, kojih u moru ima više od 10.000 vrsta, naprosto vrve ispod pijeska južnih mora. Potomci su morskih beskicmenjaka koji su našli utocište u pješcanim naslagama kako bi pobjegli od grabljivaca ili našli hranu.

Ruka koja ubija
Ne lici ni na šta poznato, a velika je jedva 10 do 15 centimetara i tijelo joj je providno. Pa ipak, svake godine ova meduza na plažama sjeverne Australije sije vecu paniku nego jata opasnih morskih pasa. Kada se chironex (na grckom - “ruka koja ubija”) pojavi u priobalnim vodama obicno dolazi do zabrane kupanja. To i nije cudo, jer samo jedan napad njenih 60 otrovnih pipaka može u roku od samo cetiri minuta da ubije covjeka. Njen žestoki otrov munjevito prodire u tkivo i dolazi do gušenja.

Meduze
Vec punih 600 miliona godina meduze isprobavaju svoje pipke u svim morima svijeta. Sacinjeni od 95 odsto vode, ovi želatinski mjehurasti organizmi opremljeni su armijom celija koje izazivaju urtikarije. Radi se o hiljadama sicušnih otrovnih iglica koji šiknu na najmanji dodir da bi harpunirale sve živo što pliva u blizini. Na ovaj nacin meduze paraliziraju svoje žrtve, najcešce - male ribice - prije nego što ih požderu. No, ove iglice neugodne su i za ljude, jer ih ranjavaju.
U morima i okeanima svijeta živi više od 900 vrsta meduza, ali one s najimpresivnijim izgledom nisu i najopasnije. Cyanea capillata, na primjer, ima cak 800 pipaka i može dostici cudovišne dimenzije - od 10 do 15 metara. Ronioci u vodama Pacifika koji naidu na nju, imaju samo jednu želju – da otplivaju što brže i što dalje. Druga meduza - chrysaora achylos - sa svojih šest metara visine, zabavlja se da plaši kupace u morskim plažama Kalifornije (SAD). Medutim, prirodnjaci su jednoglasni - iako su sve meduze otrovne, njihov ubod nije uvijek smrtonosan!

Orke i ulješure
Morski kolos broj dva u kategoriji sisara - ulješura - može dostici dužinu od 18 metara i težiti citavih 50 tona. Po stasu se može porediti s velikim jedrenjakom, a po težini s blindiranim vozilom. A što se tice opake orke – sa devet metara i pet tona – zasigurno je impozantnija je od slona. Ove morske grabljivice, naoružane do zuba i sa izuzetnim instinktom lovca i ubice, ne podnose da ih ljudi uznemiravaju, niti da ih diraju. Ulješure znaju iznenada napasti i to je, moglo bi se reici, legitimna odbrana.
Orke su šampioni u ronjenju – pod vodom mogu ostati više od jednog sata i spuštati se na dubinu od 3.000 metara. Dugo se nije znalo zašto rone tako duboko. Tek su posljednjih godina prirodnjaci otkrili da na tim fantasticnim morskim dubinama love džinovske lignje kojima se slade!
Orke koje su u stanju plivati brzinom od 80 km na sat i jedine su iz porodice uljušara, koje vole crveno meso. Bez straha i oklijevanja žestoko napadaju druge morske sisare, a žrtve njihovih ataka, pogotovo ako napadaju u grupi, nerijetko su i najveci kitovi. Medutim, za sada nije poznat nijedan slucaj napada na covjeka.

Plavi kit
Njegove su dimenzije cudovišne. Velicine cetiri autobusa i težine 20 slonova ili 30 metara dužine i 150 tona težine, plavi kit je najveca životinja na našoj planetii. Cak bi i gorostasni dinosauri mogli da se pred njim postide. Na svakodnevnom jelovniku ovog ploveceg sisara nadje se cetiri tone planktona. Na ulazu u njegovu ogromnu celjust, zastavice ili fini rožnati listici cine neku vrstu ciroke rese koja filtrira ono što srkne kit I zadržava samo ono što mu služi za obrok.
Nažalost, u morima svijeta danas živi mali broj ovih prelijepih plavušana. Samo ih je nekoliko stotina – u vodama Kanade, u zalivu Saint-Laurent i u južnom priobalju Kaliforniji. Plavi su kitovi, nažalost, zbog ulja i mesa godinama bili plijen kitolovaca i danas su jedna od najugroženijih vrsta na našoj planeti.

Mosasaurus hoffmanni
Ovo cudovište otkrio je doktor Hoffman godine 1770. u jednom rudarskom rovu u Mastrihtu (Maastricht), kada se našao licem u lice s fosilom džinovskih celjusti dugim više od jednog metra. U stvari, holandski je znanstvenik na svjetlo dana iznio ostatke najveceg morskog reptila koji je i dobio ime po ovom prirodnjaku – Mosasaurus hoffmanni. Paleontolozi se kasnije sakupili i druge kosti iste vrste i uspjeli sklopiti portret ovog drevnog cudovišta.
Ova životinja, opremljena repom dugim više od 17 metara, doživljavala je svoje slavne dane prije 70 miliona godina (išcezla je u isto vrijeme kada i dinosauri, prije 65 miliona godina). Naoružana zubima poput bodeža, kao kod tiranosaura, žderala je sve što bi joj se našlo na putu – od malih mekušaca do najvecih riba. Kretala se poput jegulje. Bila je potomak nekog opakog guštera koji je ušao u vodu nekih 30 miliona godina ranije. Prema njenom skeletu da se zakljuciti da je bila odlican plivac i da je mogla bez teškoca prelaziti okeane.

