Slovenski indijanci

Rijeka od izvora do ušca probija se površinom zemlje tvoreci kotline, naplaljujuci široke ravnice oplodujuci ih na taj nacin, probijajuci planinske lance da bi se poslije pridružila drugoj rijeci, jezeru ili moru. Uz njen tok bujao je život životinjskog svijeta, koji je poslije privukao i covjeka tako da su u rijecnim dolinama nastale mnoge civilizacije. Živjele su od rijeke, putovale rijecnim tokovima, bivale ugrožene bujicama rijeka.



Širom zemaljske kugle možemo u rijecnim dolinama naci ostatke starih civilizacija. Po tima ostacima zakljuciti kako su živjeli stari narodi, kakve su gradevine podizali, na kojem stupnju društvenoga razvitka su bili.



U današnje vrijeme civilizacije koje žive uz rijeku nisu nam nepoznate. O njima su napisane razne knjige, studije i teorije o postanku, životu i nestanku. Izgleda kao da sada više ne možemo pronaci neku novu civilizaciju ili skupinu ljudi koji žive uz rijeku. To samo tako izgleda.

Rijecni put koji me je vodio rijekom Kupom, odužio se jednoga veoma vrucega popodneva. Sunce upeklo, sva tekucina koju sam imao u kanuu gotovo da je uzavrela od temperature. Žed me napala još gore nego komarci kojih zadnjih dana jedva da sam i susretao na rijeci. Topla voda u kanuu kao da mi još više pojacava žed. Sanjam o barem jednom pivcu, hladnom, toliko orošene boce da se po njoj može prstom pisati. Prolazim i pored napuštenih vodenica iz davnih vremena, ali nigdje nema ništa hladno za kupiti.
Daleko ispred sebe vidim drveno pristanište za camce i nekoliko camaca privezanih za njega. Dolazim do pristanište pun nade da je nekakva birtija u blizini, vežem kanu i izlazim na obalu. A na obali malo dalje indijansko šatorsko naselje.



Kako je ta obala na podrucju Slovenije, pametno zakljucim da se radi o slovenskim Indijancima. Obradovah se njima misleci da imaju kakav kafic u kampu. Prilazim bliže i vidim da treniraju gadanje lukom i strijelom. Na nekih desetak metara od njih najednom mi se okrenuše i poceše vikati da im ne prilazim, da se odmah vratim nazad, da ne smijem u krug njihovoga šatorskoga naselja.



Iznenadila me takva neljubaznost slovenskih indijanaca. Nisu mi dali šansu ni da im kažem razlog dolaska do njihovoga logora, nisam ni oružja imao pa da sam ih time iziritirao. jedino sam na glavi imao slamnati šešir. Ali to je bio slamnati šešir, a ne kaubojski pa da misle da sam "bljedoliki koji zlo donosi".
Šta sam mogao. Okrenuo sam se od njih, ukrcao u kanu još žedniji nego sam bio, popio malo uzavrele vode koju sam imao i krenuo dalje, žedan, rijecnim putem.



I na kraju šta da vam kažem. Ako ste žedni, a dodete do naselja slovenskih indijanaca, produžite dalje, ne gubite vrijeme jer vas nece pustiti blizu, a kamoli da cete kod njih ugasiti žed. Ako mislite drugacije... pa pokušajte, možda pogodite neko drugo gostoljubljivije pleme.

lepa reka oko nje drvece kada plovis camcem to je milina gledati