Očajanje

Očajanje nije neposredna posljedica događaja i okolnosti, već odnos između nas i onoga što nas pogađa. Slične, ponekad istovjetne prilike i zbivanja neke ljude bacaju u očajanje, druge, međutim, ne. Nije tu riječ o nekoj mističnoj snazi, koju jedni imaju a drugima nedostaje, već o različitom odnosu prema sebi i prema životu. Neko će, na primjer, očajavati kada ostane bez posla. Neko drugi će pribrati sve svoje snage kako bi našao novi. Neko će se prepustiti očajanju zbog propalog odnosa koji mu mnogo znači. A neko drugi će izgraditi nove odnose. Neko će pasti u očajanje zbog neuspjeha na fakultetu ili u školi, dok će se neko drugi bolje pripremiti kako bi bolje prošao.

Očajnici su skloni da lako klonu. Da se predaju bez borbe. Ne zato što nisu dovoljno jaki, već zato što podsvjesno vjeruju da im sve mora biti pruženo na dlanu, da moraju biti posebno tretirani, pošteđeni problema i nevolja koje druge pogađaju, jer su oni nešto posebno, nešto drugačije.

Očajnici su skloni da preuveličavaju vlastite probleme. Ili da ih vide tamo gdje ih, realno posmatrano, nema. Tako će, recimo, neko očajavati ako nije u centru pažnje ili što ne posjeduje ovu ili onu stvar, kao da se bez toga ne da ljudski živjeti.

Očajnik misli da je sve izgubljeno, sve propalo, da više ništa nema nikakvog smisla, da više nema razloga za život. Život, međutim, ne pita za razloge. Život nastavlja dalje. U tom životu očajnik trune, svenuo, smrvljen.

Sam je sebe osudio na očajanje. Iz nemoćnog bijesa što život ne može da podredi svojim zahtjevima. Iz jeda što se na svakom koraku sapliće o jednostavnu istinu da nije ništa više nego što zaista jeste.

To je onaj prvi, uočljiviji sloj očajanja.

Postoji i onaj dublji, tiši, neprimjetniji ali utoliko razorniji.

To je očajanje zbog toga što smo napustili sebe, pokušavajući da budemo ono što nismo.

Tako čovjek očajava iz dva razloga. Što nije više ono što jeste i što odbija da bude ono što jeste.

izvor

-----------------------------------------------------------------------------------------------

Da li padate lako u ocaj, da li poduzimate nesto ako vam ne ide sve kako ste zamislili ili se prepustate "slucaju" ?

Pa što se mene tiče stvari stoje ovako.Padnem u neku vrstu očaja ako mi ne uspije što sam si zamislila,onda to vrlo brzo prijeđe u samosažaljenje a poslije u prkos...e nećeš ti mene... i onda krećem u akciju da iz toga izvučem najbolje,jer moj moto u životu i je svako zlo za jedno dobro...i uvijek do sada se pokazalo da je zaista tako...

Nema mi nista mrze kad ocajnici ..ne poduzimaju nista nego samo ocajavaju..i ocekuju da ih razumijemo i da i mi zajedno s njima ocajavamo