Ajkula-kit
Ima izgled ajkule, a stas kita. Duga je od osam do 18 metara, teška od pet do 30 tona i najveca je poznata riba na svijetu. Pliva sa široko otvorenim celjustima, ali ne panicite. Ova se samo naizgled strašna ribetina hrani samo planktonima. U stvari, zubi su joj vec odavno potpuno atrofirali pa su mu se škrge razvile u male koncice koji zadržavaju cestice hrane. Ajkula-kitovi su toliko dobrocudni da u nekim dijelovima svijeta preporucuju turistima da plivaju s njima, da se igraju i penju na njihova leda.

Raža manta
Njena velika grudna peraja ciji rasponi mogu dostici dužinu od sedam metara izgledaju kao ogromni tamni ogrtac bacen u more. Nije, stoga, cudo što je porede s morskim vampirom i o njoj misle sve najgore. Prica se da se namjerno postavi iznad ronilaca kako bi ih sprijecila da se vrate na površinu i nerjetko ih "prikiva" na morsko dno. Optužuju je i da se, poput ekspresnog voza, baca na ribarske camce kako bi ih prevrnula i uništila. Medjutim, ove su glasine potpuno nepravedne. Istina, ruža manta jeste najimpozantnija medu ražama ali za razliku od svojih manjih agresivnih rodaka opremljenih otrovom, ova po izgledu strašna raža manta ne bi, zapravo, ucinila zlo ni muhi. Hrani se samo planktonima.
Tacno je da nekad izade na površinu, ali ne da plaši i napada ljude ili camce, nego da bi se otarasila gomile parazita - svih vrsta ljuskara i ribica - koji joj se usidre na koži. I kad, bacajuci se po vodi, pocne da stresa svoje golemo pljosnato tijelo, uistinu je bolje biti što dalje od nje.

Megalodon
Necete ga naci ni u najkošmarnijim snovima. Carcarochles megalodon pojavio se prije 25 do 30 miliona godina u brojnoj porodici ajkula. To je prava proždrljiva zvijer duga preko 15 metara, cija je celjust široka dva do tri metra. Teška je 10 tona, a osmijeh joj pokazuje nazubljene zube visine 15 do 20 centimetara.
Magalodon je vladao okeanskim prostranstvima do prije milion godina. Možda je koji put nailazio i na nekog pripadnika Homo erectusa, ali je više volio da na jelovniku ima nekog iz vrste cetacea (kitova). Zajedno sa njegovim celjustima nadene su kosti kita i ulješure sa tragovima njegovih zuba. Jedan od njegovih vjerovatnih potomaka je ajkula mako, direktni rodak opake bijele ajkule.

Džinovski lignji
Pomorski porucnik Frederic Bouyer nikad za života nije uspio zaboraviti 30. novembar 1861. godine kada je na pucini, ispred Kanara, doživio nešto što je decenijama kasnije postalo predmetom razlicitih kazivanja u krugovima znanstvenika i dokonih moreplovaca. Stresao bi se od užasa kad god bi se sjetio ogromne glave u obliku džinovskog papagajskog kljuna, zelenkastih ociju, velikih poput tanjura, osam žilavih gotovo beskrajnih, ljepljivih pipaka koji su se uhvatili u koštac sa njegovim brodom…
U Skandinaviji je legendarna morska ala - kraken - opisana kao životinja velika poput ostrva. Ipak, dugo vremena je doživljavana kao nešto neodredeno, kao mitološko cudovište koje je, poput tolikih drugih, proizišlo iz bujne mašte uplašenih mornara. Medutim, jednog jutra 1880. godine, na obalama Nove zemlje, mit je odjednom postao stvarnost. Na svega stotinjak metara od obale, pred zapanjenim ocevicima, pomijerala se monumentalna masa mlitavih pipaka.
Dvadesetak džinovskih lignji, od kojih su neki prelazili 10 metara dužine, bili su ocito u cudnoj agoniji. No, za prirodnjake je to bilo manje važno. Za njih je prizor, koji se odvijao pred ocima vjerodostojnih svjedoka, napokon objelodanio postojanje džinovskih lignji iz košmarnih mornarskih prica!
Ipak, do dana današnjeg dana, videni su samo leševi džinovskih lignji ili umiruci lignji. Jer, gorostasni lignji vladaju dubinama vecim od 1.000 metara, a tamo su mogucnosti lova ništavne. Da bi, ipak, saznali koje dimenzije mogu imati najveci primjerci džinovskih lignji, znanstvenici proucavaju ožiljke koje ostavljaju njihove sisaljke na koži kitova, njegovih smrtnih neprijatelja.
I odista, polazeci od tih ožiljaka, mogu se veoma precizno procijeniti velicina sisaljki i njegovog vlasnika. Kako neki od tih ožiljaka prelaze 20 centimetara, može se zakljuciti da su džinovski lignji nerjetko dugi i do 70 metara. Šampion je primjerak naden krajem prošlog stoljeca na Novom Zelandu – 20 metara s kraja na kraj, od jednog pipka do drugog. Kada bi se razbaškario - zamislite - ovo bi morsko cudovište zauzelo površinu od 100 cetvornih metara.
Uistinu, prava neman!

Izvor