Halucinacije

Halucinacije su vrlo karakteristični poremećaji percepcije. Razvojem
znanstvene psihijatrije halucinacije je sve kompliciranije definirati,
pa je možda najjednostavnija i najrazumljivija definicija da su to
obmane opažanja. Radi se naime o pojavi da osoba vidi nešto čega nema,
osjeti dodir nečega čega nema ili čuje nešto čega nema. Halucinacije su
uvijek znak ozbiljnog poremećaja za razliku od drugih poremećaja
opažanja (na primjer iluzija ), koji mogu biti izraz umora, jakog
straha, pospanosti i slično.

Halucinacije su doživljaj koji ne postoji, a koji (bolesna ) osoba
doživljava kao realitet, kao nešto stvarno. Neki autori definiraju
halucinacije kao realizaciju svojih želja, no činjenica je da su
halucinacije često suprotne željama osobe koja ih halucinira, nisu joj
ugodne, dapače, često su vrlo neugodne i mukotrpne osobi koja ih
halucinira.

Halucinacije se dijele na nekoliko skupina ovisno o tome kojim
osjetilima ih se prepoznaje, no daleko najčešće su slušne halucinacije i
vidne halucinacije.

Slušne halucinacije se najčešće javljaju kod shizofrenih bolesnika.
Javljaju se u stanju očuvane svijesti. U akutnoj fazi bolesti bolesnik
je uvjeren da je "glas", "glasovi", "muzika" i dr., koje "čuje" stvarni.
Hijerarhijski halucinacija u akutnoj fazi shizofrenije ima veću važnost
od realnog glasa ili glazbe. To je važno znati, jer eventualno
razuvjeravanje bolesnika, da mu nitko ništa ne govori i da nema
"glasova" može kod bolesnika dovesti do burne reakcije negodovanja, jer
on to zaista "čuje".

Slušne halucinacije mogu biti u formi glasova koji međusobno razgovaraju
i bolesnik sluša njihov razgovor, obično govore o njemu, a mogu mu se i
direktno obraćati. Mogu ga komentirati, njegove postupke, kritizirati
ga ili ga hvaliti, a mogu mu i naređivati. Ako osoba ili osobe u formi
"glasa" bolesniku nešto naređuju, onda te halucinacije nazivamo
imperativnim halucinacijama.

Imperativne halucinacije su patognomonične za shizofrene bolesnike.
Srećom nisu česte, jer su u pravilu vrlo opasne. U čemu se krije
opasnost imperativnih halucinacija?

• Sadržaj im je kao što im i samo ime kaže naredbodavan, tj. bolesnik
  dobiva naredbu što i kako treba učiniti.
  
• Sadržaj imperativne halucinacije ima visoku hijerarhijsku važnost i
  bolesnik se unatoč eventualnih različitih osobnih moralnih kriterija
  datoj naredbi ne protivi već je prihvaća i često realizira.
  
• Javljaju se uglavnom u akutnoj fazi bolesti kada bolesnik nema uvida u
  svoje stanje i obično je bez terapije ili bez nedovoljne terapije.
  
• Sadržaj imperativnih halucinacija je često suicidalan ili homicidalan i
  uklapa se u postojeće i druge aktualno postojeće sumanutosti.
  
• Iz navedenih psihopatoloških pojava imperativne su halucinacije vrlo
  često povod suicida ili pokušaja suicida ili homicida.
  

Upravo iz navedenog opisa i mogućeg opasnog ponašanja pod utjecajem
imperativnih halucinacija vrlo je važno misliti na njih i razgovarati s
bolesnicima, pa pri sumnji da su prisutne, a iskusni će psihijatar to
vrlo lako prepoznati ili bar naslutiti, potrebno je na njih utjecati
uvođenjem psihofarmakoterapije. U slučaju refrakternosti (što je danas
zahvaljujući velikom broju visokopotentnih antipsihotika rijetko)
potrebno je primijeniti i elektrokonvulzivnu terapiju (EKT).

Bolesnici u stanjima imperativnih halucinacija obično jako pate, jer su
sadržaji "naredbi" koje primaju obično vrlo zahtjevni (npr. ubiti
nekoga, zapaliti nešto, spasiti nekoga i slično). Bolesnik često
"dobije" i zabranu da naredbu nekome kaže.

U kliničkoj se praksi bolesnici s imperativnim halucinacijama danas
relativno rijetko susreću, ali ih zato češće susrećemo u forenzičkoj
psihijatriji, upravo zato što bolesnici s tom vrstom ili bolje rečeno
sadržajima često izvrše "naredbu". Bolesnici, koji djelo učine u akutnoj
psihozi i pod utjecajem imperativne halucinacije u pravilu nisu
ubrojivi. Djelo koje učine često je bizarno i takovi primjeri uzbude
javnost. To često dovodi do stvaranja negativnog doživljaja psihijatrije
u javnosti i danas je vrlo teško i vrhunskim stručnjacima u pojedinim
slučajevima naći pravu granicu između "bespotrebne" hospitalizacije i
prisilne hospitalizacije kod psihotičnih bolesnika.

Iako su imperativne halucinacije danas relativno rijetke, prije svega
radi sve bolje razvijene psihijatrijske struke, kako u detekciji bolesti
tako i radi učinkovitih terapijskih postupaka, ipak one često dovedu do
situacija koje uzbude javnost, jer posljedica tog psihopatološkog
fenomena može imati užasne posljedice i za bolesnika i za okolinu.