Definicija i razvoj fitoterapje

Fitoterapija je dio medicine ili iscjeljiteljstva koji u svrhu liječenja bolesti koristi biljke i biljne ekstrakte. Vjerojatno je najstarija od svih načina liječenja, a nastala je logičnom interkacijom ljudi i okoliša. Ljudska je rasa kroz iskustva upoznavala jestive biljke, ali isto tako i otrovne biljke. Shvatili su koje biljke mogu biti ljekovite tek nakon puno pokušaja i pogrešaka. Katkad su to bile biljke za hranu, koje su pomagale i kod nekih bolesti, a ponekad su to bile i otrovne biljke, ali korištene u takvoj dozi u kojoj bi pomogle izlječiti čovjeka, ali mu ne bi ugrozile život. Postoji naravno i treća grupa biljaka koje nisu otrovne, ali su se pokazale ljekovitima.
Ovaj princip fitoterapije zadržan je do današnjih dana:
kopriva (Urtica sp.) je jestiva biljka, pogotovo kad je mlada i svježa. Isti dio biljke (listovi) koriste se u fitoterapiji za liječnje reumatoidnih tegoba, anemije i urinarnih infekcija.
tisa (Taxus sp) je otrovna biljka. Ipak, ekstrakcijom iz biljke dobiva se lijek koji djeluje protiv tumora.
poljska preslica (Equisetum arvense) zbog sadržaja silicija nije idealna za jelo. No, ljekovita je i često se koristi u fitoterapiji.
U današnje doba, unutar klasične fitoterapije uglavnom su se zadržale biljke koje nisu otrovne. To omogućuje i ljudima koji nemaju duboka znanja da koriste ljekovite biljke, te da se mogu spravljati pripravci bez potrebe za kompliciranijim analizama aktivnih tvari. Otrovne, ali ljekovite biljke poput velebilja (Atropa belladonna), digitalisa (Digitalis sp.) ili već spomenute tise danas se uglavnom koriste kao lijekovi koje propisuju liječnici. Pripravci takvih biljaka podliježu kompliciranim analizama kako bi zdravstveni djelatnik znao točnu dozu koju propisuje pacijentu.
KOJA JE TAJNA LJEKOVITOSTI BILJAKA?
Farmakološko-biokemijska teorija
Zanemarimo li nama nevidljivi, «energetski», odnosno spiritualni svijet, biljke duguju ljekovitost biokemijskim procesima u kojima nastaju raznolike molekule. Biljke su smjesa velikog broja raznih spojeva. Postoje biljke koje svoje ljekovito djelovanje duguju jednom kemijskom spoju, dok druge tvari u tim biljkama gotovo nezamjetno djeluju na čovjeka. Postoji druga, daleko veća grupa biljaka čija se ljekovitost može objasniti sinergijom niza kemijskih spojeva, koji svaki za sebe ne pokazuje takvo ljekovito djelovanje. Primjer za to možemo naći u već spomenutim biljkama:
Tisa duguje svoj protutumorski učinak jednoj grupi spojeva, taksanima, a od njih uglavnom jednom spoju - paklitakselu. Druge tvari iz tise niti približno ne ostvaruju takav učinak. Vrste digitalisa svoje djelovanje na rad srca duguju kardiotoničnim glikozidima. Zbog toga se takve tvari izoliraju i pretvaraju u konačni ljekoviti oblik (injekcije, tablete...). Na neki način, ovdje koristimo biljku kao malu kemijsku tvornicu koja proizvodi lijek. Sama proizvodnja takvih tvari sintetskim putem bila bi iznimno skupa i komplicirana, stoga prepuštamo samim biljkama da one to odrade efikasnije od kemičara.
Kopriva je biljka koja sadrži cijeli niz spojeva, od minerala (kalija, željeza), do raznih flavonoida. Ne možemo uprijeti prstom u jednu molekulu, čak niti u skupinu molekula, za koju smo sigurni da je odgovorna za ljekovito djelovanje. Upravo je smjesa tih tvari - ljekovita. To se odnosi i na preslicu, kod koje nisu samo silicijevi spojevi, niti samo flavonoidi, oni koji djeluju ljekovito.
Katkad znamo da neka grupa tvari daje glavno ljekovito djelovanje, poput sluzi u korijenu bijelog sljeza ili tanini u listovima vinove loze. No, takva se grupa spojeva ne izolira i koristimo biljku kao smjesu spojeva koji djeluju zajedno.
Razlika između današnjih lijekova i biljnih pripravaka skriva se u ovoj podjeli. Naime, gotovo se svi današnji lijekovi sastoje od jedne, a rijetko dvije ili tri aktivne tvari. Za većinu tih tvari poznaje se receptor u organizmu i stoga se zna, barem djelomično, način na koji lijek djeluje. Biljne tvari koje djeluju sinergijom više spojeva, djeluju na puno receptora. Višereceptorno djelovanje s današnjeg je nivoa razvoja znanosti teško shvatiti, jer današnja znanost nije dovoljno razvijena. Stoga u slučaju biljnih pripravaka obično prepoznajemo konačni ljekoviti efekt: da li je došlo do poboljšanja stanja organizma i prolaska bolesti, ili ne. Znanstveni radovi, koji opisuju djelovanje na mikroorganizme, na neke upalne medijatore, enzime i receptore, tek otkrivaju djelomičnu sliku o razlozima ljekovitosti biljaka.



Šamanističko-energetska teorija
Ova teorija nekoć je bila vrlo raširena u svijetu, a danas je ponovo u usponu i redefiniranju. Biljke se doživljavaju kao živi organizam koji također, kao i čovjek, postoji i u spiritualnom svijetu. Biljke time nose energiju svojstvenu vrsti, koja u međudjelovanju s čovjekovom energijom, ima sposobnost liječenja i iscjeljenja «pokvarenih tokova» i «loših energija». Ovisno o tipu energija i tokova, ljudi su odabirali biljke. Katkad bi birali na temelju oblika biljke koji sliči na organ na koji djeluje. Latinski nazivi poput Hepatica nobilis (jetrenka) govore kako biljka ima oblik listova koji podsjeća na jetru. Doista, jetrenka dobro djeluje na rad jetre i žuči, premda je danas već zaboravljena biljka. Katkad bi se biljke birale na temelju okruženja u kojem žive. Močvarna končara, biljka koja voli vrlo vlažno tlo, izvrsno djeluje na - bubrege. Prema nekim, vrlo starim teorijama, biljke osim vlastite ljekovitosti, provode i energiju samog iscjelitelja. Ljudi su izvukli taj zaključak nakon što se vidjelo da djelovanje biljke može ovisiti i o čovjeku (vraču, šamanu, iscjeljitelju...) koji ju daje bolesnom čovjeku. Tako je nastala ideja kako samo neki ljudi mogu postati iscjeljitelji i liječnici, oni koji doista i imaju sposobnost da potaknu proces ozdravljenja u drugom čovjeku.
Šamanističko-energetska teorija prilično je snažna u aromaterapiji. Budući da se mala količina eteričnog ulja dobiva iz velikih količina biljnog materijala, ono se doživljavaju kao esencija ili srž ili duša biljke.
Ova teorija nije omiljena u znanosti i medicini. Ostavljajući taj prostor vašim osobnim vjerovanjima, smatramo kako su ipak današnja medicina i znanost odveć bahate i samouvjerene kada odbacuju postojanje spiritualnog svijeta koji se ne vidi ili ne može instrumentalno dokazati. Samo vrijeme može pokazati što je doista istina.
izvor