Lončarstvo

Ljubitelji starih zanata žalosno mogu konstatirati kako su brojni stari zanati kojima su se bavili naši stari, između ostalih i tradicionalno hrvatsko lončarstvo, gotovo zamrli i ne nalaze svoje mjesto u stalnom naletu novih tehnologija kojima se hrani naše društvo. Rukotvorine kao proizvod pojedinih tradicionalnih zanata interesantne su malom krugu nostalgičnih duša koje uviđaju vrijednost izrađenog suvenira, brižno ga čuvajući na posebnom mjestu.

Razvoj i trajanje tradicionalnog lončarstva moralo je zadovoljiti temeljnu pretpostavku, a to je postojanje lončarskih centara – sela. Kako je glina još od prapovijesnih razdoblja bila materijal pogodan za izradu raznovrsnog posuđa, nakita i predmeta magijske funkcije, ti su se seoski centri mogli razviti samo na onom području gdje je bilo gline pogodne za izradu takvih lončarskih proizvoda. Ako na tom području zemlja nije bila dovoljno kvalitetna za razvoj poljoprivrednih kultura, bavljenje lončarstvom postajalo je ljudima bitan izvor zarade i egzistencije u smislu što su ljudi iz pojedinih siromašnih krajeva odlazili prodavati svoju robu i na vrlo velike udaljenosti.

Kulturno – povijesna istraživanja na području Hrvatske potvrđuju postojanje bogate tradicije izrade keramičkih proizvoda od prahistorije, preko rimskog razdoblja, srednjeg vijeka, pa sve do najnovijeg vremena. Tradicionalno seosko lončarstvo ne poznaje stručnu naobrazbu. Znanje se stjecalo u kući, na način da je mlađi lončar – početnik učio od oca, starijeg brata, ili susjeda. Seosko stanovništvo također se opskrbljivalo lončarskom robom u manjim ili većim mjestima, gdje su radili izučeni majstori obrtnici. Prema tehnikama izrade lončarskih proizvoda lončarska proizvodnja se dijeli na proizvodnju bez upotrebe kola, na proizvodnju lončarstva s upotrebom ručnog kola, i na proizvodnju s upotrebom nožnog kola. Spomenute tehnike vezane uz pojedina kulturna područja Hrvatske razlikuju se po načinu izrade posuda, sastavu gline, načinu ukrašavanja, sušenja i pečenja lončarskih proizvoda.

Sjeverni dio Hrvatske uz rijeku Kupu, Savu, Dravu i Dunav poznaje lončarstvo nožnog kola. Posude su se izrađivale na kolu koje se sastojalo od dvije drvene ploče, gornje – manje i donje – veće, spojene zajedno metalnom osovinom. Lončar bi pri radu obično sjedio na kosoj dasci uz gornju ploču, a kolo pokretao nogom, tako da su mu ruke bile slobodne za izradu predmeta. Izrada predmeta na takvom nožnom kolu odnosila se na rad lončara u prošlosti, negdje do druge polovice XX. stoljeća dok se danas ovakav tip kola pokreće elektromotorom. Posude koje su se izrađivale uz pomoć nožnog kola tanjih su stjenki i preciznije izrade. Čitava posuda izrađivala se od jednog komada gline. Nakon sušenja posude su se pekle u posebnim lončarskim pećima uz nesmetan dovod kisika, pri čemu posude dobivaju najčešće crvenkastu boju. Potom su se posude ukrašavale bijelom ili nekom drugom bojom i ocakljivale nekad olovnom caklinom, a danas tzv. fritom.

Ukrasi su se crtali bojom ili su se utiskivali žigom umočenim u boju. Ornamenti na takvim posudama bili su najčešće geometrijski u obliku ravnih ili valovitih crta, no javljaju se i biljni motivi u obliku grančica, cvjetova ili listića. U oblicima, boji i ornamentici posuda izrađivanih na nožnom kolu vidljiv je utjecaj Srednje Europe. Vrste i oblici posuda bili su raznoliki, a ovisili su ponajprije o namjeni. Blago trbušasti lonci široka grla (štubleki, čupice) služili su za kiseljenje mlijeka, u vrčevima (peharima) s rupicama držalo se vino i voda, dok su koršovi putre ili štucke posude uska grla i malog otvora u kojima se držala voda, ocat ili ulje. Kućanski inventar posuda sadržavao je i cjedila (cedilke) s rupicama, kao i medenice – okrugle posude niskih bokova u kojima su se pekle štrukle i gibanice. Bidre ili kuglovljače su kalupi kaneliranih bokova u kojima su se pekli kolači od kvasnog tijesta. Lončari su znali izrađivati i zviždaljke u obliku ptičica, zečića ili nekih drugih životinja, pa su takve zviždaljke prodavali na seoskim sajmovima ili proštenjima.

Lončarstvom se u današnje vrijeme bavi sve manje lončara. Lončarski proizvodi se malo koriste u domaćinstvu, no unatoč tome tradicionalni lončarski proizvodi poput lonaca za cvijeće, vaza i vrčeva za vino pokušavaju naći svoje mjesto kao autohtoni hrvatski suveniri. Na taj način još živući hrvatski lončari skreću pozornost na sebe i svoje umijeće, želeći sačuvati komadić prošlosti za budućnost.

Izvor

Kad bi vi znali kako je teško izradit neki oblik na takvom kolu... U sekundi se krivim pritiskom izmakne centar i u drugoj sekundi cijela kreacija uvene...

Probavala sam puno puta, na kraju odustala... Nije to za mene
No čovjek na čijem kolu sam bezuspješno pokušavala još uvijek prodaje svoje čupiće...
Jedva da pokrije troškove, no uživa u lončarstvu tako da mu to nije teret...

Od takve gline mogu se modelirati i prekrasne figurice i razni predmeti, bez kola, samo rukama...