Radoje Domanović Danga

Radoje Domanovic (1873-1908)
najistaknutiji je pisac satiricne pripovjetke
u srpskoj knjizevnosti epohe realizma. Posto je zavrsio filoloske i istorijske
studije na Velikoj skoli u Beogradu, radio je kao profesor srpskog jezika i
knjizevnosti i istorje. Politicki je aktivan kao pisac i publicista, saradnih
opozicionih listova. Njegov profesorski i cinovnicki rad tipican je zanaprednog
intelektualca onog vremena: stalno je otpustan iz sluzbe, premjestan je iz
mjesta u mjesto, da bi zavrsio kao korektor drzavne stamparije. Na pocetku svoje
knjizevne djelatnosti bio je vrlo aktivan i dinamican, pripadao je boemskom
krugu Milovana Glisica i Janka Veselinovica. Pred kraj zivota, duboko razocaran,
zivio je i umro napusten i razocaran. Za zivota je objavio Pripovjetke I-II
(1899), pa onda Cica Mita iz naroda, Ukidanje strasti i druge price (1902),
Kraljevic Marko po drugi put medju Srbima, Danga, Vodja (1902) Tri price za
omladinu (1903), Pripovjetke (1905).

Domanovic je njegovao realisticku
pripovjetku iz gadskog i seoskog zivota nastojeci da pruzi psiholosku analizu. U
pripovjetkama iz seoskog zivota Domanovic ide u dvije krajnosti. Na jednoj
strani idealizuje zivot, na drugoj slika njegove nakaradnosti: na jednoj strani
je optimista, na drugoj je pesimista- slika razocarane i izgubljene pojedince.
Domanoviceva seoska pripovjetka predstavlja silaznu putanju u razvitku ovoga
zanra. Politicke prilike za vrijeme vladavine Aleksandra Obrenovica opredjelile
su Domanovica za politicku i drustvenu satiru i tu je on ostvario nekoliko
izvrsnih satiricno- alegorijskih pripovjedaka. Ove pripovjetke predstavljaju
novinu u srpskoj realisticnoj prozi i promovisu novi knjizevnoumjetnicki oblik.
Negova satira je politicki aktuelna, ubojita i bespostedna. Njena meta nije samo
vlast i njena tiranija nego i beskicmenjastvo, podanistvo i servilnost. Najbolje
u ovoj vrsti su Danga, Vodja, Kraljevic Marko po drugi put medju srbima,
Stradija. Ova Domanoviceva proza oznacava najvisu fazu kritickog realizma u
srpskoj knjizevnosti.

O Radoju
Domanoviću

(Iz knjige: Jovan Deretić, Kratka istorija srpske
književnosti, BIGZ, Beograd 1983.)

[...] Radoje Domanović (1873-1908)
pripada suprotnoj, humorističko-satiričnoj tradiciji srpskog realizma, čiji je
začetnik Glišić. Književni rad započeo je pripovetkama iz seoskog života u
kojima se, kao i kod njegovih prethodnika, oseća oštra polarizacija između
idealizacije i kritičkog razobličavanja, ali bez njihove snage i svežine.
Najbolji deo njegova rada, satirične pripovetke, nastale su u nekoliko
poslednjih i najcrnjih godina obrenovićevskog apsolutizma, između 1898. i 1903.
Sin seoskog učitelja opozicionara, odgojen u duhu narodne poezije i Gorskog
vijenca, kasnije kao profesor gimnazije zbog političkih uverenja proganjan,
premeštan i otpuštan s posla, Domanović je, uz vatreno slobodoljublje, nosio
ogorčenu mržnju na sve vidove tiranije, koja je nadahnula njegove najbolje
političke satire. Posle pada apsolutizma (1903), nezadovoljan što se u zemlji
tako malo izmenilo, razočaran u vlastitu stranku, odajući se sve više neurednu
boemskom životu, on je pokušao da i u novim prilikama nastavi rad na političkoj
satiri (izdavao je političko-satirični list "Stradija"), ali bez pređašnjeg
uspeha. Umro je usamljen, ogorčen, siromašan, u 35. godini života.


Domanović je pisao humorističko-satirične pripovetke, u kojima sve što
se zbiva ostaje u granicama realno mogućeg (Pozorište u palanci, Glasam za
slepca, Ne razumem i dr.), humorističko-satirične pripovetke s elementima
groteskne fantastike (Marko Kraljević po drugi put među Srbima, Razmišljanje
jednog običnog srpskog vola), ali je najveći uspeh postigao u žanru
alegorijsko-satirične priče, koju i uvodi u srpsku književnost (Ukidanje
strasti, Danga, Vođa, Mrtvo more, Stradija i dr.).

Satirična vizija
stvarnosti obično je uokvirena pričom o imaginarnom putovanju. Pisac, odnosno
njegov zamenik u pripoveci, narator, putuje po svetu, na javi ili u snu, i stiže
u nekakvu daleku, nepoznatu zemlju, koja se razlikuje od svega što je pre i
posle toga video. Sve što se u njoj događa drukčije je od normalnog i prirodnog.
Ljudi dobijaju ordene i priznanja za stvari zbog kojih se ide u zatvor, ministri
se interesuju svačim, samo ne onim zašto su zaduženi, poslanici, koje postavlja
ministar policije, uče ono što im je zadato da kažu u skupštini kao đaci lekcije
(Stradija).

Najveća građanska vrlina jeste ropska poniznost pred
predstavnicima vlasti. Građani se ponose što ih jašu kmetovi i panduri, s
radošću prihvataju odredbu vlasti da se svakom udari žig na čelo kako bi se
razlikovali od stranaca, čin žigosanja pretvara se u veliku svečanost,
manifestaciju nacionalnih osećanja (Danga).

Školskim vaspitanjem i
posebnim merama vlasti građani se odvraćaju od svake opasnosti, svakog rizika,
svakog smelog poduhvata. Oni žive mirnim dremljivim životom, bez ambicija i
strasti, bez vrlina i poroka, u kojem je aktivna jedino mržnja prema onom ko
hoće nešto više da postigne, da se uzdigne iznad proseka (Ukidanje strasti,
Mrtvo more).

U tim satirama Domanović gotovo nikad ne prikriva svoje
prave namere. Ironičnim primedbama o "miloj nam i napaćenoj majci Srbiji" i
drugim aluzijama, naročito u uvodnim delovima pripovetke, on nam jasno daje na
znanje šta se krije iza čudnovate zemlje o kojoj govori, što doprinosi
aktuelnosti i ubojitosti satirične žaoke ali isto tako ponekad narušava
alegoričnost priče i smanjuje univerzalnost njenog značenja.

Pun sklad
između satire i alegorije te posebnog i opšteg značenja postignut je u Vođi,
najboljoj Domanovićevoj satiri, uzbudljivoj priči o kolektivnoj opsednutosti
vođom. Čvrste unutarnje arhitektonike, ona se i formalno razlikuje od drugih
njegovih satira, gde imamo mozaičku kompoziciju, ređanje više ili manje
nezavisnih tematskih celina unutar okvirne priče.

Analiza djela:

Domanovic je kao covjek, pisac i publicista imao veoma kritican odnos prema
stvarnosti svoga vremena: one za vrijeme vladavine Obrenovica i one poslije
majskog prevrata i dolaska nove dinastije i nove vlasti. Na meti njegove
satiricano - alegorijske proze bila je vlast i njeni predstavnici, ali je
Domanovi} bio razocaran i drzanjem gradjanstva (naroda): ono je bilo podanicko,
poltronsko i servilno. Osnovna zamisao pisceva u Dangi bila je da se prikaze
odnos vlasti i podanika.

Danga je kratka pripovjetka, labave kompozicije
i fragmentarne strukture. Fabula je jednostavna - to je niz epizodnih situacija
koje se ne osjecaju kao jedinstven i uzrocno - posredicni tok zbivanja. Prica je
data kroz dvije slike: naratorova stvarnost i naratorov san. To je uslovilo
specificnu kompoziciju: naratorova stv arnost je predocena u okvirnoj ili
spoljasnoj prici, a naratorov san je predocen u unutrasnoj prici. Narator nije
imenovan, niti je dovoljno individualizovan i prilicno je pasivan. Njegova je
uloga kao kazivaca spoljasne price da uvede u zbivanja koja se odvijaju u nekom
drugom, nepoznatom svijetu. U unutrasnoj prici on je samo posmatrac koji
predocava i povremenim pitanjima provocira ispoljavanje drugih aktera prica.
Iskaz domanovicev je zbijen, recanica je krcata informacijama, a pojedinosti
emituju doslovno i preneseno znacenje: slika ili iskaz su obojeni ironijom ili
satirom. Naglaseno ironiski ili satirican odnos prema stvarnosti i prikazanim
pojedinostima ima kohezionu funkciju i ponistava mane fragmentarne strukture
pripovjetke. Meta veoma ostre i ljute satire su obest i osijonost vlasti:
podlost, podanistvo i servilnost gradjanstva (naroda): pokvarenost i
nevaljalstvo: pomjerane (degradirane) vrijednosti - jahanje i zigosanje: sramni
cinovi, kojima se atakuje na cast i ljudsko dostojanstvo uzimaju se kao zasluga,
pocast, vitestvo i rodoljublje.

Struktura ove pripovjetke moze se
predstaviti na slijedeci nacin.

Prolog (java)

- Narator o sebi i
svom narodu.

- Sjajno dugme sa policijske uniforme.

- Cackanje
zuba, pijuckanje vina i citanje knjige.

Prica iz sna

- Putovanje
kroz noc.

- Razgovor sa gostijonicarem.

- Jahanje.

-
Zbor.

- Clanak.

- Zigosanje.

- Razgovor u mehani.


- Poslije nekoliko dana Lear ponosno seta gradom.

- Narator pred
sudnicom.

Epilog

- Budjenje.

Primjecuje se da je ova
nevelika pripovjetka sastavljena iz velikog broja epizoda i scena. Imamo li u
vidu da je svaka scena u funkciji alegorisko - satiricnog predocavanja
stvarnosti i satiricnog sibanja prilika i naravi, kao i da se ostvaruje velikim
brojem pojedinosti, dolazimo do zakljucka da je potpuna analiza pripovjetke u
svim pojedinostima nemoguca. Zato cemo u ovoj interpretaciji zadrzati samo na
nekim segmentima pripovjetke i nekim umjetnickim slikama - onim za koje smatramo
da su bitni za razumjevanje pisceve intencije i sustine pripovjetke. Citaocu
ostaje dosta prostora da analizuje situacije, umjetnicke slike, aktere price,
dijaloske replike, iskaze i pojedine rijeci. Nasa analiza se usredsredjuje na
tri segmenta pripovjetke: prolog (spoljasna prica), jahanje i zigosanje
(unutrasnja prica). Ova tri segmenta isticu se sveobuhvatnom slikom odnosa
vlalsti i podanika, predocavanjem poremecenih moralnih vrijednosti i naglasenim
i ironicno - satiricnim tonom.

PRIPOVIJETKA " VOĐA "



Pripovjetka Vodja je cjelovitija pripovjedna cjelina: postoji jasna fabula sa
uocljivim uzrocno - posljedicnim tokom u kome iz jedne situacije proizilazi
druga, a pripovjedanje ima hronoloski tok. Postupkom in medias res citalac je
uveden u sjediste zbivanja: prica zapocinje narodnim zborom na kome se
raspravlja o potrebi da se krene u bijeli svijet i potrazi bolja i plodnija
zemlja jer se na zvanicnoj zemlji ne moze opstati posto je neplodna i sva od
prljusi i kamena. Ucesnici zbora su " blijeda, ispijena lica, tupa, mutna,
gotovo besvjesna pogleda", glasovi su nejaki i iznemogli. U osnovi price
covjekova iskonska tezna i potreba da traga za boljim zivotom i trazi obecanu
zemlju. Motiv vodje i naroda ima biblijsko porjeklo: u knjigama Izlazak i
Mojsije (Stari zavjet) nalazi se legenda o Mojsiju koji vodi svoj narod ka
obecanoj zemlji. Ali dok Izrajelci, poslije cetrdeset godina trazenja kroz
pustinju, stizu iz Egipta u obecanu zemlju, Domanovicev narod ne uspjeva da
stigne na cilj - nasao se u bespucu, bez ikakve nade u izbavljenje.


Izmedju biblijske price o obecanoj zemlji i ove Domaoviceve price
postoji sustinska razlika: u Bibliji je ispricana jedna legenda, jedna od mnogih
koje cine legendarnu istoriju izrajelskog naroda, u Domanovicevoj prici na
ironican i satirican nacin je ispricana prica o jednom narodu i njegovom vodji:
i narod i vodja su ovdje na udaru ostre i jetke ironije. Svaki detalj na putu ka
obecanoj zemlji zahvacen je ironijom, iz svake replike ili dijaloske sekvence
izbija snazna ironija.

Dugo je sadrzina ove pripovjetke iskljucivio
vezivana za Nikolu Pasica i njegovo vodjenje Radikalne stranke. Ali, Pasic i
Radikalna stranka samo su podsticaj i povod. Vodja kao umjetnicko djelo nosi u
sebi umjetnicke istine koje su svevremene, sadrzi slike i situacije koje su
uvjiek moguce, predocava ponasanje moguce u svim vremenima. Savremenici su mogli
u prici vidjeti aktuelnu politicku situaciju, ali ce citalac Vodje, u vremenima
daleko poslije Pasicevog vremena, vidjeti svoje politicko okruzenje i svoje
Pasice, koji su uvjek prisutni u drustvenom i politickom zivotu.